(možda klišejističke.
ali ipak sasvim moje)
Antijunak na kiši
stoji raširenih ruku
kao da moli Svevišnjeg.
Koja su od mnogih lica
uvijek u pravu,
a koja u zabludi hule
i da li svi na kraju misle
da konstrukt Boga
povećava profit!?
Velike su oči
kada čovjek čezne
i topi u njima
zamišljeni jad.
Kao u starom filmu Elie Kazana
podvojena uljudnost i strast,
a lica se mijenaju dok na kiši
samo oči govore.
Molitva gasne
kao svijeće kraj
oltara ili odra,
dim se diže u prašinu
odlelujale strasti
i životinjskoga ja
postojanog
u ropstvu.
Sretni krajevi
za druga vremena,
u ovom ludnica
kao prirodno stanište
za sve nas.
Diploma za uzorno vladanje
i trulež za bjegunce
jer biti poražen od smrti
"srebro je zlatnog sjaja."
Da ne bi...
Vjetar krišom podiže
habite redovnika
otkrivajući golotinju
i sram kojeg nema.
Uhvatite prokleta lažova
što uporno dosađuje
sa onim skrivenim na dnu
Pandorine kutije...
...kojeg nema.
Post je objavljen 30.03.2006. u 13:01 sati.