nedjelja, 30.11.2008.
REPRESIJA U HRVATA
|
Kome je i zašto trebalo vući mačka za rep? U našem narodu puno je nepismenih i siromašnih. Jedni ne znaju s kompjuterom i kad bi ga imali, a drugi ne mogu do kupnje kompjutora i kad bi ga željeli. Ispada dakle da puno Hrvata ne može prići kompjuteru, pa ni Facebooku. Općenito, puno Hrvata nema pristup internetu. U toj situaciji pisanje na Facebooku proglašavati uznemiravanje javnosti i privoditi Nikšu Klečaka krajnje je bezobzirno. Nakon Šibenika sad je i Dubrovnik dobio svoju kompjutresku žrtvu. Nedolično je od strane mjerodavnih provoditi takve mjere privođenja i obavjesnih razgovora. Zahtjevamo provođenje istrage u slučaju Nikše Klečaka, tj. u slučaju Policije, jer koliko smo čuli, gospodin Klečak nije nađen krivim. Ostaje jedino da naša policija provodi represiju nad svojim građanima. To nije na čast Vladi gospodina Sanadera, kao ni samoj upravi policije, tj. onome tko je izmislio slučaj Klečak, i dao nalog za pretres njegovog stana. |
subota, 29.11.2008.
"POLITIČARI SE BORE ZA GLASOVE"
|
U današnjoj emisiji Stojedinice potpredsjednica Vlade Republike Hrvatske, gospođa Đurđa Adlešič, između ostalog, kaže da se političari bore za glasove. Razmišljao sam malo o toj izjavi. Ona je legitimna, legalna i nadasve iskrena. I sve bi bilo u redu da misao ne krene i korak dalje. Ako se političari bore za glasove, što iz toga dalje proizlazi? Oni se zapravo bore dobiti što više glasova. Što više glasova, više mandata. Što više mandata više vlasti. Dakle, političari se ustvari bore za vlast. Pa ni to nikoga ne čudi. Dobro, i to je legitimno i legalno. Ali,... Ima tu jedan "ali". U čemu je veliki problem. Ako se političari bore za vlast, oni podizale biračima i pričaju i obećavaju sve što sami misle da će privući glasače. Znači oni nama nude ono što misle da mi želimo, ne nude nam ništa svoje i ništa novo. Pa kakva je to politika koja nudi ono što drugi žele? Znam i sam što želim, pa ne trebaju mi političari servirati moje misli. Posve je drugačija situacija ako političar kaže: "Mi se borimo za programe, ne borimo se nikako za glasove". Tek ako moje programe prihvati više glasača ja ću ih moći realizirati. Ako ih ne prihvati, tada to ljude na zanima, pa ih ne zanimam niti ja kao političar koji im to nudi na realizaciju.... Dakle, iz stava "političari se bore za glasove" proizlazi stanje kakvo u Hrvatskoj već imamo. Znate već kakvo je stanje, jadno! Iz stava "ja se borim za program podizanja kvalitete života kroz povećanje proizvodnje", npr. proizat će bolji život u Hrvatsko, ako glasači to podrže. Do sada su glasači po prethodno rečenoj logici podržavali vlastite misli, ako su ih političari dobro pogađali. Zalažem se za izjavu političara "ne, mi se ne borimo za vaše glasove, mi se borimo za vaš bolji život". Pa, ljudi moji, uzmite si taj bolji život ili ga nemojte uzeti, meni kao političaru je svejedno. Sa svojim narodom živjet ću kako to većina naroda odluči, ali ja vam nudim drugačiji pristup. Izvolite, gospodo, birajte program a ne političare koji govore da se bore za naše glasove. Jer, mogli bi se početi boriti i za još nešto naše, recimo naše novce, naša zemljišta, naše duše na koncu konca. Ne, takvi političari nam ne trebaju. Nama trebaju političari koji se bore za nas, a ne za nešto što je već naše. |
