Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

petak, 30.09.2005.

Mitološki ratnici i junaci

Heraklo je izrastao u visoka mladića, ponosna držanja, blistava pogleda, snažna preko svake granice za njegovu dob. Heraklu su najdraže bile samotne skitnje pod vedrim i širokim Nebesima, te marljivo učenje kako se valja boriti, ali i kako valja razmišljati. Postao je vrsni strijelac lukom, impresivno je rukovao sulicom (kopljem), a najdraže oružje bila mu je kijača (toljaga) koju je sam istesao iz divlje masline. No, došlo je i doba kada je Heraklo trebao izvršiti dvanaest zadaća (poslova) koji će ga učiniti bogom. Prvu zadaću (posao) dobio je od bratića Euristeja, a to mu je trebala biti i posljednja, jer Heraklo je trebao ubiti strašnu zvijer, nemejskog lava čija je koža bila tako debela da je ni jedno poznato oružje nije bilo u stanju probiti. Kad je Heraklo stigao u Nemeju nije mogao nikoga pronaći tko bi mu kazao gdje obitava strašni nemejski lav. Naime, svi koji su se suočili s lavom sada su bili mrtvi. Heraklo je odlučio sam potražiti lava, pa je slijedio njegove tragove sve do jazbine u kojoj je zvijer obitavala. Heraklo je lava dočekao na ulazu u njegovu jazbinu kada se vraćao iz lova grive poškropljene krvlju svojeg plijena. Heraklo odapne strijelu na lava, ali se ona odbije od njegove kože. Tada Heraklo na lava potegne svoj mač, ali je uzaludno udarao. Nije uspio ni okrznuti lava. Heraklo odbaci svoje oružje, uđe u spilju za lavom i jednostavno ga udavi golim rukama. Odere lavu kožu te se njome ogrne kao oklopom. Kada je stigao u Mikenu otišao je sam kod bratića da mu priopći da je izvršio zadaću. Euristej je protrnuo od straha i zamalo se onesvijestio kad je ugledao Herakla ogrnutog kožom strašne zvijeri. Naime kukavica Euristej pomislio je da bi Heraklo mogao i njemu učiniti nešto slično kao i lavu. No, Heraklo nije bio tih nakana, ali mu Euristej zapovijedi: 'Više mi nemoj dolaziti osobno javljati da si izvršio zadaću! Dosta je da samo pošalješ po nekom glas o učinjenom.' Druga Heraklova zadaća bila je da ubije strašnu Hidru. Hidra je mitsko čudovište toliko strašno da je već i njezin smrdljiv zadah bio smrtonosan, a imala je više glava. Kad bi Heraklo jednu odsjekao na tom mjestu izrasle bi joj dvije nove glave. Napokon je Heraklo ipak uspio ubiti čudovište. Zadaće su se redale redom, Heraklo protiv kirenejske košute, erimantskog vepra, stimfalijskih ptica, kretskog bika (ovo nije Minotaur, nemojte to pomiješati), Diomedovih kobila i Gerionova stada. Poslali su ga također i da ukrade zlatni pojas Amazonske kraljice Hipolite, a koji je Euristej poželio pokloniti svojoj kćeri. Sve poslove (zadaće) koje je Euristej zadao Heraklo ovaj je uspješno obavio, a Euristej je na kraju zaključio da se Heraklo bori i lovi podjednako dobro i umješno, pa je posljednja tri osmislio malo drugačija, a u pravo o njima napisat će vam Athumanunh, ali drugi put.

nedjelja, 25.09.2005.

Mitološki ratnici i junaci

Heraklo (Herkul) – (grč. Herakles, lat. Hercules – sin boga Zeusa i tirintske kraljice Alkmene)

Najveći mitski ženskar, Zeus vladar bogova i ljudi, upuštao se u brojne ljubavne veze sa smrtnim ženama, što je božicu Heru, njegovu ženu dovodilo gotovo do stanja ludila i pričinjavalo joj mnoge boli i patnje. Sva djeca rođena iz veze boga Zeusa sa smrtnim ženama bila su polubogovi, a najveći među njima bio je Heraklo kojemu je božica Sudbina namijenila da bude zaštitnik bogova i ljudi. Iako je heraklo bio gorostasnog rasta i raspolagao divovskom snagom njome se nije služio samo da bi stekao slavu, već ju je nebrojeno rabio za boljitak čovječanstva. No, iako je bio polubog imao je i Heraklo svoje ljudske slabosti i vrline. Učinio je više od drugih junaka iz mitologije, ali je i više trpio. Zeus je na prijevaru obljubio Heraklovu majku Alkmenu, preobličivši se u njezina muža Amfitriona, kada je ovaj bio daleko od kuće u ratnom pohodu. Zeus je zapovjedio Vremenu da uspori svoje protjecanje, pa je noć u kojoj je obljubio Alkmenu trajala tri puta duže od uobičajene. Kad se Amfitrion slijedećeg jutra vratio kući Alkmena je toliko bila iscrpljena prethodnom noći da ga uopće nije mogla dočekati. Naime, prespavala je cijeli taj dan, a ispod srca nosila je Zeusovo čedo. Stari razmetljivac Zeus pak se svima na Olimpu hvalio da će se uskoro roditi njegov sin koji će zavladati kućom Perzejovom i postati veliki junak, a ime će mu biti Heraklo (Herina slava). Kad je za to doznala Hera ona se silno razgnjevi (možda ne toliko zbog tko zna kojeg Zeusovog preljuba, već zbog samog imena ploda preljuba, po Athumanunhu), pa odmah ode k zeusu, te ga odluči prevariti. Hera je upitala Zeusa: 'Prisežeš li da će dijete koje se danas rodi u rodu Perzejevu biti kralj Mikene?' Zeus se samo nasmijao i dao Heri svečanu prisegu, misleći da se radi o Heraklu. Hera brže bolje pohita u Mikenu, tamo začara Alkmenu i odgodi joj porod za cijeli jedan dan, a požuri rođenja Euristeja, bratića Heraklovog. Zeus više nije mogao povući danu prisegu, pa je morao pristati da Euristej postane kralj Mikene umjesto Herakla, ali je prinudio Heru da pristane na to da Heraklo postane bogom ako izvrši dvanaest zadaća koje mu zada Euristej. Hera je dakako pristala. U međuvremenu Alkmena je razabrala da je ona postala razdorom između Here i Zeusa, pa se uplaši i malog Herakla ostavi izvan zidina grada. Ovo se ne dopadne Zeusu, pa on zatraži od svoje kćeri Atene da namami Heru na mjesto gdje je ležao Heraklo, nejako dojenče. Atena posluša Zeusa i namami Heru govoreći joj pri tomu: 'Pogledaj hero ovo dojenče, kakva li to mora biti majka kada ga ovako bespomoćnog ostavi ovdje. Uzmi dojenče i nahrani ga mlijekom tvojih grudiju inače će umrijeti.' Dakako, Hera se smilova nad djetetom i dopusti Heraklu da se nahrani na grudima njezinim. Hera nije ni slutila da je time Heraklu spasila život. Kasnije Atena je uspjela vratiti Herakla Alkmeni prekorivši je riječima: 'Čuvaj ga kako valja!' Kad je minula godina dana Heraklova života Hera ponovno pokuša ukloniti Herakla iz svijeta živih. Ona posla dvije zmije plavih krljušti da zarinu svoje otrovne zube u dječaka i tako ga ubiju. No, slijedećeg jutra Alkmena pronađe malog Herakla kako sjedi i guče u svom krevetiću, te se igra s mrtvim zmijama. Dječačić je naime zadavio obije otrovnice golim rukama. Bio je to tek jedan od mnogobrojnih čudesnih poduhvata koje će izvesti Heraklo.

