Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu
nedjelja, 15.01.2006.
Grčka mitologija
Apolon i kralj Mida
Iako se kralj Mida nekako oslobodio svoje pretjerane čežnje za zlatom, njegova pomalo luda narav opetovano će ga dovesti u neprilike. Nakon što je Mida postao štovateljem Pana, boga pastira i divlje prirode, jednom prilikom stao je na stranu boga Pana i pri tomu uvrijedio boga Apolona. Kako je Pan rado svirao pučke napjeve na svojoj drvenoj svirali, a kako su ga mnogi i hvalili da mu je svirka lijepa i ugodna, Panu su hvale udarile u glavu. Tako se Pan stao na sve strane hvaliti da je on bolji glazbenik i od samog Apolona, boga glazbe. No, Panu ni to nije bilo dostatno, pa je pretjeravši izazvao Apolona na natjecanje u glazbi. Glavni sudac u tom natjecanju bio je Tmol, riječni bog. Tmol odjene sudačku odoru, stavi vijenac od hrastova lišća na glavu i stane slušati glazbu. Pan je zasvirao prvi i vesela melodija njegovih drvenih dvojnica očarala je sve slušatelje, ali tada Apolon uzme u ruke svoju liru i iz nje izmami tonove blaže od povjetarca, čiste i raskošne, poput šumnih valova oceana. Tmol nije nimalo oklijevao i pobjedu dodijeli Apolonu, no, nitko ne zna odakle se tu stvorio Mida i poradi čega se on uopće umiješao. Mida se tako suprotstavi Tmolovoj odluci: 'Meni se više sviđala Panova svirka.' Tmol se na trenutak zbuni, pa oštro prekori Midu: 'Ti kao da nisi baš dobro slušao!' Međutim, Mida nije popuštao, pa odvrati Tmolu: 'S mojim ušima je sve u redu.' Sada prekipi Apolonu: 'Ako ti uši služe na takav način, onda nisi zaslužio nositi ljudske uši na glavi.' To kaza i u tili čas na glavi Mide izrastu magareća uha, duga, siva i dlakava. Apolon se tada nasmije: 'Vidiš li sada Mida kakav si ti magarac?' Kralj Mida silno se stidio svojih ušiju i trudio ih se skrivati pred svima, znalački ih omatajući u turban. No, jednog dana njegov brijač otkrije strašnu tajnu. Brijač se ipak nije usudio nikome otkriti kraljevu nakaznost, ali nije ni mogao otkrivenu tajnu zadržati u sebi. Stoga brijač ode u polje iskopa rupu i u nju šapne tajnu, pa je brzo zakopa. No, tajna kao tajna, svaka želi izaći na svijetlo dana. Na mjestu gdje je brijač iskopao rupu i zatrpao tajnu niknula je trstika. Kad je vjetar prostrujio kroz stabljike trstike, one zašume kao da šapuću: 'Kralj Mida ima magareća uha.' Nakon kraćeg vremena svi su saznali za kraljevu nakaznost i potajno se smijali, a Mida je umirao od jada i sramote.
Na kraju da Vam Athumanunh otkrije zašto se Mida umiješao i osporio Tmolovu odluku. Naime, Mida je sebe smatrao umnim i razboritim čovjekom, međutim, on je bio tašt i ohol, a bogovi su to dobro znali, pa su ga i poradi toga kažnjavali. Upravo kralj Mida izumio je i napravio Panu drvenu dvojnu sviralu, pa je poradi svoje taštine proturječio Tmolovoj odluci, no, kazna ga je brzo sustigla.
| < | siječanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
Linkovi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...