Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu
nedjelja, 08.01.2006.
Sumerska mitologija
Gilgameš – gospodar Uruka
Gilgamešu gospodaru grada Uruka, miljeniku bogova, davno prije bogovi namijeniše da kraljuje nad ljudima. Narav Gilgamešova u dvije trećine bila je božanska, ljepota besprijekorna, hrabrost bez mane, mudrost bez premca. Bijaše Gilgameš mlad i ponosan ratnik kakvog je rijetko bilo u to doba. Preplovi Gilgameš ocean sve do ruba obzora: poduzme on mnoga putovanja u potragama za tajnama Svijeta, a sve u cilju da sazna Istinu o Vremenu prije Velikog potopa. Sagradi Gilgameš tvrdi grad Uruk, a priča o tom gradu ostala je zauvijek uklesana u ploče od kamena. Velika bijaše slava Gilgamešova, a bila je tolika da mu ni jedan smrtnik nije bio ravan, ali niti mu jedna žena odoljeti nije mogla. (Dakako ovdje će Athumanunh i predivne ljepokose božice svrstati među žene, jer na kraju i njihova ljepota o tom je jasno govorila, a Athumanunh je uvijek imao poštovanja prema svim bićima ljepšeg i nježnijeg spola. Ah, taj Athumanunh, opet on) Upravo to što Athumanunh piše dogodilo se i u pričama o Gilgamešu. Predivna božica Aruru – božica stvaranja, odluči Gilgamešu stvoriti prijatelja. (Svakom čovjeku prijatelj je itekako potreban, jer to je u ljudskoj prirodi i po tome čovjek se razlikuje od životinja – po Athumanunhu) Stvori tako Aruru, Enkidua – ratnika silnog, dijete tišine. Bijaše tijelo Enkidua, prijatelja vjernog Gilgamešova, prekriveno gustom dlakom i nikakva znanja o ljudima Enkidu imao nije. No, tada, žena iz hrama božice Ištar – božice ljubavi, ukroti divlju narav Enkiduovu, stvora rođenog u gorama poput Zvijezde padalice. Ta žena u srcu Enkiduovu potakne razmišljanje o ljudima. Uvede ga ona u Uruk ne bi li on izazvao na dvoboj moćnog Gilgameša. 'Ja sam najjači' vikne Enkidu iz svega glasa. U tili trenutak dograbi ga Gilgameš i oni se stanu hrvati poput dva snažna i mlada bika. Na kraju Gilgameš nadjača Enkidua, ali se to hrvanje i sukob prometnu u neraskidivo prijateljstvo. Bilo je to prijateljstvo jače čak i od najjače ljubavi između muškarca i žene. Tako Enkidu postane nerazdvojni pratitelj Gilgamešov po njegovim lutanjima po Svijetu. No božica Ištar stane čeznuti za Gilgamešom. 'Budi mi mužem!' zatraži tako jednom Ištar bajna od Gilgameša i doda: 'ja ću ti Svijet pred noge položiti. No, junak Gilgameš to glatko odbije: 'Kojemu si ti ljubavniku ikada vjerna bila?!' Istog trenutka silna ljubavna čežnja Ištar prometne se u neopisivu mržnju. Pođe tako Ištar svome ocu Anuu pravednom i majci Antum. 'Gilgameš me ponizio i odbacio. Stvori mi oče bika Nebeskog da uništi Gilgameša. Ako me odbiješ, oče moj, ja ću razbiti vrata Pakla i pustiti mrtve da jedu sa živima!' (Ucjenjivati vlastitog oca nije lijepo, bez obzira bio to čovjek, ili bog – po Athumanunhu) Veliki pravednik Anuu upozori svoju nepromišljenu kćer Ištar: 'Ako stvorim bika Nebeskog zavladat će sedmogodišnja suša.' No, Ištar je ostajala pri svom: 'Stvori bika Nebeskog!' Ištar povede bika Nebeskog u Uruk. Kad su se Ištar i bik Nebeski spustili pokraj rijeke, bik dahnu tako snažno da se stvori veliki ponor u koji upadne stotinu mladića iz grada Uruka. Bik dahne drugi put, a u bezdanu završi još stotinu mladića, pa treći put još stotinu mladića sunovrati se u ponor. Tada se pojave Enkidu i Gilgameš. Enkidu se baci na bika i uhvati ga za rogove. Bik mu bijesno puhne pjenu u lice. 'Udari brate Gilgamešu bika mačem!' Zatraži pomoć Enkidu. Gilgameš snažno zarine mač u vrat bika Nebeskog i usmrti ga. Srce bika nebeskog Gilgameš preda bogu Šamašu – bogu Sunca. Ištar prokle Enkidua i Gilgameša. Sabere sve žene, svoje sljedbenice i službenice te im zapovijedi neka oplaču bika Nebeskog. Slijedećeg dana Enkidu tužan ispriča Gilgamešu svoj san. 'Brate moj, usnio sam san. Vidjeh bogove kako sjede i vijećaju. Anuu i Šamiš bijahu ondje uz Enlila – boga Zemlje i Zraka i Ea – boga voda nepreglednih. Anuu kaza da jedan od nas dvojice životom mora platiti za smrt bika Nebeskog. Anuu, Enlil i Ea zahtijevahu da ja položim život svoj. Šamiš me pokušao spasiti, ali ostao je sam protiv trojice. Tako ja moram umrijeti, brate moj.' Nakon toga Enkidu se jako i teško razboli. Gilgameš se nije odvajao od bolesnog prijatelja, a onda jednog jutra Enkidu ispriča Gilgamešu novi san koji je usnio. 'Smrt mi je moja u san došla. Crna ptica Smrti u svoje me kandže ugrabila i odnijela u kuću Praha, u palaču Erkale – božice Tame.' To kaza Enkidu i umre. Gilgameš je danima plakao za prijateljem i tumarao Svijetom neprestano ponavljajući pitanje: 'Zašto svi mi ljudi umrijeti moramo, a bogovi žive vječito? Zašto mi ljudi dolazimo i odlazimo u jednom jedinom dahu?' Uputi se tako Gilgameš s tim pitanjem svom praocu Utnapištimu. Utnapištim bijaše čovjek kojeg su bogovi spasili od Velikog potopa i podarili mu život vječni. Nastavak priče Athumanunh Vam napiše sutra.
| < | siječanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
Linkovi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...