subota, 24.09.2005.

Hindu mitologija

Božica Devi – majka Života i Smrti

Božica Devi božanska je supruga i družica boga Šive, boga stvaranja i uništenja. U indijskoj mitologiji Devi zapravo znači – božica, a Devi je božanska majka hindu religije. Devi se u mitologiji javlja u više obličja, ponekad je ona veličanstvena osmoruka ratnica Durga, da bi se kasnije pojavila u obličju jarosne i strašne četvroruke ratnice Kali. Devi je zapravo ponekad plemenita poput lijepe božice Parvati ili pobožnog Ume. Strašni bog Šiva, moćni indijski mitološki bog koji ima treće oko koje sijeva vatrom iz središta njegova čela, nastao je od vjerskog pustinjaka. Bog Šiva istodobno je strašan i nježan, razoran i milostiv. Pomoću strijele čežnje koju je uputio Kama – bog ljubavi, Šiva se zaljubio u predivnu brđanku Parvati u čijem je obličju tog trenutka bila Devi. No, dobro, dakle Devi je božica u čijim su rukama radost i bol, život i smrt. Devi donosi kišu i štiti od bolesti, blaga je i puna ljubavi za ljude. No, kao majka Smrti ona je strašna, a kao Durga ona je veličanstvena i zastrašujuća plavokosa božica ratnica. Durga u svih osam ruku ima strašno i moćno oružje i ne oklijeva tijekom bitke, udara doista snažno. Kad se tijekom bitke razjari iz glave joj iskoči božica Kali. Kad se pojavi Kali ne drhte samo zli, tada drhte i oni dobri, jer Kali je jarosna i opasna, a žeđ za krvi potpuno je zaslijepi. U slučaju da je Durga ne zaustavi Kali bi bjesnila Svijetom tako dugo dok nitko ne bi ostao živ. No, na svu sreću Durga je ratnica bez premca, na Svijet je došla sa zadaćom da štiti bogove od strašnog demona Mahiše koji u obličju pobjesnjela bivola napada bogove svojim smrtonosnim rogovima i papcima, a i razornom strujom svoga daha. Nitko, ama baš nitko Mahiša poraziti ne može. Pokušali su Višna – božanski zaštinik, pa Šiva – božanski zatornik, no, nije im pošlo za rukom, a onda se pojavila plavokosa Durga. U strahovitom naletu, jašući na razjarenom lavu, plavokosa Durga zapodjenula je bitku s demonom Mahišem koji se i sam preobličio u lava. Durga mu odsječe glavu, ali se on preobliči u ratnika naoružanog mačem i štitom, Durga ga pogodi strijelom božanskom, ali se on preobliči u velikog slona koji surlom zatrubi pun prkosa i odvažnosti. Durga prereže tijelo slona svojim božanskim mačem, a Mahiša se konačno preobliči u bivola. Svom svojom demonskom snagom navali on na Durgu koja udari prva i pritom joj se oči zacrvene. Spretno zajaše bivola i rani ga u vrat, a zatim sjevne Durga mačem i jednim zamahom odrubi glavu demonu. Bogovi u glas zaore: 'Pobjeda!' Zaskiće tada od straha svi demoni, ali se pred Durgom pojave strašni demonski vođe Čand, Mund i Raktabij. Čim bi Durga posjekla Raktabija iz svake njegove kapi krvi niknuo bi novi demon slika i prilika Raktabija. Dok je Durga sve više nanosila rana demonima sve ih je bivalo više. Tada Durga u pomoć pozove Kali. Dakako, Kali je to jedva i dočekala. Iz zubate Kaliine gubice visio je dugi jezik žedan demonske krvi, a u svakoj od četiri ruke blistao je okrvavljeni mač. Kali odmah pokosi Čanda i Munda, te navali na Raktabija. Jednim mu udarcem odrubi glavu i ispije svu krv prije nego je pala na zemlju. No, ipak tri su kapljice dotakle tlo, pa iz zemlje izrone tri nova demona, ali ih Kali proguta u jednom zalogaju. Strašan je gnjev božice Devi koja u utrobi svojoj drži cijeli Svemir.

petak, 23.09.2005.

