Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

petak, 30.12.2005.

Egipatska mitologija

Tajno ime boga Raa

Drevnim Egipćanima nebeska putanja Sunca predstavljala je ciklus života – od rođenja u zoru do starosti i smrti na zalasku Sunca. Tako se svake noći bog Sunca Ra borio s Demonima koji su željeli zaustaviti taj životni ciklus. Ta bespoštedna borba dobra i zla odvijala se tijekom dvanaest noćnih sati u Podzemnom svijetu i trajala bi sve do zore kada bi se Ra ponovno rodio u obličju Khepera. Athumanunh će Vam sada napisati jednu priču iz te drevne mitologije. Veliki bog Ra, onaj koji je stvorio Svijet i nadjenuo imena svim bogovima, imao je svoje skriveno, tajno ime. Dokle god je njegovo ime bila tajna, nitko mu nije mogao nauditi. Nakon što je stvorio ljude Ra je i sam uzeo ljudsko obličje kako bi vladao ljudima u Egiptu. No, s vremenom Ra je ostario, baš kao što ostare i svi ljudi, pa je postao čangrizav starac koji je ponekad i slinio. No, tajno ime i dalje mu je osiguravalo prednost i premoć nad ljudima i bogovima. Najmudrija božica Izida silno je željela da njezin suprug pravedni Oziris naslijedi Raa, pa smisli kako da Raa natjera da joj otkrije svoje tajno ime. Kamo god bi Ra krenuo Izida je uvijek bila uz njega. Dok je starome Rau društvo lijepe mlade božice godilo, lukavica Izida potajno je skupljala Raovu slinu i miješala je sa zemljom u blato. Od takove blatne smjese ona načini zmiju kobru koja ugrize Raa. Otrov krene Raovim žilama i ubrzo je on pao u agoniju. 'Nešto što nisam ja stvorio ugrizlo me!' vikao je nemoćno stari Ra. Izida mu priskoči i ponudi mu pomoć: 'Ja te mogu izliječiti, ali mi moraš odati svoje tajno ime.' Ra je pogleda ispod oka, pa reče: 'Ujutro sam Khepera, u podne sam Ra, a navečer sam Atum. Ja sam Stvoritelj Vode (Tefnut) i Zraka (Šu), Neba (Nut) i Zemlje (Geb), graditelj sam planina, stvoritelj rijeka …' No, Izida je znala da niti jedno od tih imena nije ono tajno, a naposljetku Ra nije više mogao trpjeti bolove, pa od Izide zatraži da prisegne da nikome neće odati njegovo tajno ime niti jednome bogu, niti jednome smrtniku. Izida prisegne i Raovo tajno ime iz njegova srca preseli se u Izidino srce. Sada se Izida prihvati izlječenja Raova: 'S imenom koje ja znam', poviče Izida,'neka otrov zauvijek napusti tijelo Raovo!' Bol prestade trenutno, jer Izida je održala obećanje, a Ra pak njoj iz zahvalnosti prepusti svu zemaljsku vlast nad ljudima njezinom supružniku Ozirisu pravednom, a sam Ra zauvijek napusti ljudsko obličje i preseli se sa Zemlje na Nebo. Od tog trenutka Ra putuje Nebom u svojoj barki 'od milijun godina' ,a noću posjećuje duše mrtvih i donosi im svijetlo, no, tu ga vreba stotinu opasnosti, ali te opasnosti već su druga priča.

četvrtak, 29.12.2005.

Mitologija naroda Sjeverne Amerike

Nekumonta – ljekovita voda Manitoua

Ovu priču koju će sada napisati Athumanunh još i danas usmeno prenose starci naroda Irokeza, narod čija je postojbina na sjeveru današnje države New York, a pripada skupini naroda koji potječu s područja oko Velikih jezera, na svoje unuke i unučice. Evo priče. Bijaše tako u davna vremena snažan i mudar lovac i ratnik Nekumonta. Nekumonta je volio životinje i ljude, nikada u lovu nije ubijao bespotrebno, osim za hranu i krzno i to samo onda kada mu je to bilo nužno. Jedne oštre zime u njegovom selu izbije strašna pošast kuge. Mnogo je njegovih suplemenika umrlo, a onda se razboljela i Nekumontina voljena žena Shanewis. Nekumonta je bio zabrinut i neutješan, pa je jedne noći uz vatru ovako zaključio: 'Vjerujem da nam je Veliki duh Manitou sigurno podario biljke koje mogu izliječiti ovu strašnu pošast. Moram ujutro otići i potražiti ih.' Tako je puna tri dana bez odmora i predaha Nekumonta u šumama tragao za ljekovitim biljem. No, zemlja je bila smrznuta, pa nije pronašao niti jednu biljku, nikakvu mladicu, zeleni list niti vlat trave. Naposljetku umoran, iscrpljen i slab Nekumonta legne pod jedno drvo i zaspi dubokim snom. Dok je on tako spavao okružile su ga mnogobrojne šumske životinje i ptice koje su se sjećale Nekumontine dobrote i sažaljenja prema njima, pa sada sve one stanu moliti Manitoua da pomogne Nekumonti. Dakako, Manitou je čuo molitve šumskih stvorova i nebeskih ptica, pa je Nekumonti poslao čaroban san. U tom snu Nekumonta vidje svoju ženu, prelijepu Shanewis, kako pjeva i pretvara se u predivan vodopad. Shanewis je ljupko pjevala i rukom dozivala neustrašivog Nekumonta: 'Potraži me i spasi svoj narod!' Nekumonta se trgne iz sna i odmah mu posta jasno da je spas u vodi koja pada u tajnom i skrivenom vodopadu, ali gdje ga potražiti? Onda Nekumonta začuje novu pjesmu tihu, ali dovoljno glasnu. Pjevala je zemlja ispod njegovih nogu, a riječi: 'Oslobodi nas i tvoj će narod živjeti!' Nekumonta stane grozničavo i uzbuđeno kopati rukama, te uskoro iz vode šikne mlaz pjenušave vode. Nekumonta se osvježi i okupa u izvoru, te osjeti da mu bolni udovi ponovno poprimaju snagu. Nekumonta napuni svoju čuturicu vodom i požuri natrag u svoje selo. Potraži svoju Shanewis i vodom joj navlaži isušene i ispucale usne. Shanewis otvori svoje prekrasne zelene oči i osmjehne se Nakumonti. Sada je Nakumonta bio siguran da je pronašao lijek, pa okupi mlade ratnike koji još nisu podlegli pošasti, objasni im što im je činiti, te oni stanu užurbano puniti čuture na izvoru i hitro ih donoseći u selo. Svi Nekumontini suplemenici ozdraviše i kuga ih zauvijek napusti. Savjet Staraca proglasi Nekumontu poglavicom i nadjene mu ime Poglavica Ljekovite vode, pa je Nekumonta postao 'onaj koji je svojim ljudima donio Manitouv dar izlječenja.'