TUĐE ZASTAVE NA PROČELJIMA NAŠIH ZGRADA
|
Bitna obilježja suverenosti su zastava, grb i himna. "...Zastava Republike Hrvatske sastoji se od tri boje: crvene, bijele i plave, s povijesnim hrvatskim grbom u sredini..." (čl. 11. Ustava Republike Hrvatske). Hrvatska nije članica Europske unije. Možda će, voljom svojih građana, to jednom postati. Hrvatska nije članica ni nekih drugih organizaciaj ili zemalja čija će članica voljom svojih građana jednog dana, možda, postati. Prejudicirati danas bilo kakav ishod nezahvalno je, a u smislu podupiranja bilo kakve strane države ili organizacije radi se o kršenju Ustava i zakona. Na pročeljima nekih zgrada, npr. Vlade RH, Ministarstva vanjskih poslova, kao i na nekim drugim državnim i javnim ustanovama vijore se zastave koje ne odgovaraju opisu zastave Republike Hrvatske. O čemu se tu radi? Što bi se dogodilo da je, primjerice, 1940.g. na zgradama u Zagrebu osvanula zastava Trećeg Reicha ili SSSR-a, ili bilo koja druga tuđa zastava? Što bi se dogodilo da, primjerice, Joško Joras na svojoj kući u Hrvatskoj izvjesi Slovensku zastavu? Ovime ništa ne sugeriramo i ne podmećemo. Govorimo samo o pravno legalnom postupku. Da li je legalno i legitimno isticati na prostorima suverenosti Republike Hrvatske (kopna, rijeka, jezera, prokopi, unutrašnje morske vode, teritorijalno more te zračni prostori iznad tih područja) obilježja tuđe suverenosti, kao što su zastave drugih zemalja ili asocijacija? Dok se narod ne dogovori valja skinuti sva obilježja tuđe suverenosti u našim područjima, s pročelja naših zgrada, jer u protivnom svatko bi mogao stavljati ona obilježja za koja on misli da su dolična. Nastala bi anarhija. A to nitko pametan ne želi. Dakle, zna se što nam je sada činiti, sve dok ne postanemo članica možda neke druge asocijacije. Za sada je, prema člancima 1 i 2. Ustava Republike Hrvatske, Hrvatska jedinstvena i nedjeljiva demokratska i socijalna država. Suverenitet Republike Hrvatske je neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv. Krši li možda i sama Vlada RH ustav Hrvatske dopuštajući strana obilježja na pročelju svojih zgrada? To se ne bi smjelo događati. |
utorak, 25.11.2008.
U KOJEM JE STANJU HRVATSKA - PITANJE BEZ PRAVOG ODGOVORA
|
Je li Hrvatska u prvom, drugom ili tko zna u kakvom trećem stanju? Da li je Hrvatska "u banani", kako je to u nedavnim razgovorima sa sindikatima rekao premjer Sanader? Ili kriza nije tako velika da bi odustali od vojnog ispraćaja na pogrebu naših branitelja, kao to kaže potpredsjednica vlade gospođa Jadranka Kosor, odgovarajući na prijedloge ušteda na tim ispraćajima koje je jučer u radio-emisiji S predsjednikom uz kavu iznio predsjednik Mesić? ... Dakle, što je s Hrvatskom? Zna li netko pravi odgovor? Ne, ne zna, kako vidimo. S pojmom krize u Hrvatskoj se možda manipulira. A zašto? Odnosno još bolje, kako je moguće manipulirati o tako važnoj društvenoj temi kao što je kriza jedne države. Kako je moguće manipulirati s jednim narodom i to u jednoj zemlji koja bi trebala biti uređena i visoko organizirana zemlje, spremna čak za ulazak u Europsku uniju. Jednostavno, ne zna se zapravo što se događa, jer se nije ni pokušalo znati. Premjer bi se sutra mogao vratiti iz Švedske i reći npr. "nema krize u Hrvatskoj". To bi odmah bilo lijepo primljeno. On kaže, npr. "ima krize" i mi svi