Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

ponedjeljak, 28.11.2005.

Grčka mitologija

Dok je tako Posejdon u svom morskom carstvu uživao vrhovni autoritet na Olimpu je s ostalim bogovima imao dosta problema. Prvo je ušao u svađu s Atenom ljepokosom s kojom se sporio oko toga tko će vladati Atikom, pa je onda zapodjenuo svađu i s Heliosom oko Korinta, pa opet s Dionizom oko Naksa, s Apolonom je u svađi bio poradi Delfa, a s Herom oko Arga, na kraju se posvadio i sa samim Zeusom oko otoka Egine. Upravo Posejdon je podigao sve ostale bogove na pobunu protiv Zeusa kojeg je svezao za prijestolje. No, Zeusu je u pomoć priskočila upravo morska božica Tetida (Ovo je majka Ahilejeva – po Athumanunhu, a ona je na Olimp poslala strašnog storukog Posejdonovog sina Brijareja. Čim ga je Posejdon vidio na Olimpu odmah se bacio na njega, pa je ispustio konopac koji je držao Zeusa privezanog za prijestolje. Zeus se brzo oslobodio, rastjerao pobunjene bogove i smirio svoga brata Posejdona, jer ipak je on bio najviši bog na Olimpu). Inače, općenito gledajući, Posejdon je bio ugodan u društvu i činio je mnoge usluge ljudima. Ljudima je poklonio konja i podučio ih kako da ga upregnu i koriste ga u svakodnevnim teškim poslovima. Zemlji je podari kišu i vlagu kako bi biljke mogle rasti i bujati. Zemlju Tesaliju spasio je od nestanka pod vodama potopa jer je svojim trozupcem načinio korito rijeke Penej kojim je voda otekla do mora. Rimljani su ga štovali kao Neptuna i bez obzira što je u Trojanskom ratu bio na strani Ahejaca, Rimljani su mu bili zahvalni što je spasio Eneju jednog od trojanskih vojskovođa, a koji je opet kasnije u Italiji gdje se nastanio podigao prve pretke drevnih Rimljana. Supružnica i žena Posejdonova bila je morska božica Amfitrita, kćer starog morskog boga Nereja, odnosno jedna od pedeset nereidi.. S nereidom Amifitritom Posejdon je imao sina Tritona. Morski bog Triton bio je najomiljeniji Posejdonov sin. Dakako, poput mlađeg brata Zeusa i Posejdon je imao izvanbračne djece i mnogobrojno potomstvo (opet ne poput Zeusa kojeg bi tu bilo teško dostići čak i samom Posejdonu – po Athumanunhu) Tako je s nimfom Toosom Posejdon izrodio kiklope, s nimfom Libijom kralja Sidonije Agenora, s nimfom Naidom morskog boga Proteja, s božicom Gejom diva Anteja, Brijareja i druge. Mitologija ga je zapamtila i kao oca atenskog junaka Tezeja kojeg je imao iz odnosa s Etrom ženom atenskog kralja Egeja.

nedjelja, 27.11.2005.

Grčka mitologija

Posejdon – bog mora, sin titana Krona i titanke Reje, brat Zeusov

Posejdon je bio jedan od trojice (Zeus, Posejdon, Had) najmoćnijih grčkih bogova i najviši vladar velikog morskog carstva. Svi ostali morski bogovi bili su u podređenom položaju Posejdona, a bio je i gospodar svih morskih životinja. Bespogovorno Posejdon je odlučivao o svemu što se događalo na moru i u moru. Oružje mu je bio strašan trozubac kojim je mogao ukrotiti najsilnije i najveće valove koji su u mitološko doba bili prevrtljive ćudi. Kada bi Posejdon bijesno udario svojim trozubcem u kopnu nastajao bi strahovit zemljotres. Posejdon je bio žestoke, silovite, ali i nestalne naravi, baš kao i bića kojima je vladao (plahovita - ribe, silovita – morski predatori i umiljata – dupini, kitovi, po Athumanunhu). Posejdona su se najviše plašili i štovali ga pomorci i narodi pomorskih krajeva drevne Grčke. Svoju veliku vlast i moć Posejdon je dobio nasljednim pravom i kockom. (Athumanunh vam je kod Zeusa opisao da su braća nakon svrgavanja oca Krona s vlasti i ratom protiv titana kockom odlučili tko će od njih gdje vladati) Kasnije u sporovima sa ostalim bogovima Olimpa Posejdon je mnogo puta isticao da je i on 'jednak u pravu' s najvišim bogom, mlađim bratom njegovim, Zeusom. Posejdon je također držao do toga da vlast nad morem i pod morem nije dobio Zeusovom milošću, pa mu na tom području nije priznavao vlast niti je želio da se pokori njegovoj volji na tom području. Posejdonovo sjedište bila je predivna palača u Ajgeji (po Athumanunhu i mitologiji njegovoj to mjesto je negdje na području zapadne obale Eubeje, ili pak možda na sjevernoj obali Aheje. Kad Athumanunh bude siguran onda Vam to napiše, a do tada neka bude tako kako je sada napisao) Iz svoje Ajgeje Posejdon bi na Olimp odlazio u svojim morskim kolima koja su vukli zlatogrivi konji. Kada se Posejdon vozio po moru pratili bi ga svi morski bogovi i mnogobrojni morski stvorovi, a zaštitu su mu pružali najstrašniji stvorovi mora. Bile su to morske nemani koje su osjećale da bi možda mogle zatrebati strašnom gospodaru svome i biti mu u pomoći. Tako je jednu morsku neman Posejdon poslao protiv mitskog grada Troje (to nije bilo tijekom rata Trojanaca i Ahejaca, bilo je to nešto prije kada su Trojanci odbili isplatiti obećanu nagradu Posejdonu za pomoć tijekom gradnje neosvojivih zidina grada Troje – prema Athumanunhu), a drugi put neman je poslao Posejdon u zemlju kralja Kefeja, jer njegova je žena svojom pretjeranom hvalisavošću uvrijedila morske nimfe miljenice Posejdonove. (Dakle, dva puta je Posejdon u osveti rabio strašne morske nemani, jednom protiv Troje kada je neman trebala usmrtiti predivnu Laomedontovu kćer Hesionu, a drugi put protiv kralja Kefeja kada je druga morska neman trebala usmrtiti lijepu Andromedu. Kako je to sve prošlo jednom će Vam i to napisati Athumanunh) No, prgavi Posejdon znao se osvećivati i osobno, pa je tako i razorio svojim trozupcem trojanske bedema, osobno je progonio i Odiseja koji mu je na povratku iz Trojanskog rata oslijepio strašnog jednookog kiklopa Polifema. (Iako se Odisej pobrinuo da lažnim imenom sakrije svoj trag to mu je uspjelo jedino kod kiklopa braće Polifemove, no Posejdon je proniknuo u Odisejevu prijevaru i zato ga neumorno proganjao deset godina. Sve do trenutka kada se nije umiješao Zeus, kojem se napokon smilio Odisej, te prevario Posejdona u trenutku njegove nepažnje i Odiseju konačno osigurao put do Itake. Naime Athumanunh Vam priča u trenutku kada je Polifem pitao Odiseja za ime, ovaj mu je bez razmišljanja rekao da mu je ime NITKO, pa kad ga je Odisej oslijepio i tako omogućio svojim mornarima da pobjegnu iz pećine Polifema, te kad su na Polifemovo urlanje stigla braća njegova, ostali jednooki kiklopi i upitali Polifema tko mu je to učinio ovaj se derao iz sveg glasa – NITKO! Kiklopi su se brzo razišli misleći da im je brat malo skrenuo, a Odisej je to iskoristio, te se otisnuo na otvoreno more. No, tamo ga je dočekao Posejdon koji nije nasjeo na njegovu prijevaru).