srijeda, 28.12.2005.

Afrička mitologija

Božica Mjesec, Zec i Pauk

U mitovima iz raznih dijelovima Afrike zec je oličenje nestašnog varalice, a kasnije u mitologijama afričkih robova u Americi on je postao spretni lukavac poznatiji pod nazivom braco Zeko. Athumanunh će Vam sada napisati jednu prastaru priču iz Afričke mitologije koja govori o božici Mjesec, pauku i zecu, a kad je pročitate znat ćete zašto zec ima rasječenu gornju usnu. Da krenemo onda. Svake noći kada bi prolazila Nebom božica Mjesec gledala bi na Zemlji ljude koji su bili tužni i preplašeni, jer su spoznali da će jednog dana umrijeti. To rastuži božicu Mjesec, pa ona odluči bar malo utješiti ljude slijedećom porukom: 'Kao što Mjesec svakog jutra umire, a svake večeri se rađa, tako ćete i Vi.' Poruku je ljudima trebao odnijeti miran i pouzdan Pauk glasnik božice Mjesec. Tako se Pauk stane oprezno i polako spuštati po Mjesečevim srebrenim zrakama na Zemlju. Na tom putu sretne ga Zec koji ga upita kamo on to ide. Pauk mu ispriča o poruci koju treba odnijeti ljudima, a Zec mu se prvo naruga kako je Pauk toliko spor da kad stigne na Zemlju svi će ljudi već ostarjeti, a onda se ponudi da poruku odnese on pošto je mnogo brži od Pauka. Pauk htjede zaustaviti Zeca, ali je ovaj brže bolje otrčao. Zec je bio izuzetno hitar, ali jako nepromišljen, pa je putem zaboravio dio poruke. Kad je stigao na Zemlju ljudima je ovako prenio poruku božice Mjesec: 'Božica Mjesec Vam poručuje da baš kao što Mjesec umire tako ćete i vi.' To još više rastuži ljude na Zemlji, ali rasrdi božicu Mjesec, te se ona srdito dade u potragu za nepromišljenim Zecom. Kad ga je sustigla ona ga je snažno udarila i rasjekla mu gornju usnu. Zec se silno uplaši i stane hitro bježati. Eto, to još i danas radi Zec. Stalno je u strahu i bježi, a sada zanate i zašto mu je gornja usna rasječena.

utorak, 27.12.2005.

