Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

subota, 28.01.2006.

Legenda o Alandiji

Tajna pećine – Alanchet (isječak)

¤¤¤ U nepoznatoj oblasti Wananunhe, u negostoljubivom i svirepom krajobrazu Samaratoghe, na mjestu gdje su Vitezovi vjetra izgubili svoje sjene, u stjenovitim dinama, Panđa je otkrio pećinu bogatu vodom i nadjenuo joj alandsko ime Alanchet (alandska složenica riječi alan – tajna i chet – mjesto). U tim davnim danima, u tim strašnim i svirepim pustinjama ponovno su gorjele čudne noćne vatre zapaljene u tajnovitim krugovima oko kojih su sjedili najbolji ratnici tog Strašnog i nezamislivog Vremena kojeg su se još samo stari Sychythe sjećali. Oko tih vatri sjedili bi oni ogrnuti u svoje ogrtače, motrili nemirnu igru plamenih jezika i pozorno osluškivali zvukove noći, a onda negdje oko ponoći zapjevali bi svoje neobične pjesme u dubokim tonovima, a njihove sjene tog trenutka plesale bi okolo njih. Pustinjskom narodu postalo je jasno da su se konačno vratili, baš kao što su im davno prije i vile Charyzmhe obećale. Našli su Ono što su tražili, a s njima su stigle i prve hladne kiše Shakazeye. Sychyte su pak im objasnile da se ti ratnici još uvijek sjećaju Osvita Vremena i moćnog kraljevstva Atlantide…
U tamnim dubinama pećine Alanchet, na mjestima gdje sunčeva žega još nije doprla, tiho je žuborio izvor svježe i čiste vode. Andraghon otkopča remenje koje je pridržavalo njegove oklope, skine svoju pancirnu košulju, a Sonsyreya koja ga je promatrala iznenađena uzdahne: 'O boginjo blaga! Gdje si ti to bio Alanđanine? Sav si izudaran i pun modrica. Legni tu pored izvora da ti operem i izmasiram te strašne modrice!' Bez riječi, ali s puno pozornosti i nježnosti, Sonsyreya je svježom i čistom vodom ispirala Andraghonovhe modrice, a potom stala razmazivati amazonski melem za rane koji je izvadila iz svoje malene kožnate torbice. Andraghon se opusti i osjeti da mu melem i nježni dodiri Sonsyreye potpuno odnose umor i bol, naglo se pridigne i snažno zagrli Sonsyreyu te joj nježno poljubi usne. Sonsyreya prihvati poljubac te to dvoje ostanu u strasnom i nježnom zagrljaju. ' Oh, Alanđanine. Osjećam da gubim razum s tobom. Ne mogu više bez tvojih dodira, a svake mi noći ulaziš u snove i obojiš ih tim svojim bojama koje samo ti razumiješ. Dopusti mi noćas da ja tebi poklonim san, a umjesto mekih jastuka ja ti nudim svoje dlanove. Dopusti mi da uživam u tom tvom tajnovitom pogledu koji rasipa ovu noć u prekrasan dan, dopusti mi da slušam ritam tvog srca, molim te Alanđanine dopusti mi da uživam u tvojoj blizini … Andraghon se nasmije i nježno privije mladu amazonsku princezu na svoje grudi, a vani uz tajnovite vatre koje su gorjele u tajnovitom krugu oko kojih su sjedili Alanđani, stane se buditi prekrasno jutro uz sjene koje su plesale svoj posljednji noćni ples, a najstariji među njima počeo je pričati Pustinjskom narodu priču koja je išla nekako ovako: 'Tamo negdje daleko, tamo gdje valovi oplakuju obale Alandije … rađa se novi dan, novo svitanje, nova zora ispod plavog plašta kojeg su načičkale nemirne Zvijezde … jer velika je snaga i moć koju su mu poklonili bogovi sa Zvijezda u sam Osvit Vremena, tog Strašnog i Nezamislivog Vremena kojeg se još samo Najstariji sjećaju…? Onda pak se začula tiha pjesma koja je postajala sve glasnija, a riječi pjesme… one pak su mogle ići nekako ovako, Ne! Baš su tako i išle: 'Otoci je skrivaju, a ptice je čuvaju…grudi njezine dyadonske, oči njegove alandske … i dok mirišu krošnje srebrenih borova On je zove, a Ona čuje njegov glas…'
Vani se podigao vjetar neobični, vjetar koji je stao nositi pijesak Wananunhe, pijesak koji je bio crven poput ruže i star već polovicu vremena. Bio je to trenutak kojim je započelo sve za 'One koji žele dobro', ali i trenutak u kojem je završilo sve za One koji žele zlo'. Doista, tog su trenutka Alanđani odjednom ustali i prošaputali Tangathanunh, Sychythe su tog trenutka ugledali Baharanunhu – Onu koja lebdi u zraku, Pustinjski narod vidio je – Wyxenu – Onu zbog koje padaju kiše Shakazeye, a narodi Amazonha ugledali su Amandhu – Onu koja pleše među Zvijezdama ¤¤¤

ponedjeljak, 23.01.2006.

Grčka mitologija

Mitski letači – Dedal i Ikar

Dedal je bio mitski izumitelj i graditelj, a učiteljica mu bijaše osobno božica Atena. Dedal je za kralja Minosa bio osmislio i načinio mnoštvo zapanjujućih strojeva i građevina, uključujući i labirint u kojem je Minos sakrio plod nevjere svoje supruge, strašnog Minotaura, čovjeka s glavom bika. Kada je Tezeju pošlo za rukom da ubije Minotaura i pobjegne iz labirinta uz pomoć kćeri Minosa, koja mu je otkrila tajnu i poklonila klupko vune koje mu je pokazalo Minotaurovo sklonište i izlaz iz labirinta, kralj je odlučio kazniti Dedala, jer mu je ovaj obećao da se iz labirinta nitko ne može izvući. Tako je Minos Dedala i njegova mladog sina Ikara dao zatvoriti na vrhu velike kule koje je nadvisivala labirint. Dan za danom Dedal i Ikar gledali su more iz svojeg samotnog tornja. Jedino tko im je dolazio u posjet bile su ptice koje su slijetale na zidove tornja kako bi mitarile svoje perje. Gledajući u ptice, Dedalu sine ideja kako će on i sin napustiti toranj. Dedal počne skupljati perje koje je ostajalo iza ptica i pažljivo ga povezivao žicom te lijepio voskom. Tako je za godinu dana Dedal načinio dva para lijepih i velikih krila. Pričvrstio je krila Ikaru i sebi za ramena te podučio mladog Ikara kako da maše krilima: 'Drži se uvijek mene. Što god činio nikada nemoj letjeti preblizu moru, jer će ti se smočiti pera. Isto tako nikada nemoj letjeti previsoko i preblizu Suncu, jer će ono rastopiti vosak kojim su pera zalijepljena. Tako Dedal povede svog sina u slobodu. No, mladić kao mladić, neoprezan i ne slušajući savjet oca, ugledavši ljepotu zemlje i mora ispod sebe, poželi obuzet tom ljepotom poletjeti što više. Kako je letio sve više tako se osjećao sve sretnijim, no, potpuno je i zaboravio na očev savjet. Vosak se na toplini Sunca otopio, a perje je stalo otpadati s krila. Ikaru više nije bilo spasa, pa je Dedal samo užasnut mogao gledati kako se njegov sin stropoštao u more i zauvijek potonuo u njegovim dubinama. Dedal je pun bola odletio na Siciliju, pa je tamo sagradio hram u čast boga Apolona i svoja krila zauvijek darovao bogu. Dedal se zarekao da ih više nikada neće uporabiti, a čovječanstvo će pričekati još mnogo, mnogo godina kad će jedan drugi izumitelj i graditelj ponovno poželjeti da poleti.

subota, 21.01.2006.

Legenda o Alandiji

{}{}{}{}{}{}{} nastavak {}{}{}{}{}{}{}

… O, predivna princezo Wyxeno, pa zašto nam onda ne učiniš tu čaroliju i pokažeš nam konačno 'Spavača ispod pijeska', tog kako ga Ti nazivaš, Alanđanina? Danima mi Ga tražimo, a noćima osluškujemo, ali uzalud, Njega nema! – upitnim pogledima i riječima zamoli jedan od Pustinjskih ljudi Sonsyreyu. Sonsyreya pogleda prema oblacima koji na trenutak prekriju sunce i tada mirno i tiho progovori: ,Noćas ne smijete spavati, već pozorno promatrajte nebo gdje se ono spaja sa zemljom i kad primijetite neobičnu svjetlost, tamo će sigurno biti On'.
S prvim zracima sunca Sonsyreya povede desetak muškaraca iz sela Pustinjskog naroda prema mjestu gdje bi se trebao nalaziti Spavač ispod pijeska (Alanđanin). Kad su se dovoljno približili mjestu za koje je Sonsyreya bila sigurna da je to mjesto na kojem su se utaborili Alanđani, ona da znak da sada moraju biti jako oprezni i šutljivi, jer Alanđani su nepredvidljivi i posebno sumnjičavi, a i naročito opasni ako je sa njima On. Sonsyreya primijeti šatore napravljene od maskirnog platna u boji pijeska. U samom središtu tog malenog šatorskog naselja sjedilo je nekoliko ratnika ogrnutih u sive plašteve gotovo identične platnima šatora. Sonsyreya prstom pokaže prema većem kaktusu i prošapuće: 'General Kalhant je na straži, a to znači da je u taboru i sam Spavač (Andraghonh), jer jedino tada stražu preuzimaju osobno Vitezovi vjetra. Pogledajte onaj dim, to je general Panđa sa svojom lulom. Ako Panđa mirno puši lulu onda Spavač još uvijek spava. Desno od Panđe je najopasniji Vitez vjetra general Zumah vječito na oprezu, a sad je i on previše miran, što opet govori da se Spavač još nije probudio. Onaj pored zastave sigurno je general Amaksos, ali ja sam nabrojila samo dvadesetak budnih i nemoguće je da ostali spavaju, pa to bi … Iznenada, odjednom, u trenutku pijesak oko Sonsyreye i Pustinjskih ljudi stane poprimati ljudsko obličje. Opasno bljesnu oštrice, a tišinu prelome zvižduci alandskih zvučnih mačeva. Svih desetak princezinih pratitelja oštricama oružja prikovana su za zemlju, a princezu jedan od prilika iz pijeska snažno podigne sa zemlje i pod vrat joj smjesti bodež. Kako se Sonsyreya otimala, kapuljača ogrtača spadne joj s glave, a njezin napadač odmah je pusti i ustukne. Bio je to general Tonino. 'Koliko puta sam Ti samo rekao, zaštitnice naša, da se ne prikradaš našim taborima, nego da odmah kreneš prema glavnom ulazu i to otkrita kako bi Te mogli prepoznati, ali Ti baš ne slušaš i stalno provjeravaš naše reflekse. Imaš sreće što mi je taj Tvoj graciozan hod poznat, jer jedino Ti, predivna naša princezo, ne ostavljaš tragove u pijesku.'Ozbiljnog, ali lica koje je i odavalo osmjeh mašući prstom obrati se Sonsyreyi general Paska. Sonsyreya se neočekivano osmjehne i snažno zagrli Pasku koji to nije očekivao i malo zbuni: 'Normalno, kako sam opet to zaboravila i propustila! Paska nikada ne spava, pa njegov je Shagan u taboru. Ovi dobri ljudi su sa mnom i slobodno ih pustite!' Kao po zapovjedi Alanđani vješto sklone svoje oružje i blago i dostojanstveno naklone se svaki osobno princezi uz prethodno otkrivanje lica koje je bilo prikriveno tankom svilenom tkaninom. Zbunjenim i uplašenim ljudima Pustinjskog naroda Sonsyreya stane predstavljati redom Alanđanine: Generali Munsy, Scetapy, Omhopy, Kybah, Todakh … Kad se pojavila u taboru Alanđani joj polete u susret, a onda Sonsyreya očima stane tražiti. Stari Panđa joj uz smiješak pokaže rukom prema šatoru. Sonsyrey upita: 'Smijem li Ga probuditi? - Panđa se sada glasno nasmije: Nitko od nas to ne smije, ali Ti si nešto drugo djevojčice. Sonsyrey poleti u šator, ali se još brže vrati uplašena i zbunjena : 'Panđo, njega nema u šatoru!' Alanđani se skamene, Panđi ispadne lula, a onda gromoglasan smijeh. Svi se okrenu. Poput djeteta koje je uspjelo u prevari smijao se Shagan. Alanđani odahnu, a stari Panđa odmah mu zaprijeti prstom: 'Samo se ti igraj dječače, a kad mi srce prestane kucati bit će ti žao, jer nećeš više imati koga tako plašiti, a ti Kalhant spavaš ili si slijep kod očiju, kamo gledaš, zar sve ja moram sam. Samo mi treba da u ovoj prokletoj pustinji izgubim tog dječaka, sve bih vas tada … - Shagan zagrli i smiri riječima starog Panđu: 'Nemoj se ljutiti dobri prijatelju na Kalhanta. On je odradio svoj posao i odmah me je primijetio, ali ja sam mu signalizirao da ostane miran, jer sam želio vidjeti tko se to prikrada našem taboru, ali su me Paska i ostali preduhitrili.' Panđu ovo smiri, a onda samo važno i zagonetno reče: - Normalno Paski je to posao, a Tebi je mjesto pod šatorom, ili Ti je ovo sunce već udarilo u glavu. Eh, Ti se motaš okolo tabora bez mene, a ja ovdje pušim, ovaj se Zumah proteže na suncu kao lijeni stari mačak i samo nam treba da Ti se nešto dogodi! Naša dobra djevojčica poprimila pak je od Tebe nestašluke. Ona se mota oko tabora, a danima je već tražimo ovom prokletom pustinjom. Slušajte me sada pozorno vas dvoje! Sinoć sam otkrio jednu pećinu s čistom vodom, pa bi se možda vas dvoje okupali, ha?' Sonsyreya se osmjehne dražesnim i osmjehom koji je tog trenutka sigurno omekšao ratnička srca tih strašnih ratnika koje je ovo Strašno i Nezamislivo Vrijeme ikada zapamtilo, pa prigrli Panđu: 'Dobri moj djedice, a gdje je ta pećina, odmah mi je pokaži!' Panđa postane važan: 'Samo polako, prvo Paska i Kalhant neka provjere da se netko ne mota oko nje, a ti Amaksose malo se pokreni i odnesi im čistih ručnika, Tonyno, Wowoka i Scetapy na stražu, a Peksys, Gayuma i Isydor u ophodnju, a ti Zumah na ulaz u pećinu i gledaj da Ti sada oboje pobjegnu iz nje, a da to ja ne znam. Idemo brže, a i vi ostali što čekate?! Svi generali samo se osmjehnu i pokretom desne ruke pozdrave Panđu koji je već važno punio svoju lulu i još uvijek zbunjenim princezinim pratiteljima iz Pustinjskog naroda pokazivao mjesto u sjeni pod stijenom gdje će se smjestiti kako bi ih on nešto tamo pitao.

