ODAVNO NE PIŠEM STIHOVE

Odavno ne pišem stihove. Moje riječi ne stvaraju djela. Demoni budućnosti, su probudili strahove, stvorili život kakav nisam htjela. Djeca, bez lica, ispisuju stranice, stvaraju knjige što ne znače ništa. Vrijeme, polako, pomiče granice, ostavljajući pitanje: "da li vrijedilo je išta?" Ruke prošlosti čiste ulice, ispiru "krv" što njima teče, a ljudi bez duše brišu sunce, zadnjim dahom gase svijeće. Carstvo noći sad vlada nad gradom, tone kao lađa u morske dubine. Jedan život se budi s nadom, a onda nestaje u rukama sudbine. Odavno ne pišem stihove, jer nestaje mi riječi i nema ih tko čuti. Demoni budućnosti su probudili strahove, izgradili svijet koji vječno šuti. Djeca, bez lica, stvaraju mitove, pišu nove priče, što ponosno će rasti, a vrijeme polako pomiče granice i najhrabriji, na kraju, će pasti. Ruke prošlosti brišu sjećanja, tuga i suze kreiraju slike. Ljudi, bez duše, u očima vragova, čekaju ponizno, druge prilike. Carstvo noći, sad vlada nad gradom, tone kao lađa u morske dubine i jedan se život probudio s nadom, a onda nestao u rukama sudbine.