Keltska mitologija

Mač u kamenu – kralj bez mača, zemlja bez kralja

Od trenutka smrti staroga i pravednoga kralja Uthera Pendragona, silno se zavadiše baruni i vitezovi. Vodile su se neprekidne raspre i dolazilo je do međusobnih uvreda i potezanja mača među odličnicima. Tada ih u crkvu na proslavu Božića pozove posljednji među čarobnjacima, čovjek nepredvidljive ćudi, nekadašnji savjetnik kralja Uthera, tajnoviti Merlin. Nitko od odličnika i plemenitaša nije znao zašto su se zapravo okupili, ali kada su izašli iz crkve u dvorištu je stajao mač sjajne izradbe. Bio je zaboden kroz željezni nakovanj u golemu mramornu stijenu. Na stijeni je stajao čudnovati natpis: 'Tko izvuče mač iz ovog kamena, zakoniti je kralj Engleske.' Svaki je barun i vitez bio uvjeren da je baš on taj koji bi trebao postati kraljem, pa je svaki od njih ponaosob stao vući mač iz kamena i pri tomu se naprežući iz petnih žila. No, nitko ga nije izvukao ni milimetar, pa na kraju svi odustanu od tog nauma. Tada svake godine, točnije svakog prvog dana u Novoj godini, okupljali bi se odličnici iz svih krajeva nekada moćnog i ponosnog Utherovog kraljevstva, te bi upriličili turnir vitezova. Nakon toga upriličila bi se bogata gozba, pa bi nakon nje baruni i vitezovi pokušali izvući mač iz kamena. Tako je toga dana godine Gospodnje iz dalekog kraja stigao i vitez Ector, gospodar Sjeverne zemlje, sa svoja dva sina. Sinovi su nosili imena sir Kay i njegov mlađi brat Artur. Kay je bio toliko uzbuđen što će sudjelovati na turniru da je zaboravio svoj mač u konačištu. Kako mlađi Artur još nije stasao za sudjelovanje u turniru, on je bio štitonoša starijem bratu. Tako sir Kay pošalje mlađeg brata u konačište po mač. Kad je Artur stigao u konačište dočekala su ga zaključana vrata, jer su svi požurili da nazoče turniru koji se trebao odvijati. Artur je dobro poznavao prijeku ćud svoga brata, pa nije ni pomišljao da mu izađe na oči bez mača. Lutajući tako gradom u potrazi za mačem, ugleda Artur mač u kamenu koji se nalazio u crkvenom dvorištu. Mladi Artur odluči posuditi mač. Brzo izvuče mač iz kamena i odnese ga sir Kayu. Kay je odmah zamjetio da je to mač iz kamena, pa se požuri pohvaliti ocu, sir Ectoru: 'Pogledaj oče, izvukao sam mač iz kamena, pa sam ja najvjerojatnije zakoniti kralj Engleske.' No, sir Ector, bio je častan i povrh svega dobro je poznavao svoje sinove, pa Kaya i Artura odvede u crkveno dvorište i tamo od Kaya zatraži da mu pokaže kako je došao do mača. Kay sada više nije mogao lagati ocu, pa je posramljen odgovorio:'Oče, mač mi je donio Artur.' Sir Ector tada se obrati Arturu: 'Pokaži mi Arture kako si ti došao do mača!' Artur se silno uplaši i drhtavim glasom reče: 'Nadam se da nisam učinio ništa strašno. Ja sam samo posudio mač kako bih ga odnio Kayu, a kasnije sam ga namjeravao opet vratiti natrag na njegovo mjesto.' Artur to izgovori i kroz nakovanj natrag pobode mač u kamen. Sir Ector pokuša natrag izvući mač, ali mu to ne pođe za rukom. Nakon njega to pokuša sir Kay, ali ni on nije bio kadar to učiniti. Na kraju Artur dohvati mač i bez imalo muke izvuče isti iz nakovnja i kamena. Sir Ector i Kay kleknu pred Arturom. Artur je ostao zbunjen: 'Zašto klečiš preda mnom oče?' Sir Ector prizna napokon Arturu: 'Ja ti nisam pravi otac iako te volim poput rođenog sina. Tebe mi je jedne olujne noći u naručju donio Merlin, čarobnjak i tumač snova. Sada sam uvjeren da si ti sin kralja Uthera Pendragona i zakoniti kralj Engleske. Tako Artur još kao golobradi mladić postane zakoniti kralj Engleske i sa Sir Keyom, te Merlinom odluči ujediniti razjedinjenu i posvađano kraljevstvo. Artur se oženio najljepšom među najljepšim djevama kraljevstva, lijepom Guineverom, te utemeljio red Vitezova okruglog stola. Oko stola bilo je ukupno 150 mjesta, a kada bi vitez zaslugama stekao pravo da sjedne za stol, Merlinovom čarolijom na stolici od kamena pojavilo bi se ime tog viteza. Tako su mnogi slavni vitezovi zauzeli mjesta za okruglim stolom u tajnovitom Camelotu. Najpozantiji među njima bili su sir Gawain, sir Perceval, sir Lancelot i najuzoritiji među njima sir Galahad. Njihova dobra dijela i mnogobrojne pustolovine mitologija će prepričavati dok je svijeta i vijeka, jer bijahu oni među najplemenitijim vitezovima koji su ikada živjeli.

ponedjeljak, 26.12.2005.