{}{}{}{}{}{}{} }{asŁaŁus {}{}{}{}{}{}{}

petak, 20.01.2006.

Legenda o Alandiji

Spavač pod pijeskom Desertye

Wananunha i bojno polje Herofahla oduvijek su bili mjesto tragedije Okolnih naroda, mjesto gdje su se prvi puta i pojavile Hladne vatre, točnije zlo u obličju Hladnih vatri. Nitko ne zna kako bi se sve završilo da se tu iznenada nisu pojavili i Alanđani. Alanđani, ratnici lutalice i osvajači, najhrabriji ratnici napadači koji su pod Njegovom zastavom tog jutra stajali na bojnom polju Herofahla i u nekoj mitskoj i besprijekornoj tišini, u samo njima razumljivom redu i stegi, čekali… Stari narodi zapamtili su obećanje predivnih ratnica, bajnih vila Charyzmhy: 'Ako Hladne vatre ikada opetovano zaprijete Okolnim narodima, pojavit će se Ledeni ratnici ogrnuti vrištećom tišinom Sylenca…

{}{}{}{}{}{}{}

…Čim su prvi odredi Nantyana izbili na obalu sive rijeke Taweghe dočekalo ih iznenađenje. Tihi poput sjena, teško oklopljeni, ogrnuti crvenim ogrtačima koje je blagi vjetar razgrtao i pri tomu bi na trenutak bljesnuli savršeno izrađeni i ulašteni oklopi, da bi onda opetovano na trenutak nestali, pa se opetovano pojavili. Poput kakvih davno prije zaboravljenih mitskih jahača, poput božanskih silueta, tog su trenutka Alanđani doista morali izgledati zbunjenim nantskym ratnicima. Njihov besprijekoran red, zapanjujuća mirnoća ratnika i konja, u nekoj mističnoj nijemoj tišini koja je sve više poprimala težinu zraka koji je treperio u to prekrasno jutro, sigurno su pretkazivali da će se uskoro na mirnim sivim vodama Taweghe, jedine pustinjske rijeke donositeljice vode Pustinjskom žednom narodu, dogoditi nešto strašno i neočekivano. Odjednom, na desnom krilu nantyanskog bojnog složaja, pojave se mnogobrojne konjaničke falange Sywolykyh odreda. Zaglušujući topot konja i veliki oblak prašine koji su podigli jasno su govorili da ih ima doista veliki broj. No, mirnoću alandskih ratnika to nije niti malo poremetilo, a onda se samo na trenutak bojni redovi Alanđana razmaknu, ali dovoljno da ispred alandskog konjaništva istrče alandski Srebreni kopljanici koji na brzinu pobodu svoja duga koplje u zemlju i kleknu, drugi redovi kopljanika postave teške i velike štitove, a treći i svi ostali redovi kopljanika proguraju svoja duga koplja između prvih i drugih redova. Tako se ispred alandskih Krilatih jahača i Modrih oklopnika stvorio gusti neprobojni zid koji su načinili Srebreni oklopnici. Bilo je jasno da će Alanđani prvi potez prepustiti protivniku. No, ono što Nantyany i Sywolyky nisu vidjeli bili su skriveni alandski Crni streličari koji su samo čekali da se redovi protivnika pokrenu i izlože se njihovim strijelama, a tada… Tada mnogi Natyany i Sywolyky neće nikada shvatiti odakle su ih samo zapljusnule ubitačne kiše crnih strijela koje će im se zabijati u spojeve oklopa i nanositi im smrtonosne rane. Kada se složaj Nantyanskog i Sywolykog konjaništva samo malo naruši, alandski Srebreni kopljanici u gustim i stisnutim napadačkim redovima krenut će naprijed štiteći tako svojim teškim štitovima alandsko konjaništvo koje će u najkritičnijem trenutku jurnuti po krilima i poput kliješta stisnuti protivnika po bokovima…

{}{}{}{}{}{}{}

Dobro, a zašto onda zadrhtiš svaki put kada čuješ Njegovo ime, kaži nam princezo Wyxena? Davno nam je Intosh pričao o predivnoj princezi s toplih mora južnih. Stari je Intosh oduvijek govorio da će On doći i sa sobom dovesti vjetar, a vjetar će dovesti kiše sa sjevera koje će natopiti Dedhland, tu prokletu zemlju žeđi. Gledaj princezo nije baš sve bilo uzalud, ovo jutro se budi bez sunca, a noćas smo slušali pjesmu 'Onih koje smo zaboravili'. Njihova pjesma pjevala je o ovom jutru i o tome da će s ovim jutrom nestati i žeđi. Ako su to stvarno Vitezovi vjetra, u što više ne sumnjamo, pa ako oni pjevaju o Nečijim snenim plavim očima, onda legenda postaje stvarna. Ti princezo skini tu masku samoće jer više nas ne možeš prevariti. Ti osjećaš snagu ljubavi, a On ima vatru u žilama i tu je. On je danima već u zemlji Wananunhy, pa zbog toga i svi osjećamo vodu u ustima. Iako si svoju crnu kosu do sada uspješno skrivala pod naslagama pijeska to Ti više neće poći za rukom jer s njim je došao i vjetar koji Ti već danima mrsi tu predivnu crnu kosu, a koju si svih ovih dana uspješno skrivala od nas. Sada se princeza Sonsyreya konačno prestane izvlačiti i prizna: 'Istina je sve što si rekao starče. Alanđanin je već danima u Wananunhy, a tko bi se sakrio generalu Paski i njegovim ratnicima. Sjetite se prije nekoliko dana one iznenadne i neobične pješčane oluje. Nije ona bila slučajna, sve je to Paskino djelo. Jedino je tako mogao pretražiti sve vaše šatore i uvjeriti se da sam se kod vas sakrila, a da to vi niste ni primijetili. Ipak, na trenutak je postao neoprezan jer morao je biti siguran da sam to ja, a to je bilo dovoljno da ga uočim u oblaku pijeska…

{}{}{}{}{}{}{} nastavak sutra {}{}{}{}{}{}{}

utorak, 17.01.2006.

Legenda o Alandiji

Pješčane dine Desertye

Desertya, davno prije propalo kraljevstvo Pustinjskog naroda koji je utočište pred terorom Hladnih vatri pronašao u negostoljubivim pustinjama Wananunhe, odjednom je ponovno postala uporište potomaka Hladnih vatri koje su Pustinjski narodi sada poznavali kao Nantyane. Događaji koji su ubrzo uslijedili, najavljivali su nove ratove među Okolnim narodima koji su tek stasali u Hrabre narode. Te ratove davno prije spriječio je Savez Charyzmhy, mladih amazonskih ratnica koje su nekada živjele na toplim južnim morima u predivnim šumama palmi koje su rasle na otocima mistične zemlje Ryandolynhe, sa Ledenim narodom koji je živio oko ušća Divlje rijeke u močvarnim oblastima Papratye. No, sada je sklopljen novi savez između Nantyana i Sywolykyh naroda koji su živjeli iza velike zelene rijeke Mandraghonha i zlo koje je već jednom pobijeđeno, sada je ponovno dizalo glavu i prijetilo Okolnim narodima. Nantyany su oteli u Bitkama Suzha princezu toplih mora južnih i miris novih ratova brzo se i nezadrživo širio pješčanim dinama Desertye i kao ruža crvenim pijeskom Wananunhe. Oholost Nantyana bila je sve veća, a pojavom strašnih napadačkih odreda Sywolykyh naroda, Okolni narodi su ih nazvali Sivi Demoni, došlo je i do prvih otvorenih napada na granice Amazonskih naroda. Nastao je kaos, teror i užas i Pustinjski ratovi buknuli su cijelom Desertyom i sve se više približavali Wananuhy.