povjerujemo u to. Ako kaže "nema krize" opet ćemo, valjda, povjerovati. Zato, birajmo predsjednika s kojim nema krize. To je bar lako. Naravno da to nije baš tako. Stvari su puno dublje i složenije od ovakvog perifernog pristupa koji sam maločas ocrtao. Ali, uistinu je odgovor na pitanje ima li ili nema krize nemoguće dati. Još teže je dobiti odgovor na detalje stanja u kojem se Hrvatska sada nalazi. A još teže od toga je dobiti naznaku kamo to Hrvatska sada ide? ... Pa što onda treba raditi? E-sabor je u vrijeme kad nitko još nije spominjao krizu u svijetu, a pogotovo ne u Hrvatskoj, dakle već 05.05.2008 (pogledati arhivu ovdje) predložio odgovor na postavljena pitanja; tj. kako bi po nama trebalo formirati institucije za "Mjerenja stanja Hrvatske". Sad tu inicijativu obnavljamo. Tamo je već rečeno da je to važna i neophodna aktivnost zemlje koja bi trebala biti uvedene i trajno dalje praćena, čak kao jedna od četiri predložene vlasti u zemlji. Pored zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti da se uvede i Kontrolna vlast, koja bi bila posve neovisna o politici i koja bi imala izrazitu zadaću da prati stanje vitalnosti Hrvatske, da joj se ne dogode hridi, nasukavanja ili sudari, da upotrijebimo pomorski rječnik opisujući Hrvatsku kao neki brod. A ta vlast davala bi objektivne, politički posve neovisne i točne informacije na pitanja stanja u Hrvatskoj i njenom smjeru kretanja. Sadašnje spominjanje krize ocrtava i sva nesnalaženja u toj situaciji, pa i nesnalaženje od strane vlasti To daje za pravo onima koji bi željeli vidjeti Hrvatsku kao lijepo obrađenu zemlju s jasnim odrednicama stanja, kao i jasnim naznakama o bližoj i daljnjoj budućnosti. |
petak, 14.11.2008.
"NAPREDAK" - S 27. NA 30. MJESTO
|
Što više, to bolje, reklo bi se općenito. No, u ovom slučaju nije tako. Kad se penjete padajući, to nije dobro. Naša vlada često se koristi usporedbama, kad im to odgovara. Pa evo nekih usporedbi od HINA-e objavljenih u CROBIZ-u: "Hrvatska je na 30. mjestu po kupovnoj moći u Europi, pokazuje analiza agencije GfK provedena među 41 europskom državom. Hrvati prema podacima GfK GeoMarketinga raspolažu sa 4.763 eura neto dohotka po stanovniku, dok je prosjek za Europu 12.500 eura. Najsiromašnija je Moldavija sa 788 eura po stanovniku a najbogatiji Lihtenštajn s 44.851 eurom. Najbolje plasirana Hrvatska je bila 2006. godine, na 27. mjestu. Nakon Lihtenštajna po kupovnoj moći slijede Luksemburg (28.192 eura), Švicarska (26.192), Norveška (25.165) i Irska (22.540). Među prvih 10 su i Danska, Island, Austrija, Francuska i Njemačka. Velika Britanija je 11. i prvi put nije u vodećih 10 zemalja Europe. Od tranzicijskih zemalja najbolje plasirana je Slovenija, na 21. mjestu, sa 9.043 eura neto dohotka po stanovniku. Ispred Hrvatske je i više drugih tranzicijskih zemlja - Češka, Estonija, Latvija, Slovačka, Litva, Mađarska i Poljska, a bolji smo od Turske, Rumunjske, Srbije, Bugarske, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Bjelorusije, Albanije, Ukrajine i Moldavije. Hina" Treba li komentara? Ne, ne treba. Znači sve nam je jasno. Ne samo da nas u apsolutnom smislu ne vode dobro. Čak to ne rade ni u relativnom smislu. Eto, penjući se, po obećanom sistemu "Idemo dalje", mi ustvari padamo po realnom sistemu, dakle, "Idemo dolje". |
četvrtak, 06.11.2008.