Grčka mitologija

Had – bog Podzemnog svijeta

Had (grč. Hades, lat. Pluto, Pluton – sin titana Krona i božice Reje) bio je brat Zeusu i Posejdonu i treći od najviših bogova drevne Grčke. Athumanunh ne bi zapisao da je kockom (Zeus, Posejdon i Had kockom su podijelili ovlasti i vlast) dobio baš najbolje, ali će ipak napisati da mu je vlast nad Podzemnim svijetom najbolje pristajala njegovoj mračnoj i neumoljivoj ćudi. Podzemno carstvo u kojem je vladao Had bilo je i više nego strašno. Carstvo se skrivalo u najmračnijim dubinama Zemlje i u njega nikada nije prodro ni najmanji tračak svijetlosti. Bila je to prostrana, ali turobna ravnica na kojoj je raslo blijedo cvijeće imena divlje asfodele (cvijeće smrti). Ravnicom Podzemlje teklo je pet rijeka koje su istodobno i činile granice tog carstava. Prva u nizu tih strašnih podzemnih rijeka nosila je ime Stiks i sve je okivala svojim ledenim obalama, druga je Aheront rijeka naricanja, pa rijeka Kokit, rijeka žalosti, zatim vatrena rijeka imena Piriflegeton i na kraju mračna rijeka imena Leta, a u njezinim vodama tekle su sve zaboravi Nadzemnog svijeta. Kako je doista izgledalo to mračno podzemno Hadovo carstvo nitko od smrtnih ljudi nije znao, jer se nitko tko bi se u njemu našao više nikada ne bi vratio i ispričao o izgledu tog carstva. Ipak, veliki junaci poput Herakla i Eneje spustili su se u Podzemno carstvo i vratili su se iz njega, ali tamo su vidjeli samo dijelove tog carstva, pa je misterija i dalje ostala neotkrivena. Mnogi su nagađali, pa će se time složiti i Athumanunh, da su na zapadu bile Elizejske poljane na kojima su obitavale duše pravednika, negdje u najmračnijim dubinama nalazio se Tartar gdje su svoju vječnu kaznu izdržavali grješnici, a u najdubljoj tami nalazio se Ereb u kojem se smjestila palača iz koje je Had uz svoju supružnicu Persefonu vladao bogovima Podzemlja i dušama mrtvih. Duše umrlih silazile su u podzemno carstvo kroz mračne provalije (bezdane). Jedan takav ulaz nalazio se u tjesnacu Tenaru na jugu poluotoka Peloponez, drugi u Kolonu na Atici, a jedan pod Etnom na Siciliji. Glavni ulaz u Podzemno carstvo nalazio se na zapadu gdje nikada nisu doprle sunčane zrake, a čuvao ga je strašni troglavi pas imena Kerber. Svi koji bi ulazili Kerber je umiljato dočekivao mahanjem repa, a one koji bi pokušali izaći rastrgao bi svojim strašnim čeljustima. Dalje od tog ulaza vodio je put vodama Aheronta, a preko tih voda duše je prevozio osorni starac Haron. Opet, prevozio je samo u jednom smjeru, prema dubinama Podzemnog carstva, a obrnuti smjer nije bio moguć. Za prijevoz preko rijeke mrtvi su to trebali Haronu platiti. Nakon što bi se iskrcali iz Haronove barke, duša je izlazila pred Hadov sud koji su činili suci redom Zeusovi sinovi Minos, radamant i Eak. Rijetko bi oni presudili u korist duše, pa bi ona završila na Elizejskom poljanama, većinom su duše završavale na asfodelskim poljanama gdje su zauvijek lutale bez radosti i tuge, bez ikakve čežnje i osjećaja, dakle kretali su se kao mračna sjena. Takvih duša bilo je najviše, pa čak je i sam junak Ahilej završio među njima. (Ahilej je dakako bio vladar tih sjena, ali po zapisima Homera on tom dužnosti nimalo nije bio oduševljen - … 'više bi volio raditi kao nadničar na polju siromašna čovjeka, nego biti vladar svih tih turobnih ljudskih sjena'… Ako je teško bilo Ahileju snažnom onda je u tom Podzemnom carstvu bilo doista strašno – po Athumanunhu) Bogova kojima je vladao Had bilo je dakako manje nego onih na Olimpu, a najpoznatiji su: Tanatos – bog smrti ogrnut crnim ogrtačem s crnim ledenim krilima. Tanatos bi umirućim odrezao kosu i odnio njihove duše. Tu su onda mračne božice kere koje su ubijale ratnike po bojištima i pile im krv. Užasna Empuza koja je vrebala ljude na raskršćima putova i tamo ih ubijala, pa strašna Lamija koja je majkama u snu ubijala djecu, troglava i trotijelna Hekata vladarica svih čudovišta i kreatura strašnih, pa bog varljivog i lažnog sna Hipnos kojemu se oduprijeti nisu mogli čak ni bogovi, posebno strašne Erinije neumoljive božice kletve i osvete, a iz Podzemnog carstva u Svijet ih je odašiljala Hadova žena Persefona. Ljudi su mrzili Hadovo carstvo, jer tko bi u njega sišao ostajao je bez svake nade. Od junaka koji su silazili u Hadovo carstvo i iz njega se vraćali najslavniji je bi Heraklo koji je od tamo dovukao strašnog Kerbera. Bio je tamo i glazbenik Orfej koji je od Hada molio, te u tomu uspio, za život svoje Euridike, pa zatim Sizif koji je na kratko vrijeme iz Podzemnog svijeta pobjegao, pa Tezej kojeg je od tamo izbavio Heraklo. Na pragu Podzemlja našao se i Odisej koji je vidio Sizifa kako gura kamen uz brdo i Tantala koji trpi vječno glad i žeđ, Titija kojemu su dva lešinara kljuvala jetru, sastao se tu s mnogim mrtvim junacima prijateljima iz Trojanskog rata, pa i s Ahilejem koji mu se požalio i izjadao. Had je rijetko napuštao svoje carstvo, jedno je to učinio kad je oteo Persefonu, a drugi put kad je Zeus sazvao vijeće na Olimpu. Međutim, Hada nisu voljeli ni bogovi, a on je s njima dolazio u svađe i uzvraćao im istom mjerom. Iako je Had svaku Zeusovu želju i zapovijed izvršavao bez pogovora, nije se volio uplitati u odnose koji su vladali između ljudi i bogova, jer njegovo je geslo ipak bilo: 'Prije ili kasnije svi moraju na kraju jednom ipak sići u njegovo carstvo.'

subota, 24.12.2005.

Čestitka

Miran i blagoslovljen Božić te veselu i sretnu Novu 2006. godinu!

četvrtak, 22.12.2005.

