Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

nedjelja, 30.10.2005.

Mitologija Sjevernoamričkih naroda

Glooskap i Wasis – legende sjevernoameričkih naroda (pleme Algonquin)

Bio je Glooskap veliki i moćni ratnik, bio je bog gospodar ljudi i divljih životinja. Borio se u mnogim bitkama za dobrobit ljudi i bogova, pa je tako u jednoj bitki pobijedio sve Sablasti Noći, u drugoj pak sve Duhove Dana. Tako nakon dugih i slavnih pohoda odluči Glooskap da se konačno vrati kući svojoj ženi. No, kod kuće ga je čekalo iznenađenje. Čim je ušao u kuću žena ga je jedva pogledala i pozdravila, jer bila je prezaposlena stvorenjem koje je ležalo na toplim kožama. 'Što je to?' Zbunjeno je pitao Glooskap, a žena mu je odgovorila: 'To je moćni Wasis, služim mu danju i noću, a sada te molim da budeš tih, jer ako ga probudiš bit ćeš u velikoj nevolji.' Glooskap se bori sa svim bićima znanog i neznanog Svijeta, s duhovima, sablastima, zvijerima, vragovima svih vrsti i veličina, ali ovakvo biće još vidio nije. 'Ja se za takvog nasilnika ne bi brinuo.' Zaključio je Glooskap kada je pogledao maleno biće. No, žena mu je uz smiješak odgovorila da nemaju izbora, jer on drži njihovu prošlost u jednoj ruci, a u drugoj ruci drži njihovu budućnost i da je to biće zapravo gospodar Svijeta. Glooskap se naljuti i srdito odgovori ženi: 'Neka je on gospodar cijeloga Svijeta, ali nije moj!' Sada Glooskap stane vikati: 'Ja sam gospodar ljudi i divljih životinja i mene nitko pobijediti ne može!' Maleno biće otvori oči i samo mirno nastavi gledati moćnog Glooskapa. Glooskap sada odlučno i prijeteći zakorači prema malenom biću, te srdito progovori: 'Ja se tebe ne bojim!' Maleno biće imena Wasis i dalje ga je mirno gledalo i nešto nerazumljivo odgovorilo. Glooskap pa sada zauzme svoj borbeni stav i poviče: 'Ja sam najjači!' Wasis pak je mirnu sisao grudicu javorova šećera. Ovo razljuti Glooskapa, pa on snažno stane izvikivati svoj bojni poklič, Wasis pak mu uzvrati istom mjerom, te stane vrištati. Što je snažnije Glooskap vikao, Wasis je snažnije vrištao. Odjednom Glooskap osjeti da mu glava puca od Wasisove dernjave, pa odluči da otpleše ples Sablasti i otpjeva pjesmu koja suzbija vragove. Zatim Glooskap otpleše ples Duhova i otpjeva pjesmu koja oživljava mrtve. Nakon dužeg vremena Wasis konačno prestane vrištati, a Glooskap klone na koljena pred njim. Wasis razvuće svoje malo lice u osmjeh širok poput Svijeta i mirno prozbori: 'Gu.' Glooskap umoran od svega klone i zaspe pored malog Wasisa.
Zato sada dobro upamtite što će Vam napisati Athumanunh. Svaki puta kada vidite malo dijete da sjedi na podu i smije Vam se preko cijelog lica i guguće svoje 'Gu, gu.', a bez nekog vidljivog razloga, budite uvjereni da Vam priča priču kako je pobijedilo velikog ratnika Glooskapa, ratnika koji je pokorio Svijet, ali je klonuo pred malenim djetešcem. Sve tamo od početka Svijeta, pa do dana današnjeg i sve do svršetka Svijeta, maleno djetešce je jedino biće s kojim je teško izvući deblji kraj. Djeca su najiskrenija i duhom najbogatija bića koja su ikada stvorena u tajnama Svijeta.

30.10.2005. u 13:53 • 5 KomentaraPrint#^

nedjelja, 23.10.2005.