}{}{}{}{

… U nepoznatoj oblasti Desertye, u opasnom i nesigurnom gradu Cardahlanu, kojeg su Pustinjski narodi izgradile na granici s Wananuhom kao prijestolnicu nekada moćnog Pustinskog kraljevstva, a koji su Hladne vatre pretvorile u sjecište lopova, mnogobrojnih pljačkaških družina, propalica i otpadnika svih Okolnih naroda. Nekad moćni kraljevski grad trpio je teror i užas i postajao sve nesigurniji i nepoželjniji grad Pustinjskog naroda. U prljavom lokalnom svratištu, u zadimljenom i mračnom kutu, sjedio je stranac neobrijanog lica. Brada je mogla biti stara nekoliko dana, a ogrtač kojim se ogrnuo izgledao je poput dronjka kojim su se ogrtale skitnice. No, svima nazočnim u svratištu bilo je jasno da taj stranac ne pripada ni jednom poznatom plemenu Pustinjskog naroda, stigao je noću, a Pustinjski ljudi nikada ne putuju noću. Njegov nezainteresirani pogled i bezvoljno ispijanje vina iz prljavog pehara, nikoga baš nisu ni previše uzbuđivali. Onda se stolu stranca približi starac kojeg su Pustinjski ljudi poznavali pod imenom Intosh. Nakon kraćeg proučavanja stranca iz daljine, on mu se sada približio bliže i njihovi pogledi se sretnu na trenutak. Iako je stranac samo na trenutak podigao pogled, bilo je to i više nego dovoljno da stari Intosh u njegovim očima zamijeti vatreni pogled i iskre koje su tinjale čekajući da se pretvore u vatru. Intosh je sada bio siguran, pa se napokon obrati strancu: 'Dozvoli mi stranče da ti pročitam sudbinu u dlanu.' Stranac ponovno podigne pogled, na trenutak se čak i nasmije starčevoj želji, a onda ponovno obori pogled i otpije gutljaj vina. Nakon toga progovori: 'Što bi to ti mogao vidjeti u mom dlanu, dobri starče. Vatru i dim, čelik i smrt, tugu i jad … užase koje prolazi ova zemlja. Nemam ti ja starče više sudbine, izgubio sam prijatelje i neprijatelje, a i voljenu ženu više ne mogu pronaći… Sjedni dobri starče i popij vino sa mnom, poklonit ću ti i zlatnik za tvoje društvo!' Stari Intosh sjedne na ponuđeno mjesto, nasmije se zagonetno i zagleda se u oči stranca te sigurnim i snažnim glasom, neobičnim za njegove godine, prozbori: 'Nisi ti stranče odavde. Nisi ti ono što bi želio da mi ostali vidimo. Ti ne pripadaš ovamo u ovo prokletstvo užasa i kaosa. U tvojim očima još uvijek plamti i gori vatra. Za neprijateljima nikada ne tuguj, a prijatelji ako su pravi lako će te pronaći. Hmm, a voljena žena, pa zbog nje si i došao ovamo. Nisi je izgubio, samo je tražiš na pogrešnim mjestima, moj Gospodaru zaboravljenih i davno izgubljenih.' Stranac sada munjevito podigne pogled i uhvati starog Intosha za ovratnik ogrtača te ga nimalo nježno privuče k sebi: 'Kako si me to nazvao, o čemu ti to buncaš starče? Ti kao da nešto znaš starče?!' Stari Intosh sada pak se glasno nasmije istodobno ustajući: 'naravno da znam sve o Tebi, pa čekam Te od samog Osvita vremena. Zar si mislio da će te ta brada i prljava odora skriti? Zar si zaboravio na 'one koji te vjerno slijede'? Pogledaj van stranče, pogledaj! Pogledajte i svi Vi van! Zar ne vidite, danima već dolaze! Dolaze! Konačno dolaze hladne kiše sa sjevera! Nošene su brzim i hladnim vjetrovima koji ih šibaju kroz dine pješčane. Kao ruža crven je pijesak Wananunhe kojeg stalno kovitla brzi vjetar Actyalan. Samo poradi Tebe on je zapuhao pješčanim dinama, samo zbog Tebe on je doveo kišu Shakazeye u zemlju žeđi. Čije mi to neobične pjesme čujemo noću kroz šum vjetra? Pjesme su to ratnika koji su se već jednom borili na bojnom polju Herofahla i tada zauvijek nestali, a sada su opet tu! Koga to oni traže pustinjama Desertye. Izgubljeni ratnici traže Tebe, a Ti tražiš Nju. Ti tražiš predivnu Wyxenu. Uspio si prevariti naivne Pustinjske ljude i pobjeći im u pješčanoj oluji te im se sakriti u pijesku. No, mene nisi prevario. Tražim te vrlo dugo i strašno sam umoran od te potrage. Sada kad sam Te pronašao odvest ću Te na mjestu gdje su Hladne vatre sakrile lijepu Wyxenu, a onda mogu na miru umrijeti. Kada Ti pronađeš Wyxenu, past će prve kiše Shakazeye, izgubljeni ratnici s bojnog polja Herofahla tada se više ničega neće plašiti. Čujem zveket oružja i topot tisuća konja koji nose ratnike najbolje što ikada zapamti ih ovio Strašno i Nezamislivo Vrijeme. Osjećam strah i tjeskobu koja je zavladala u srcima Hladnih vatri i konačno bit će to njihovi prvi porazi. Stari Intosh previše uzbuđen svojim otkrićem, iscrpljen izgubi svijest, a Alanđanin ga snažno uhvati. Svi pogledi sada se okrenu prema kutu, ispod prljavog i neuglednog ogrtača pojavi se blistavi oklop na kojem se jasno očitala zvijezda Hawalandha, ispod ogrtača pojavila se drška alandskog teškog dvosjeklog mača optočena zlatom i dragim kamenjem. Pustinjski ljudi u krčmi prepoznaju Ga. Bio je to On, Onaj kojeg su odavno čekali. Vani je odjednom pljusnula kiša, u ustima Pustinjski ljudi osjete vodu, ali ova je sada bila hladna i okrjepljujuća, gasila je njihovu žeđ. Vrata na krči otvore se uz tresak. U krčmu uleti nekoliko snažnih ratnika koji okruže Stranca i Intosha. Bili su to Krilati Unakasovi jahači, proslavljeni konjanici iz tajnovite šume Mynechyz. Neizmjerna radost ozari njihova lica, jer napokon su Ga pronašli, a Pustinjski ljudi nićice padnu na koljena. Zar je Intosheva dugo pričana legenda o 'Izgubljenim ratnicima' s bojnog polja Herofahl odjednom postala stvarna! Da, nad prokletom zemljom Wananunhom vjetar i kiša su se konačno dodirnuli, izmiješali su se i napokon se razumjeli…

ponedjeljak, 16.01.2006.

Legenda o Alandiji

Hladne kiše Shakazeye

Upravo u tajnovitoj zemlji Wananunhy, zemlji koja je bila zauvijek prokleta. Zemlji čiji su stanovnici stalno osjećali vodu na usnama, ali i zauvijek bili žedni. U zemlji u kojoj su čak i neumoljivi Vitezovi vjetra izgubili svoje sjene, u zemlji duhova, pojavile su se strašne i opasne Hladne vatre. Bili su to ratnici koji nisu poznavali strah, ali nisu ni imali milosti za nikoga od Okolnih naroda. Nitko više nije znao odakle i kako su Hladne vatre dospjele u Wananunhu u sam Osvit vremena i nešto prije potonuća slavnih gradova. Srca Hladnih vatri bila su vatrena, ali ogrnuta tminom i hladnoćom noći, ispunjena terorom i užasom koji su već osjetili mnogi Okolni narodi pod Plavim plaštevima Zvijezda. Upravo Hladne vatre, ionako napaćenu i prokletu Wananunhu, pretvorili su u zemlju žeđi. Na bojnom polju Herofahla Hladne su vatre ukrale sjene Vitezovima vjetra i strašno se obračunale s Charyzmamha, predivnim vilama Amazonki. No, strašnu kletvu na Hladne vatre bacio je posljednji od 'onih koji su ostali' mudri starac Intosh. 'Ne dirajte nikada princezu djevojčicu s toplih mora južnih, jer zbog nje će doći u Wananunhu On, a s njim će doći opasni ratnici napadači, lutalice i osvajači, šutljivi i zagonetni, teško naoružani i oklopljeni, sve bolji od boljih stajat će pod njegovom zastavom i borit će se kao jedan riješeni da i izginu svi redom samo da Ga prate u silovitom jurišu, jer u njegovom je dahu strašna Athumazya, skriva ga još strašnija Anybeatha, a pod nogama njegova plemenita ždrijepca kreće se opasni ledeni vjetar Actyalan. Samo zbog njega u Wananuhu vjetrovi će donijeti kišu koja tu nije padala od Osvita vremena. Tada kad padnu prve kiše Shakazeye, bojno polje Herofahla ponovno će oživjeti, a svi Okolni narodi poslat će najbolje ratnike što imaju samo da se bore uz bok tih hrabrih Ledenih ratnika, samo da konačno vide tu tajnu tih najboljih i najhrabrijih ratnika koje je to Strašno i Nezamislivo vrijeme ikada zapamtilo. Tada će davno prije zaboravljen Savez predivnih vila Charyzmha i Ledenih ratnika biti još jači, a Hladne će vatre zabilježiti prve poraze.' Bilo je to upozorenje Hladnim vatrama na koje su se oni oglušili. Pojavili su se na toplim morima južnim i oteli princezu, no, ona je sada bila najljepša među najljepšim djevojkama iz tisuću amazonskih hramova Sunca. Bilo je to u toplim i vedrim ljetnim noćima, a Sychythe su tada zapamtile prve pjesme koje su pjevali strašni ratnici koji su konačno našli ono što su tražili od samog Praskozorja Vremena. Sada su ti strašni ratnici bili sve bliže toplim morima južnim, na kojima nisu viđeni od Osvita vremena. Kaos koji su izazvale Hladne vatre otmicom princeze s toplih mora južnih konačno ih je pokrenuo. Nezaustavljivo i u neviđenom broju, odjednom se pojavilo na tisuće strašnih i nezamislivih ratnih brodova koji su iz ledenih mora dojedrili na topla mora južna. U još većem broju iz šuma srebrenog bora izlazili su teško naoružani i oklopljeni ratnici koji su gradili svoje čudne i neshvatljive bojne složaje kakvi još do tog trenutka nisu bili viđeni. Stari je Intosh još jednom potvrdio Sychytama i svim Okolnim narodima: 'Svijet je star polovicu Vremena, pijesak Wananunhe crven je kao ruža koju će On pokloniti Njoj u toplim plavim Noćima, a sa sjevera konačno dolaze… Dolaze hladne kiše Shakazeye koje će samo zbog Njega konačno natopiti i zauvijek ugasiti žeđ Wananunhe.' …
… Izgledalo je da će malobrojni Alanđani napokon pokleknuti i popustiti pod sve žešćim navalama mnogobrojnih napadačkih odreda Sywolykyh Demona. No, tada je bljesnula neobična svijetlost, bolna za oči i zbunjujuća. Pojavi se trideset naoružanih ratnika, potpuno oklopljenih. Vitezovi vjetra odjednom prestanu osjećati umor, a jedan od tih oklopljenih, neobično visokih i snažnih ratnika obrati se Panđi: 'Ne bojte se Alanđani, mi smo vaše sjene s bojnog polja Herofahl, a On je još uvijek živ, samo, vi Ga tražite na potpuno krivom mjestu, a vaš put za Shonshon još ne postoji među Zvijezdama… Jednom će Vam Athumanunh napisati koga su to vidjeli Alanđani u najkritičnijim trenucima bitke u pustinjama Desertye, davno prije propalog kraljevstva, no, sutra će Vam Athumanunh još malo pisati o događajima iz Wananunhe – zemlji žeđi, o zbunjenom i preplašenom Pustinjskom narodu, o nepoznatim oblastima Desertye, o starom i mudrom Intoshu, o opasnom i negostoljubivom gradu Cardhalanhu i naravno o Njezinoj ljepoti koju ni najstrašniji krajobrazi bojnog polja Herofahl nisu mogli zasjeniti…

nedjelja, 15.01.2006.