Grčka mitologija

Dioskuri – božanski blizanci

Dioskuri (grč. Dioskuroi, lat. Dioscuri ili Gemini) – polubraća blizanci Kastor i Polideuk imaju različite očeve, ali su se rodili kao blizanci. Kastorov otac bio je spartanski kralj Tindarej, a Polideukov otac pak je bio bog Zeus. Majka im je žena spartanskog kralja Tindareja, lijepa Leda. Kastor i Polideuk imali su dvije sestre/polusestre, (opet se tu umiješao Zeus – po Athumanunhu), Klitemnestra je bila kćer Tindarejeva, a Helena opet kćer Zeusova (to je Helena poradi koje je izbio Trojanski rat, a da su kojem slučajem božanski blizanci bili živi možda do rata nikada ne bi ni došlo – po Athumanunhu) sada ćete se Vi zapitati što opet to Athumanunh petlja. E, to što petlja to će Vam sada i napisati. Dakle, božanska braća/polubraća Kastor i Polideuk u mitologiji su zapamćeni kao istinski junaci koje je krasila hrabrost, snaga i odvažnost. Borili su se hrabro i dostojanstveno uvijek rame uz rame pri čemu pazeći uvijek za sigurnost drugoga više nego za svoju. No, kao što to uvijek biva, bajna božica Sudbina znala se poigravati sa smrtnicima, ali i s bogovima. Naime, dok je Kastor u bitkama doista mogao poginuti, Poliduk je bio besmrtan, međutim, braća su se doista ponašala kao braća, pa su se u svojim junačkim pothvatima i djelima proslavili i iskrenom bratskom ljubavlju. Polideuk, kao Zeusov sin, naslijedio je nezamislivu divovsku snagu, pa mu u bitki nitko od smrtnika ravan nije bio. Kastor pak je bio izuzetno vješt vozač bojnih kola, a za rukom mu je polazilo ukrotiti i najdivljije konje. U djetinjstvu su stekli solidnu naobrazbu, pa su se njihovi očevi i učitelji doista mogli s njima ponositi. Pratili su junaka Jasona u pohodu Argonauta na Kolhidu, s Meleagrom lovili su opasnog kalidonskog vepra, a Herkula su vjerno pratili u boju s Amazonkama. Iz svih pohoda vratili su se ovjenčani slavom i nitko im ništa (ni prijatelji, ni neprijatelji prigovoriti im nisu mogli – po Athumanunhu) nikada nije zamjerio ili prebacio. Kada je njihovu sestru Helenu (to je prva Helenina otmica – po Athumanunhu) oteo Tezej uz pomoć lapitskog kralja Piritoja, braća su složno otišla i vratila se sa sestrom. (Evo ga, poradi toga Athumanunh kazuje i piše da su u doba kada je Paris oteo Helenu, braća bila živa možda ne bi nikada ni došlo do Trojanskog rata) No, sada Athumanunh ima problem, naime, mora Vam objasniti da božanski blizanci još i danas jedan dan žive, a drugi su mrtvi. (E, opet ga Athumanunh komplicira zar ne? No, dobro objasnim u nastavku pisanja – prema Athuamnunhu) Dakle, ta neobična i doista čudna okolnost kada u mitologiji božanski blizanci nisu mrtvi, a nisu ni živi dogodila se na slijedeći način. Kada su Kastor i Polideuk, u dogovoru s Linkejom i Idom sinovima mesenskog kralja Afareja, odlučili ukrasti stado bikova (po Athumanunhu – u to Herojsko doba kraljevići su dokazivali svoju hrabrost tako što bi ukrali stado tuđe stoke). Tako je bilo i tada, međutim, Linkej i Ida baš nisu bili pošteni prema Kastoru i Polideuku, pa su ih kod podijele stoke prevarili. Kod prijevare koju je pokrenuo Ida došlo je do svađe, pa su Kastor i Polideuk noću oteli i stoku koja je pripadala Idi i Linkeju, pa da bi im se osvetili za prijevaru Kastor i Polideuk su im još oteli i zaručnice. Linkej i Ida doslovno su poludjeli, pa su stali proganjati Kastora i Polideuka koji su se sakrili u šupljim deblima ne bi li ih dočekali u zasjedi. Međutim, nisu računali na Linkejev oštar vid. Linkej je kroz drvo ugledao Kastora, a brzopleti Ida odmah je odapeo strijelu koja se zabila Kastoru u grudi. Kastor je na mjestu ostao mrtav. Polideuk je sav izbezumljen iskočio iz svojeg debla i jednim udarcem šake usmrtio Linkeja. Potom se zapodjenuo boj između snažnog Polideuka i vrlo snažnog Ide. Zeus koji je uvijek bdio nad svojom djecom munjom je pogodio Idu koji je pao mrtav. No, to nije razveselilo Polideuka, pa je on stao proklinjati oca. Naime, Polideuk je tražio od Zeusa da skine s njega besmrtnost kako bi i on mogao umrijeti pored brata. Zeus se u prvom trenutku tomu usprotivio, ali je na kraju morao popustiti pod Polideukovim nasrtajima bijesa i kletvi. No, ponudio mu je ipak da izabere dvije inačice. Dakle, Polideuk je trebao izabrati vječiti život među bogovima Olimpa, ili jedan dan u Hadovom carstvu s bratom Kastorom, a drugi dan u Zeusovoj blještavoj palači među bogovima na Olimpu. Dakako, Polideuk je izabrao ovo drugo. (to je to što Vam je Athumanunh napisao da su braća bila 'ni živi ni mrtvi', a Athumanunh je pak to pronašao u Homerovom zapisu gdje on piše: - jednog dana živi, a drugog mrtvi bogovima besmrtnim nalik).
Dioskuri su kasnije preneseni iz grčkih u rimske mitove, pa će tako Athumanunh pronaći u starim zapisima iz bitke s Latinima kod Regilskog jezera 496. godine p. K. gdje je zapisano da je bitku odlučilo rimsko konjaništvo na čijem su čelu bila braća blizanci Castor i Pollux. No, Athumanunh će Vam skrenuti još dvije pozornosti na božanske blizance: prvo to je horoskopski znak, a drugo kada se tijekom vedrih noći pogleda u Nebo gdje blista milijun Zvijezda, lako se pronađu braća Blizanci, dakako morate znati gdje ih potražiti, no, to pak je već jedna druga priča. Tako božanski blizanci žive među ljudima već više tisuća godina uporno ponavljajući jedan dan mrtvi, drugi dan živi … Hajde Athumanunh, bilo bi dosta za danas, zar ne?

nedjelja, 18.12.2005.