Astečka mitologija

Quetzalcoatl – dobri zmijski bog

Quetzalcoatl (zmijski bog), bio je kralj u Gradu bogova (možda Tihuanakhan, grad umirućeg Mjeseca iz doba Wurma na samom procvatu Asleyena kada su oko Zemlje kružila dva Mjeseca, a tajnovita bića Wariruna, prema pričanju najstarijih Urukheha, gradila su Kolosayu – vrata Sunca, po Athumanunhu). Bio je Quetzalcoatl dobar bog, čist, bez ikakvog grijeha. Ni jedan posao on nije smatrao nedostojnim. Krčio je Quetzalcoatl čak i putove za bogove kiša Quiahuitl kako bi oni bez poteškoća mogli žednu zemlju natopiti vodom. Tezcatlipoca, Quetzalcoatlov brat, bog groma i noćnoga Neba, kipio je gnjevom poradi dobrote svojega brata, pa odluči zaigrati prljavu igru i osramotiti rođenog mu brata. Svoj nečastan naum sprovest će uz pomoć svog zadimljenog zrcala koje je moglo čitati misli. Kad se Quetzalcoatl pogledao u zrcalo vidio je da mu je put potpuno blijeda i da ima lice obraslo dlakom (brada). (Po Athumanunhu, upravo je ovo obeshrabrilo astečke ratnike kada su prvi put vidjeli španjolske konkvistadore koji su bili bijele puti i imali guste brade, pa su pogrešno zaključili da su to ratnici poslani od samog dobroga boga Quetzalcoatla, te im se nisu bojno suprotstavili. Kasnije su svoj propust platili gubitkom slobode i Civilizacije uopće.) Dakle, kad se Quetzalcoatl pogledao u ogledalo on je osjetio da ga obuzimaju sve tjelesne želje koje oduvijek muče ljude. Quetzalcoatl je bio užasnut i više se nije želio pojavljivati u svom obličju pred svojim ljudima, pa je u pomoć pozvao svog dvojnika, Xolotla – prerijskog kojota, koji mu je bio blizak poput vlastite sjenke. Xolotl je Quetzalcoatlu načinio ogrtač od zelenih, plavih i crvenih pera ptice imena Quetzal, te masku od tirkiza. Sada je Quetzalcoatl mogao ponovno hodati među svojim podanicima, a da ga nitko od njih nije prepoznao. Međutim, Tezcatlipoca se time nije primirio već je bratu priredio novu smicalicu. On je Quetzalcoatlu ponudio vino od kaktusa agave, tvrdeći pritom da će mu taj napitak izliječiti njegovu 'nakaradnu' bolest poradi koje se mora skrivati od podanika. Quetzalcoatl koji nikada nije pio alkoholni napitak u tili se čas opio, a Tezcatlipoca ga u pijanom stanju nagovori da obljubi njihovu sestru predivnu Quetzalpetatl. Kad se Quetzalcoatl osvijestio i otrijeznio, užasnut je shvati što je počinio. Quetzalcoatl tada odluči da umre, pa ode na morski žal gdje se spalio, a iz njegova tijela prije nego se ono pretvorilo u pepeo, izletjele su rijetke egzotične ptice šarenog perja. Kad je Quetzalcoatl umro zora nije svanula puna četiri dana. Sve ovo nimalo se nije dopalo ocu Quetzalcoatla i Tezcatlipoca, bogu mrtvih Mictlantecuhtliju, koji k sebi pozove Quetzalcoatla. 'Uzet ćeš ove dragocjene kosti i napućit ćeš Zemlju ljudima, a tako ćeš učiniti veliko dobro i zauvijek sa sebe sprati sve svoje grijehove koje si nesvjesno počinio!' Quetzalcoatl je poslušao oca, te uz pomoći Xolotla iznio dragocjene kosti natrag na svijetlo dana, poprskao ih svojom krvlju i tako im podario život. Zora se ponovno rodi nad Zemljom, a iz kosti nastanu prvi ljudi. Quetzalcoatl je nastavio ljudima činiti dobro, pa ih je tako naučio kako će glačati žad, kako će od niti napraviti tkaninu i kako će raditi mozaike. Ukrao je mravima, koji su sakrili kukuruz, zrno kukuruza i dao ga ljudima, te ih naučio kako će ga uzgajati i sebi pribaviti potrebitu hranu. Quetzalcoatl je ljude i naučio kako će mjeriti vrijeme i pratiti kretanje Zvijezdi. No, došlo je i vrijeme kada je Quetzalcoatl morao ljude napustiti i prepustiti ih njihovoj sudbini. Bio je to dan kada se u samo praskozorje (svitanje) na Nebu pojavila zvijezda Quetzalcoatl, koju mi danas nazivamo Venera. Tako Asteci još i danas vjeruju da je Quetzalcoatl i bog gospodar zore, dok drugi tvrde da je on otplovio na Istok na splavi koju su činile zmije.

23.10.2005. u 14:48 • 4 KomentaraPrint#^

subota, 22.10.2005.