Grčka mitologija

Apolon i kralj Mida

Iako se kralj Mida nekako oslobodio svoje pretjerane čežnje za zlatom, njegova pomalo luda narav opetovano će ga dovesti u neprilike. Nakon što je Mida postao štovateljem Pana, boga pastira i divlje prirode, jednom prilikom stao je na stranu boga Pana i pri tomu uvrijedio boga Apolona. Kako je Pan rado svirao pučke napjeve na svojoj drvenoj svirali, a kako su ga mnogi i hvalili da mu je svirka lijepa i ugodna, Panu su hvale udarile u glavu. Tako se Pan stao na sve strane hvaliti da je on bolji glazbenik i od samog Apolona, boga glazbe. No, Panu ni to nije bilo dostatno, pa je pretjeravši izazvao Apolona na natjecanje u glazbi. Glavni sudac u tom natjecanju bio je Tmol, riječni bog. Tmol odjene sudačku odoru, stavi vijenac od hrastova lišća na glavu i stane slušati glazbu. Pan je zasvirao prvi i vesela melodija njegovih drvenih dvojnica očarala je sve slušatelje, ali tada Apolon uzme u ruke svoju liru i iz nje izmami tonove blaže od povjetarca, čiste i raskošne, poput šumnih valova oceana. Tmol nije nimalo oklijevao i pobjedu dodijeli Apolonu, no, nitko ne zna odakle se tu stvorio Mida i poradi čega se on uopće umiješao. Mida se tako suprotstavi Tmolovoj odluci: 'Meni se više sviđala Panova svirka.' Tmol se na trenutak zbuni, pa oštro prekori Midu: 'Ti kao da nisi baš dobro slušao!' Međutim, Mida nije popuštao, pa odvrati Tmolu: 'S mojim ušima je sve u redu.' Sada prekipi Apolonu: 'Ako ti uši služe na takav način, onda nisi zaslužio nositi ljudske uši na glavi.' To kaza i u tili čas na glavi Mide izrastu magareća uha, duga, siva i dlakava. Apolon se tada nasmije: 'Vidiš li sada Mida kakav si ti magarac?' Kralj Mida silno se stidio svojih ušiju i trudio ih se skrivati pred svima, znalački ih omatajući u turban. No, jednog dana njegov brijač otkrije strašnu tajnu. Brijač se ipak nije usudio nikome otkriti kraljevu nakaznost, ali nije ni mogao otkrivenu tajnu zadržati u sebi. Stoga brijač ode u polje iskopa rupu i u nju šapne tajnu, pa je brzo zakopa. No, tajna kao tajna, svaka želi izaći na svijetlo dana. Na mjestu gdje je brijač iskopao rupu i zatrpao tajnu niknula je trstika. Kad je vjetar prostrujio kroz stabljike trstike, one zašume kao da šapuću: 'Kralj Mida ima magareća uha.' Nakon kraćeg vremena svi su saznali za kraljevu nakaznost i potajno se smijali, a Mida je umirao od jada i sramote.
Na kraju da Vam Athumanunh otkrije zašto se Mida umiješao i osporio Tmolovu odluku. Naime, Mida je sebe smatrao umnim i razboritim čovjekom, međutim, on je bio tašt i ohol, a bogovi su to dobro znali, pa su ga i poradi toga kažnjavali. Upravo kralj Mida izumio je i napravio Panu drvenu dvojnu sviralu, pa je poradi svoje taštine proturječio Tmolovoj odluci, no, kazna ga je brzo sustigla.

petak, 13.01.2006.

Grčka mitologija

Zlatni dodir – dar bogova

Ponekad darovi bogova i nisu ono što nam se na prvi pogled čini da jesu. Jednu poučnu priču iz grčke mitologije, a u tom smislu, danas će Vam Athumanunh napisati. Naime, radi se o kralju Midi, čovjeku koji je za sebe držao da je mudar i razborit, no, nakon ove Athumanunhove priče to i baš neće tako izgledati. Midu je u tajne obrede boga Dioniza uputio pjesnik Orfej. Jednom su tako pred Midu doveli starog i pijanog satira, ukrašenog vijencima cvijeća, a pronicljivi Mida u njemu je odmah prepoznao Silena, jednoga od Dionizovih najbližih pratitelja. Tako je Mida častio jelom i pilom Silena deset dana i noći, a zauzvrat Silen mu je pričao mnoge neobične i tajnovite priče. Pričao mu je tako, o strahovitom vrtlogu pored kojeg ni jedan putnik ne može proći, a uz koji teku dvije rijeke brzice. Pokraj prve raste voćka čiji plodovi oduzimaju snagu i usmrte svakog tko bi ih pojeo, a pokraj druge brzice opet raste voćka čiji plodovi, ako ih se pojede, vraćaju u mladost sve ljude. Tako jedan griz starca vraća natrag u muževno doba, dva griza od starca načine mladića, tri griza vrate ga u dječačko doba, četiri griza pretvaraju ga u dijete, a pet zalogaja u dojenče, no, pojede li šesti zalogaj čovjek bi potpuno nestao s lica zemlje. Na kraju, Mida otprati Silena na obale rijeke Paktola, omiljenom boravištu Dionizovom. Dionizu je njegov pratitelj silno nedostajao, pa je iz zahvalnosti Midi što mu ga je natrag doveo ponudio da izabere bilo što. Mida se prisjetio Silenove priče o pomlađivanju, ali se sjetio i priče u kojoj su zlatni mravi nosili zlatna zrna, a kako su Midu dok je bio još dojenče, hranili mravi, on pomisli da mu je suđeno da bude vrlo bogat. Tako Mida umjesto vječne mladosti izabere bogatstvo. Mida od Dioniza zatraži da sve što dodirne postane zlato. Dioniz bez riječi ispuni želju kralju i nestane sa svojim pratiteljima. Mida je usput kad se vraćao otkinuo grančicu hrasta koja je odmah postala zlatna. Mida sav ushićen u ruku uzme kamen, on se pretvori u zlato, pa opet Mida rukom zagrabi zemlju, zemlja postane zlatna prašina. Ubere Mida klasje žita i ono se odmah pretvori u zlato, ubere Mida jabuku i ona postane zlatna baš poput onih u Herinim Hesperidinim vrtovima. Dodirne tako mida stupove svoje palače i oni postanu zlatni. Okupa se Mida i voda postane zlatna. Mida je bio silno ushićen i sretan, pa zapovijedi da mu priprave bogatu trpezu krcatu jelom i pilom. Mida sjedne i uzme komad mesa, ali kad njegovi zubi dodirnu meso, ono se pretvori u zlato. Mida uhvati pehar s vinom, on postane zlatan, Mida nagne vino, ali se ono pretvori u zlato. Zlato je sada uskraćivalo Midi i jelo i pilo, pa Midu uskoro stane mučiti silna glad i žeđ. Na kraju Midi se zlato za kojim je u početku žudio, sada pretvorilo u vrlo mrsku stvar. Mida je danima i noćima proklinjao Dioniza da ga oslobodi tog njegovog dara, sve dok se na kraju Dioniz ipak nije sažalio nad nesretnim Midom. Tako se Dioniz pojavi pred Midom i ovako ga savjetuje: 'Želiš li se osloboditi dara koji sam ti poklonio idi na izvor rijeke Paktola i u njemu se okupaj. Izvorska voda Paktola isprat će s tebe svu pohlepu zlata. Mida je poslušao savjet i konačno se riješio zlatnog prokletstva, a rijeka Paktola još i danas u svojim vodama nosi zlatne grumene, a njezine vode svjetlucaju zlatnim sjajem.

četvrtak, 12.01.2006.

Athumanunhova egipatska mitologija

Sotis – plavetna Zvijezda božica

Plavetna, lijepa i sjajna Zvijezda Sotis (Sopdet) divna je kao što može biti samo božica. Dugo je Sotis imala glavni položaj na Nebu i tada joj su se svi divili poradi njezine ljepote. No, onda stigne doba kada se ona nije osjećala dobro i činilo se da joj se život polako gasi. Iz noći u noć padala je sve niže i dalje od svog visokog i gordog mjesta na Nebu, padala je sve bliže obzoru, a to je pak sigurno navještavalo njezinu skoru smrt. Malaksala Sotis pitala je nekada davno sve Zvijezde na Nebu i otkrila da se to svim Zvijezdama dešava. To je pogubna slabost koja vodi u potonuće slatkog sna. Tako je Sotis osjećala da joj snaga kopni svake noći sve više, pa na kraju nije više mogla sjati onako kako bi sama željela. Nekoć je bila najčarobnija, najblistavija kraljica na noćnom Nebu koje je Vrijeme ikada zapamtilo, a sada se osjećala poput onemoćale starice. Polako, ali sigurno gubila je svoj položaj u središtu Svijeta, a ljepota joj je sve više bljedila. Napokon joj se približio kraj i Sotis je gorko zaplakala, oči su joj postale crvene od stida zbog nadolazeće pomrčine. Postala je jako bolesna, obuzela ju je jaka i mučna tjeskoba, dok je čekala svoj konačan kraj, svoju nesretnu kob. Napokon ju je tamna crta zemlje i brjegova, koje se oduvijek plašila, potpuno zaklonila i progutala njezin sjaj. Stigla je Noć i Sotis više nije sjala na noćnom Nebu. Počivala je ona pod tamnom crtom zemlje i brjegova u ledenom balzamu smrti. Međutim, Sotis je bila nebeska kraljica koja je bila dobra i tijekom svoje vladavine nikada nije bila ohola niti je bila previše zahtjevna, pa su ljudi oplakivali njezinu smrt. Dolje, na priprostoj Zemlji, živjela su smrtna bića (ljudi) koja nisu ni približno bili tako blistavi, a svake noći oni su sa strahopoštovanjem gledali i divili se Sotis dok je bila u naponu snage. Neki od tih smrtnika čak su i vidjeli njezino rođenje na Nebu kad je ona bila crvena kao djetešce koje se rodi iz majčine utrobe ili kao što je moćno Sunce svakog jutra na izlasku. Tako je ta sjajna i lijepa besmrtnica (barem se tako ljudima doimala), neusporediva izgleda, prvi puta bacila svoje izvanredno prodorne i blještave zrake koso na Zemlju. Izgledalo je da će svojom plamenom ljepotom spržiti tlo. Njezina prva pojava bila je kratka, jer se odmah iza nje pokazalo moćno i veliko Sunce sa svojom neodoljivom pojavom – poput velikog i divljeg mladog bika koji riče i vlada Nebom i Zemljom. Ipak, Sunce se svake noći povlačilo u svoje počivalište, a plamena i nježna kraljica noćnog Neba, plavetna Sotis, oduševljavala je i očaravala iz noći u noć smrtnike i sve se više penjući postajala sve savršenija. Svake noći izlazila je sve više i više ispred Sunca… Kako je sada, kad je više nema, noćno Nebo pusto i sumorno! Nestanak te slavne ljepotice s Nebeskog svoda ljudima je pričinio nepodnošljiv gubitak. O, kako im je samo nedostajala ta bajna božica! Mnogi su i dalje lili i ronili gorke suze i grcali u plaču jer više nisu vidjeli ljepoticu koja ih je očarala i zanijela svojom božanskom ljepotom, svojim svjetlucavim očima, dražesnim smiješkom, tananim strukom i nježnim nožicama. O Sudbino prokleta, pa zar više nikada neće vidjeti njezin korak lak u nebeskim plesovima milijuna Zvijezda?! Shrvani bolom i gubitkom plavetne božice sjedili su smrtnici bezvoljno danima i noćima, a ljekovita krila Vremena, koja se polako sklapaju oko patnika u nevidljivim slojevima Sna, zaboravljivosti i novih zanimanja koja donosi Život, polako i sigurno su im počela ublažavati bol. Tako je Sotis oplakana, ali nikada zaboravljena, jer smrtnicima je samo nestala s vidika, ali nije zaboravljena. Njezina ljepota usjekla im se duboko u pamćenje i gotovo im nije trebalo zahtijevati od šarolike i prevrtljive Sudbine tražiti njezin povratak. Onda je prošlo sedamdeset dana i sve nade su nestale, tuga je postala tupa, a činjenice i stanje konačno su prihvaćene. Jedan pastir tog praskozorja krenuo je prema svojim stadima, Sunce te što nije izašlo, nezaustavljivo se približavala Zora. Pastir je pogledao na Nebo i vidio da je crta obzora crvena od vatre, Nebo je gorjelo sjajnom vatrom, a onda u toj svjetlucavoj vatri ugledao je nešto što ga prvo skameni, a onda silno razveseli. To je bila Ona, morala je biti Ona i mogla je biti samo Ona! Ni jedna druga Zvijezda nije imala takovu auru, takvu prodornu svijetlost. Pastir je stajao ukočen, a oči mu je pržila svježa Zvijezda, mokra od životne vode istodobno u vatrenom uskrsnuću. Onda je izašlo moćno Sunce i stalo se penjati iza Sotis polako brišući njezinu svjetlost. No, pastir je već trčao prema selu i vikao iz sveg glasa: 'Probudila se! Ona se probudila! Vratila se! Božica nam se vratila! Besmrtna je, rodila se i vratila iz zagrljaja Smrti!' Svi su čuli i nisu mogli vjerovati, a ni dočekati zalazak Sunca kako bi se uvjerili vlastitim očima. Bio je to mjesec srpanj, točnije 19. srpanj te davno prije zaboravljene godine, ali od tada pa svake godine smrtnici slave povratak Sotis koja im je donosila toliko željne i očekivane plodonosne poplavne vode Nila. Drevnim je Egipćanima tada počela Nova godina.

srijeda, 11.01.2006.

