Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

nedjelja, 15.01.2006.

Grčka mitologija

Apolon i kralj Mida

Iako se kralj Mida nekako oslobodio svoje pretjerane čežnje za zlatom, njegova pomalo luda narav opetovano će ga dovesti u neprilike. Nakon što je Mida postao štovateljem Pana, boga pastira i divlje prirode, jednom prilikom stao je na stranu boga Pana i pri tomu uvrijedio boga Apolona. Kako je Pan rado svirao pučke napjeve na svojoj drvenoj svirali, a kako su ga mnogi i hvalili da mu je svirka lijepa i ugodna, Panu su hvale udarile u glavu. Tako se Pan stao na sve strane hvaliti da je on bolji glazbenik i od samog Apolona, boga glazbe. No, Panu ni to nije bilo dostatno, pa je pretjeravši izazvao Apolona na natjecanje u glazbi. Glavni sudac u tom natjecanju bio je Tmol, riječni bog. Tmol odjene sudačku odoru, stavi vijenac od hrastova lišća na glavu i stane slušati glazbu. Pan je zasvirao prvi i vesela melodija njegovih drvenih dvojnica očarala je sve slušatelje, ali tada Apolon uzme u ruke svoju liru i iz nje izmami tonove blaže od povjetarca, čiste i raskošne, poput šumnih valova oceana. Tmol nije nimalo oklijevao i pobjedu dodijeli Apolonu, no, nitko ne zna odakle se tu stvorio Mida i poradi čega se on uopće umiješao. Mida se tako suprotstavi Tmolovoj odluci: 'Meni se više sviđala Panova svirka.' Tmol se na trenutak zbuni, pa oštro prekori Midu: 'Ti kao da nisi baš dobro slušao!' Međutim, Mida nije popuštao, pa odvrati Tmolu: 'S mojim ušima je sve u redu.' Sada prekipi Apolonu: 'Ako ti uši služe na takav način, onda nisi zaslužio nositi ljudske uši na glavi.' To kaza i u tili čas na glavi Mide izrastu magareća uha, duga, siva i dlakava. Apolon se tada nasmije: 'Vidiš li sada Mida kakav si ti magarac?' Kralj Mida silno se stidio svojih ušiju i trudio ih se skrivati pred svima, znalački ih omatajući u turban. No, jednog dana njegov brijač otkrije strašnu tajnu. Brijač se ipak nije usudio nikome otkriti kraljevu nakaznost, ali nije ni mogao otkrivenu tajnu zadržati u sebi. Stoga brijač ode u polje iskopa rupu i u nju šapne tajnu, pa je brzo zakopa. No, tajna kao tajna, svaka želi izaći na svijetlo dana. Na mjestu gdje je brijač iskopao rupu i zatrpao tajnu niknula je trstika. Kad je vjetar prostrujio kroz stabljike trstike, one zašume kao da šapuću: 'Kralj Mida ima magareća uha.' Nakon kraćeg vremena svi su saznali za kraljevu nakaznost i potajno se smijali, a Mida je umirao od jada i sramote.
Na kraju da Vam Athumanunh otkrije zašto se Mida umiješao i osporio Tmolovu odluku. Naime, Mida je sebe smatrao umnim i razboritim čovjekom, međutim, on je bio tašt i ohol, a bogovi su to dobro znali, pa su ga i poradi toga kažnjavali. Upravo kralj Mida izumio je i napravio Panu drvenu dvojnu sviralu, pa je poradi svoje taštine proturječio Tmolovoj odluci, no, kazna ga je brzo sustigla.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...