Bogovi rata iz mitologija

Horus - krilati bog rata

U ona davna vremena kada je vladao faraon pravednik, bog Ra, faraonova vojska pratila je faraona u ratnom pohodu u Uauat (Nubiji). Odjednom usred ratnih zbivanja faraon je obaviješten da se u Egiptu kuje zavjera protiv njega. (Athumanunh ovdje faraona predstavlja u obličju boga Raa, da slučajno ne bi bilo zabune) Dakle, faraon u obličju boga Raa zapovjedio je svom sinu Horusu krilatom (behdetu) da zapodjene bitku s Raovim protivnicima koji kuju zavjeru. Mladi i moćni ratnik, sin Raov, Horus, uzeo je obličje krilatog sunčanog diska, te se svom silinom spustio na protivnike Raove. Raovi protivnici u strahu su pobjegli pretvorivši se u nilske konje i krokodile, te podmuklo čekali na dnu Nila prolaz Raove 'barke od milijun godina'. Pravedni Raovi mornari (henememet) odmah su se upustili u bitku za obranu Raove 'barke od milijun godina' i hrabro se držali sve do pojave Horusa behdetia s njegovom moćnom vojskom. Horus, sin Raov, hrabro i odvažno stao je na pramac 'barke od milijun godina' i gađao protivnike Raove harpunima. No, ovaj puta Horus proganja neprijatelje Raove diljem cijelog Egipta i razračunava se s njima u tisućama bitaka. Nakon što je Horus, vođi pobunjenika i zloćudnih sila, Setu odrubio glavu, Ra je zapovjedio da se u čast Horusa na sve ulaze u hramove svih božanstava mora smjestiti krilati sunčev kolut koji ih je štitio od svih neprijatelja. Ponekad iznad faraona Horus lebdi u obličju sokola, te u kandžama drži mlatilo, kao simbol kraljevskog dostojanstva u jednoj i prsten vječnosti (shenu) u drugoj.
Ponosnog boga i veličanstvenog ratnika drevni su Egipćani prikazivali kao čovjeka sa sokolovom glavom na kojoj se nalazila dvostruka kruna (ureus) Gornjeg i Donjeg Egipta. Mnogo godina kasnije nepažnjom sami su drevni Egipćani pobrkali Horusa behdetskog i Horusa sina Izidinog, a mnogi to rade još i danas, pa Athumanunh ponovno upozorava da je jedan Horus sina Raov, dakle brat Ozirisov i Setov, a drugi je Horus sin Ozirisov i Izidin, dakle nećak onog prvog Horusa behdetskog kojemu je on ujak. No, obojica su vodila bitku s istim neprijateljem, dakle sa Setom zločestim koji je opet jednom brat, a drugom ujak, a spor je opet isti. Tako je na kraju i sam Ra poistovjećen s Horusom, pa se na kraju vjerovalo da je svaki faraon zapravo živi Horus koji će nakon smrti postati Ra.

22.10.2005. u 20:24 • 0 KomentaraPrint#^

četvrtak, 20.10.2005.