Japanska mitologija

Kako je Svijet jednom ostao bez Sunca

U japanskoj mitologiji bogatoj pričama Athumanunh je pronašao jednu priču koju će Vam sada napisati. Priča govori o vremenu kada je bog Izanagi izrodio djecu svoju: božicu Sunca prekrasnu Amaterasu, boga Mjeseca Tsuki-yomi i prgavog boga oluje Susanowo. Izanagi je bio toliko sretan i ponosan na svoju djecu da im je podijelio Svijet. Božica Amaterasu vladala je Svijetlim Nebeskim poljanama, Tsuki-yoma vladao je u tajnovitim i plavetnim dvorima Noći, a Susanowo je dobio neograničenu vlast nad Oceanima.. Međutim, dok su Amaterasu i Tsuki-yomi bili zadovoljni dobivenim, Susanowo je bio toliko nezadovoljan da je svoje nezadovoljstvo iskazivao pustošeći Nebom i Zemljom. Stalno je vikao da on ne želi vladati Oceanima, već da želi vladati Carstvom Tmine Yomi. No, to je bilo nemoguće jer je ta vlast pripala božici Izanami – božici smrti i raspadanja. Tako je nezadovoljan Susanowo lutao Nebom i Zemljom, ne mareći za Oceane, izazivao nevolju i pustoš. Srdito je čupao drveće, uništavao rižišta, ljudima rušio kuće. U svojoj srdžbi izazvao je i nevolju koja pak je pogodila i same bogove na Nebu. Na Nebesima je oderao konju koži i ubacio ga je u Svetu tkaonicu gdje je Amaterasu sa svojim sluškinjama marljivo radila tkajući tkanje koje je u Svijetu i Nebesima održavalo red i poredak. Amaterasu se toliko uplašila da je užasnuta pobjegla u svoju špilju iz koje nije više htjela izaći. Cijeli Svijet, Nebo i Zemlja zauvijek su se sunovratili u vječitu Tamu. Ništa više nije moglo rasti, pa je zavladao prvobitni Kaos. Kaos se nikako nije dopadao bogovima, a najmanje Izanagiu, ocu i vladaru bogova i ljudi. Zapovijedi on tako bogovima da odmah nagovore Amaterasu da se vrati svom poslu, a Sunanowo neka primjerno kazne. Bogovi tada zapovjede pijetlima da kukuriču bez prestanka. Polovica bogova zapalilo je baklje, a druga polovica svirala je u razne glazbene instrumente. Mlada božica imena Uzume skočila je na prevrnutu bačvu i počela plesati u ritmu glazbe. Ona je tijekom plesa izvodila razne grimase i figure, pa su ostali bogovi prasnuli u grohotan smijeh od kojeg su se i Nebesa tresla. Božica Amaterasu, privučena smijehom i svirkom odškrine vrata svoje špilje: 'Što se to događa?' Željela je ona znati. Njezin brat Tsuki-yomi joj odgovori: 'Slavimo! Pronašli smo božicu ljepšu i blistaviju čak i od tebe.' Amaterasu proviri kroz vrata i ugleda svoj lik u ogledalu koji je tu postavio sam Tsuki-yomi. Dok je tako u čudu promatrala svoju vlastitu raskošnu ljepotu i divila joj se, pri tomu misleći da je to stvarno ljepše i ljupkije biće od nje, Tsuki-yomi izvuče Amaterasu iz špilje i na ulaz u špilju razvuče konop ispleten od slame: 'Dalje od tog konopa nikada više ne smiješ ići!' Zapovjedi Tsuki-yomi sestri svojoj. Tako se Amaterasu zahvaljujući smijehu, svirki i vlastitoj ljepoti natrag vratila u Svijet. Od tada Sunce više nikada nije napustilo i iznevjerilo Svijet. Što pak se Susanowa tiče, njega je stigla zaslužena kazna. Snažni muški bogovi dohvatili su ga i ošišali mu bradu te odrezali sve nokte na rukama i nogama i zauvijek ga prognali sa Svijetlih Nebeskih poljana. No, ni ta strašna kazna nije opametila Susanowa, pa on još i danas na morima i oceanima izaziva i podiže strašne oluje koje izazivaju katastrofe i mnoge nedaće kojima Susanowo iskaljuje svoju osvetu i nezadovoljstvo.

utorak, 10.01.2006.

Sumerska mitologija

Utnapištim daruje biljku vječne mladosti Gilgamešu

… 'Čim je Enlil namirisao miomirisni dim moje žrtve, on se razgnjevi: - zar se netko od tih bučnih smrtnika spasio? Trebali su svi do jednoga izginuti! Netko ih je sigurno upozorio. – Mudri Ea mu odgovori: - Potop je sudbina odviše okrutna da stigne cijelo čovječanstvo. Barem ovaj čovjek zaslužio je da se spasi. Ipak ja ga nisam upozorio. Čovjek je usnio san. – Enlilov gnjev tada se odjednom stiša. On me uzme za ruku i pored mene postavi moju ženu. Mi kleknusmo i dodirnusmo svoja čela, a Enlil tada kaza: - Sve dosad Utnapištim bijaše smrtan. Odsada će on i njegova žena biti poput bogova.' Sada Utnapištim strogo pogleda Gilgameša: 'E, pa Gilgamešu, kako ćeš ti privoljeti bogove da ti podare vječni život? Za početak moraš ostati budan šest dana i sedam noći.' No, čim je Utnapištim to dorekao, Gilgameša istodobno svlada slatki san, te on spavaše šest dana i sedam noći. Utnapištimova žena svakog je jutra pokraj Gilgameša polagala svježe ispečen kruh. Napokon Utnapištim probudi Gilgameša koji nije želio povjerovati da je spavao tako dugo, no, Utnapištim mu pokaže na kruh: 'Pogledaj kruh pored sebe! Samo je današnji svježe pečen, a ostali su se već dobrano posušili i ustajali.' Gilgameš se sada rastuži: 'Zar doista nema ničega što bih mogao učiniti da postanem besmrtan. Smrt mi se prikrada čak i u snu.' Utnapištim ipak utješi Gilgameša: 'Nisi uzalud prevalio toliki put. Na obalama mora gorčine raste biljka trnovita koja će ti ako je pojedeš vratiti mladost.' Tako Gilgameš ubere biljku koju prozva 'Starac iznova pomlađen' i ponese je sa sobom u grad Uruk u namjeri da je prvo iskuša na starcima grada Uruka, a potom na sebi. No, kada se zaustavio pored jezera da se umije i opere, zmija mu se prikrade i pojede mu biljku. Eto, tako od toga trenutka zmije svake godine presvlače svoju kožu i opetovano postaju mlade, a čovjek, koji je jednom izgubio biljku vječne mladosti više je nikada nije pronašao.

ponedjeljak, 09.01.2006.

Sumerska mitologija

Utnapištim i njegova tajna vječitog života (nastavak)

Putovao je tako Gilgameš preko gora i dolina, dok napokon nije ugledao dva gorska vrha Mašua, dva vrha Blizanca, dva Čuvara Sunca na izlasku i zalasku. Na vratima Mašua stajahu strašni Štipavci (polu ljudi polu zmajevi koji mogu čovjeka usmrtiti jednim jedinim pogledom – po Athumanunhu) No, tri četvrtine Gilgameševe naravi bijaše božanska. 'Što tebe dovodi do ovoga mjesta zabranjenog?' Željeli su znati strašni Štipavci. 'Tražim svog oca Utnapištima i želim mu postaviti pitanja o Životu i Smrti.' Odgovori Gilgameš. 'To je put najtamnije tame, zar te nije strah Gilgamešu?' Željeli su znati Štipavci. 'dakako da se bojim, ali svejedno mi je i želim ući.' Odgovori im Gilgameš, a Štipavci mu na to otvore vrata. Gilgameš uđe u tamu najtamniju. Tama ispuni njegova usta i oči njegove. Gilgameš posegne rukom da uhvati gustu tamu, ali mu ona kroz prste iscuri. Nastavi tako Gilgameš hodati sve dok vani nije granulo Sunce, pa za obzor natrag zašlo. Napokon Gilgameš izađe iz Tame u Svijetlo, u Vrt Sunca. Tu, uz obalu mora gorčine Gilgameš sretne Siduri – božicu mudrosti. Siduri primijeti Gilgamešev umor, pa mu to ovako kaza: 'Klonuo si, srce ti je očajem ispunjeno. Nikada nećeš naći život vječni.' Premda umoran i iscrpljen Gilgameš ustraje da će govoriti s Utnapištimom. 'Nikada ni jedan smrtnik neće proći more gorčine.' Upozori ga Siduri. 'Jedino Šamaš, bog Sunca, može preko tog mora prijeći. Okani se toga. Vrati se kući, jedi, pij i uživaj, veseli se. Čovjeku je suđeno umrijeti, ali život mu je ispunjen slastima i nasladama.' Opetovano će Siduri. 'Kakva slast života kada je Enkidu mrtav meni ostaje?!' Siduri napokon odustane i uputi Gilgameša: 'Kad je tako neka ti je onda. Idi i potraži u šumi onoj Uršanabija, prijevoznika preko mora gorčine, ali zapamti vode mora gorčine nikako ne dotiči.' Tako napokon Gilgameš stigne do kuće Utnapištima. 'Ja sam Gilgameš, gospodar Uruka. Stigoh ja izdaleka, kroz mračnu prazninu i preko mora gorčine, da te upitam zašto ljudi umiru. Enkidu, moj prijatelj je mrtav, a i mene obuzima strah od smrti. Zar i ja moram poći za prijateljem u kuću Praha? Ti si nekoć čovjek bio baš poput mene, pa ispričaj mi svoju tajnu i priču praoče moj.' Zatraži Gilgameš od Utnapištima. 'Sve što nikne i uvene. Smrt po mudraca, kralja i luđaka jednako dolazi. Vretence živi u slavu Sunca i začas ga nestane. Čovjek raste poput trstike u vodi i pada posječen. Smrt je poput sna, sve živo jednom pohodi. Bogovi odmjeravaju dane Života i dane Smrti, ali ti poslušaj priču moju. Nekoć davno prije ja sam živio u gradu Šurrupaku, na predivnim obalama Eufrata i bio vjeran sluga mudrog boga Ea. Grad je ostario, a i bogovi su s njim ostarjeli – Veliki Anuu i sva djeca Njegova: Enlil, Ea, Ninurta, Ennugi, Ištar i ostali. Tada je Ištar zametnula kavgu među ljudima: ratove i nemire. Bogovi ne mogahu spavati od silne buke i graje koju ljudi dizahu. Napokon Enlil ljutito predloži ostalim bogovima da potope sve ljude kako bi se oni mogli pošteno odmoriti. Svi ostali bogovi se složiše. Čak ni Ea nije smio upozoriti ljude, pa on došapne tajnu vjetru koji je prenese u trstici šaptom meni u san. Vjetar mi je danima šaputao da srušim kuću svoju i sagradim veliku lađu natkrivenu. U tu lađu ja sam ukrcao sjeme svih živih stvorova što sam ih poznavao, uzeh mužjaka i ženku svakog živog stvora kojeg sam poznao, povedoh ženu i djecu svoju u lađu. Šest dana i šest noći bjesnilo je nevrijeme, a onda se sedmoga dana nevrijeme stiša. Pogledah oko sebe i vidjeh samo vodu beskrajnu, zaplakah, ali samo dodah vodu vodi beskrajnoj. Lađa se moja napokon nasuka na planini Nisir, a ja htjedoh provjeriti opada li voda. Prvo oslobodih goluba, pa lastavicu i na kraju gavrana. Lastavica i golub iscrpljeni se vratiše natrag na lađu, a gavran se nije vratio – našao je negdje odmorište, pa ja sav radostan prinesoh žrtvu bogovima.' … Uh, ova se priča otegnula, Athumanunh nikako da je završi, a spustila se i noć plavetna. Kako Athumanunhu noć ima čarobnu moć, on će se prepustiti plavetnim noćnim snovima, a Vama priču ipak završiti sutra.

nedjelja, 08.01.2006.