Grčka mitologija

Nikta – božica noći

Nikta (grč. Nyks, lat Nox, kći je boga Kaosa) u mitologiji poznatija po svojim potomcima. Iz veze s bogom vječite tame rodila je boga Etera – boga vječitog svijetla, božicu Hemeru – božicu vedrog dana. No, Nikta je rodila i manje ugodna bića smrtnim ljudima i bogovima. Kada je titan Kron osakatio svoga oca Urana i svrgnuo ga s vlasti, Nikta se silno naljutila i sama po sebi izrodila strašnog boga smrti Tanatosa. Zatim kire – božice nasilne smrti, Eridu božicu svađe, Hipnosa boga sna i snova, Nemezu božicu odmazde. Prema nekim mitološkim kazivanjima Niktina djeca su i božice osvete Erinije, Hesperide čuvarice Herinog drveta sa zlatnim jabukama. Athumanunh će napisati da je Nikta ljudima bila sklonija više nego njezina djeca. Tako je božica Nikta mnogo puta smirivala uzburkane strasti, donosila ljudima spokojstvo bodrila je i potjecala ljudske misli. (Ponekad Vam tako Athuamnunh poželi 'sklonu noć', dakle, naklonjenost božice noći koja ljudima podari smiraj i spokojstvo, te noćni odmor koje krhko ljudsko tijelo toliko potrebuje. Evo sada i to znadete.) Nikta je sudjelovala u borbama s ostalim bogovima protiv pobunjenih Giganata.

subota, 17.12.2005.

Grčka mitologija

Erida – kći božice noći

Erida (grč. Eris, lat. Discordia) je kći božice Nikte mračne božice noći. Erida je božica svađe i mrze je svi bogovi i smrtni ljudi, osim boga Aresa i prijateljice joj božice Enije (božice ratnog ubijanja). Iz osvete što je nisu pozvali na vjenčanje morske božice Tetide (majke Ahilejeve) i ftijskog kralja Peleja bacila je među nazočne božice zlatnu jabuku iz vrta Hesperida na kojoj je pisalo 'Najljepšoj'. Za jabukom su nesmotreno posegnule čak tri prekrasne božice Atena, Afrodita i Hera. Svaka od tri nabrojanih božica poželjela je jabuku za sebe, Nastala je silna svađa i pomutnja koja je kasnije postala i uzrokom Trojanskog rata. Inače Erida u borbi prati s desna boga Aresa, dok mu je s lijeva božica Enija. Ponekad Erida pojuri ispred svih i posije svađu i zapodjene kavgu među ratnicima, iza nje nastupa Enija pa nastaje bijesno i nepotrebno ubijanje i razaranje. Eridina kćer je božica Ata (božica prijevare) i božice Lite (božice uzaludnim zamolbi – prema Athumanunhu to su one zamolbe koje se nikada neće ispuniti).

petak, 16.12.2005.

