Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

subota, 28.01.2006.

Legenda o Alandiji

Tajna pećine – Alanchet (isječak)

¤¤¤ U nepoznatoj oblasti Wananunhe, u negostoljubivom i svirepom krajobrazu Samaratoghe, na mjestu gdje su Vitezovi vjetra izgubili svoje sjene, u stjenovitim dinama, Panđa je otkrio pećinu bogatu vodom i nadjenuo joj alandsko ime Alanchet (alandska složenica riječi alan – tajna i chet – mjesto). U tim davnim danima, u tim strašnim i svirepim pustinjama ponovno su gorjele čudne noćne vatre zapaljene u tajnovitim krugovima oko kojih su sjedili najbolji ratnici tog Strašnog i nezamislivog Vremena kojeg su se još samo stari Sychythe sjećali. Oko tih vatri sjedili bi oni ogrnuti u svoje ogrtače, motrili nemirnu igru plamenih jezika i pozorno osluškivali zvukove noći, a onda negdje oko ponoći zapjevali bi svoje neobične pjesme u dubokim tonovima, a njihove sjene tog trenutka plesale bi okolo njih. Pustinjskom narodu postalo je jasno da su se konačno vratili, baš kao što su im davno prije i vile Charyzmhe obećale. Našli su Ono što su tražili, a s njima su stigle i prve hladne kiše Shakazeye. Sychyte su pak im objasnile da se ti ratnici još uvijek sjećaju Osvita Vremena i moćnog kraljevstva Atlantide…
U tamnim dubinama pećine Alanchet, na mjestima gdje sunčeva žega još nije doprla, tiho je žuborio izvor svježe i čiste vode. Andraghon otkopča remenje koje je pridržavalo njegove oklope, skine svoju pancirnu košulju, a Sonsyreya koja ga je promatrala iznenađena uzdahne: 'O boginjo blaga! Gdje si ti to bio Alanđanine? Sav si izudaran i pun modrica. Legni tu pored izvora da ti operem i izmasiram te strašne modrice!' Bez riječi, ali s puno pozornosti i nježnosti, Sonsyreya je svježom i čistom vodom ispirala Andraghonovhe modrice, a potom stala razmazivati amazonski melem za rane koji je izvadila iz svoje malene kožnate torbice. Andraghon se opusti i osjeti da mu melem i nježni dodiri Sonsyreye potpuno odnose umor i bol, naglo se pridigne i snažno zagrli Sonsyreyu te joj nježno poljubi usne. Sonsyreya prihvati poljubac te to dvoje ostanu u strasnom i nježnom zagrljaju. ' Oh, Alanđanine. Osjećam da gubim razum s tobom. Ne mogu više bez tvojih dodira, a svake mi noći ulaziš u snove i obojiš ih tim svojim bojama koje samo ti razumiješ. Dopusti mi noćas da ja tebi poklonim san, a umjesto mekih jastuka ja ti nudim svoje dlanove. Dopusti mi da uživam u tom tvom tajnovitom pogledu koji rasipa ovu noć u prekrasan dan, dopusti mi da slušam ritam tvog srca, molim te Alanđanine dopusti mi da uživam u tvojoj blizini … Andraghon se nasmije i nježno privije mladu amazonsku princezu na svoje grudi, a vani uz tajnovite vatre koje su gorjele u tajnovitom krugu oko kojih su sjedili Alanđani, stane se buditi prekrasno jutro uz sjene koje su plesale svoj posljednji noćni ples, a najstariji među njima počeo je pričati Pustinjskom narodu priču koja je išla nekako ovako: 'Tamo negdje daleko, tamo gdje valovi oplakuju obale Alandije … rađa se novi dan, novo svitanje, nova zora ispod plavog plašta kojeg su načičkale nemirne Zvijezde … jer velika je snaga i moć koju su mu poklonili bogovi sa Zvijezda u sam Osvit Vremena, tog Strašnog i Nezamislivog Vremena kojeg se još samo Najstariji sjećaju…? Onda pak se začula tiha pjesma koja je postajala sve glasnija, a riječi pjesme… one pak su mogle ići nekako ovako, Ne! Baš su tako i išle: 'Otoci je skrivaju, a ptice je čuvaju…grudi njezine dyadonske, oči njegove alandske … i dok mirišu krošnje srebrenih borova On je zove, a Ona čuje njegov glas…'
Vani se podigao vjetar neobični, vjetar koji je stao nositi pijesak Wananunhe, pijesak koji je bio crven poput ruže i star već polovicu vremena. Bio je to trenutak kojim je započelo sve za 'One koji žele dobro', ali i trenutak u kojem je završilo sve za One koji žele zlo'. Doista, tog su trenutka Alanđani odjednom ustali i prošaputali Tangathanunh, Sychythe su tog trenutka ugledali Baharanunhu – Onu koja lebdi u zraku, Pustinjski narod vidio je – Wyxenu – Onu zbog koje padaju kiše Shakazeye, a narodi Amazonha ugledali su Amandhu – Onu koja pleše među Zvijezdama ¤¤¤

<	siječanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

Linkovi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...