Bogovi rata iz mitologija

Svetovid (Svantovit) – bog rata baltičkih Slavena

Prema različitim tumačenjima bog Svetovid bog je sunca i vjetra, bog koji proriče sudbinu, ali i bog rata. Prikazivan je kao vrlo veseo i snažan s glavom koja ima četiri lica koja istodobno gledaju na sve četiri strane Svijeta. U ruci drži luk kao simbol rata, a u drugoj mu je ruci rog za piće kao simbol trgovine koja također o njemu ovisi. Možda bi se ime Svetovid moglo protumačiti kao od riječi što označava svet i korijen glagola vidjeti, jer on doista ima četiri lica koja gledaju na sve četiri strane Svijeta, a Slaveni mu dolaze sa svih strana kako bi pod njegovom zaštitom trgovali, ali i ratovali. Prema Helmodu, Svetovid (Zvantevith), bog je zemlje na otoku Rujnu gdje žive Rujani koji ga osobito obožavaju, te ne dopuštaju da se u nj olako zaklinje niti da se pristup u svetište njegovo bez dozvole učini, pa makar i u ratna vremena. Na jednom drugom mjestu Helmod piše da je 1168. godine kralj Valdemar napao s moćnom vojskom otok Rujan. Nakon teških i krvavih bitaka konačno je zauzet otok, a kralj je zapovjedio da se idol Svetovida rasiječe na nekoliko dijelova i baci u vatru. Nakon ovoga Rujani su počeli silno mrziti kršćane, pa su svake godine jednog kršćana žrtvovali bogu Svetovidu. Međutim, Helmod ponekad poistovjećuje Svetovida sa Svetim Vidom ili Gijem, ali tu Athumanunhu nije jasno zašto bi onda Rujani žrtvovali kršćane kršćanskom svecu? Kult Svetovida spominje i Saks Gramatik koji je zapisao: 'Bješe kod Slavena u Arkoni na otoku Rujnu jedan idol kojeg osobito obožavaju, no lažno je prozvan Sveti Vid.' Dakle, Helmod i Gramatik slažu se oko postojanja Svetovida na otoku Rujnu. Polovicom IX. Stoljeća, u doba cara Ludovika II, pokušali su kaluđeri iz Korveja Rujane obratiti na kršćanstvo, ali su ih Rujani protjerali i ostali vjerni svom bogu Svetovidu. Tako je ostalo zapisano: 'I nema pod Nebom barbara koji bi gore mrzili kršćane i njihove svećenike kao ti ljudi… Od vremena kada su se prvi put odrekli vjere kršćanske to praznovjerje kod Rujana ostalo je još do naših dana.' Prema zapisima Saksa Gramatika Svetovid ima bijelog konja kojeg samo svećenik Rujana smije pasti i opremati, jer Rujani vjeruju da baš na tom konju Svetovid jaše i ratuje protiv neprijatelja Rujana. Isto tako Gramatik navodi da je glavni hram Svetovida podignut u gradu Arkonu, a da Svetovid ima toliko ukrasa i obličja da ih je sve nemoguće objasniti. Zašto je Svetovid na jednom prikazu prikazan kao muškarac i žena istodobno (ima bujne grudi) ostalo je nerazjašnjeno, a kada se uzme u obzir da mnoga imena slavenskih božanstava završavaju na vit-vid, moguće je da arkonski Svetovid ima srodne bogove kod ostalih Slavena, ili su oni samo neke od njegovih varijanti i obličja.

20.10.2005. u 21:45 • 3 KomentaraPrint#^

nedjelja, 16.10.2005.

Bogovi rata iz mitologija

Guan di – kineski bog rata

Još jednom u svojim koračanjima Athumanunh je kroz davno prije zaboravljene legende, drevnih naroda koji su svoje živote posudili od povijesti, a svoje tajne pisali nježno poput leptira, a opet istodobno uzbudljivo poput ljetne oluje, izvukao ispod stoljetne prašine još jednog mitološkog ratnika, ljudskijeg boga rata, baš onakvog kakvog Athumanunh voli sresti u svojim koračanjima kroz mitologije drevnih nam naroda. Dakle, radi se o kineskom bogu rata imena Guan di. Međutim, u prastarom kineskom 'Romanu o tri kraljevstva' Athumanunh pronalazi još imena ovog veličanstvenog ratnika za kojeg će nemiri opet napisati – neka vrsta istočnog Robin Hooda – da ovaj bi mogao biti baš ta istočna inačica, a sada pročitajte i sami zašto. Drevni su ga Kinezi nazivali još i Kuan ti, Kuan Yu, Guan Yu, te Guan Zhong. Upravo ovaj Guan Zhong Athumanunhu se učinio stvaran, kao da je stvarno postojao i bio je živ čovjek koji je poradi svoje ratničke nesebičnosti i velikodušnosti posmrtno od cara Wena 1120. godine odlikovan titulom kneza, a 1128. godine carskim dekretom postaje – princ ratnika i boraca za Civilizaciju, da bi na kraju od cara Wan Lia dobio 1594. godine titulu vjernog i lojalnog božanstva (di) čime je stekao mitologijsku slavu boga rata i bitaka, sljedbenika Neba i moćnog zaštitnika carstva i cijelog naroda. Narod pak ga je nazvao – pravednikom koji pomaže slabijima i štiti Nebo i carstvo. No, nije bio sam, vjerno su ga pratila još dvojica samozatajnih ratnika koji su mu u svemu pomagali bez pogovora. Bili su oni mesar Zhang Fei i prodavač slamnatih sandala Liu Bei (kasnije će on utemeljiti dinastiju Shu Han iz Sichuana). Ta trojica 220. godine postaju nebeski ratnici pravednici i njihova plemenita dijela dopiru čak do drevne Mandžurije. Kult Guan di svoj vrhunac doseže upravo u vrijeme mandžurske dinastije kada su opkoljeni carski vojnici izgubili svu nadu i volju za borbom, te padali pokošeni strijelama poludivljih hordi Mongola, odjednom na nebu ugledali Guan dia s velikom helebardom (vrsta koplja i sjekire u jednom) u rukama. Izgleda da im je to ulilo novu snagu i volju za bitkom, pa su izdržali i na kraju pobijedili mrskog im neprijatelja. No, dobro reci već jednom Athumanunh, pa tko je taj Guan di!? Prikazivan je Guan di kao visoki div, dugačke brade, grimiznog lica, očiju mitološkog feniksa i obrvama koje su činila dva dudova svilca. Često je prikazivan kako stoji iza svojeg konja u punoj bojnoj opremi. Lijevom rukom drži tešku helebardu, a desnom miluje svoju gustu bradu. Ponekad u ruci ima Chun qiu (jedno od konfucijanskih dijela). Narod drevni kineski sjeća ga se još i kao 'Velikog ratnika koji je uništio sve demone' ili kako bi to ti simpatični ljudi izvorno rekli – Fu mo da di. Interesantno je i to da je štovan i kao veliki zaštitnik književnosti, a molili su ga ne samo da ih zaštiti, već i da im pomogne u rješavanju općih problema kako osobnih, tako i nacionalnih, te državnih. Posvećeno mu je preko 1600 službenih hramova, ali i brojna manja svetišta diljem drevne Kine u doba Mandžura. Današnji pak kineski seljaci još uvijek slave svetkovinu na dan 13. svibnja koja je upravo u čast djelima Guan dia.