Mitologija Mezopotamije

Sraz Ereshkigal i Nergal - božice plodnosti i boga neplodnosti

Strašna je kob pogodila zanosnu i bajnu božicu plodnosti Ereshkigal. Naime, bila je toliko lijepa i poželjna da je poradi njezine naklonosti zamalo izbio božanski sukob između muških bogova mezopotamijske mitologije. Da se to ne bi dogodilo, gospodar Neba moćni Anu, pozove božicu ljepoticu i od nje zatraži da se zavjetuje da se nikada neće zagledati niti u jednog boga, ali niti u jednoga smrtnika. No, Sudbini nisu mogli izbjeći niti bogovi, a tako niti predivna Ereshkigal. Tako se Sudbina, u ona davna i zaboravljena vremena odlučila poigrati s Ereshkigal, pa je ona prekršila svoj zavjet dat svemoćnom Anuu. Poradi toga pak silna nesreća pogodi smrtne ljude što se niti malo ne dopadne Anuu. Što se doista dogodilo napisat će Vam sada Athumanunh. Dakle, Sudbina je odredila da se božica ljepotica Ereshkigal zagleda u strašnog i nikome poželjnog boga Nergala, boga kuge i neplodnosti. Upravo Nergal bio je najveći protivnik Ereshkigal koja je bila božica plodnosti i bujanja. No, kakav bio da bio Nergal je ipak bio muškarac i nije odolio čarima Ereshkigal. Međutim, njihovo božansko spajanje nije uspjelo, pa je Zemlju pogodila strašna glad. Ereshkigal je bila tužna jer joj Nergal nije ispunio očekivanje, a Nergal je bio strašno srdit jer se nije pokazao kao pravi muškarac. Dok se dvoje božanstava durilo i bjesnilo samo na sebe na Zemlji je zavladala neopisiva glad. Kako je Ereshkigal zanemarila svoje obveze oko rasta biljaka one uopće nisu nicale iz zemlje, a nesmotrenost Nergala povećalo je nazočnost kuge među ljudima koji su umirali. No, kaos nije smio zavladati, pa se u sve umiješao moćni gospodar Neba i vladar svih bogova Veliki Anu. Veliki Anu jednostavno odluči da se Ereshkigal i Nergal moraju vjenčati, a potajno je podario Nergalu muževnost u namjeri da iz njegove strasti prema Ereshkigal potakne rast i bujanje usjeva koji će nahraniti smrtne ljude, pa i same bogove. Za sve oko organiziranja Anu zaduži boga Kakua. Kaku je sišao niz stepenice Neba i kroz Sedam svetih vratiju došao do Ereshkigal koja je tugovala u podzemlju. Kaku pruži Ereshkigal zdjelicu ječmene kaše i poduči je kako će njome nahraniti Nergala koji će nakon toga postati pravi i strastven muškarac. Ereshkigal je bila presretna, ali nije ni sanjala da je Anu odlučio staviti nju i Nergala na još jednu kušnju kako bi bio siguran da se to dvoje nikada više neće porječkati i ljudima donijeti glad i pošast kuge. Anu zapovijedi da se Nergal oslobodi svih dužnosti na Nebu i da se može spustiti kroz Sedam svetih vratiju k predivnoj Ereshkigal, ali pod jednim uvjetom! Uvjet je bio da se Nergal morao prvog dana i noći s Ereshkigal suzdržati od sjedanja u njezino prijestolje, nije smio ništa pojesti i morao se suzdržati od njezinih čari. Nergal je bio snažnog karaktera, lako je odolio da ne sjeda u prijestolje Podzemlja, odolio je hrani, ali kada se Ereshkigal pred njim okupala i zaodjenula u prozirni ogrtač, Nergal je na sve zaboravio i u njemu bukne snažna muškost koju mu je osobno podario Anu (Nergal za to nije znao – po Athumanunhu), pa je Ereshkigal obljubio prve noći, druge, treće … sedme noći. I Nergal i Ereshkigal izgarali su od strasti, no, sedmog jutra pojavi se Anu i zapovjedi Nergalu da napusti Ereshkigal poradi toga što nije ispunio njegovu zapovijed o prvoj bezgrešnoj noći. Ereshkigal je bila potpuno izbezumljena poradi toga, pa je počela ucjenjivati Anua da će skroz opustošiti Zemlju. (Ovdje se priča prekida, a nastavlja se u trenutku kada je Anu još više pojačao muškost Nergala i ponovno ga uputio u Podzemlje) U podzemlju je Nergal svrgnuo Ereshkigal s prijestolja u koje je zasjeo on (dakle, po Athumanunhu Anu je lukavo postupio, jer ako Ereshkigal ne sjedi u prijestolju više ne može ni prijetiti glađu) Nergal je pak od tada, a opet po Anuovoj zapovijedi svake noći redovito obljubio Ereshkigal koja je ujutro zadovoljno obnašala svoje dužnosti oko rasta biljaka. Na kraju su svi bili zadovoljni Ereshkigal je konačno imala Nergala samo za sebe, Nergal je bio najmuževniji od svih bogova (zahvaljujući mudrosti Anua prema Athuamnunhu), biljke su rasle i bujale, ljudi su dobivali hranu, a bogovi žrtve darovnice od zadovoljnih ljudi. Red je ponovno zavladao, pa je Anu mogao biti neko vrijeme miran i spokojan.

nedjelja, 04.12.2005.

Grčka mitologija

Penelopa – žena Odisejeva (grč. Penelope, lat. Penelopa)