Mitološki ratnici i junaci

Oduvijek su se svi pitali zašto su Trojanci bili toliko naivni pa su u grad uvukli Trojanskog konja koji ih je koštao života i pada grada. Odgovor je opet Odisej, on je izmislio priču koju je Sinon tako vješto prodao Trojancima koji su mu povjerovali. Evo priče. Kada je Prijam upitao Sinona poradi čega su Ahejci izgradili tako velikog konja on je odgovorio: Na savjet vrača Kalhanta poradi toga jer su bogovi obećali da će taj Trojanski konj štititi Troju od nedaća umjesto pozlaćenog kipa božice Atene koji su Odisej i Diomed ukrali. Poradi toga konj je morao biti toliko velik da ga Trojanci ne bi mogli uvući u grad kroz svoja vrata, a time Troja ne bi bila zaštićena. Trojanci su nasjeli Odisejevoj priči i razrušili su dio bedema kud su uvukli konja u grad. U unutrašnjosti velikog drvenog konja bili su skriveni najbolji ahejski ratnici koje je opet Agamamnonu predložio sam Odisej. Bili su to: Odisej, Ahilejev sin Neoptolem, spartanski kralj Menelaj, argejski kralj Diomed, kopljonoša Ajaks, lukonoša Filoktet, te Epej graditelj konja. Sve se odvijalo prema Odisejevoj zamisli, ali zamalo da je sve krenulo naopako. Naime, stari Laokont bjesnio je dograbio koplje jednog trojanskog ratnika i silovito ga zabio u bok drvenog konja. Tog trenutka Ahejcima i samom Odiseju u pomoć je priskočila ljepokosa božica Atena kojoj je već svega pomalo bilo dosta, pa je odlučila da se pad Troje već jednom dogodi i završi se taj nesretni rat koji više nije imao nikakvog smisla. Iz mora su izronile dvije strašne zmije i dograbile Laokonta i njegova dva sina, te ih povukle u morske dubine gdje su zauvijek nestale sa svojim žrtvama. Preplašeni Trojanci sve su to protumačili kao gnjev i srdžbu bogova poradi oskvrnuća drvenog konja koji je trebao zamijeniti ukradeni kip božice Atene. Trojanci su se presretni sretnim završetkom rata odali velikom slavlju i pretjerivanju u jelu i pilu. Kad ih je umor i pijanstvo svladalo svi su redom pozaspali, spavali su čak i stražari na bedemima koji su deset godina budno i pozorno štitili bedeme. Sinon je povukao zasun na skrivenim vratima konja, a iza njih su se pojavili Odisej i njegovi odabranici. Bakljom je označeno mjesto na trojanskom bedemu gdje je on bio porušen, a upravo tuda su u grad ušli mnogobrojni ahejski ratnici. Kad su se prenuli iz strašnog sna trojanski ratnici pružili su doista snažan, ali očajnički otpor. Gotovo svi trojanski ratnici i muškarci izginuli su u okršajima s ahejskim svuda po gradu koji se sve više pretvarao u buktinju. Neki su pokušali gasiti požare i pružiti posljednji otpor u Prijamovoj palači, ali obećanje boga potoka i blata Simoisa dano bogu Hefestu da vode potoka neće više nikada pomoći Trojancima sada se ispunilo. Žene i djeca koja nisu pobijena u divljačkim naletima Ahejaca kasnije su prodana u roblje, ali iz Troje se ipak spasio dardanski kraljević Eneja s nekoliko muškaraca i žena. Bili su to preci tek nadolazećih Rimljana koji će kasnije uništiti grčku prevlast i dominaciju u starom dijelu poznatog nam Svijeta.

nedjelja, 18.09.2005.

Mitološki ratnici i junaci

Kad je Palamed stigao Odisej je hinio neuračunljivost. Upregao je svoje volove i počeo orati plažu ispred svoje palače, pa nakon toga saditi sol. No, Palamed je bio također vrlo bistar i oštrouman, pa je pred volove potajno položio malog Telemaha. Dakako Odisej je zaustavio volove i time dokazao da je u njegovoj glavi sve uredno poslagano i na mjestu, a tako je ostalo tijekom cijelog Trojanskog rata. Postao je najbolji savjetnik mikenskog kralja Agamemnona vrhovnog zapovjednika svih ahejskih vojski tijekom Trojanskog rata. Prvu veliku uslugu Odisej je napravio Agamemnonu još i prije nego što su grčki brodovi krenuli put Troje. O toj usluzi Athumanunh Vam je već napisao, pa neće ponavljati, a dakako, radilo se o proročanstvu da će Ahejci Troju osvojiti jedino ako im se u tom pohodu pridruži Ahilej sa svojim Mirmidoncima. Kako se Ahilej skrivao na otoku Skiru preodjeven u djevojku trebalo je smisliti način na koji bi se ga razotkrilo. Naravno, Odisej je smislio onu zgodnu prijevaru kojom se otkrio Ahilej. Drugo proročanstvo kojeg su se ahejski ratnici bojali, a svi su ga znali bilo je ono da će prvi Ahejac koji se dotakne trojanskog tla prvi i poginuti. Prijetila je opasnost da Trojanci potpuno organiziraju svoje složaje i tada se Ahejci nikada ne bi dočepali kopna, a nitko od ahejskih ratnika nije želio baš prvi pasti u pohodu. Opet je Odisej priskočio u pomoć i svojim lukavstvom potstaknuo iskrcavanje. Evo kako je pak to bilo. Odisej je na obalu bacio svoj štit i spretnu skočio na njega. Kad je mladi Protesilaj, koji je poradi svoje mladenačke neiskusnosti najviše čeznuo za slavom i junačkim djelima, vidio da je Odisej na obali, on poželi da bude drugi koji se iskrcao. Međutim, kada je Protesilaj dotaknuo trojansko tlo pogodilo ga je trojansko koplje. Odisej je tada navalio na trojanske redove i za sobom povukao ostale ahejske ratnike koji su u krvavom naletu potisnuli trojanske ratnike u sigurnost visokih bedema grada. Tijekom slijedećih desetgodina Odisej se borio doista hrabro. Više je puta izlagao svoj život, a sve poradi toga da pomogne svojim suborcima u nevolji. Odisej je s kraljem Diomedom bio dragovoljac u opasnom noćnom izvidu trojanskog tabora, zarobio je Trojanca Dolona koji mu je otkrio važne informacije koje su opet kasnije pomogle kralju Diomedu da uništi tabor trakijskog kralja Resa, saveznika Trojanaca. Unakazio si je lice bičem, te zajedno s Diomedom ušao u sam grad Troju odakle je iz glavnog hrama ukrao posvećen zlatni kip božice Atene, jer naime, opet prema proročanstvu je bilo zapisano da sve dok se taj kip nalazi u gradu Troja ne može pasti. Posredovao je, doduše neuspješno poradi Ahilejeve tvrdoglavosti, u sporu između Agamemnona i Ahileja. Kada pak je Ahilej pao upravo Odisej i Ajax (veliki, postoji i mali Ajax) spasili su Ahilejevo tijelo da ne padne u ruke trojanskim ratnicima. Opet Odisej je pod zidine doveo Ahilejovog sina Neoptolema, kojemu je božica sudbine (usud) jedinome namijenila da osvoji Prijamovu palaču. Prije toga opet je saznao za proročanstvo da bez mitskog lukonoše Filokteta Ahejci i ako upadnu u grad neće osvojiti Troju, te je i njega nagovorio da dođe u ahejski tabor, iako je ovaj bio riješen da ne pomogne Ahejcima. Na kraju upravo je Odisejeva ideja da se izgradi Trojanski konj i na prijevaru osvoji grad.

subota, 17.09.2005.