petak, 25.11.2005.

Grčka mitologija

Zakonita supruga Zeusa bila je prelijepa i dostojanstvena božica Hera. S Herom, Zeus je imao troje djece boga jarosnog (divljačkog, koljačkog) rata Aresa, božanskog kovača i oružara boga Hefesta i božicu vječne mladosti predivnu Hebu. Zeus je doista visoko cijenio Heru i iskazivao joj sve dužne počasti. (No, to mu nije bila zapreka da je prevari čim bi se našao u društvu neke božice ili smrtne žene – po Athumanunhu) Doista, taj nepopravljivi ženskaroš Zeus, birao je ljubavnice jednakim redom kako među božicama, tako i među smrtnim ženama. Sada će Vam Athumanunh ispisati poduži popis tih njegovih ljubavnih avantura iz kojih su rođeni mnogobrojni bogovi i junaci, mnogobrojne božice i smrtne ljepotice. Idemo onda nekim redom: s Demetrom imao je kćer Persefonu, s Mnemosinom božicom pamćenja imao je devet kćeri, devet predivnih i očaravajućih muza (Talija – muza komedije, Uranija – muza astronomije, Melpomena – muza tragedije, Polihimnija – muza lirike, Erato – muza poezije, Klio – muza povijesti, Kaliopa – muza deklamacije (glasnogovorništva), Euterpa – muza muzike i Terpsihora – muza plesa), s Eurinomom imao je Harite, s Tetidom (ovo nije božica Tetida majka Ahilova – po Athumanunhu) je imao četiri kćeri imena Hore – božice godišnjih doba, Moire i Diku, s Dionom Afroditu, s Majom Hermesa, s Letom božanske blizance (po njima je i znak u horoskopu – po Athumanunhu) Apolona i Artemidu. Veliki broj Zeusovih ljubavnica uopće nisu uopće marile za Zeusa, ali je on uvijek iznalazio način da im se približi i potom se s njima sjedini. (Mnoge od smrtnih žena Zeus je zapravo prevario pretvarajući se u njihove muževe, pa su mu one ne znajući dopuštale seksualno sjedinjenje – po Athumanunhu). Ako je ono gore popis Zeusovih božanskih ljubavnica, onda će sada Athumanunh napisati popis smrtnih ljubavnica. Tako je u tom nizu Zesu sa smrtnicom Alkmenom izrodio sina Herkula (samo da Vas podsjetim da se iz veze boga i smrtnice rađaju najveći junaci mitologije i gotovo uvijek oni su kraljevi u svom narodu, pa u ponekim slučajevima oni postaju polubogovi ili čak bogovi, dok je kod veze božica i smrtnika gotovo uvijek rođeno niže božansko biće.), sa Semelom Zeus je izrodio Dioniza boga vina, s Danajom silnog Perzeja, s Europom Minosa, Sarpedona i Radamanta, s amazonskom kraljicom Antiopom blizance Amfiona i Zeta, s Ledeom sina Poliduka i kćer Helenu (najljepšu od svih smrtnih žena, ljepoticu zbog koje je izbio strašan i bespoštedan rat u kome padoše silni i vrli junaci, poradi ljepote Helenine i gluposti Parisove propade neosvojiva Troja – po Athumanunhu). No, da na kraju ne bi ispalo da je samo Zeus varao. Mnoge su božice i smrtnice izmišljale priče i hvalile se da su bile u ljubavnom zagrljaju najvišeg boga, dakako mnoge su to izmislile i jednostavno se hvalisale. No, kćer koju je ipak volio najviše, kćer koja mu je bila najdraža, lukavi Zeus, izrodio je sam, bez pomoći žene. Naime, ljepokosa, prekrasna i mudra Atena, najdraže dijete Zeusa, iskočila je direktno iz Zeusove glave pod punom bojnom opremom, dakako, nakon silne glavobolje koju osjeti Zeus svemogući, te nakon udarca Hefestova teškim maljem direktno u glavu Zeusa. – po Athumanunhu). Na kraju Athumanunh će još napisati da je Zeus bio brižan otac, mnogo bolji nego suprug i ljubavnik. Za svu svoju djecu Zeus se doista brinuo velikom očinskom ljubavlju, dok za njihove majke uopće nakon rođenja djece nije mario. Ta nevjera i nebriga najviše je pogađala upravo njegovu zakonitu božansku družicu Heru koja se svom silom trudila da napakosti nevjernom božanskom supružniku. Rijetko koji bog usudio bi se u tim podvalama Herinim sudjelovati, no, bilo je i takvih. Jedan od njih je bog sna Hipnos koji je uvijek Zeusa omamljivao snom u kojem ga je Hera potanko preispitala o nevjerama i prijevarama ljubavnim. No, to nije ni bilo potrebito jer se Zeus upravo volio hvaliti svojim ljubavnim avanturama – po Athumanunhu. Još jedna božica rado je pomagala Heri, a to je bila Herina najbolja prijateljica, božica Ata ili božica prijevare. Upravo ona mnogo puta je pomogla Zeusu u prijevarama, da bi kasnije jedva dočekala da to ispriča Heri. (Athumanunh će napisati da Ata ne miruje niti danas, pa ona u obliku mnogih nazovi ih prijateljica 'došapne' djevojkama, ženama i ljubavnicama nekoliko nazovi ih 'povjerljivih' informacija, a kako današnji muškarci nisu moćni poput Zeusa, eto ti vraga, zlo i naopako, a stari se razvratnik Zeus grohotom smije s Olimpa i raduje se nevoljama ljudskim)

