Pjevala je klapa
kad je bila objeljena
kao ovaj zid
s kojeg ne
skreće pogled.
Otac ju je vodio
pod ruku ka oltaru,
a ona je malo plakala
s koracima prema
novom životu.
Velika kuća priča
odsanjane tajne
usamljenu umu.
Njega više nema,
samo je sjećanje
ostalo ležati
pored nje
u smirenju.
Kada ne bi bila ona,
bila bi sretna
u velikoj kući
što nikad ne šuti.
No, ona ima ime
i zove se samoća
bez djece da je krate,
bez muža da je smiri.
Neka klapa dalje pjeva,
ona je mlada
i tako sama.
Kada ne bi bila ona,
bila bi sretna
u velikoj kući
što nikad ne šuti
velikom ništavilu.
Post je objavljen 22.03.2006. u 14:50 sati.