Mitološki ratnici i junaci

Odisej – junak bez straha, no, ne i uvijek bez mane

Odisej (grč. Odysseus, lat. Ulixes – sin junaka Laerta i njegove žene Antiklije) kralj je Itake i još je jedan od niza mitoloških junaka. Najveću slavu Odisej je stekao tijekom Trojanskog rata gdje je bio junak bez straha, no, ne i uvijek bez mane. Međutim, dok u grčkim mitologijama Odisej s ljudskim manama postaje i ostaje uvijek pozitivan, u mitologiji (pričama) starih Rimljana on zauzima gotovo uvijek negativni lik. Naime, sjetite se što Vam je Athumanunh prije napisao: Rimljani su sebe kazivali da su Enejini potomci, a time i potomci Trojanaca, pa je gotovo razumljivo zašto oni mrze Odiseja kojega su smatrali glavnim krivcem za propast Troje. No, ostavimo sada Troju po strani i vratimo se Odiseju. Dakle, Odisej po očevoj strani ima podrijetlo od samog Zeusa, a po majčinoj strani od boga Hermesa – božanskog skoroteče (glasnika). Odisejev otac Laert kraljevskog je podrijetla, ali nije imao svoje kraljevstvo. Kraljevstvo Itaku stekao je ženidbom s bajnom Penelopom, kćerkom akaranskog kralja Ikarija i njegove žene Peribeje. Kraljevstvo Akarije obuhvaćalo je otok Itaku, Kefaloniju i Zakint, te uski rub kopna. Odisej je bio podjednako mudar i lukav, vladao je pravedno, odluke donosio uvijek u suglasnosti sa skupštinom i voljom naroda, a sa svim susjednim kraljevima živio je u miru i nikada nije ratovao. Odisej je miru podredio sve, pa je prvu slavu stekao još kao mladić i to onog trenutka kad su se sinovi ahejskih kraljeva posvađali oko naklonosti predivne Helene pokćerke spartanskog kralja Tindareja. (prokletstvo Helenine ljepote zamalo je dovelo da rata između ahejskih kraljeva, baš onako kako će nekoliko godina kasnije dovesti do Trojanskog rata) Odisej je savjetovao spartanskom kralju Tindareju nešto što je tada bilo nesvakidašnje. Naime, savjet je bio da se odluka kome će pripasti njezina ruka prepusti samoj Heleni, a svi ostali kraljevići morali su se obvezati prisegom da će se pokoriti njezinoj volji i svakog mu trenutka priteći u pomoć ako se netko od ostalih ne bude pridržavao prisege. (poradi te prisega kasnije je Menelaj tražio da mu se sa svojom vojskom u pohodu na Troju pridruže svi ahejski kraljevi sa svojom vojskom) Otmica kraljeve žene u to herojsko doba smatrala se strašnom uvredom koja se mogla sprati samo krvlju otmičara. Prvi i jedini od ahejskih kraljeva koji se oglušio na prisegu bio je upravo Odisej, jer on je smatrao da je dovoljno učinio za Menelaja. (Naime Odisej se u međuvremenu oženio lijepom Penelopom i dobio predivnog sinčića Telemaha) Kralj Agamemnon poslao je junaka Palameda sa zadaćom da uvjeri Odiseja da je ta uvreda nanijeta svim ahejskim kraljevima, a sam pohod obećava veliku slavu i plijen. No, Odisej se nije dao lako nagovoriti na promjenu mišljenja.

petak, 16.09.2005.

Kineska mitologija

Nebeski Car, ljudi i vol – kineska mitologija početka stvaranja Svijeta

U davno doba, u samom početku, nakon što je stvoren Svijet život je bio izuzetno težak. Ljudi su golim rukama teško radili na poljima u namjeri da osiguraju dostatne količine hrane za preživljavanje. Međutim, rijetko im je to i uspijevalo, pa premda su radili noću i danju više su bili gladni nego siti. Nebeski Car, stvoritelj Svijeta u kineskoj mitologiji, vidio je kako se čovjek zlopati na Zemlji, pa je odlučio da mu se smiluje. Nebeski Car pozvao je Volovsku Zvijezdu k sebi i zapovjedio joj je da siđe na trenutak s Neba i prenese ljudima njegovu poruku. Poruka je glasila: 'Budu li ljudi marljivo radili i dalje on će im svaki treći dan osigurati dostatan obrok.' Vol pohita na Zemlju ponosan na to što je baš njega Nebeski Car izabrao za glasonošu, pa zaboravi u tom ushićenju i uzbuđenju kako je zapravo glasila poruka Nebeskog Cara. Kad su se ljudi skupili vol im svečano obznani: 'Budete li marljivo radili imat ćete tri obroka na dan!' Ovo razljuti Nebeskog Cara, ali on nije želio da ljudi pomisle da je neozbiljan i još k tome lažac, pa on u snu ljudima pošalje ideju. Ideja je bila slijedeća: 'Upregnite mog glasonošu u jaram, ta neka vam pomogne u obradi zemlje!' Ljudima se to silno dopalo, a vol je poradi svoje neozbiljnosti tijekom prenošenja poruke Nebeskog Cara zauvijek ostao upregnut u plug, a ljudi više nisu morali zemlju obrađivati sami.
Inače, vol u kineskoj mitologiji ima posebno značenje. Vol je drugi znak u kineskom zodijaku, a ljudi rođeni u njegovom znaku smatraju se kod Kineza pouzdanim i razboritima. Tijekom duge i bogate kineske mitologije i povijesti vol je uvijek zauzimao značajno mjesto, pa je ponekad zaštićen i zakonom. Čak i danas, kada Kinezi poradi svoje brojnosti jedu gotovo sve, još uvijek osjećaju da bi volovsko meso u ljudskoj prehrani bio sramotan način 'nagrade' životinji koja je svu svoju snagu oduvijek stavljala na raspolaganje ljudima. Na kraju još jedna zanimljivost iz kineske mitologije. Kineski mudrac, utemeljitelj taoizma, imena Lao Tse, na svoja je putovanja upravo krenuo na leđima vola.

nedjelja, 11.09.2005.

Grčka mitologija

Tetida – (grč. Thetis, kćer boga Mora Nereja i Doride, majka Ahilejeva)