Penelopa je kćer akaranskog kralja Ikarija i njegove žene Peribeje, za Odiseja se udala iz ljubavi, bez prisile i koristoljublja, a u miraz mu je donijela Itaku i susjedne otoke. U mitologiji je ostala zapisana kao najvjernija žene, ali i najdomišljatija i najsnalažljivija smrtna žena cijele drevne Grčke. (Još i danas ženu koja je do kraja vjerna i predana svom supružniku nazivaju – vjernom Penelopom, po Athumanunhu) Međutim, Penelopi nije bilo u ono doba nimalo lako, a božica Sudbina nije joj namijenila sretan i lagodan život uz Odiseja. Odmah nakon što im se rodio sin Telemah, Odisej je morao poći u rat pod zidine Troje. Rat se odužio na deset godina, a kasnije bogovi neskloni Odiseju zakomplicirali su njegov povratak još deset godina. Dakle, punih i vrlo dugih dvadeset godina Penelopa je čekala na Odisejev povratak. Za cijelo vrijeme Odisejeve odsutnosti Penelopa je čvrsto vjerovala u njegov povratak i vjerno i strpljivo je čekala na to. Više puta Penelopi su donosili vijesti da je Odisej poginuo ili zaglavio na svom povratku kući, ali ona ni u to nije vjerovala. Što se u međuvremenu događalo Athumanunh će pokušati sada ukratko opisati. Dakle, kako se Odisej deset godina nakon rata pod Trojom nije pojavljivao, a vratili su se već svi kraljevi ahejski, Penelopu su počeli salijetati prosci u namjeri da ona izabere Odisejevog nasljednika (mnogima od tih prosaca jednostavno je mirisalo Odisejevo maleno, ali bogato otočno kraljevstvo – po Athumanunhu) Prosci su dolazili odsvakud, a Penelopa ih je redom odbijala. No, prosci nisu željeli otići, pa su ostajali u Odisejevoj palači i bogato se častili (jeli i pili Odisejevu stoku i vino). Tako ih se skupilo čak 108 iz raznih krajeva cijele tadašnje Grčke i šire. Karakteri i ćudi prosaca bile su različite, ali svi su bili složni i dogovorili su se da neće otići tako dugo dok Penelopa napokon ne pokloni ruku jednom od njih. Penelopa pak je hrabro odolijevala proscima i svom se silinom trudila da dobije što duže na vremenu, potajno se nadajući da će se prosci međusobno zavaditi i posvađati. Na kraju je morala ipak popustiti i pod prisilom prosaca morala je odrediti dan kada će se napokon odlučiti. Sada se Penelopa snašla, pa je obznanila da će izabrati onog dana kada završi s tkanjem pogrebnog ruha za starog Odisejeva oca Laerta. Međutim, danju bi Penelopa tkala, a noću rasparala sve što bi tijekom dana istkala. Tako se i tkanje Laertova ruha oteglo u nedogled, sve dok tu Penelopinu tajnu nije otkrila jedna od sluškinja koja je na gozbama zabavljala prosce. (Odisej je i tu sluškinju prostrijelio strijelom kada se obračunavao s proscima – po Athumanunhu) Nakon pune tri godine prosci su tako otkrili Penelopinu podvalu, te je konačno prisilili da završi s tkanjem pogrebnog ruha. Iako je Penelopa patila zbog nazočnosti prosaca, najviše je ipak bio pogođen Telemah, sin Odisejev koji je sada imao već dvadeset godina, ali je bez ratnika koji su otišli s Odisejem u rat pod Troju bio nemoćan i nije mogao otjerati prosce iz očeve palače. Na kraju, ljepokosa Atena ishodila je kod bogova odobrenje za konačan Odisejev povratak i on se konačno mogao vratiti na svoj otok Itaku. Telemah i Odisej sastali su se u kolibi pastira Eumeja, gdje je Telemah Odiseju ispričao o događajima koji su se dogodili u vrijeme njegove nenazočnosti. Odisej je smislio plan kako će povratiti red u svom malom kraljevstvu i na koji će način kazniti bezobzirne prosce koji su salijetali Penelopu. Božica Atena preobličila je Odiseja u staroga prosjaka, pa je on takav mogao u svoju palaču među prosce bez bojazni da će ga itko prepoznati. Prosci su se prema Odiseju odnosili vrlo bahato, udarali su ga i gađali ga ostacima hrane, a to se nije dopalo Penelopi koja je sluškinjama zapovjedila da prosjaka prime u kuću kao svakog gosta, okupaju ga i dobro nahrane. Telemah je potajno Penelopi iznio plan koji je smislio Odisej (u tom trenutku Telemah još nije Penelopi otkrio da se susreo s ocem). Dakle, Odisejev plan bio je slijedeći: Penelopa je trebala iznijeti pred prosce Odisejev veliki luk, pa zatražiti da ga prosci napnu i iz njega izbace strijelu koja je trebala proletjeti kroz dvadeset ušica na drškama sjekira koje su bile zabijene u veliko deblo jedna pored druge. Onaj prosac koji bi to učinio trebao je postati muž Penelope. Iako nije znala pravu stranu plana Penelopa je na nagovor sina Telemaha učinila kako je on od nje zatražio. Nikom od prosaca nije pošlo za rukom da zapnu Odisejev luk, a kamoli da iz njega izbace strijelu. Na kraju je to zatražio Odisej prerušen u prosjaka. Iako su mu se ostali prosci smijali i rugali, dozvolili su mu da pokuša. Odisej je bez problema zapeo luk i strijelu prostrijelio kroz svih dvadeset ušica. Sa sebe je zbacio prosjačke prnje i strijelama odjednom počeo gađati prosce koji nisu mogli pronaći svoje oružje, koje je prije sakrio Eurimej. Odisej, Telemah, Eurimej, a Athumanunh će još dodati i božica Atena, jer pored Odiseja, uz njegov bok borila se i sama Atena, ubrzo su savladali i pobili sve prosce i odmetnute sluge i sluškinje Odisejeve. No, kada je Odisej prišao Penelopi čekalo ga dodatno iznenađenje. Naime, Penelopa ga je hladno pozdravila ne želeći vjerovati da je to doista on. Potom je rekla da će slugama zapovjediti da im pripreme veliki bračni krevet u kraljevskoj dvorani. Naime, tajnu bračnog kreveta znali su samo Penelopa i Odisej, a ona je bila u tome što su noge kreveta zapravo bila debla maslina koje su još uvijek imale korijenje. Kada je Odisej skrenuo pozornost Penelopi da će mu biti žao ako posiječe masline kako bi se krevet prenio iz palače u kraljevsku dvoranu, Penelopa mu se bacila u zagrljaj. Sada je bila sigurna da je to njezin Odisej koji je uz nju jedini znao tajnu bračnog kreveta. Konačno se Penelopa mogla opustiti i primiti muža onako kako to dolikuje ženi. Jedina želja bila joj je da ih više nikada ništa ne rastavi, no, božica Sudbina doista nije bila naklonjena Penelopi. Nakon nekoliko godina istinske sreće i ljubavi Odisej će otploviti prema Heraklovim stupovima (Giblartar) i zauvijek nestati na misteriozan način iza njih. No, to je već druga priča koju će Vam Athuamnunh već jednom drugom prilikom opisati.

<	prosinac, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

Linkovi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...