16.10.2005. u 11:07 • 4 KomentaraPrint#^

nedjelja, 09.10.2005.

Bogovi rata iz mitologija

ANHUR – egipatski bog rata

Dičio se hrabrošću, odvažnošću i velikom fizičkom snagom. Bio je ratničko božanstvo, ali i zaštitnik lova i vojnika. Često je predstavljan i kao pokrovitelj i zaštitnik ljudi, kao branitelj cijelog Egipta kojeg štiti ne samo od neprijatelja već i od zlih duhova, te opasnih životinja. Štovao se u Gornjem Egiptu na Thinisu i Sebenitosu. U ratu je uvijek išao ispred, odnosno na čelu vojske. Borio se sa svima koji su bili na protivničkoj strani, ma tko oni bili, a nije ni prezao od borbe s ostalim božanstvima. Neuspjeh, odnosno poraz, teško je podnosio i nije bilo nikakve isprike za njega, a bila je i prava rijetkost kad je gubio bitke. Kasnije mu se pridružuje i Šu, pošto je iz Nubijske pustinje oslobodio i natrag doveo njegovu družicu Tefnut. Ponekad se među hijeroglifima prepozna i natpis Anhur – Šu, «onaj koji je natrag doveo daleku» ili «nebeski potporanj». Na glavi nosi četiri velika ptičja pera. Ponekad ga je teško ne poistovjetiti s Horusom ratnikom. Na povratku iz pustinje oženio se boginjom Mehit ili Mai-hesa.
Iako ga je krasila hrabrost i mudrost vođenja rata bio je zaštitnik svih smrtnika braneći ih od svih vrsti opasnosti. Zanimljiv je meni ovaj «ljudskiji» bog rata od drugih, a vi donesite sami svoj sud.

09.10.2005. u 19:38 • 3 KomentaraPrint#^

subota, 08.10.2005.

Bogovi rata iz mitologija

Ares – bog jarostnog rata (grč. Ares, lat. Mars)