Tetida je bila lijepa, dobrodušna i dobroćudna, vrlo ljubazna, ali sreća joj nije bila naklonjena baš kao i smrtnim ženama tih osobina. Istodobno su je poželjeli (seksualno iskoristiti) dva najmoćnija boga Olimpa, silni Zemljotresac Posejdon i moćni gospodar munji i gromova, vrhovni bog Olimpa i najveći ženskar u mitologiji Zeus. Baš taj nepopravljivi ženskar Zeus, kad je saznao za proročanstvo da će njezin sin nadmašiti svoga oca, prisilio ju je da se uda za smrtnika ftijskog kralja Peleja. Doduše, kralj Pelej bio je velikodušan čovjek, nekada moćan ratnik, sada u godinama, odvažan i pun ljudskih vrlina, veliki poštovatelj ćudoređa. Ne bi Athumanunh mogao kazati da Tetida nije voljela Peleja, prije bi bilo da se njih dvoje nisu razumjeli. Rodila je Tetida Peleju sina Ahileja kojeg je okupala potajno u vodama rijeke Stiks, te ga je potom željela prekaliti čarobnom vatrom podzemlja kako bi postao potpuno neranjiv, ali u tom naumu zatekao ju je sam kralj Pelej koji je pomislio da Tetida želi ubiti malog Ahileja, pa je na svoju ženu potegnuo mač. Tetida se silno uplašila i pobjegla zauvijek ostavljajući muža Peleja. Kao majka brinula se za Ahileja brižno i s puno ljubavi, a kada je saznala za proročanstvo koje je Ahileju namijenila božica Sudbina (Usud), pokušala je i to spriječiti kao i svaka majka, ali protiv Sudbine nemoćni su čak i bogovi. Spasila je boga Hefesta kad ga je Hera bacila s Olimpa poradi njegove tjelesne mane, pomogla je bogu Dionizu kad ga je proganjao kralj Likurg, a pomogla je i samom Zeusu kada su ga bogovi Olimpa u svom nezadovoljstvu njegovim vladanjem privezali za prijestolje s kojeg se nije mogao pomaknuti. Naime, Tetida je poslala storukog diva (hekatoniri) Brijareja koji je oslobodio Zeusa. Naime, upravo na njezinoj svadbi došlo je do spora oko zlatne jabuke razdora koju je nezadovoljna Erida (Discordia) božica nesloge i svađe podmetnula Heri, Ateni i Afroditi, a što će kasnije dovesti do Trojanskog rata. No, o Eiridinim nepodopštinama neki drugi put.

subota, 10.09.2005.

Mitološki ratnici i junaci

Napokon, kada je sve više postajalo jasno da trka Ahileja i Hektora nema nikakvog smisla, umiješala se božica Atena. Ona na prijevaru nagovori Hektora da stane i zapodjene dvoboj s Ahilejom. U tom dvoboju na život i smrt, a kojeg su se užasnuli i sami bogovi, pobijedio je Ahilej. On je ubio Hektora, vezao ga za svoja bojna kola i tri puta obišao trojanske zidine, na užas Trojanaca, a potom Hektorovo tijelo bacio ahejskim psima. Ovo je strašno razljutilo Zeusa, pa je on Tetidi zapovjedio da odmah obuzda svoga sina. Tetida je dakako poslušala, pa kad je pod krinkom noći stari Prijam došao Ahileju u šator da moli za tijelo svoga mrtvoga sina Hektora, Ahilej je bio ganut njegovim bolom i zapovjedio je Mirmidoncima da otprate Prijama i tijelo Hektora kroz redove Ahejaca. Još je obećao starom Prijamu da dvanaest dana Ahejci neće napadati Troju kako bi Trojanci dostojno sahranili tijelo svog najvećeg junaka. (Ovim postupkom Ahilej se iskupio za sva nedjela nedostojna velikog mitološkog junaka, pobijedio je svog neprijatelja, ali i samu svoju jarost. Ponovno je postao čovjek. U bitkama koje su predstojale Ahilej je još u dvoboju ubio Amazonsku kraljicu Pentesileju koja je sa svojim ratnicama došla u pomoć Trojancima, a kasnije i novog trojanskog vojskovođu (nakon Hektora) Memnona koji je Troji stigao u pomoć iz daleke Etiopije. Naime, nakon što je ubio Memnona Ahilej je naumio provaliti kroz velika Skejska vrata kod kojih ga je dočekao sam bog Apolon. Ahilej je zaprijetio Apolonu svojim velikim i teškim pelejskim kopljem, ako se mu ne skloni s puta. Apolon se doista maknuo Ahileju, ali ne od straha, već od želje za osvetom Ahileju poradi nanijete mu uvrede. Tako je Apolon potražio Parisa kojeg je nagovorio da strijelu odapne na Ahileja, a koju je on skrenuo i naveo na petu Ahilejevu. Glasnu bojnu viku ahejskih i trojanskih ratnika nadjačao je iznenada jezivi krik Ahileja koji je bio pogođen u petu. Ahilej se s užasom u očima srušio na zemlju takvim treskom da su popucali veliki zidovi Troje. No, istog trenutka ponovno je skočio na noge, iščupao strijelu iz pete, ali na vrhu strijele bile su metalne kukice koje su razderale tkivo Ahilejeve pete. Ahilej je silno krvario i naglim gubitkom krvi osjetio da mu se život gasi. Strašnom je kletvom prokleo Trojance i Apolona, te izdahnuo. Sada se opet razbuktala strašna bitka za Ahilejevo tijelo. Na kraju su Ahejci konačno uspjeli oteti Ahilejevo tijelo iz ruku Trojanaca i sahraniti (pomiješati pepeo s Patroklovim) ga na mjestu iznad kojeg su podigli visoki nadgrobni spomenik od gline koji je dugo podsjećao na slavu dvojice Ahejaca. Ahilej tako nije doživio pad Troje, a njegov sin Neoptolem za njegovu smrt kasnije se osvetio samom Prijamu kojeg je ubio na Zeusovom žrtveniku u Troji.

petak, 09.09.2005.

Mitološki ratnici i junaci

Kada su se bogovi povukli s bojišta, Ahilej je i dalje kosio redove Trojanaca, pa kad je to vidio Prijam zapovijedi da se velika Skejska vrata otvore i da se iza visokih zidina sklone svi vojnici Troje, te se tako spase od bijesa Ahilejeva. Dok su se trojanski vojnici izbezumljeni spašavali bježeći kroz Skejska vrata jedini koji se još opirao Ahileju bio je Agenor koji ga je zadržao taman toliko koliko je bilo potrebito da se svi preživjeli trojanski vojnici sklone iza zidova, a kada je kroz Skejska vrata prošao i posljednji Trojanac, za njim je pohitao i Agenor. Međutim, pred Skejskim vratim ostao je Hektor koji nije želio bježati. Stajao je tamo nepomičan kao da ga je baš tu prikovala božica Sudbina (Athumanunh piše sudbina velikim slovom onda kada razmišlja o božici Moiri – božici Sudbine). Zaprepašteni trojanski ratnici skamenjeno su gledali kako Hektor stoji sam ispred velikih Skejskih vrata i čeka Ahileja. U tjeskobnoj tišini Prijam je molio sina: 'Hektore, sine moj, ne čekaj onog čovjeka jer je mnogo jači od tebe. Povuci se iza bedema, jer ako nam ti padneš past će i Troja!' Majka Hekuba također je plačnim glasom molila Hektora da se povuče u sigurnost zidina: 'Dijete moje, poslušaj oca! Brani se unutar zidina, jer tu će te vani ubiti i tijelo tvoje ahejskim psima baciti!' No, Hektor je razmišljao drugačije: 'Ako sada odstupi mnogi će ga okriviti za propast vojske koju je poveo na Ahejce van zidina Troje i što je na vrijeme nije vratio unutar zidina kada je Ahilej navalio sa svojim Mirmidoncima. Ništa mu drugo nije preostalo nego da se ogleda s Ahilejom. Onda pak mu je na pamet pala nova misao – skinut će kacigu, koplje nasloniti na zidine i otvorenih ruku poći će u susret Ahileju. Svečano će mu se obvezati da će izručiti Helenu i vratiti sve blago koje je ukrao Paris, podijeliti sve blago troje na dva jednaka dijela, pa neka Ahejci uzmu dio koji žele i vrate se svojim kućama. Onda je ipak odbacio tu zamisao.'
Hektor nije trebao dugo čekati Ahileja koji se pojavio iz smjera planina Ide kamo ga je odvukao bog Apolon u liku trojanskog junaka Antenora. Krenuo je jarostan Ahilej na sama Skejska vrata, a pelejsko mu koplje blještalo u ruci. Zlatni mu je oklop sijao kao sunce na nebu kada nema oblaka. Kad ga je Hektor opazio, iznenada je izgubio odvažnost, te stao bježati. Ahilej je poput planinskog orla kada opazi zeca jurnuo za njim. Hektor je trčao stazom od bedema prema šumi, a zatim prema divnim izvorima u kojima izvire Skamandar. Tako je trčao hrabri Hektor, a proganjao ga je još hrabriji Ahilej. Tri puta tako su obojica optrčala visoke zidine Troje, a ništa se nije dogodilo. Niti je Hektor mogao pobjeći, niti ga je Ahilej mogao dostići. Kada bi Hektor naumio da Ahileja dovede u domašaj trojanskih strijelaca, koji su to stalno dovikivali Hektoru, Ahilej bi ga potisnuo prema ahejskim redovima i pri tom prijetio ahejskim strijelcima da će ubiti onoga koji pokuša pogoditi Hektora, naime, Ahilej je sam želio osvetiti Patrokla.

