Hrpetine drugih ludih umova
stoje ispred nas lickajući
svoje iskrivljene face
što bude odvratnost.
Naravno uvjereni
u vlastitu ljepotu
i genijalnost,
a o nedostižnosti
da ne govorim.
Smijem se dok se
prisjećam Maestra,
ali nikako da nađem
električnu žicu ovog
zoološkog vrta.
Nikako da izvučem
kabl iz tog zida srama.
Nemamo više izgleda
da si pogledamo u oči
bez ogledala ili druge
vrste projektora.
Maskara se razmazala
od previše suza forsirana plača
što sasvim jednostavno
traži sažaljenje.
Karikatura je osjenčana
drugačijom tehnikom,
a tramvaji i dalje voze.
Ispast će da kopiram
ako stanem ispred njih,
ali trebam li ukrasti
sedam godina nesreće
da konačno razbijem
sva ta prokleta ogledala!?
Post je objavljen 18.03.2006. u 15:28 sati.