Ares je sin Zeusa i njegove supružnice božice Here, a suprotnost mu je Atena – božica promišljenog rata. Dakle Grci su u svojoj mitologiji stvorili dva ratna božanstva, jedno za mudro i promišljeno vođenje rata, a drugo za jarostni, rat u slijepom bijesu i neizvjesnom ishodu, bog je divljeg i nepromišljenog ratovanja i masakriranja. Ares je za razliku od Atene, sestre svoje, rat volio poradi bijesnog i nepromišljenog ubijanja i krvave borbe na bojnom polju. Aresu nije bio važan uzrok rata, a isto tako nije mu bio važan ni sam ishod rata. Jednostavno Aresa je radovao ratni poklič, bojna vreva, zveket oružja i miris prolivene tople krvi. Jednako ga je oduševljavala smrt ratnika kao i hrabrost ratnika. Pomagao je svakome tko bi bio spremana da naruši mir, a poradi tih svojih osobina nije bio voljeni ni od bogova, a ni od ljudi. Čak mu je i sam Zeus više puta zaprijetio da ga samo to što je njegov sin sprječava da ga zauvijek ne baci u mračne dubine Tartara. Nije bilo bitke u mitologiji u koju se nije upleo Ares. Na bojišnici se pojavljivao iznenada opremljen velikim štitom, oklopom i brončanim mačem kojim je sijao smrt. Redovito bi ga u borbi pratili njegovi sinovi Dim i Fob (Strava i Užas), a ispred Aresovih bojnih kola jurile bi Erida (božica Svađa) i Enija (božica ratnoga klanja). Ares je besprijekorno vladao ratničkim umijećem, ali nije bio pouzdan, pomagao bi na trenutak jednoj, pa onda bez ikakva povoda drugoj sukobljenoj strani. Usprkos svojoj spretnosti i umješnosti nije bio nesavladiv. (Sjetite se što Vam je napisao Athumanunh prije. Uz pomoć božice Atene Aresa je ranio kopljem smrtnik Diomed vođa Agrejaca pod Trojom) Ares je ranjen zaurlao poput deset tisuća ratnika, te se jaučući povukao s bojišnice na Olimp. Podlegao je i dvojici mladih titana, Otu i Efijaltu, a i Heraklo ga je jednom pobijedio. Ipak, na kraju, Ares je lijep, mladolik i stasit muškarac, jedan od ljepših bogova s Olimpa, iako vojnički pretjerano grub, ali je kao takav privlačio pozornost mnogih božica i smrtnih žena. Njegovim udvaranjima podlegla je i sama Afrodita, pa je s Aresom izrodila Dima, Foba, Erosa i Anterosa, te prelijepu kćerku Harmoniju. Nisu mu odoljele ni neke druge božice i smrtne žene, no o njima neki drugi put. Ares se u mitologiji smatra i praocem ratobornih žena ratnica Amazonki.

08.10.2005. u 19:27 • 2 KomentaraPrint#^

petak, 07.10.2005.

Mitološki ratnici i junaci

Neoptolem (Pir) – sin Ahilejev

Neoptolem je bio sin Ahileja i njegove ljubavnice Dejdamije, a nazivan je još i nadimkom Pir (Pyrrhos – riđokosi, poradi njegove boje kose). Neoptolem se rodio na otoku Skiru, a majka mu je bila kćer skirskog kralja Likomeda. (Sjetite se Athumanunh Vam je pisao da je Tetida, majka Ahilejeva, sakrila kod Likomeda Ahileja preodjevenog u ženske oprave kako ne bi pošao u rat pod Troju) Kad je Ahilej pao u bitki za Troju, Odisej je pozvao u rat njegova sina Neoptolema, jer božica Sudbine zapisala je da Troja bez nazočnosti mladog Neoptolema nikada neće pasti. Mladi Neoptolem s velikom je radošću prihvatio poziv Odiseja i odmah je zauzeo mjesto svoga oca među veličanstvenim ratnicima Mirmidoncima. Iako je bio mlad (Athumanunh će napisati 'premlad za bitke', dječaku nikako nije mjesto u bitki i najveći je grijeh svakoga zapovjednika koji u borbu povede dječake ili djecu, to se ne smije raditi!!! Strašne se stvari mogu dogoditi kad dječaci preskoče svoje dječačke nepodopštine i postanu prerano ljudi! Athumanunh zabrinuto to tvrdi i boji se toga) Neoptolem se isticao svojom hrabrošću, odvažnošću i snagom. N., nikada nije postigao slavu svoga oca, jer upravo njemu se dogodilo to čega se Athumanunh boji. Prerano odraslom dječaku Neoptolemu nedostajala je upravo 'ratnička velikodušnost', ili da bi svi razumjeli nije imao respekt prema protivniku, nije imao toliko potrebitu ratničku i vojničku ljudskost. Kada nema vojničke i ratničke ljudskosti onda se dešavaju strašne stvari, opet će Athumanunh napisati da svi razumiju – dešava se zločin. Upravo te neoprostive zločine napravio je mladi Neoptolem u Trojanskom ratu. Upravo Neoptolem na čelu Mirmidonaca napao je Prijamovu kraljevsku palaču i dakao zauzeo je, ali tamo je bez imalo milosti za starca koji više ni nije imao za što živjeti (izgubio je sve svoje sinove u ratu, pa i sam Ahilej je bio zgranut njegovom nesrećom), počinio prvi zločin. Ubio je Neoptolem starog Prijama pred očima njegove žene, snaha i unuka. Potom je bez milosti za žene i djecu sve sasjekao svojim mačem. Zgranuti su bili i sami prekaljeni ratnici Mirmidonci. Ipak, bogovi ga nisu kaznili (Athumanunh je već napisao da su temeljni krivci oni koji povedu dječake u rat, dakle, Odisej i Agamemnon, a oni su obojica dobrano kažnjeni od bogova), već se sretno vratio iz Trojanskog rata. Neoptolem je naslijedio prijestolje svoga djeda Peleja u Ftiji, oženio se Hermionom, kćerkom Menelajevom, koja je zapravo voljela Oresta, sina Agamemnovog. Kako je Neoptolem loše postupao sa svojom suprugom ubio ga je sam Orest. Na kraju jedno objašnjenje. Nemojte slučajno izjednačiti Neoptolema riđokosog (Pira) s onom – Pirovom pobjedom. To nije to! Pirova pobjeda zapravo je pobjeda epirskog kralja Pira nad Rimljanima 279. godine p. K. kod Auskula u Apuliji. Naime, u toj bitki kralj Pir pobijedio je uz strašne gubitke vlastitih vojnika, pa je poslije bitke shrvan bolom za svojim vojnicima uzviknuo: 'Još jedna ovakva pobjeda i ja sam uništen!' Evo, to je ona tzv. 'Pirova pobjeda' , a mladi Neoptolem s tim nema nikakve veze.