AMERIKA JE IZABRALA PROMJENE
|
Mnogi su odahnuli. Pobjedom Baracka Obame dogodio se niz pomaka Amerike iz stanja u koje ju je doveo George W. Bush. Promjene su bile nužne, pa se može reći da je i Bush uvelike zaslužan za Obaminu pobjedu. Naravno, odatle i paralela, i Milošević je bio zaslužan za svojevremenu Tuđmanovu pobjedu. Narodi Amerike i Hrvatske bili su dovedeni u stanje u kojem je promjena bila nužna. Razlike u mogućnosti izbora su ipak bile velike. Dok su Amerikanci birali promjenu vezanu za isti smjer, ali za poboljšanje svog stanja, Hrvati su izabrali promjenu za posve drugi smjer i za ... pogoršanje svog stanja. To danas znamo. Te, 1990. to su znali samo neki i bili nedovoljno slušani. I smjer se može promijeniti na dva načina. Jedan je da se vraćate nazad, što je Hrvatska učinila, a drugi je da napravite zaokret, pa u drugi smjer idete po spirali, postepeno napredujete i mijenjate smjer. Sve u svemu, promjene mogu biti pozitivne i poželjne i negativne i poželjne. Hrvatska je odabrala ovo drugo. Mijenjali smo radi promjene i dobili drugi smjer s lošim ishodom. Nikada nećemo naučiti da se dogradnjom stvari dograđuju, a rušenjem ruše. Rugali smo se partizanima kad su uništavali dokumentaciju za proizvodnju Siemensovih uređaja, jer je su nosili oznaku tada mrskog kapitalističkog sustava. Nedugo zatim smo plaćali za iste uništene podatke da bi ipak napravili potrebne generatore. Ludost! Naravno, to što je bilo ludo 1945. ponovilo se opet 1990. Sve što je nosilo primisli socijalizma uništavano je nakon izbora 1990. Sad ponovo prizivamo radničko dioničarstvo. Zašto se mora sve razoriti da bi se gradilo novo? Zar nismo u stanju prepoznati barem neke dobre strane dotadašnjeg? Zar samo radi izdizanja pojedinih ljudi koji su trebali biti slavljeni zbog svoje genijalnosti, kako su odjednom prepoznali sve zablude prethodnog sustava i, naravno, genijalnim potezom sablje razriješili Gordijski čvor... Jadno, bijedno, nedoraslo vremenu i prostoru u kojem se takvi scenariji odigravaju. Da ne govorim o podvalama hrvatskih izbora. Narod, npr. glasuje za osamostaljenje zemlje a uvede mu se promjena društvenog poretka, i to na osnovu izbora stranke koja prije tih izbora nije podastrla svoj razvojni program, da ga tobože ne bi drugi kopirali. I što sad imamo? Državu koja bi voljom svojih građana trebala biti samostalna, a ovisnija je o drugima nego ikada prije, koja ima napredno gospodarstvo koncentrirano u rukama dvjesto bogatih obitelji s još uvijek nedostignutom proizvodnjom iz predratnog perioda, banke u stranom vlasništvu, osiromašeno stanovništvo koje štedi 136 milijardi kuna koncentrirano na, kažu 15-tak % građana (čudio bih se da je i toliko), koja uvozi preko 70.000 tisuća automobila godišnje i u kojoj će zdravstvenu zaštitu plaćati svi osim mladih, koja je za vrijeme ratnih razaranja napravila pretvorbu poduzeća i privatizaciju rasprodajući obiteljsko srebro za male novce i poklanjajući ga onima koji nas danas izrabljuju više nego nas je itko ikada u povijesti izrabljivao, dovodeći zemlju u dug od 35 milijardi EUR, polazeći od 15 milijardi EUR 1990. na 22 milijuna stanovnika (700 EUR po tadašnjem stanovniku Hrvatske) na 7000 EUR (po današnjem stanovniku Hrvatske), broj zaposlenih višestruko se smanjio, nesigurnost i gotovo svakodnevne mafijaške likvidacije ili bezazlena dječja ubojstva ... . Hrvatska je, dakle, dobro željela i birala promjene kao i Amerika, ali je njen izbor doveo zemlju u lošije stanje Naša vlada ima jedini cilj isporučiti Hrvate nekom drugom (Euproskoj uniji) i skinuti odgovornost za sve što su im do sada napravili. Amerikanci su birali i izabrali promjene. Nadam se, posve dobro! |