četvrtak, 08.09.2005.

Mitološki ratnici i junaci

Bog rijeke Skamandar, Ksant, našao se uvrijeđen i pozvao je Asteropeja, unuka riječnog boga Eaka, neka ukroti Ahileja. Međutim, Ahilej u bijesu ubija i Asteropeja i baca i njega u rijeku. Bog Ksan tada bijesno poviče na Ahileja da prestane s ubijanjem i bacanjem mrtvih tijela u njegove vode, jer mu ista priječe slobodan tok do mora. Ahilej ga nije poslušao i nastavio je sa svojim ubijanjem. No, bogu Ksantu sada prekipi, pa on uzburka vode Skamandara i u velikim valovima se izliju vode Skamandara, te dohvate Ahileja. Ahilej se uspio uhvatiti za jedan brijest, ali su vode ubrzo podrovale korijenje brijesta i Ahileja uhvate pobjesnjeli virovi Skamandara. 'Zeuse, zar se moram utopiti poput pastira, a Sudbina mi je namijenila junačku slavu i smrt?!' Zeus je čuo Ahileja, a znao je da ni on sam ne smije izazivati sudbinu, pa Ahileja osnaži toliko da se izvuče iz vode. No, gnjevan Ksant u pomoć sada pozove brata svoga Simoisa boga potoka i blata. Prema Ahileju sada se valjalo silno blato koje je prijetilo da ga proguta. Sada Ahileju u pomoć priteče Hera. Ona zapovjedi Hefestu da ukroti rijeku i blato, a Hefest u rijeku baci božansku jarosnu vatru. Vatra zapali drveće i trstiku, te voda Skamandera stane ključati. (Ovo se u mitologiji dešava vrlo rijetko, ali nije isključivo – vatra je pobijedila vodu!) Hefest je pristao ugasiti vatru tek kada mu se Simois obvezao da više neće nikada pomoći Trojancima. (Poradi toga je i izgorjela Troja, voda nije mogla ugasiti vatru, jer je Simois obećao Hefestu da više nikada neće pomoći Trojancima)

Borba bogova na zaravni Troje (poseban Athumanunhov privitak)

Bitka koja se razbuktala na zaravni oko grada Troje bjesnila je podjednako među ljudima, bogovima i elementima. Od bitke koja se zapodjenula na zaravni Troje najžešća (od nje je cijela Zemlja podrhtavala, a zrak je drhtao od njihovih pokliča) je ipak bila ona između bogova. Atena je u bitki ranila Aresa i time ga je izbacila iz daljnje bitke, (razum i mudrost koji su oličenje Atene, nadvladao je ratnu jarost i svirepost koji su oličenje Aresa – po Athumanunhu), Posejdon je stao ispred Apolona i izazvao ga na otvoreni dvoboj, dakako, Apolon je morao ustuknuti pred Zemljotrescom i gospodarom Mora, Hera je otela Artemidi strijele, te ih razbacala iz tobolca, ranjena je bila i Afrodita (nema mjesta ljubavi i ljepoti koji su oličenje Afrodite na bojnom polju – po Athumanunhu). Nakon tih opasnih sukoba, Zeus, koji je sve to gledao s planina Ida, uplašio se i povukao sve bogove iz bitke. Na razbojištu (po Athumanunhu to više nije bilo nalik bojištu) ostalo je tisuće mrtvih i desetak tisuća živih ljudi koji su nastavili krvavu bitku.

utorak, 06.09.2005.