07.10.2005. u 20:47 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 02.10.2005.

Mitološki ratnici i junaci

U dvanaestoj zadaći posao Herakla bio je da se spusti u Podzemni svijet i sa sobom natrag dovede psa Kerbera. Kerber je pas čuvar Podzemnog svijeta i zadaća mu je da u Podzemni svijet ne pušta žive, a niti iz njega mrtve. Bilo je to mitsko čudovište s tri glave. Kad je Heraklo sišao u Podzemni svijet putom je sretao mnoge prijatelje i legendarne junake davno prije prošlih vremena. Neki od njih Herakla su pozdravljali prijateljski, ali su mu neki i prijetili i grozili se. No, Heraklo ostane miran i staložen, te nastavi svoj put, jer znao je da su to samo tek puke sjene. Bog i gospodar Podzemnog svijeta Had, u nazočnosti svoje predivne supruge Persefone osobno je pozdravi Herakla i interesiralo ga je poradi čega se spustio u njegovo carstvo iako nije bio pozvan. Kad mu je Heraklo objasnio nakanu i svoju zadaću Had se uz odobrenje nasmijao: 'Pas je tvoj, ako ga uzmogneš povesti sa sobom.' Heraklo skupi svu svoju snagu i stane gušiti Kerbera, nešto poput onoga što je učinio nemejskom lavu, ali ovdje nije išao do kraja, jer Kerber mu je bio potrebit živ. Tako kada se Kerber primirio i postao poslušan, poput svakog psa, Heraklo ga izvede iz Podzemnog svijeta i stane ga voditi sa sobom. Putom kojim su prolazili, a Kerber je cijelim putom slinio, režao i zavijao, baš kao pas, a na mjestu gdje bi njegova slina dotakla tlo, niknuo bi otrovni jedić. (Evo, sada Vam je Athumanunh i tajnu podrijetla otrovnog jedića otkrio) Dakle, kad je Heraklo s Kerberom stigao u grad Tirint, njegov bratić, mikenski kralj, zamalo je zanijemio od straha. Nikako nije mogao doći k sebi, pa je na kraju zamolio Herakla da Kerbera vrati natrag u Podzemni svijet. Bio je to kraj Heraklovih poslova i on postane bog. No, Smrt (opet Athumanunh piše velikim slovom onda kada na smrt misli kao mitološko biće) je na kraju ipak odlučila da uzme dio koji joj je od početka pripadao. Dakako bio je to onaj smrtni dio Herakla, koji je stekao rođenjem među ljudima, onaj ljudski dio, dok je onaj besmrtni dio ostavila bez posebne pozornosti i interesa za nj. Herakla je ubila njegova žena kada mu je dala košulju natopljenu smrtonosnim otrovom, međutim to je druga priča i o njoj jednom drugom prilikom. Tako je Heraklov smrtni dio završio u Hadu, gdje mu sjena luta među svim legendarnim junacima, a onaj besmrtni, božanski, dio zauvijek je ostao živ i nepobjediv, a zadaća Heraklova bila je straža na vratima raja. Nitko tko zaslužio nije nikada nije prešao vrata raja, čak ni silom, jer tamo je veličanstveni božanski stražar Heraklo.