ponedjeljak, 21.11.2005.

Grčka mitologija

Zeus se kasnije nije mnogo opterećivao problemima u njegovom kraljevstvu, već je rješenja prepuštao ostalim božicama i bogovima koji su ponekad bili toliko bahati da se na kraju ipak on morao umiješati kako bi sve ostalo u savršenom redu i kako ne bi zavladao kaos. Jedina božica kojom Zeus nikada nije vladao (mada će opet Athumanunh u to posumnjati, jer to je bila predivna božica, a stari razvratnik joj sigurno nije mogao odoljeti) bila je božica Sudbina. No, mitologija je zapisala, a Athumanunh onda može i sumnjati – Zeus je bio čuvar i izvršitelj Sudbine. Tako Athumanunh sumnja da je on tu sigurno gurao svoje prste, jer tko bi odolio toj predivnoj božici. Zemaljskim kraljevima Zeus je nesebično davao moć nad ljudima, štitio je narodne skupštine, među ljudima učvršćivao pravni poredak i stalno razvijao pravo, bio je svjedok i čuvar zakletvi, a rado je štitio i sve one koji bi od njega zatražili zaštitu, mada tu, opet će napisati Athumanunh, nije uvijek bio dosljedan do kraja. Zeus je sve vidio i čuo, znao je za sve što bi se dogodilo, ako ne odmah, onda bi to saznao naknadno. Bio je dobar poznavatelj budućnosti, pa je mnogo puta budućnost naviještao raznim proročanstvima, prirodnim pojavama i snovima koje je izazivao sam ili uz pomoć nekoga iz svoje božanske svite s Olimpa. Posebno je bio darežljiv u dijeljenju i pretkazivanju budućnosti ako bi to od njega ljudi tražili i pri tomu mu prinijeli odgovarajuću žrtvu. Sve svoje darove vadio je iz dviju velikih posuda koje je čuvao u svojoj Zlatnoj palači na Olimpu koju mu je izradio sam bog Hefest. Tako su se u jednoj posudi nalazili dobri, a u drugoj loši darovi, a iz koje će izabrati Zeus bi to napravio prema vlastitom nahođenju. Njegovo najmoćnije oružje bili su munje i gromovi, a njegov štit imena egida bio je neprobojan. Zeus je rado boravio na planinama koje su zadirale među oblake, a najradije je bio na Olimpu u Tesaliji, Idi na Kreti, u Troadi, na Parnasu u Fokidi, na Kiteronu u Beotiji, a kada je postao bog Rimljana pod imenom Jupiter boravio je na rimskom Kapitolu. Zeus je bio svenazočan bog, pa su jedino njega ljudi za pomoć mogli zamoliti bilo gdje, a ne samo u hramovima kao pomoć drugih bogova i božica. Ponekad je među ljude silazio u promijenjenom obličju npr. kao čovjek, ili kao prirodna pojava (kiša, vjetar…), ili pak kao životinja (labud, bik …), no, to je bila poslastica i drugih bogova. Zeus je silno volio beskrajne gozbe koje je priređivao s ostalim bogovima i božicama gdje su se točili nektar kao piće i posluživala ambrozija kao glavno jelo. (To nije onaj korov ambrozija zbog kojeg danas mnogi ljudi imaju problema s alergijom – po Athumanunhu) Zeusa je dvorio vinotoča Ganimed i božica vječne mladosti prekrasna Heba, plesom su ga uveseljavale božice ljupkosti Hariteje i božice lijepih umjetnosti Muze. Tijekom obnašanja vladarskih obveza pratile su božice i bogovi Bia, Zel, Kratos i Nika kao božica utjelovljenja moći, krepkosti, vitalnosti, snage i pobjede. Kad bi se Zeus našao u ulozi suca ljudima i bogovima pomagala mu je božica zakonitog poretka Temida i božica pravednosti Dika (ova božica ima povez na očima, u jednoj ruci drži vagu, a u drugoj mač. Kreće se vrlo oprezno i izuzetno sporo, ali kada stigne do cilja neumoljiva je i nerijetko upravo mačem donosi presudu. Otuda nam i ono o pravdi da je spora, ali uvijek stiže i tada je neumoljiva – po Athumanunhu) Tijekom osiguranja prirodnog poretka pomagale su Zeusu četiri božice godišnjih doba zajedničkog imena Hore. Nerijetko u društvu Zeusa našle bi se i božica sretnog slučaja Tiha, pa božica mira Ejrena, pa božica duge Iris koja je ženski pandam božanskog glasnika Hermesa. (kad bi drevni Grci na Nebu ugledali dugu, bila je to Iris ili Irida, govorili bi da je to glasnica boga Zeusa – po Athumanunhu).