Mitološki ratnici i junaci

Kad je iznad trojanske zaravni granulo sunce, Ahilej je konačno ustao od Patroklova tijela i pozvao svoje Mirmidonce na zborno mjesto. Pred svim Ahejcima izmirio se s Agamemnonom koji je, na veliko čudo Athumanunhovo, otvoreno priznao svoju krivicu, te vratio Ahileju bajnu Briseidu i još sedam predivnih djevojki zarobljenica koje mu je prije obećao. No, Ahileju do darova i djevojaka više nije stalo, jer samo je čekao zapovijed da se krenu u boj. Kada je Agamemnon konačno izdao zapovijed da se svi Ahejci priprave za bitku, Ahilej je na sebe stavio novi oklop koji je bio lagan poput pera, a istodobno čvrst i neprobojan. Pronicavi Pulidamas uzaludno je odvraćao Hektora od bitke, ovaj pak je bio čvrsto riješen da se Ahileju suprotstavi licem u lice. Istodobno, dok su se ahejska i trojanska vojska pripremale za sudar, Zeus je odlučio, pošto je ispunio zamolbu Tetide, da vrati svim bogovima slobodu uplitanja i ratovanja u ratu. Zeus je odlučio da sam ne sudjeluje u bitki i ratu, a ostalim bogovima savjetovao je da izaberu svoju stranu i čine ono što im volja. Na trojansku zaravan odmah su se spustili Hera, Afrodita, Atena, Artemida, Hermes, Posejdon, Ares i Apolon. (Ovo i jesu glavni 'mućkaroši' i krivci za uplitanje u rat, te izazivanje neumoljive božice Sudbine) Na stranu trojanske vojske stali su Afrodita, Artemida, Apolon i Ares, a na stranu Ahejaca Hera, Atena, Posejdon i Hermes. S neizmjerno zaglušujućom bukom krenule su trojanska i ahejska vojska jedna prema drugoj. Ares je urlao kao oluja, Atena pak je nastojala da ga nadviče. Posejdon je toliko zatresao Zemlju da se Had uplašio (valjda je pomislio da su se vrata njegovog podzemnog carstva srušila), te mu bijesan prigovorio. Apolon je Hektora savjetovao da se drži posljednjih redova svoje vojske, a u prve redove poslao je Eneju kojeg je ovako zadirkivao: 'Zašto se ti Eneja bojiš Ahileja, ta tvoja je mati viša božica od njegove. Zar se kod vina nisi hvalio da ćeš se s njime sukobiti, pa dokaži sada to!' Čim je Eneja podigao svoje koplje na Ahileja ovaj ga bijesno ukori: 'Vrati se Eneja, nemaš ti dovoljno snage da se sa mnom sukobiš! Jednom sam te već proganjao, pa zato nemoj ponovno izazivati Sudbinu! No, Eneja baci svoje koplje na Ahileja, ali njegovo koplje nije moglo probiti Ahilejev štit. Ahilej mu uzvrati snažnim izbacivanjem svojega teškog pelejskog koplja koje se zabode i probode Enejin štit takvom silinom da je Eneja protrnuo. Ahilej izvuče svoj mač i sigurno bi Eneja platio svoju drskost životom da se nije umiješao sam bog Posejdon. Iako je Posejdon bio na strani Ahejaca, on se sažali nad Enejom: 'Spasit ću ovog Eneju da s njim ne izgine sav dardanski rod koji treba nakon pada roda Prijamovog moćno vladati preko sinova i sinova njihovih koji će se od njega roditi.' (Kasnije su to bili Rimljani – po Athumanunhu) Posejdon je Eneju podigao visoko iznad vojske i prebacio ga u zadnje redove, a Ahilej to uopće nije nimalo začudilo niti zasmetalo, jer on je ipak želio samo Hektora. Ahilej je u svom bijesu i dalje tražio Hektora, te tijekom te potrage poput 'zrelog klasja' sjekao mnoge trojanske junake: ubio je Ifitiona udarcem u glavu, odvažnog Demoleona ubio je kada mu je kopljem probio sljepoočicu kroz brončanu kacigu, Hipodamas je probio kopljem kroz leđa, ubio je i najmlađeg Hektorova brata, mladog i neiskusnog Polidora. Čim je Hektor vidio da je Polidor pao, zanemarujući Apolonov savjet, stupio je pred Ahileja. 'Tu li si ubojico prijatelja mojeg! Nećeš mi se sada više izmicati među bojnim redovima! Čekaj dok te dohvatim!' Tri je puta Ahilej hitnuo koplje na Hektora, ali Apolon je tri puta maglom zaštitio Hektora, a kada je promašio i četvrti puta bi mu jasno da Hektora štiti netko od bogova. Ljut što mu Hektor stalno izmiče, Ahilej je bijesno jurnuo na redove Trojanaca i na trenutak izgubio svoju ratničku vrlinu, jer njegova borba sada je ličila na obično klanje. Ahilej nikoga nije poštedjeti želio. U tom ludom bijesu ubio je hladnokrvno malog dječaka Likaona koji je bez oružja molio milost. Likaona je probio kroz vrat i tako ga bacio u rijeku Skamandar, a svim je Trojancima zaprijetio da ih sada više ni jedan bog neće spasiti.

nedjelja, 04.09.2005.

Mitološki ratnici i junaci

Mrtvi Patroklo još je na sebi nosio slavni Ahilejev oklop, a pobjedniku uvijek pripada oružje i oklop pobijeđenog, no, za to se ipak treba izboriti. Mirmidonci shrvani grozom i jezom što izgubiše Patrokla brzim se preslaganjima stanu boriti s nadolazećim gustim redovima Trojanaca, ni Ahejci nisu znali tko je zapravo u tom metežu pao, pa mnogi požure da se bore za mrtvo tijelo Patroklovo i pri tomu misleći da se bore za Ahileja. Hektor, pak u tim trenucima nije mario za oružje i oklop, već je pohitao ne bi li obuzdao božanske besmrtne konje koji su vukli teška borna kola Ahilejeva. Apolon zaustavi Hektora: ' Ne trči za nedostižnim Hektore! Te konje nikada nećeš stići, smrtnik ih ne može ukrotiti niti upravljati njima! Doznavši da mu je poginuo vjerni i najbolji prijatelj Ahilej brizne u plač i naricanje, a onda se u nekoliko koraka popne na visoki bedem koji je opasivao ahejski tabor. Jezovit urlik spusti Ahilej u smjeru gdje je borba za mrtvo Patroklovo tijelo još uvijek bjesnjela. Tamo su sada stigli mnogi ahejski, ali i trojanski vojskovođe i junaci. Tako su se tu našli Menelej i Ajaks sa štitom širokim kao kula, a na drugoj su strani Hektor i Glauk koji je zapovijedao likijskom vojskom. Od Ahilejeva urlika svi stanu i skamene se, Trojanci se zbune i stanu se povlačiti natrag u sigurnost zidina svoga grada, a Ahejci pokupe tijelo Patroklovo, no, u međuvremenu, Hektor mu je skinuo oklop i odrubio glavu. Kada je Ahilej vidio mrtvo tijelo prijatelja bacio se na tlo u prašinu i zaplakao uz obilje suza. Na trojansku zaravan istog je trenutka pala noć, jer uzvišena je božica Hera upravo dala znak Heliju (bog Sunca) da svojim Sunčanim kolima zađe za vode Oceana, a sve u namjeri da Ahileja i njegovu tugu zaogrne dubokom tamom koju ni Ahejci nisu vidjeti mogli. Tetida je, u društvu svojih sestara Nerejki (Nereide), također u dubinama podmorskog carstva čula Ahilejev jauk, pa pohita da umiri nesretnog Ahileja. Ahilej je zamolio majku da mu pribavi novo oružje i oklop kako bi mogao osvetiti svog prijatelja, ali ga Tetida stane odgovarati od toga nauma: ' Sine moj, ako padne Hektor ubrzo ćeš za njim pasti i ti. To mi je povjerila božica Sudbina, zato nemoj ići!' No, Ahilej joj odvrati: 'Majko, ako me ljubiš nemoj me sprječavati. Ja idem u boj s Hektorom! Kada mi Hektor plati dug ja ću zadovoljno položiti svoj život.' Tetida je znala da protiv Sudbine ne mogu ni ljudi ni bogovi, a Ahilejeva odlučnost bila je neslomljiva, pa je požurila do božanskog oružara i boga kovača hromog Hefesta. Zamolila ga je za uslugu da napravi novi oklop i oružje za njezinog sina. Hefest je Tetidu primio ljubazno, jer upravo ga je Tetida prigrlila i podigla kada ga njegova majka božica Hera bacila s Olimpa poradi njegove tjelesne mane. 'Sveta je moja dužnost da pomognem Tetidi, nogu sijajnih, da joj se odužim što me je devet godina hranila i podizala u svome carstvu. Sve ću joj ispuniti što se uopće ispuniti može.' Tako Hefest raspiri dvadeset mjehova koji su radne impulse dobivali direktno iz glave Hefestove. U kotao nabaca Hefest kositra, bakra, srebra i zlata, na panj stavi nakovanj, snažnom desnicom prihvati čekić, a ljevicom uze kliješta. Počne on tako izrađivati i ukrašavati moćno oružje i oklop koji će biti dostojni Ahileja ratnika veličanstvenog. Štit je bio u pet slojeva ploča ukrašen slikom Zemlje na kojoj se vide dva grada – u jednom je slavlje i veselje, održava se svadba i sud, a u drugom gradu bijesni bespoštedni rat, dalje je Hefest naslikao prizore u kojima se vidi oranje, berba grožđa i žetva, pa prizore iz života pastira, napad lava na stado i plesna svečanost, te na kraju slike Oceana. Štit je obrubio trostrukim obrubom, a s unutarnje strane učvrstio je remen koji je okovao srebrom. Načinio je oklop koji je bio sjajniji od svake vatre, pa kacigu sa zlatnom perjanicom i na kraju dokoljenice ukrašene bakrenim rezbarijama. Svoje božansko djelo položi Hefest uz smiješak pred Tetidine noge. Tužna Tetida uzme oružje i pretvori se u jastreba koji poleti sa snježnih visina Olimpa, te pred samu zoru položi oružje besmrtnog oružara u ruke svojega smrtnoga sina. Tetida tiho zaplače i nestane u maglovitom oblaku.

