Ostalo mi je par stotinki sekunde
da okrenem ploču i ponovno
pustim pjesmu sa starog
gramofona.
Ostao sam korak iza
na pokretnim stepenicama
i izgubio ravnotežu
na putu prema podzemnoj
željeznici.
Zavojitim stepenicama
lovio sam žute leptire
u kući iscrtana stripa
djetinjstva.
Sve neka mjerenja
što nikako da stanu
i da me puste na miru
opsjednuta psihopatskim
namigivanjem hedonizmu.
Glazba pucketa
dok polako padam
izvan kukuljica
bez krila.
Satovi kuckaju
dok spavam nastojeći
raživcirati vedrinu dana.
Umiven čekam jutro
ispred sobe pune
rukopisa ispisanih
mogućnosti koje ovise
o nasumično bačenom
osmijehu.
Post je objavljen 25.03.2006. u 23:55 sati.