Svakako.
Naravno.
I drugi put.
Divno,
simpatično baš.
Otpuhao je vjetar
razmišljanje u hladne krajeve.
Ruke su istraživale tijelo
i nisam bio siguran je li privid
ili stvarnost ono što dodirujem.
Stihovi su govoreni
onako usput da te
impresioniraju.
Nudila si nevinost
na tanjuru,
a ja kao Saloma
plesah da zadivim
nekritički um.
Otpuhao je vjetar razmišljanje
u neke ledene pustinje
nepoznatih imena.
Otpio sam malo makedonskog vina
ali me nije zagrijalo kako se nadah.
Slušala si moje riječi,
kurtoazno na stihove nizala fraze
i nudila neubrano cvijeće.
Svakako.
Naravno.
I drugi put.
Divno,
simpatično baš.
Post je objavljen 13.03.2006. u 12:37 sati.