Sumerska mitologija

Gilgameš – gospodar Uruka

Gilgamešu gospodaru grada Uruka, miljeniku bogova, davno prije bogovi namijeniše da kraljuje nad ljudima. Narav Gilgamešova u dvije trećine bila je božanska, ljepota besprijekorna, hrabrost bez mane, mudrost bez premca. Bijaše Gilgameš mlad i ponosan ratnik kakvog je rijetko bilo u to doba. Preplovi Gilgameš ocean sve do ruba obzora: poduzme on mnoga putovanja u potragama za tajnama Svijeta, a sve u cilju da sazna Istinu o Vremenu prije Velikog potopa. Sagradi Gilgameš tvrdi grad Uruk, a priča o tom gradu ostala je zauvijek uklesana u ploče od kamena. Velika bijaše slava Gilgamešova, a bila je tolika da mu ni jedan smrtnik nije bio ravan, ali niti mu jedna žena odoljeti nije mogla. (Dakako ovdje će Athumanunh i predivne ljepokose božice svrstati među žene, jer na kraju i njihova ljepota o tom je jasno govorila, a Athumanunh je uvijek imao poštovanja prema svim bićima ljepšeg i nježnijeg spola. Ah, taj Athumanunh, opet on) Upravo to što Athumanunh piše dogodilo se i u pričama o Gilgamešu. Predivna božica Aruru – božica stvaranja, odluči Gilgamešu stvoriti prijatelja. (Svakom čovjeku prijatelj je itekako potreban, jer to je u ljudskoj prirodi i po tome čovjek se razlikuje od životinja – po Athumanunhu) Stvori tako Aruru, Enkidua – ratnika silnog, dijete tišine. Bijaše tijelo Enkidua, prijatelja vjernog Gilgamešova, prekriveno gustom dlakom i nikakva znanja o ljudima Enkidu imao nije. No, tada, žena iz hrama božice Ištar – božice ljubavi, ukroti divlju narav Enkiduovu, stvora rođenog u gorama poput Zvijezde padalice. Ta žena u srcu Enkiduovu potakne razmišljanje o ljudima. Uvede ga ona u Uruk ne bi li on izazvao na dvoboj moćnog Gilgameša. 'Ja sam najjači' vikne Enkidu iz svega glasa. U tili trenutak dograbi ga Gilgameš i oni se stanu hrvati poput dva snažna i mlada bika. Na kraju Gilgameš nadjača Enkidua, ali se to hrvanje i sukob prometnu u neraskidivo prijateljstvo. Bilo je to prijateljstvo jače čak i od najjače ljubavi između muškarca i žene. Tako Enkidu postane nerazdvojni pratitelj Gilgamešov po njegovim lutanjima po Svijetu. No božica Ištar stane čeznuti za Gilgamešom. 'Budi mi mužem!' zatraži tako jednom Ištar bajna od Gilgameša i doda: 'ja ću ti Svijet pred noge položiti. No, junak Gilgameš to glatko odbije: 'Kojemu si ti ljubavniku ikada vjerna bila?!' Istog trenutka silna ljubavna čežnja Ištar prometne se u neopisivu mržnju. Pođe tako Ištar svome ocu Anuu pravednom i majci Antum. 'Gilgameš me ponizio i odbacio. Stvori mi oče bika Nebeskog da uništi Gilgameša. Ako me odbiješ, oče moj, ja ću razbiti vrata Pakla i pustiti mrtve da jedu sa živima!' (Ucjenjivati vlastitog oca nije lijepo, bez obzira bio to čovjek, ili bog – po Athumanunhu) Veliki pravednik Anuu upozori svoju nepromišljenu kćer Ištar: 'Ako stvorim bika Nebeskog zavladat će sedmogodišnja suša.' No, Ištar je ostajala pri svom: 'Stvori bika Nebeskog!' Ištar povede bika Nebeskog u Uruk. Kad su se Ištar i bik Nebeski spustili pokraj rijeke, bik dahnu tako snažno da se stvori veliki ponor u koji upadne stotinu mladića iz grada Uruka. Bik dahne drugi put, a u bezdanu završi još stotinu mladića, pa treći put još stotinu mladića sunovrati se u ponor. Tada se pojave Enkidu i Gilgameš. Enkidu se baci na bika i uhvati ga za rogove. Bik mu bijesno puhne pjenu u lice. 'Udari brate Gilgamešu bika mačem!' Zatraži pomoć Enkidu. Gilgameš snažno zarine mač u vrat bika Nebeskog i usmrti ga. Srce bika nebeskog Gilgameš preda bogu Šamašu – bogu Sunca. Ištar prokle Enkidua i Gilgameša. Sabere sve žene, svoje sljedbenice i službenice te im zapovijedi neka oplaču bika Nebeskog. Slijedećeg dana Enkidu tužan ispriča Gilgamešu svoj san. 'Brate moj, usnio sam san. Vidjeh bogove kako sjede i vijećaju. Anuu i Šamiš bijahu ondje uz Enlila – boga Zemlje i Zraka i Ea – boga voda nepreglednih. Anuu kaza da jedan od nas dvojice životom mora platiti za smrt bika Nebeskog. Anuu, Enlil i Ea zahtijevahu da ja položim život svoj. Šamiš me pokušao spasiti, ali ostao je sam protiv trojice. Tako ja moram umrijeti, brate moj.' Nakon toga Enkidu se jako i teško razboli. Gilgameš se nije odvajao od bolesnog prijatelja, a onda jednog jutra Enkidu ispriča Gilgamešu novi san koji je usnio. 'Smrt mi je moja u san došla. Crna ptica Smrti u svoje me kandže ugrabila i odnijela u kuću Praha, u palaču Erkale – božice Tame.' To kaza Enkidu i umre. Gilgameš je danima plakao za prijateljem i tumarao Svijetom neprestano ponavljajući pitanje: 'Zašto svi mi ljudi umrijeti moramo, a bogovi žive vječito? Zašto mi ljudi dolazimo i odlazimo u jednom jedinom dahu?' Uputi se tako Gilgameš s tim pitanjem svom praocu Utnapištimu. Utnapištim bijaše čovjek kojeg su bogovi spasili od Velikog potopa i podarili mu život vječni. Nastavak priče Athumanunh Vam napiše sutra.

petak, 06.01.2006.

Legenda o Alandiji

Noć koja je po Njoj ime dobila

Poput iznenadnog praska razlila se jutarnja svjetlost nad proplankom šume Mynechyz koji su Alanđani nazivali Wolsha. Sonsyreyi promrzloj i iscrpljenoj od cjelonoćnog hoda, Wolsha je izgledala kao mjesto gdje je Vrijeme uhvaćeno i stoji. Jutro se budilo uz posljednje sjene koje su plesale svoj posljednji noćni ples. Sonsyrey nije mogla odrediti da li je dan tek započeo, ili se ponovno spušta noć, jer Wolsha je bilo tajnovito i misteriozno mjesto, kazivali bi i stalno ponavljali tako u legendama o Dječaku i Vjetru simpatični starci Sychythe, mjesto gdje se gasio dan, a vjetrovi su plamtjeli i stenjali svu noć. Sonsyrey je sada znala da je samo na korak od Kawamadhe, vrata Vjetra, mjesta gdje se Alanđanin igra s opasnim ledenim polarnim vjetrom Actyalanom koji ga ljubomorno čuva. Udisala je tako Sonsyreya jutarnje mirise Sylenca koji su odisali svježinom srebrenog alandskog bora. Doista, sada je Sonsyreya vjerovala Panđinim riječima koje je on znao toliko puta, kroz oblak dima iz njegove lule, hvaliti i veličati: …'nigdje ne rastu i ne mirišu ljepše i tajnovitije šume srebrenog bora kao u dolinama Sylenca.' Sonsyreyine umorne i snene plave oči sada su poprimile svu ljepotu, suze iz njezinih očiju izgledale su kao biseri, a srce joj stane jače udarati. Usred nepreglednog carstva hladnoće, snijega, leda i magle, na samim Vratima vjetra strašnog i olujnog, stajala je najljepša Palmina leptirica. Slomljenih krhkih krila, najljepših nebesko plavih uplakanih očiju, najgušće i najduže crne kose koje je ikada vidjelo to strašno i tajnovito Vrijeme. Sve okolo Nje bila je Vrišteća tišina i misteriozna polarna Svijetlost, a Ona je osjećala da je snaga izdaje i napušta, pa skupi svoje posljednje snage i tiho, a u Vrištećoj tišini to je izgledalo kao prekrasan šum valova južnih mora, napokon progovori: 'Dozvoli mi Alanđanine da otopim taj led oko tvojih usana. Uzaludno me pokušavaš uvjeriti da je naša ljubav nestala s prvim jutarnjim svijetlima Sylenca. Zar sam ja sama uzaludno danima lutala ovim prostranstvima? Osjećam da mi je korak lagan i da doista ne ostavljam tragove u snijegu, osjećam snagu Tvoje ljubavi i moje srce udara poput bubnjeva, osjećam snagu uragana koji si Ti izazvao. Tvoji srebreni borovi više Te ne skrivaju od mojih pogleda i ja vidim Tvoje lice u njihovim krošnjama, a sva ova tišina koja me okružuje i pokušava me uplašiti zapravo je siguran znak da si i Ti tu negdje. Zašto se skrivaš Alanđanine, zar Ti moje lice više nije srcu drago i oku ugodno? Zašto si mi onda dolazio u snove poput Sunca koje se pojavi u ovo Vrijeme snjegova. Tvoj pogled rasipao je ovu tamu u prekrasan dan, a čula sam i Tvoje korake od kojih mi je srce stalo jače udarati …' Sonsyrey iscrpljena konačno izgubi svijest. Kad je otvorila oči Sonsyrej spozna da je pozorno položena u veliki, topao i mekan krevet, a u najdaljem kutu prostrane sobe primijeti nemirnu igru vatrenih jezika koji su širili toplinu iz velikog kamina. Ona ustane i ugleda na stolici pored kreveta dugu plavu alandsku zimsku haljinu koja je bila izvezena zlatnim koncima i opšivena toplim krznima. Brzo je obuče i primakne se prozoru, gdje joj se pogled sudari s Unakasovim, do danas nikada uhvatljivim pogledom. Tajnoviti osmjeh Unakasov ohrabri je i ona razgrne zastore. Ratnici Unakasove pukovnije nazvani Krilati jahači upravo su se spremali na svoju redovitu ophodnju kroz misterioznu šumu Mynechyz, jer nikada ti najelitniji čuvari Zimskog bedema ništa ne bi prepustili slučaju kada je iza Zimskog bedema On, a danas su za to imali još jedan razlog više. Uz Njega sada je i Ona, svijetlog oka, daha svježeg jutarnjeg, Ona koja rukama svojim može dodirnuti njihovu sjajnu Zvijezdu Hawalandha… Sonsyreyin pogled odluta prema najvišoj kuli Asgrada, a tamo joj pogled zastane na snažnom ratniku. Bio je to Paska koji je izdavao zadnje naputke svojim tajnovitim i nepredvidivim ratnicima koje su Alanđani zvali Šumske patrole. Bilo joj je potpuno jasno da su svi oni ovdje upravo zbog Njega i Nje i da će noćas Zimski bedem biti stotinu puta jače čuvan i branjen nego što je uopće bilo i potrebito, jer koja bi se to uopće vojska tog strašnog i nezamislivog vremena mogla probiti do njega? No, znala je ona itekako dobro da Alanđani nikada ništa ne prepuštaju slučaju, a ta njihova tajnovitost i opreznost sve joj se više i počela dopadati. Onda začuje grohotan smijeh koji je dopirao iz dvorane. Sonsyrey otvori vrata i pogled joj se zaustavi na dva snažna stražara koji su mirno i u pozornom stavu čuvali ulaz u njezinu sobu. Munjevito i nevjerojatnom lakoćom Alanđani je pozdrave teškim stražarskim helebardama uz glasno izgovoreno njezino ime na alandskom: 'Handrha!' Nježno i uz puno amazonske gracioznosti Sonsyrey im se nakloni i nagradi ih svojim predivnim osmjehom, a potom potrči lagano prema vratima Velike dvorane Minetonka palače. U dvorani ona primijeti svoje kneginje, koje su bile odjevene u alandske duge zimske haljine crvenih boja, u društvu Vitezova vjetra, a svi su pozorno slušali priče koje je pričao najstariji među njima uz nezaobilazan dim iz njegove lule koji za čudo nikome nikada nije smetao. Na povišenom postolju na kojem se nalazio alandski stolac izrađen od najljepših stabala srebrenog bora sjedio je On, a iza njega stajao je najjači među njima Zumah. Sonsyrey otvori tiho vrata, ali to ne promakne Vitezovima vjetra koji odmah munjevito okrenu glave u smjeru vratiju kao da je iznenada odatle došla opasnost po Njega. Amazonke Dyadonke ustanu i naklone se najljepšoj među njima, a Vitezovi vjetra istodobno pozdrave alandskim davno prije zaboravljenim pozdravom (stisnuta desna šaka položena na lijevu stranu prsnih oklopa) Ustane i On i pruži ruku prema Sonsyreyi te joj pokaže mjesto uz sebe: 'Wen dorha naton shi Shangrha!' (Ova noć po Tebi je ime dobila) Sonsyrey se osmjehne i odgovori na čistim alandskim što pomalo ostavi zbunjene Vitezove vjetra: 'Il mil nie Alandhos, wienehl Akhty!' (Nikada je zaboraviti neću Alanđanine, miljeniče vjetra.)