02.10.2005. u 20:04 • 9 KomentaraPrint#^

subota, 01.10.2005.

Mitološki ratnici i junaci

Prvi od tih zadaća, Athumanunh ih naziva 'fizički poslovi' ili ponekad 'tjelesne zadaće', bila je da se očiste Augijeve štale. Ooo, kako li su se samo nasmijali euristej i njegovi dvorjani kada im je to palo na pamet. Naime, Augijeve štale nisi nikada od postanka svijeta bile očišćene, pa se izmet stoke nagomilao u nepreglednim golemim hrpama koje su prekrivale i samu štalu. Kako li se samo slatko nasmijao Euristej: 'Kada Heraklo bude godinama prenosio izmet više neće poželjeti ni svoj nos pogledati, a kamo ga rabiti za disanje, pa makar on bio sin bilo kojeg boga!' No, Heraklo se nije obeshrabrio. Pogledao je štale i mirno rekao kralju Augiji: ' Tvoje štale očistit ću do kraja dana.' Prvo što je Heraklo načinio bila su dva prokopa u zidovima štala, a zatim je skrenuo vodu iz dviju obližnjih rječica, pa su one stale teći kroz štale. Bistra i brza voda rječica očistila je Augijeve štale do kraja dana. No, ne samo štale nego i okolne livada, a Heraklo pri tomu poslu nije ni prsta zamazao, već je uživao u hladu. Nakon ovoga dolazi na red najopasniji i najsloženiji jedanaesti posao (zadaća). Naime, Heraklo je trebao ubrati nekoliko zlatnih jabuka u vrtovima Hesperida. Vrtovi Hesperida (ekvivalent raja, prema grčkoj mitologiji po Athumanunhu) nalazili su se daleko na zapadu, tamo gdje Sunce zalazi, negdje na obroncima visoke planine Atlasa. Zlatne jabuke rasle su na stablu, vjenčanom daru majke Zemlje, božice Geje, Heri družici Zeusovoj. Stablo su danonoćno čuvale tri djevojke, Hesperide, a uz njih na uljeze je vrebala i zmija otrovnica, koja se ovila oko stabla, kako bi dragocjeno voće zaštitila od potencijalnih kradljivaca. Heraklo je ostao zbunjen i nije znao kako da ukrade jabuke, pa je zatražio savjet od bogova. Bogovi mu odaju da jedino starac Nerej koji živi u moru zna tajnu gdje se nalaze vrtovi Hesperida. Heraklo zaskoči Nereja dok je spavao, pa ovaj pokuša više puta promijeniti obličje, ali ga je Heraklo držao u željeznom stisku, te mu na kraju Nerej oda tajnu. Umjesto da ode direktno u vrtove Hesperida, Heraklo se uputi titanu Atlasu, čija je vječita zadaća bila da svojim divovskim plećima podupire nebeski svod. 'Zacijelo si vrlo umoran u tom svom poslu, pa ako mi daš tri jabuke koje čuvaju tvoje kćeri, ja sam te voljan neko vrijeme zamijeniti u tom napornom poslu.' predloži Heraklo Atlasu. Atlas je bio susretljiv i prijedlog mu se dopadao, ali napokon reče: 'Moje kćeri dopustit će mi da uberem jabuke, ali ubit će me otrov zmije koja čuva stablo.' Heraklo umiri Atlasa, pa mu kaže da će on strijelom iz daljine ubiti zmiju, a potom će Atlasu pridržati nebeski svod tako dugo dok ovaj ne ubere tri jabuke. Tako je i bilo, ali kad se Atlas vratio s jabukama on se smješkajući obrati Heraklu: 'Vidim da ti jako dobro radiš moj posao, pa ću ja umjesto tebe jabuke odnijeti Euristeju, no, Heraklo je znao da će se ovo dogoditi, jer mu je to odao Nerej. Zato on još jednom zamoli Atlasa da mu samo na trenutak pridrži svod dok on ne iščupa busen trave koji bi podložio pod svod kako ga ne bi žuljao. Naivni Atlas povjerova, pa preuzme svod od Herakla koji se samo nasmije, uzme jabuke koje je Atlas položio na tlo, zahvali mu se i ode. Na kraju dolazi dvanaesti najteži Heraklov posao, a to je silazak u Podzemni svijet Hada. No, o tomu sutra.


01.10.2005. u 21:29 • 2 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< listopad, 2005 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga




www.hitwebcounter.com



Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

Linkovi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Photobucket




Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Photobucket

wizard Pictures, Images and Photos


Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.

Photobucket


Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...