nedjelja, 20.11.2005.

Athumanunhova poimanja

Kako je počeo postojati Svijet? Kako su nastali ljudi i zašto? Kad je već jednom ljudima darovan život, zašto je na njih bačeno prokletstvo smrti? Evo to su tri temeljna pitanja na koja sve mitologije Svijeta pokušavaju dati odgovor. Ljudi su različiti, a čovjek je mjerilo svih stvari – napisat će Athumanunh i nastaviti – ako čovjek upozna samoga sebe on je onda upoznao i boga i Svemir. Svijet je stvoren onoga trenutka kada je stvoren čovjek, a kada čovjek uništi sam sebe uništit će i Svijet koji je stvorio. Kada nestane čovjeka nestat će i boga i Svemira beskonačnog. Zavladat će ponovno kaos, led i nepregledna vodena masa. Dakle, u svim mitologijama sve počinje upravo ovim trima elementima: kaos, led i voda. Nebo i Zemlja su jedno, Tama i Svijetlost su pomiješani, More i Kopno su jedno i toliko su tijesno priljubljeni da između njih ništa postojati ne može, a onda dolazi praiskonski Stvoritelj. Odvaja Nebo od Zemlje, razdvaja More od Kopna, pa više ne vlada Kaos već nekakav Red. Stvoritelj ubrzo spoznaje da je sam i da to nije dobro. Odluči Stvoritelj da bude Dobro i da bude Svijetlo … i bi Dobro i bi Svijetlo. No, još uvijek je sam, a to nije dobro. Odluči on tako predivni krajobraz napućiti živim stvorovima. Mnoštvo je tih živih stvorova Stvoritelj stvorio, ali oni nisu bili mjerilo njegova stvaranja. Dakle potreban mu je čovjek, jer čovjek je mjerilo svih stvari! Stvori tako sada Stvoritelj čovjeka (da li od znoja svoga, ili od blata, ili od kostiju… možda na sliku svoju…Tko bi to znao, ali čovjek je stvoren, pa Stvoritelj konačno može odahnuti. No, nije bilo tako! Onog trenutka kada je stvoren čovjek počeo je najteži dio posla za Stvoritelja. Kad im je udahnuo život, ljude je trebalo podučiti mudrosti i dobroti, kako bi oni priskakali jedni drugima u pomoć, ali ljudi su mjerilo svih stvari, pa oni ponekad mogu biti okrutni i grubi i drugim ljudima nanositi bol. Stvoritelj je prinuđen prokleti ljude i kazniti ih progonom zbog njihovih nedjela. Čovjek je trebao postati patnikom onog trenutka kada je proklet i prognan i trebao je u znoju lica svoga sebi pribavljati hranu, no, opet je čovjek izmakao nadzoru. Čovjek je umjesto znoja svoga lica za pribavljanje hrane uporabio krv drugih stvorova. Počeo je ubijati da bi jeo. Stvoritelj je ljut sam na sebe, pa pokušava više puta uništiti čovječanstvo raznim bolestima, katastrofama, ali ubrzo spoznaje da to nije dobro i da će time uništiti i samoga sebe i Svemir beskonačni. Začarani je krug zatvoren. Stvoritelj pokušava još jednom i poklanja posljednju privilegiju ljudima, a to su snovi. Jedino ljudi od svih živih stvorova imaju tu privilegiju da mogu sanjati. Ljudi su počeli sanjati i nastala je mitologija – čudnovato sjeme iz kojeg će kasnije niknuti religija i filozofija – opetovano će napisati Athumanunh. Dakle ljudi sanjaju snove koje kasnije nazivaju mitovi, pa će Athumanunh opetovano zapisati – mitovi su snovi čovječanstva, pa su dakle, mitovi snovi koji su u isti mah posve neobični i opsesivno svakidašnji. Dakle, na kraju da Athumanunh zaključi – jacab, uvijek će u ljudskim snovima biti nečega što oni nisu kadri razumjeti, nečega u što oni nisu kadri proniknuti. Ljudi su različiti i to je njihovo bogatstvo. Jedni vole pričati, a drugi slušati, pa ako ja prepričavam mitove, a Ti ih čitaš, oboje dijelimo iskonsko mitološko iskustvo, a upravo to iskonsko mitološko iskustvo temeljni je razlog našeg nastanka, trajnosti, razvitka i promjena. Ta mitološka tajna koju Athumanunh sanja u svojim koračanjima kroz davno prije zaboravljene priče zapravo nas obogaćuje i raduje, a to su opet temeljna svojstva mita. Što ti se čini jacab, sanja li Athumanunh drugačije snove od Tebe? Raduj se jacab, uživajte i Vi koji ste ovo pročitali, a kada Vas Zvijezde opkole i poklone Vam plave snove, kada Vam noć ukrade dan i pokloni Vam san, Vi samo slušajte ritam svoga srca, slušajte duše svoje glas i divite se tajnama što dobro su skrivene, jer Athumanunh će Vam još jednom napisati – Istina je kao Nebo, a misao je kao oblak…

subota, 19.11.2005.