petak, 02.09.2005.

Mitološki ratnici i junaci

Izostanak Ahileja i njegovih Mirmidonaca s bojišta doveli su grčku vojsku u težak položaj. Trojanci, predvođeni svojim junakom Hektorom, su ih potisnuli sve do obale mora i zapalili im tabor. Sutradan su se Ahejci našli u vrlo teškom položaju, a samo je bilo pitanje vremena kada će ih Trojanci baciti u more. Agamemnon je uvidio da bez pomoći Ahileja i njegovih Mirmidonaca neće moći zaustaviti Trojance, pa je poslao svoje poslanike Ahileju s porukom da mu vraća Briseidu i da je spreman da mu se ispriča, a povrh toga dat će mu još sedam lijepih zarobljenica i mnoštvo bogatih darova, samo neka povede svoje Mirmidonce u boj. Međutim sada pretjeruje sam Ahilej, pa poručuje Agamemnonu da se on vraća s Mirmidoncima u rodnu Fitiju. Katastrofa za Ahejce sada je bila neizbježna, Trojanci su u silnoj navali srušili bedeme koji su branili ahejski tabor i probili se do samih lađa, te su neke i zapalili. U taj kritičan trenutak za Ahejce umiješao se mladi Patroklo. Patroklo je bio najbolji Ahilejev prijatelj, pa kad ga je on zamolio da mu posudi svoje oružje i oklop kako bi pomogao u boju, te da bi možda Trojanci vidjevši crni Ahilejev oklop i oružje, odustali od daljnjeg napada. Ahilej se nekoliko trenutaka kolebao, a onda je na kraju pristao na Patroklovu zamolbu i još mu je dao sve svoje Mirmidonce da bi ga čuvali u boju. Doista, varka je uspjela jer Trojanci čim su ugledali crni Ahilejev oklop i neustrašive Mirmidonce odustali su od daljnjeg napada. Činilo se da je varka uspjela, ali umiješao se sam bog Apolon. U trenutku kada se mladi i neiskusni Patroklo, praćen nezaustavljivim i hrabrim Mirmidoncima, probio do samih Skejskih vrata, (Ahilej je naime upozorio Patrokla: 'Povedi moje Mirmidonce u boj i spasi lađe ahejske, ali dobro zapamti ovo što ti na srce stavljam! Ne idi dalje od lađa ahejskih, ne poželi boriti se bez mene dalje od lađa ahejskih! Ne vodi mi Mirmidonce pod zidine Troje, jer tamo bi te neki od bogova ubiti mogao!', pred Patroklom iznenada se pojavio sam bog Apolon. 'Odstupi od zidina Troje, jer ćeš inače poginuti!' snažnim je glasom bog Apolona upozorio. Istog trenutka uzme Apolon obličje i lik Asija. (Hektorov stric, brat majke Hektorove) Priđe Hektoru koji je stajao pored Skejskih vrata i razmišljao o povlačenju vojske natrag u sigurnost visokih zidina, jer pojava Ahileja i njegovih Mirmidonaca potpuno je preokrenula bojnu sreću koja je sada ponovno bila na strani Ahejaca. 'Zar ćeš napustiti boj Hektore? Velika će to biti sramota, jer ako malo bolje pogledaš vidjet ćeš da ti ono nije Ahilej. Ne nosi veliko i teško pelejsko koplje jasenovo (Naime, samo je Ahilej bio dovoljno snažan i vješt u baratanju teškim pelejskim kopljem, a negdje bi zapisano da je ono bilo kudikamo teže od brončanog) Hektor se sada prene i skoči u svoja borna kola, preda uzde Kebrionu, bratu svom, te se poput munje baci na Patrokla. Patroklo nije ustuknuo već je zapodjenuo boj s Ahilejem. Međutim, nevidljiv Patroklu, Apolon mu priđe s leđa i strgne mu kacigu s glave, te ga snažno udari u leđa. Od udarca Patroklo padne na koljena, Trojanci su sada vidjeli da to nije strašni Ahilej i ponovno poslože redove svoje, te navale na Ahejce. Trojanski snažni kopljanik Euforb probode kopljem Patrokla, a nakon njega Patroklu smrtonosni udarac kopljem zada sam Hektor. Patrokla život stane napuštati, ali on smogne posljednje snage i ovako prokle Hektora: 'Samo se ne diči, Hektore silni, da si me ti ubio. Ubila me je Sudbina rukom Apolona, a od ljudi pak Euforb. Ti si tek treći u nizu tom. No, zapamti! Smrt je već došla i po tebe, pa ćeš uskoro pasti od junačke ruke Ahilejeve!'

<	rujan, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

Linkovi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...