srijeda, 04.01.2006.

Legenda o Alandiji

Vrišteća tišina Sylenca (isječak)

Tamo negdje daleko na Sjeveru, u carstvu strašne Athumazye i ledene Anybeathe, iza zastora noći, pod svijetlom milijun Zvijezda koje su okitile plave plašteve noći pod čijim okriljem su mirno spavali, ponovno uzdignuti nekada moćni i slavni gradovi, spavao je i Asgrad. Gusta tama prekrila je kule i bedeme tajnovitog Zimskog bedema. Dok je sa ove strane poznatog Svijeta gorjelo stotinu taborskih vatri, na drugoj strani prostirao se, u nepreglednim hladnim prostranstvima, tajnovit i opasan Izgubljeni svijet Sylenca u kojem su putove jedino Alanđani mogli pronaći i slijediti ih. U toploj dvorani velike alandske palače Asgrada koju Alanđani nazvaše Minetonka u pratnji svojih najodanijih kneginja Sandrhe, Dayanhe, Woanhe, Anysyhe, Felicyhe i Lorethe, okružena Njegovim najodanijim Vitezovima vjetra Panđom, Zumahom, Amaksosom, Paskom, Yakwiem i Peksom sjedila je u velikoj alandskoj stolici na uzvišenom postolju Ona. Djevojka ugodna oku, guste crne kose pozorno i dugo češljane, koja joj je slobodno padala preko bijelih ramena vezana trakom na čelu. Njezine bijele i besprijekorno nježne ruke koje je povremeno lomila odavale su blagu nervozu. Svijetla put lica i nebesko plave oči koje su sjajile svjetlošću milijuna Zvijezdi, sada su bile zamućene suzama. Doista, djevojka je zasigurno tim strašnim i nepredvidivim ratnicima napadačima, najboljim i najstrašnijim ratnicima koje je to čudnovato i nezamislivo Vrijeme ikada zapamtilo, morala izgledati, a zapravo i izgledala je baš poput prave kraljice, u toj mekanoj baršunastoj haljini koju je opasao pojas istkan od srebrenih niti. Takvu ljupkost živoga bića Vitezovi vjetra još nikada nisu sreli u svojim dugim i strašnim lutanjima tog strašnoga i nezamislivoga Vremena. Noćas je Ona spavala u toplim odajama palače Asgrada, pa su alandski čuvari Zimskog bedema vidjeli mističnu svijetlost daleko na obzorima Sylenca, te iako je temperatura bila daleko ispod hladne, Njezina blizina i nazočnost kao da ih je grijala. Vitezovi vjetra i Amazonke Dyadonkhe koje su je dopratile do ovih ledenih prostranstava, na ovaj rub Poznatog svijeta, jasno su mogli čuti vrišteću tišinu koja je dolazila iz smjera mistične svijetlosti Sylenca. Sonsyreya pak je više puta tijekom te misteriozne svijetle noći utonula u san bez sna. Bio je to san u kojem je Sonsyreya kao kroz polusan vidjela vrata Izgubljenog svijeta Sylenca iza kojih se sakrio od njezinog pogleda On. Osjećala je Sonsyreya svu snagu ledenog vjetra s kojim se On oduvijek igrao u tim strašnim i zauvijek ledom okovanim prostranstvima. Napokon je sada shvatila da joj baš taj ledeni vjetar ledom okiva srce i na njezinim toplim azurnim morima i da je to njezin vječiti grijeh. Upravo Ona je gradila kule od Vjetra, a pri tomu zaboravila da je On miljenik Vjetrova i to onih najstrašnijih, ledenih vjetrova Sylenca, miljenik vjetra Actyalana koji je samo za Njega dolazio i na topla mora južna i u bezživotne pustinje Wananunhe. Upravo je taj vjetar kovitlao i nosio crveni pijesak strašne zemlje Desertye, a jedino je to za Njega i činio. Opet mu je i jučer pomogao kada je pred Asgrad donio strašne Bijele snjegove koji su počeli padati i skrivati sve Njegove tragove. Tako se sada rasula tuga iz tih prekrasnih nebesko plavih očiju po velikoj dvorani Minetonke, a onda Ona odjednom progovori: 'Nitko od Vas neće krenuti kroz ovu maglu! Ja idem sama! Iako nikada neću znati sve odgovore, ovo je zadnji put da mi tako nestane. Nikada više neće iskoristiti moj treptaj oka i izgubiti mi se usred poljupca kao što je to napravio prije dva dana. Ne znam kako, ali ovaj put čujem njegovo disanje u šaputanju Actyalanovom koji se trudi biti tih, ali to mu neće poći za rukom. Ovaj put mi je dosta da samo ja brojim poraze u svijetlosti koja sve više trne u ovim prostranstvima. Ja znam da je naša ljubav Sudbina ovog Svijeta i više ne želim lagati ni Vama, a ni sebi da smo samo prijatelji. Dovoljan je samo jedan dan i jedna noć, pa da led zauvijek okuje Poznati i Izgubljeni Svijet, pa iako je On jedan od najboljih i svoje namjere uvijek dobro sakrije, više me neće prevariti ni On, a niti Actyalan, a niti ovi Bijeli snjegovi. Noćas ću ja otvoriti vrata Izgubljenog svijeta i obojiti nebo Sylenca tirkiznim bojama. Znam da taj dječak sanjari o prostranstvima ledenim u kojima nestaju moji tragovi, ali noćas ću ja u Njemu probuditi čovjeka i pokloniti mu san Čarobnih vrtova Dyadonhe i šum toplih mora južnih.' Svi nazočni u velikoj dvorani Minetonke ostali su nijemi. Na licima Vitezova vjetra ipak se moglo primijetiti zadovoljstvo koje je Panđa na kraju i glasno izgovorio: 'Ti si Ona Svijetlog oka, daha svježeg jutarnjeg. Ti si Ona koja rukom Zvijezde dodirne i one tada sinu jače i svjetlom obasjaju naša vjetrovita prostranstva Sylenca. Ti si Handra iz Osvita vremena našega, Ti si Zaštitnica naša i mi Ti nikada prestat odani biti nećemo, ali moraš nas razumjeti. On je snaga i moć naša, On je sjajna Zvijezda Hawalandha i dok god je tako mi ćemo biti tu i nikada nećemo napustiti Zimski bedem kada je On iza njega, pa makar svi izginuli do posljednjeg. No, sada kad si Ti tu i kada Tvoja ljubav ponovno pali plamen ljubavi u Njegovom srcu, svijetlost Sylenca ponovno se vidi u ovim dugim noćima i Hladne vatre konačno će doživjeti svoj poraz. Dok Tvoja ljubav hrani snagu Njegovu, Njegova moć prelazi na naše oklope i oružje i Zlo nam više ništa ne može. Shanunh Vondorha Shaenhutha hawa reya mil nah Yunha!' Nakon ovoga svi Vitezovi vjetra izvuku svoje teške dvosjekle mačeve, te ih okrenu oštricama nadolje prema Sonsyreyi. Alandski stražari zauzmu pozorniji stav i obore glave, a nakon toga začuje se jednoglasno: 'Omythreya alanchet Aknahtanunh!' Čitavim Asgradom stanu odzvanjati pjesme u dubokim tonovima, a daleko nad prostranstvima Sylenca ponovno se pojavi mistična svijetlost koju su ovaj put jasno vidjele i Amazonke Dyadonkhe, te predivne djevojke ratnice leptirice koje su usprkos hladnoći, koja im je ledila njihova topla i nježna srca, stigle tako daleko, pa iako na početku i nisu baš dobro razumjele što to ovi najstrašniji i najopasniji ratnici rade na ovom rubu poznatog Svijeta, sada im je postalo mnogo jasnije, a mistična svijetlost Sylenca odjednom im je zažarila obraze i ugrijala srca i konačno su mogle čuti tu nevjerojatnu vrišteću tišinu Sylenca.

utorak, 03.01.2006.