Grčka mitologija

Zeus se ponovno dosjetio da je njegov djed Uran uz pomoć svog sina Krona u dubinama unutrašnjosti Zemlje u zatočeništvu držao strašne Hekatonire (Storuke divove koji imaju pedeset glava i sto pari ruku – tako će ih Athumanunh opisati). Uz pomoć novih moćnih saveznika Zeus je napokon pobijedio, a svog oca i titane zauvijek sunovratio u vječnu tamu Tartara. Kad se proglasio vladarom svega što živi i postoji Zeus je odmah i požalio. Prva su mu opasnost bila njegova braća Had i Posejdon. Ipak, do borbe između božanske braće nikada nije došlo jer se ubrzo pojavi zajednički protivnik, a bila je to strašna božica Geja koja se razljutila zbog Zeusovog okrutnog postupka s titanima, pa se udružila s bogom vječite tame mračnim Tartarom s kojim je na Svijet donijela stoglavog nakaznog diva Tifona. Tifon je bio toliko strašan i velik da se pod njim, kada bi koračao, zemlja ulegla. Tifon je strašno urlao životinjskim rikama, a iz svojih zmajskih čeljusti rigao je uništavajuću vatru. Zeus ga je ipak, dakako uz pomoć svoje braće, te uz munje i gromove nadjačao i nakon duge i teške borbe sunovratio natrag u Tartar (vječitu tamu). Nakon toga Zeus je braći ponudio da kockom razdjele Svijet. Tako je Hadu pripao Podzemni, Posejdonu vodeni (morski) Svijet, a Zeusu je ostalo Nebo i Zemlja. (Athumanunh će još napisati da je Zeus varao na kocki i tako za sebe prigrabio najbolji dio) na početku svoje vladavine Zeus se ponašao kao pravi tiranin, pa je čak dva puta odlučio da uništi čovječanstvo (ljudski rod) koji mu se učinio beskorisnim. Oba puta ljude je spasio titan Prometej koji je ukrao vatru Zeusu i podario je ljudima, pa su oni tako preživjeli Glad i Hladnoću koju im je poslao Zeus. Drugi put je na ljude Zeus poslao Veliki potop, ali je opet reagirao titan Prometej koji je o tome obavijestio svog sina Deukliona i njegovu ženu Piru koji su se uspjeli spasiti i kasnije ponovno Svijet naseliti ljudima. Kasnije je Zeus malo popustio prema ljudima, ali je i prema bogovima bio tiranin. Svi su ga se bojali, ali jednom je pretjerao, pa su se bogovi Olimpa pobunili. Zeus bi bio sigurno svrgnut s prijestolja da mu u posljednji trenutak u pomoć nije priskočio div Brijarej. Još jedna pobuna skoro je Zeusa stajala vlasti, a bila je to pobuna čudovišnih dugokosih divova, ali u tomu ga je opet spasio njegov čovječni sin Herkul koji je pobijedio divove. Nakon što je nastupilo herojsko doba (jedno od razdoblja grčke mitologije) Zeus je postao 'podnošljiv' vladar iako je i dalje pravio probleme, no, ovaj puta nastradala je samo njegova žena Hera koju je naveliko i naširoko varao s mnogobrojnim božicama i smrtnim ženama. No, Athumanuh će opet zapisati da mu Hera nije ostajala dužna, ali ona je ipak bila krhkija, ženstvenija, pa su je Zeusove prijevare mnogo više pogađale nego starog razvratnika Zeusa njezine. Bilo kako da bilo svi bogovi konačno su Zeusa prihvatili za vladara i trudili se s njim ostati u dobrim odnosima, a ljudi pak su ga prihvatili za moćnog gospodara i opet se trudili udobrovoljiti ga beskrajnim darovima i žrtvama.

petak, 18.11.2005.

