Marketing
SLAPOVI HIPNOZE
Sve sve sve sve gradske bitange....
Zadimljen je prostor i u njemu su neki čudnovati ljudi što se nastoje što više odmaknuti od osi normalnoga nesvjesni da se tope u žlici klišeja i groteske. Lamataju praznim frazama i prave se daleko pametnijim nego što objektivno jesu. Ulazim unutra pritišćući ramenom teška staklena vrata iza kojih njušim miris cigareta i alkoholnih pića. Ne vide me svojim očima crvenima od suza i dima. Čaša gleda čovjeka naslonjena na šank, u njegovim se očima čak i nazire tuga kako viri iza zavjese. Nije mu do nikog, a najmanje do sažaljenja i tapšanja ramena. Čaša osjeti kako se podiže i prinosi usnama koje ispijaju polako njen sadržaj. Kao da svakim gutljajem ispijaju novu količinu tuge i ogorčenosti. Zbog toga je i čaša počela plakati u skladu s pjesmom što je treštala sa zvučnika prisiljavajući ljude da se nadvikuju:
Kada je ptici u lošoj formi drug,
tada ni ona ne leti na jug.
Nisam siguran da ju je itko čuo.
Okrenuo sam se nekoliko puta oko sebe, zadržao oči na toj dramskoj epizodi čovjeka i čaše i izašao van. Daleko od dima i povampirenih ljudi, daleko od alkohola i čaša što nude sažaljenje za svakog tko ih poželi poljubiti i prinositi na žrtvu usnama. Oko mi je umorno, a pamet isčeznula u nekoj animalnoj formi požude i povraćanja spojenih u jedno. Kao pod hipnotičkom sugestijom zamišljam čovjeka i čašu, uzrok i posljedicu. Gledaju ga oči velike i bapske i upijaju svaki njegov osmijeh, svaku njegovu želju za promjenom.
”Jesi li za kavu? Ne želim ništa samo to i da izmijenimo par riječi.” – vrlo je jednostavan bio njegov poziv. Nadasve iskren.
Bio je u ranim tridesetima i nekako su mu svi ti pogledi, osmjesi i želje sve manje imali smisla. Sve je više pokušavao funkcionirati među tim povampirenim ljudima i sve je više shvaćao da su oni sve manje njegov fah. Nije to više ona nadobudna mladost, nije to više kao u onoj staroj pjesmi kad su oprali ruke i naučili sve za pet:
Između nas stalno gradi se zid.
Izgubit ćemo sluh, izgubit ćemo vid.
Bila je jednom na njegovoj pokretnoj traci i ona. Ali jednostavno u cjeloj toj sinezteziji glazbe, dima i iluzije nije primjetio njenu važnost i različitost od ostalih. Ona, s druge strane, nije htjela priznati da bi njegova životnost i živahnost pokreta i usana mogla biti uzrokovana pogledom na nju. Bojala se prići, bojala se izazova jer je on toliko odstupao od njene vizije savršenosti da nije htjela preko praga ući u neizvjesnost. Bojao se i on ali je bio preponosan da bi to priznao:
Bili smo jednom najbolji
o nama su priče pričali.
„Ne. Kasno je sada za kave, trebalo je riječi neke prije naći. Nažalost, bilo je tako mnogo misli, a tako malo riječi. ” – njen je očekivan odgovor. Hladan i ukočen jer si više ne smije dopustiti emocije.
Bit će mi žao.... Bit će meni žao žao.
Uzet će je drugi, uzet će je
moja biti neće.
Govore mu ljudi da je dobar, pun emocija i osjećajan ali on bi najradije sve to poslao k vragu. Nikada mu se dobrota nije isplatila, mada mu kažu da će na naplatu sigurno doći. U ranim tridesetima živi raspet između svijeta u kojem živi i svijeta koji želi i to ga opasno nervira. Oko njega sve neki drugi ljudi koje bi još do jučer smatrao djecom, a sad su jedini koji ga pozdravljaju i pokazuju barem malo poštovanja. Zbraja sve novce, automobile, poslovne prijatelje i one druge što se skupljaju oko njega kao pčele u košnicu. Nikad nije bio sasvim siguran skupljaju li se oko njega zato što je uvažen u društvu ili zato što žele produbiti njegovu emocionalnu podvojenost. Pčele na med ili vrane na lešinu pri izdisaju?