Slovenska mitologija

Varalica Kurent i div Kranjec

Kako se s Athumanunhovog 'brda na kojem plaču ptice' vidi predivan pogled na krajobraz susjedne mu Slovenije, red je da Athumanunh onda i napiše jednu priču iz slovenske mitologije. U davno doba kada su ljudi živjeli u zemaljskom raju, a radili su samo poradi zadovoljstva, jer imali su sve što im je bilo potrebito za život. No, ljudska neobazrivost i zloća ponekad znaju preći sve mjere i granice, a to onda silno naljuti bogove koji ljude načiniše sebi nalik (bogovi tada vide kroz ljudsku zloću i svoju slabost – po Athumanunhu), dakle, naljuti to bogove, pa oni pošalju potop u prekrasnu dolinu u kojoj žive ljudi. Svi ljudi su se utopili osim jednoga, njegovo ime je bilo Kranjec, div kojeg je bog varalica Kurent postavio na jedno brdo da stražari. No, voda je potopila i brdo na kojem je stražario Kranjec, pa je on bio prisiljen bježati u sve više planine, a voda ga je neumoljivo pratila i prijetila mu utapanjem. Na kraju jedino što je ostalo Kranjecu, a bio je on ljudina neopisive snage, bilo je da se uhvati za trs vinove loze koja je opet bila putni štap Kurenta – boga varalice. Premda je Kurent znao iznenaditi ljude i bogove svakojakim psinama, vragolijama i smicalicama, Athumanunh će ipak zapisati da je zapravo Kurent blage ćudi i tako je on na kraju ipak pomogao Kranjecu. Devet dugih godina visio je tako Kranjec na vinovoj lozi Kurentovoj i preživio zahvaljujući grožđu i soku njegovom kojeg će Athumanunh nazvati i vinom. Nakon devet godina potop se povukao, a Kranjec tada zahvali Kurentu na pomoći. No, Kurent mu objasni da ne treba njemu zahvaljivati već vinovoj lozi. Kurent zatraži od Kranjeca slijedeće: 'Prisegni da ćeš vinovu lozu uvijek hvaliti i paziti, cijenit ćeš njezin sok više no koje drugo jelo ili pilo!' (Kada ljudi zaborave na Kranjecovu prisegu Kurentu, pa vino stanu u sebe ulijevati bez razloga i potrebe oni se tada napiju i postanu 'blesavi' te ne znaju što rade – po Athumanunhu. Još će tu Athumanunh napisati da 'guske ne bi trebalo hraniti sijenom, a niti bi 'blesavi' ljudi koji ne znaju svoju granicu ikada smjeli piti vino') No, Kranjec je brzo zaboravio prisegu danu Kurentu, pa se jednom prilikom napio vina. Počeo se svađati s Kurentom oko toga tko od njih dvojice može preskočiti more. Dakako pobijedio je Kranjec koji je bio i viši i jači od Kurenta. Drugom prilikom opet se Kranjec napije i zapodjene novu prepirku o tome tko će jače udariti nogom o zemlju. Kurent udari nogom, zemlja se rascjepi i ukaza se velika šupljina. Kad pak je udario Kranjec zemlja se prelomi do samog dna na kojem počne teći čisto zlato poput rijeke. Prepirka se dogodi i treći put oko toga tko će odapeti strijelu najdalje. Kurent prvi odapne, a strijela je letjela punih osam dana prije nego je pala. Tada odapne strijelu Kranjec, a strijela je letjela punih devet dana. Pri padu strijela pogodi pijetla koji je čuvao hranu glavnog boga. Kranjec nije znao čija je to hrana, ali varalica Kurent itekako je znao, pa predloži da se malo pogoste. Sjednu oni tako i stanu blagovati, a Kurent je stalno dolijevao Kranjcu vina u veliki rog (pehar). Na kraju Kranjec potpuno opit zaspe za božanskom trpezom, a lukavi Kurent se potajno udalji. Kad se bog vratio i za svojom trpezom ugledao pijanog Kranjeca koji mu je još uz sve to i hranu izjeo, silno se ražesti bog. Udari on Kranjeca svom snagom tako da je ovaj odletio preko svih planina. Ležao je tako Kranjec mnoge godine sav strven i izranjavan prije nego se otrijeznio. Kad je na kraju ipak došao k sebi više nije mogao mora preskakati, niti u zemlju nogama udarati, a niti se na Nebesa penjati. Vino koje ga je jednom spasilo, drugi puta ga je zauvijek izdalo.

ponedjeljak, 02.01.2006.

Finska mitologija

Vainamoinen i Sampo – mlin obilja

Kada Vainamoinen počne žudjeti za ženom on je odluči potražiti u sjevernim predjelima. Veliki nebeski Orao prenese Vainamoinena preko mora sinjeg, ali ga vjetrovi toliku izudaraju i protresu, da je Vainamoinen kada su napokon stigli bio potpuno iscrpljen. Danima je on ostao tako ležati na zemlji tugujući za predjelima koje je ostavio iza sebe, a na kraju je i glasno zaplakao. Njegov plač čula je Louhi, gospodarica Sjevera, žena krnjih i prorijeđenih zuba. 'Što ćeš mi Vainamoinenu dati ako ti omogućim povratak u tvoje krajeve?' Vainamoinen joj ponudi zlata i srebra, ali stara vještica se time nije zadovoljila, pa je od Vainamoinena zatražila samo jedno. 'Prenijet ću te u tvoje predijele, tamo gdje se čuje pjev ptica, samo ako mi iskuješ Sampo – mlin obilja.' Vainamoinen je bio zbunjen i pokušavao se pravdati da ne postoji materijal od kojeg bi se izradio čudnovati mlin obilja naziva Sampo. Stara vještica Louhi ponudi mu pera labuđa, kravlje mlijeko, zrnje ječma i ovčju vunu. Na kraju mu još obeća da ako joj načini mlin obilja dat će mu svoju kćer ljepoticu za ženu. Posljednja ponuda zagolica srce Vainamoinena, pa on pristade, ali uz uvjet da mu u poslu pomogne kovač imena Ilmarinen. 'Onda ga odmah dovede, a njemu ću dati svoju drugu kćer za ženu.' Naceri se vještica Louhi. Vainamoinen zapjeva svojim snažnim glasom od kojeg se podigne silan vjetar koji podigne kovača Ilmarinena i dovede ga u sjeverne predjele. Tri dana kovač Ilmarinen kovao je čudnovati mlin obilja Sampo. Na jednoj strani Sampa bio je mlin za žito, na drugoj mlin za sol, a na trećoj mlin koji je proizvodio zlato. Vještica Louhi bila je zadovoljna učinjenim te zakračuna čudnovati mlin Sampo iza devet brava i obavi ga čarolijom koja mu korijen usadi u tlo, no, ne održa svoje obećanje do kraja. Ilmarinena i Vainamoinena otposla natrag preko mora u bakrenom brodu, ali bez svojih kćeri. Sada se za osvetu odluče Ilmarinen i Vainamoinen te potraže pomoć od svog prijatelja Lemminkainena, okretnog i domišljatog mladca. Sva trojica vrate se ponovno na sjever gdje Vainamoinen zasvira lijepu i ugodnu melodiju na svojoj svirali naziva kantela koje je uspavala vješticu Louhi, Ilmarinen namaže svih devet kračuna maslacem ne bi li manje škripali tijekom otvaranja, a Lemminkainen pokuša osloboditi Sampo. No, čarobno korijenje ne htjede popustiti i osloboditi mlin, ali Lemminkainen potraži pomoć sjevernog goveda i pluga koji prerezaše korijenje i mlin je bio napokon slobodan. Trojica prijatelja osvetnika kriomice nestanu s mlinom jedreći natrag kući. Mladi i neoprezni Lemminkainen počne snažno i glasno pjevati pobjednički napjev, što probudi uspavanu Louhi. Louhi pozove kćer svoje stare prijateljice Magle da brod trojice prijatelja zavije maglom i koprenom neprozirnih isparenja. No, Vainamoinen mačem proreže put kroz maglu. Louhi tada pozove čudovišnog kita da se podigne iz tamnih dubina, ali Vainamoinen zapjeva milozvučno, pa njegova pjesma smiri kita i vrati ga natrag u dubine. Louhi zazove Starca na Nebesima da podigne oluju. Dok su se tako trojica prijatelja trudila da svoj brod održe na uzburkanom i olujnom moru Louhi ih napadne sa svojim brodom čiju su posadu činili osvetoljubivi ljudi. Vainamoinen baci u more komad kresiva koje u dodiru s hladnim morem nabuja silno i pretvori se u hrid na koju se nasuče Louhin brod. Louhi bjesna na svoje noge pričvrsti oštrice kosa koje će joj poslužiti kao oštre kandže, od olupine svog broda načini krila, a od njegova kormila rep, te se pretvori u ženu-pticu, moćnog i velikog orla. Vainamoinen tada predloži Louhi da podijele čarobni mlin Sampo, ali ona to odbije. Vainamoinen snažno udari veslom Louhi koja je čučala na jarbolu, Louhi se stropošta u more, ali tijekom pada dohvati mlin Sampo i povuče ga sa sobom na dno. Udarom o morsku površinu mlin Sampo raspadne se na tisuće komada koji se razlete posvuda naokolo, Louhi je u rukama ostao samo ledeni komad. Kasnije je Vainamoinen skupljao raspršene komade i nesebično ih je darivao ljudima za dobrobit. Ipak, jedan dio nikada nije pronađen. Bio je to onaj dio mlina koji je služio za proizvodnju soli. Tako još i danas na dnu mora počiva čarobni dio mlina Sampo i neumorno melje sol, pa su vode mora zato tako slane.

nedjelja, 01.01.2006.

Finska mitologija

Vainamoinen – ostarjeli junak

Ova priča iz finske mitologije dugo je ležala zamrznuta čekajući da bude ispripovijedana uz toplu vatru. Kako je na 'brdu gdje plaču ptice' vrlo hladno, Athumanunh je naložio svoju peć koju od milja naziva 'gašpar', pa će uz njezinu toplinu i Vama napisati priču o Vainamoinenu prvom čovjeku na Svijetu, besmrtnom pjevaču i pjesniku čija su junaštva i pustolovine prikupljene i opisane u epu koji se naziva Kalevala. Bila jednom davno djevojka kći Prirode kojoj je otac bio Uzdah, a živjela je na pustim, nenastanjenim i praznim Nebesima. Jednom joj tako posta silno dosadno, pa se ona spusti iz Nebesa do plavog, uzburkanog mora. Vjetar je silno puhao, vladala je prava polarna oluja, a valovi su bijesno udarali u stijene na obali ne bi li ih slomili, ali pri tomu ostajala je samo morska pjena. Vjetar i valovi tako učine da Uzdah-djevojka ostane trudna, a to dijete kasnije će se zvati Vainamoinen. Djevojka je tako dijete nosila u svojoj utrobi sedam stotina godine i nikako se nije mogla poroditi. Vapijući tako, ona se za pomoć obrati Starcu koji drži Nebesa neka joj pomogne. Starac je utješi i obeća joj pomoć. Tako se jednoga dana odnekud pojavi prva divlja patka i leteći amo-tamo pokuša pronaći mjesto na kojem će saviti gnijezdo. No, bilo je to uzalud jer svugdje je bilo samo nepregledno morsko prostranstvo. Onda opet, Uzdah-djevojka poželi da se okupa u moru, pa se tako kupajući zaspi. Divlja patka ugleda koljeno Uzdah-djevojke koje je provirilo iz morskih valova te odluči da na njemu savije svoje gnijezdo i tu izlegne jaja. Patka je izlegla ukupno sedam jaja, šest zlatnih i sedmo željezno. Kada su se mladi počeli izvaljivati iz jaja, Uzdah-djevojka osjeti kao da joj je na koljenu žeravica. Ona se naglo probudi i sa svojeg koljena strese gnijezdo s jajima. Kad su jaja pala u more svih sedam se razbije, a iz njih se redom izvale majka Zemlja, Nebo u visinama, Sunce, Mjesec, Zvijezde i Oblaci. Minulo je tako još sedam ljeta, a Uzdah-djevojka je i dalje lutala iznad otoka i prostrana kopna, ali nikako da rodi dijete svoje. Sada je i Vainamoinenu bilo dosta boraviti u majčinoj utrobi, pa je on idućih trideset ljeta razmišljao što li ga očekuje izvan majčine utrobe. Napokon Vainamoinen odluči da će se roditi te on zazove Sunce i Mjesec da mu pomognu u njegovom naumu. Tako se Vainamoinen uz pomoć Sunca i Mjeseca silom oslobodi majčina tijela, a Uzdah-djevojka se nakon tog poroda vrati natrag na Nebesa. Dakle, sada se konačno rodilo dijete koje je bilo starije od sedam stotina ljeta. Sada pak se More punih sedam godina poigravalo s Vainamoinenom te se on nikako nije mogao iskrcati na čvrsto tlo. Za to vrijeme pusta Zemlja rodila je sina Pellervoinena kojeg je Vainamoinen zamolio da Zemlju zasadi cvijećem i drvećem. Kad je drveće naraslo tako veliko da su nastale mračne i nepregledne šume, Vainamoinen dohvati sjekiru i stade krčiti šumu kako bi napravio mjesta za ječam koji će postati hrana za životinje i ljude. Ipak Vainamoinen ne posiječe sve drveće, poštedi breze kako bi se na njima mogle odmarati ptice. Nakon toga Vainamoinen se zamolbom obrati Starici ispod zemljine površine da pomogne rast sjemena ječma, a Starcu na Nebesima da pošalje kišu kako bi se sjeme navlažilo i proklijalo. Tako posijano sjeme počne klijati i rasti, a Vainamoinen se pak zaželi žene. No, dobro, to pak je već druga priča koju će Vam Athumanunh sutra napisati.

<	siječanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

Linkovi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...