Grčka mitologija

Zeus – sin titana Krona i titanke Reje, najviši bog drevnih Grka

Zeus je moćni i najviši vladar bogova, gospodar ljudi, utemeljitelj i nepokolebljivi zaštitnik božanskih i ljudskih zakona. Drevni Grci zamišljali su ga i opisivali kao stasitog muškarca bujne brade, spokojnog pogleda i lica s kojeg zrači ponosna svijest vrhovne i nepokolebljive moći moćnog vladara. Simboli su mu gromovi i munje, orao i hrast. No, Zeus nije oduvijek bio moćan i pravedan. Vlast je prigrabio ustankom i pobunom protiv vlastitog oca Krona, koji je na isti način s prijestolja zbacio svog oca Urana, Zeusovog djeda. (Athumanunh bi jednostavno rekao da im je to bilo u krvi.) Zeus je posjedovao, dakle, zapravo ljudske osobine, osobine kraljeva toga doba iako su one, razumije se i zašto, mnogo puta uveličane. Zeus se rodio u pećini gore Dikte na otoku Kreti. Majka titanka Reja rodila ga u tajnosti i malom prijevarom spasila ga od sudbine koja je zadesila njegovu stariju braću. (Hestije, Demetre, Here, Hada i Posejdona) Naime, kako se Reja nije mogla brinuti za maloga Zeusa brigu o njemu preuzele su nimfe (prirodne sile koje su u mitologiji drugorazredna božanstva) Adrastiji i Idaji kojima su opet svesrdno pomagali gorski demoni Kureti. Dok su nimfe dojile Zeusa mlijekom božanske koze Amalteje i hranile ga medom šumskih pčela, demoni (o demonima će Athumanunh već jednom pisati, no, sada trebate znati da postoje aghatodaimoni (dobri demoni) i kakodaimoni (zli demoni)) bi u trenutku kada bi mali Zeus zaplakao iscenirali tuču, podizali bi galamu i graju, udarali mačevima po štitovima i divlje urlajući plesali do besvijesti, a sve je to imalo za cilj da Kron ne čuje plač malog Zeusa. Kad je stasao u mladića Zeus je odlučio podići ustanak i pobunu protiv oca. Prvo ga je natjerao da povrati njegovu braću i sestre koje je Kron odmah nakon rođenja progutao. No, kako su to bila božanska bića, oni su nastavili živjeti u njegovoj utrobi, pa su, u trenutku kada ih je Kron povratio pod prisilom Zeusa, oni bili odrasli bogovi. Dok je svoje sestre Hestiju, Demetru i Heru sklonio na sigurno (na kraj Svijeta), braću Hada i Posejdona pozvao je da mu se pridruže u bitkama koje će uskoro uslijediti. Dakako da su Had i Posejdon na to pristali. Kron je u pomoć pozvao svu svoju braću i sestre, titane i titanke, da mu pomognu u ratu protiv neposlušnog sina. Iako se veći broj titana i titanki odazvao Kronovom pozivu, to nisu učinili svi. U strašnim bitkama Kron je potisnuo Zeusa na Olimp gdje se on našao u škripcu. (Athumanunh će opet ovako napisati – loše su stvari krenule za Zeusa, ali u posljednji trenutak Zeusu su u pomoć priskočili divovski jednooki kiklopi.) Naime, kiklopi su Zeusu iskovali munje i gromove kojima je Zeus ipak zaustavio Kronov napad. Kasnije se još nekoliko titana pobunilo protiv Krona jer je on naprosto sišao s pameti i zdravog razuma. Pobunjenici su bili Ocean, Stiks i Prometej koji su prešli na Zeusovu stranu. No, Kron i vjerni mu titani ipak nisu bili lagani plijen, pa su se teške borbe nastavile slijedećih deset godina.

nedjelja, 13.11.2005.

Grčka mitologija

Adonis – (grč. Adonis, lat. Adonis, sin Ciparskog kralja Kinire i njegove kćeri Mire)

Još jedan mitološki smrtnik za čijom su smrću žalili i bogovi drevnog i mitskog Olimpa. Adonis je muški pandan Persefone, pa se i poradi njega priroda mijenja. Kada je on u Podzemnom Svijetu u carstvu Sjena priroda je tužna, a kada on u proljeće živi s Afroditom priroda se raduje , te se oblači u cvijeće i zelenilo. Dakle, nitko Adonisu u ljepoti nije bio ravan. Nitko od ljudi, ali i nitko od bogova, pa je razumljivo da se u njega zaljubila najveća ljepotica među božicama, božica ljepote i ljubavi Afrodita. Zaljubljena božica često je silazila s Olimpa među smrtnike kako bi uživala u svojoj ljubavi s Adonisom. Poradi ljubavi prema Adonisu božica Afrodita čak je počela da se bavi lovom, jer je Adonis bio strastven lovac, a Afrodita mu je zaljubljena pomagala u lovu. Ipak, Afrodita je strahovala za svog izabranika, pa mu je više puta savjetovala da se okani lova na divlje zvijeri. Naime, zvijeri ne prepoznaju ljepotu. Tako je Afrodita jednom prilikom Adonisu ovako rekla: 'Dovoljno je da si odvažan prema pitomoj divljači koja je plašljiva. Budi oprezan prema divljim zvijerima koje su hrabre!' Naime, Afrodita je dobro znala da je jako opasno prema hrabrima biti hrabar. No, Adonis to nije uzimao u obzir, pa se jednom prilikom kada Afrodita nije bila u njegovoj blizini, prepustio čarima lova na divlje veprove. Taj lov je za njega bio sudbonosan. Ranjeni vepar je pobjesnio i svojim dugim očnjacima nanio smrtne rane Adonisu. Nakon Adonisove smrti Afrodita je bila shrvana bolom, pa je napala i proklela božicu Sudbinu, koja je i od bogova moćnija. Ne zna se kako bi Afrodita prošla u okršaju sa moćnom Sudbinom, da se u sve nije umiješao i cijelu stvar izgladio sam Zeus. Zeus je osobno zamolio svog brata Hada, boga podzemnog Svijeta i carstva Sjena, da dopusti Adonisu boravak s Afroditom barem pola godine. Dakako, Had nije želio i nije ni smio odbiti zamolbu svog moćnog božanskog brata, pa je dopustio da u proljeće Adonis mrsi prekrasne uvojke predivne božice Afrodite. Tako još i danas kada se Adonis i Afrodita sretnu u svom ljubavnom zagrljaju počinje proljeće i priroda se stane buditi, oblačiti zeleno ruho i kititi se raznobojnim cvijećem, a kada Adonis mora otići natrag u Podzemni Svijet, priroda postane tužna, umire i miruje tijekom cijele zime.

petak, 11.11.2005.

