Mnogi su odahnuli. Pobjedom Baracka Obame dogodio se niz pomaka Amerike iz stanja u koje ju je doveo George W. Bush. Promjene su bile nužne, pa se može reći da je i Bush uvelike zaslužan za Obaminu pobjedu. Naravno, odatle i paralela, i Milošević je bio zaslužan za svojevremenu Tuđmanovu pobjedu. Narodi Amerike i Hrvatske bili su dovedeni u stanje u kojem je promjena bila nužna. Razlike u mogućnosti izbora su ipak bile velike. Dok su Amerikanci birali promjenu vezanu za isti smjer, ali za poboljšanje svog stanja, Hrvati su izabrali promjenu za posve drugi smjer i za ... pogoršanje svog stanja. To danas znamo. Te, 1990. to su znali samo neki i bili nedovoljno slušani. I smjer se može promijeniti na dva načina. Jedan je da se vraćate nazad, što je Hrvatska učinila, a drugi je da napravite zaokret, pa u drugi smjer idete po spirali, postepeno napredujete i mijenjate smjer. Sve u svemu, promjene mogu biti pozitivne i poželjne i negativne i poželjne. Hrvatska je odabrala ovo drugo. Mijenjali smo radi promjene i dobili drugi smjer s lošim ishodom. Nikada nećemo naučiti da se dogradnjom stvari dograđuju, a rušenjem ruše. Rugali smo se partizanima kad su uništavali dokumentaciju za proizvodnju Siemensovih uređaja, jer je su nosili oznaku tada mrskog kapitalističkog sustava. Nedugo zatim smo plaćali za iste uništene podatke da bi ipak napravili potrebne generatore. Ludost! Naravno, to što je bilo ludo 1945. ponovilo se opet 1990. Sve što je nosilo primisli socijalizma uništavano je nakon izbora 1990. Sad ponovo prizivamo radničko dioničarstvo. Zašto se mora sve razoriti da bi se gradilo novo? Zar nismo u stanju prepoznati barem neke dobre strane dotadašnjeg? Zar samo radi izdizanja pojedinih ljudi koji su trebali biti slavljeni zbog svoje genijalnosti, kako su odjednom prepoznali sve zablude prethodnog sustava i, naravno, genijalnim potezom sablje razriješili Gordijski čvor... Jadno, bijedno, nedoraslo vremenu i prostoru u kojem se takvi scenariji odigravaju. Da ne govorim o podvalama hrvatskih izbora. Narod, npr. glasuje za osamostaljenje zemlje a uvede mu se promjena društvenog poretka, i to na osnovu izbora stranke koja prije tih izbora nije podastrla svoj razvojni program, da ga tobože ne bi drugi kopirali. I što sad imamo? Državu koja bi voljom svojih građana trebala biti samostalna, a ovisnija je o drugima nego ikada prije, koja ima napredno gospodarstvo koncentrirano u rukama dvjesto bogatih obitelji s još uvijek nedostignutom proizvodnjom iz predratnog perioda, banke u stranom vlasništvu, osiromašeno stanovništvo koje štedi 136 milijardi kuna koncentrirano na, kažu 15-tak % građana (čudio bih se da je i toliko), koja uvozi preko 70.000 tisuća automobila godišnje i u kojoj će zdravstvenu zaštitu plaćati svi osim mladih, koja je za vrijeme ratnih razaranja napravila pretvorbu poduzeća i privatizaciju rasprodajući obiteljsko srebro za male novce i poklanjajući ga onima koji nas danas izrabljuju više nego nas je itko ikada u povijesti izrabljivao, dovodeći zemlju u dug od 35 milijardi EUR, polazeći od 15 milijardi EUR 1990. na 22 milijuna stanovnika (700 EUR po tadašnjem stanovniku Hrvatske) na 7000 EUR (po današnjem stanovniku Hrvatske), broj zaposlenih višestruko se smanjio, nesigurnost i gotovo svakodnevne mafijaške likvidacije ili bezazlena dječja ubojstva ... . Hrvatska je, dakle, dobro željela i birala promjene kao i Amerika, ali je njen izbor doveo zemlju u lošije stanje Naša vlada ima jedini cilj isporučiti Hrvate nekom drugom (Euproskoj uniji) i skinuti odgovornost za sve što su im do sada napravili. Amerikanci su birali i izabrali promjene. Nadam se, posve dobro!
|