Čaša mu je jedina ljubavnica i njoj poklanja svu svoju strast. Vampiri oko njega pretvaraju se u ličinke, mamce na udici. Zbraja i oduzima kao onaj poludjeli matematičar iz malog princa. Uvijek neke čudne sume, neki čudni brojevi. Konstante mu nisu konstante, a aksiomi se mijenjaju. Atlas svijeta se smanjuje i širi sa svakim gutljajem, a bankovni račun je jedino što raste nakon što je odavno ponos i ego poslao u tri pičke materine da prostite na izrazu.
Budi sam, budi sam, budi sam...
Treba mi svet otvoren za poglede,
otvoren za trčanje.
I treba mi soba da primi pet hiljada ljudi
sa dignutim čašama....
Zamišlja tu sobu i kako u njoj stoje svi ovi povampireni ljudi. Otresuje glavom kao da želi otjerati slike, no one su tu. Ne daju mu mira, ostaju. Dolazi mu neki dječak na štakama. Mislim da sam to ja. Stoji pored njega ne govoreći ništa dok mu stiže sljedeća čaša.
„'Oćeš ti platiti ovu, mali?”
„Naravno.” – odgovaram mada ni sam ne znam zašto.
Njegova ruka me tapše po ramenima i njegov mi pogled odaje zahvalnost. Tko zna koja po redu čaša sada svojim očima upija nas dvojicu i odbija pustiti suzu vjerojatno prosvjedujući što još nije dobila poljubac. On se pobrinuo za to otpivši gutljaj dva. Da lakše razveže jezik, vjerojatno.
„Znaš, mali...” – otpočeo je on – „ ...kad kafa zakuha, ne zaboravi da se fildžan uvijek ostavlja. Jer, ako to zaboraviš kao što sam ja, kao što je cijela ova generacija i cijeli ovaj kurvinski Balkan zaboravio, onda ćeš izgubit sve do čeg ti je stalo. Gledat ćeš ženu koju voliš kako se miriše skupim parfemima koje joj je kupio neki drugi idiot, gledat ćeš cijelu jednu plejadu likova s kojima si nekad dijelio sve kako odlazi u kurac zbog neke tamo granice i ispričane propovijedi. Gledat ćeš djecu kako postavljaju najpametnija pitanja na koje smo odgovore davno zaboravili i završit ćeš vjerujuć da ti je čaša jedina ljubavnica koje te neće ostaviti. Barem prividno. Možda ćeš i imati para i neke funkcije no na njima ćeš morat gurat glavu među noge i bit manji od makova zrna dok radiš sve ono što ne želiš. Ništa nije toga vrijedno jer... poslušaj, poslušaj samo što on pjeva... ” :
Džaba bilo konja vranih, po livadi razigranih...
Džaba bilo sata... I salaša...
Džaba bilo njiva plodnih... Vinograda blagorodnih...
Džaba bilo karuca... Čilaša...
Kada nisam s onom koju volem...
Kada nisam s onom koju volem...
Kada nisam s onom koju volem...
Kada nisam s onom...
...koju volem...
Ispio je čašu do dna, a ona se podmuklo nasmijala. Pitao sam se što to znači....
Pucnuli su prsti. Slike ispred mene su nestale. Hladan februarski zrak mi je šibao lice. Otvorio sam oči. Pogledao sam ponovno u ostakljena vrata, a čovjek sa čašom još je uvijek bio za šankom ističući se odijelom među tom kvazi – alternativom. Nikog nije bilo blizu mene, a ja se nisam mogao prestati gledati i pitati... :
A na ulici sa svake strane
Filijale uredi
Iz njih plaze birokrate
Jao ljudi pa ja se bojim
Tek sada znam što je strah
I ja se bojim.... ? ?
Post je objavljen 09.03.2006. u 17:54 sati.