Mitologija naroda Zapadne Afrike

Zašto ljudi umiru – pleme Ibo

Čuku, na jeziku plemena Ibo znači Veliki duh, a pleme Ibo iz jugoistočne Nigerije štuje boga Čuku kojeg smatraju za stvoritelja svega dobrog što je čovjeku potrebito za život pun blagostanja i obilja. Njegova kći je božica Zemlje imena Ale. U Nigeriji pored plemena Ibo, čiju će Vam priču Athumanunh sada napisati, žive još slijedeća plemena Hausa, Fulani i Yaruba. Dobro, idemo onda na priču koja i nije baš vesela, ali priča pripada plemenu Ibo i oni u nju vjeruju. Kada je Veliki stvoritelj Čuku poslao psa da ljudima objavi njegovu zapovijed koja je glasila – ako itko od ljudi umre, tijelo mu treba položiti u zemlju i posipati ga pepelom, međutim, pas se putem neoprezno zadržao, a ljudi su umirali. Veliki Čuku nije imao koga poslati s porukom za ljude, pa je tu zadaću povjerio ovci. No, ovca koja i baš nije inteligentna, zaboravila je putem poruku, pa je ljudima objavila slijedeće – ako netko od ljudi umre, tijelo mu treba položiti u zemlju i zakopati ga. Kada je pas napokon stigao bilo je prekasno. Nitko od prvih ljudi nije mu želio više vjerovati, jer objava velikog Čukua bila je samo jedna. Tako ljudi postanu smrtni, te ih još i danas kada umru polože u zemlju i jednostavno zatrpaju.

nedjelja, 06.11.2005.

Mitologija Polinezije

Maui i tisuću obmana – mitologija naroda Polinezije

Maui je domišljati junak iz mitologije naroda Polinezije, a rodio se kao nedonošče koje je njegova majka Taranga bacila u ocean. Međutim Maui je preživio i stasao u velikog ratnika, domišljatog i potpuno predanog borbi za dobrobit ljudi. Maui je izmislio tisuću obmana kojima je pomogao ljudima, a jednu od njegovih obmana sada će Vam napisati Athumanunh. Nakon što su se ljudi požalili Mauiu da im je dan prekratak za silne poslove koje moraju obaviti, on odluči da uhvati Sunce i prisili ga da ne trči Nebom već da hoda polagano, dakle, da omogući da dan traje duže. Tako Maui od vlakana kokosovog oraha načini uže kojim će uhvatiti Sunce. Međutim, Sunce mu tu omču spali. Maui se nije dao pokolebati, pa on odreže posvećene pletenice svoje žene Hine, te od njih isplete novo uže kojim će uhvatiti Sunce. Kad je načinio omču na kraju užeta, Maui se zaputi na istočnu obalu mora i stane čekati da Sunce izađe. U zoru Maui zavitla svoje uže koje stegne Sunce oko vrata. Uzalud se Sunce borilo i otimalo, Maui i njegov konop od posvećenih pletenica nisu popuštali. Napokon Sunce se umori, pa više nije moglo trčati preko Neba već je samo puzalo. Tako je domišljati Maui prisilio Sunce da ne trči nebom, a ljudima osigurao duži dan.

subota, 05.11.2005.

Mitologija Sjevernoameričkih naroda

Djeca boga Sunca – legende Sjevernoameričkih naroda, pleme Navajo

Ovo je Peti Svijet po redu. Preci naroda Navajo živjeli su u Četvrtom Svijetu, koji se nalazio ispod ovog Petog, kadli ih je zadesio golemi potop, s valovima visokim poput planina. Preci Navajo načinili su rupu u Nebu i spasili se prelaskom u Peti Svijet. Tako počinju Legende plemena Navajo. Jednoga dana ljudi Navajo začuju slabašno dozivanje iz velike daljine: 'Vu 'hu 'hu 'hu 'u' bio je to glas Hastseyaltija, boga koji govori. Malo-pomalo glas je bi sve čujniji, a tada se začuju i koraci nogu obuvenih u mokasine. Doista, bog koji govori Hastseyaltij stajao je ispred Navaja. Od komada tirkiza on stvori Estsanatlehi – ženu koja se mijenja. Od dva klipa kukuruza načini Dječaka bijelog kukuruza i Djevojčicu žutog kukuruza. Estsanatlehi udala se za Tsohanoaia – boga Sunca, koji na svojim leđima nosi Sunce, te ga svake noći vješa na zapadni zid svoje kuće. Tsohanoai za Estsanatlehi sagradi kuću na otoku, daleko na Zapadu, a prema vjerovanju naroda Navaja Estsanatlehi još i danas tamo živi. S toga mjesta u proljeće uvijek pušu svježi vjetrovi i dolaze kiše da natope žednu zemlju naroda Navaja. Estsanatlehi je rodila Tsohanoaiau dva sina imena Ubilac Neprijatelja i Dijete Vode. No, Tsohanoai nije ni želio čuti za svoja dva sina, a kada su dječaci izrasli u snažne mladiće, oni potraže pomoć svoga oca u borbi protiv mnogobrojne vojske Zlih duhova koji su ugnjetavali i mučili narod Navaja. Na putu potrage za svojim ocem dvojica mladića ugledala su perjanicu dima koja se dizala iz zemlje. Oni odluče spustiti se u podzemnu zemunicu. Tamo pronađu staricu Ženu pauka, staricu neizmjerne mudrosti koja ih poduči kako će pronaći boga Sunca. Žena pauka pokloni im naročiti talisman koji ih je trebao štititi od svih zala, a dala im je i dva pera života, koja su pripadala orlu koji leti u velikim visinama. Braća napokon pronađu kuću boga Sunca na obali nekog jezera. Bog Sunca nije bio kod kuće, ali su braća odlučila da ga čekaju i pri povratku da ga iznenade. Vrata kuće boga Sunca čuvala su dva velika medvjeda, ali podučeni od Žene pauka, braća izgovore čarobne riječi nakon čega ih medvjedi puste u kuću. Braća odluče da se sakriju po prostirač, a taj prostirač bio je prostirač Tame. Kad se Tsohanoai vratio kući, odmah je osjetio da se netko nalazi u njoj. Tsohanoai razmota prostirač Svitanja, pa prostirač Neba, potom prostirač Večernjeg Svijetla, a na kraju i prostirač Tame. Mladići ispadnu iz prostirača, što silno razgnjevi Tsohanoaia koji ih baci na istok, na stijene bijele školjke, pa ih baci na jug, na stijene tirkiza, pa na zapad, na stijene majke bisera i napokon na sjever, na crne stijene. No, braća su čvrsto u rukama držala svoja dva pera života, te su ostali živi. Napokon, gnjev Tsohanoaia se utiša i on prihvati mladiće kao svoje sinove, pokloni im čarobne strijele kojima će se boriti protiv Zlih duhova, Teelgete – antilope koja se hranila ljudskim mesom, Tsenhalea – golemih ptica grabljivica i ljuskave Yeitso. Sinovi boga Sunca Ubilac Neprijatelja i Dijete Vode zapodjenuli su silne bitke i bojeve sa Zlim duhovima koji su ugnjetavali narod Navaja, pa iako su mnoge uništili neki od tih zlih duhova ipak su preživjeli i dalje muče narod Navaja. Ti Zli duhovi su: Starost, Hladnoća i Glad. Oni još i danas muče narod Navaja, a djeca boga Sunca nikako da ih pronađu i napokon ih unište.

petak, 04.11.2005.

Mitologija Sibirskih naroda

Ulgan i Erlik – od blata stvoreni

Ova priča koju će Vam Athumanunh napisati potječe iz Sibira, golemog područja Rusije, koje obuhvaća oko 7 511 000 četvornih kilometara. U nekim njegovim dijelovima, poput Kamčatke, ne raste drveće. To područje naziva se tundra, a zemlja zdravica ispod površine neprekidno je zamrznuta. Tijekom kratkog ljeta u tundri nastanu mnoge močvare u kojima obitavaju komarci, a sve te nezdrave močvare stvorio je smutljivac Erlik. Dobro, krenimo onda od početka. Dakle, u početku kada nije bilo ničega s Neba se spusti Ulgan (Yryn ai tojon), naziva ga narod Jakuti, a znači 'Bijeli Gospod Stvoritelj'. Tako Ulgan poželi stvoriti Svijet, ali se nikako nije mogao dosjetiti na koji način bi to učinio. Tada opazi ispod površine vode neki obris koji mu se učini poput tijela i lica. Ulgan tada oživi blato i nazove ga Erlik, te ga učini svojim prijateljem i pratiteljem. Jednoga dana, prerušeni u divlje crne guske, Ulgan i Erlik polete iznad neprekidnog vodenog prostranstva. Ponosan i ohol, Erlik poleti previsoko, te iscrpljen padne u vodu. Erlik počne tonuti. Utapajući se pozove Ulgana u pomoć da ga izvuče iz blata. Ulgan zapovijedi kamenu da se digne na površinu vode, kako bi Erlik imao kamo sjesti, a potom ga izvuče iz blata. Ulgan tada zatraži od Erlika da zaroni i dohvati nešto blata s dna, kako bi on mogao od blata stvoriti Svijet. Erlik posluša Ulgana, ali je svaki put sakrio nešto blata u ustima u namjeri da sam stvara svoj Svijet nakon što tu tajnu sazna od Ulgana. Ulgan zapovijedi blatu neka nabuja, blato stane bujati, ali i u ustima Erlika. Erlik se zamalo uguši od blata, pa ga ispljune. Od tog trenutka na Zemlji nastanu blatna i močvarna mjesta. Ulgan od blata načini meso, od kamena kosti, te oblikuje prvog čovjeka. Od njegova rebra načini mu ženu družicu njegovu za sva vremena, ali im još ne udahne živoga duha. Dok je Ulgan tražio živi duh za ljudski par, ostavio je psa da čuva beživotna tijela prvih ljudi. Kako je pas bio bez krzna drhturio je od zime, pa se Erlik ponudi da mu pribavi krzno ako na trenutak zažmiri. Erlik tada kroz trstiku udahne život ljudskom paru i tako on postane ocem čovječanstva, a ne Ulgan. Kad se Ulgan vratio i vidio što je Erlik učinio, nije mogao odlučiti što da učini. Da li da uništi prvi ljudski par i počne sve ispočetka ili nešto drugo. Tada se Ulganu obrati žaba i mirno ga savjetovala: 'Ako žive pusti ih neka žive, a ako umru, pusti ih neka umru.' Ulgan posluša savjet žabe i postupi tako, a psu zapovijedi da dovijeka stražari i čuva ljude na studeni, a ako oni budu s njim loše postupali, za to će biti sam kriv. Ulgan nikada nije Erliku oprostio što je ljudima udahnuo život, a Erlik pak to nije shvatio kao opomenu, već je i dalje sitnim smicalicama podvaljivao Ulganu Stvoritelju. Napokon Ulganu dosade te silne nepodopštine Erlikove, pa ga on progna u Podzemni Svijet. Tako još i danas po vjerovanju naroda Jakuti Erlik sjedi na crnom prijestolju Podzemnog Svijeta okružen zlim duhovima koje on odašilje svake noći da mu donose duše umrlih ljudi.

<	studeni, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

Linkovi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...