Had – bog Podzemnog svijeta
Had (grč. Hades, lat. Pluto, Pluton – sin titana Krona i božice Reje) bio je brat Zeusu i Posejdonu i treći od najviših bogova drevne Grčke. Athumanunh ne bi zapisao da je kockom (Zeus, Posejdon i Had kockom su podijelili ovlasti i vlast) dobio baš najbolje, ali će ipak napisati da mu je vlast nad Podzemnim svijetom najbolje pristajala njegovoj mračnoj i neumoljivoj ćudi. Podzemno carstvo u kojem je vladao Had bilo je i više nego strašno. Carstvo se skrivalo u najmračnijim dubinama Zemlje i u njega nikada nije prodro ni najmanji tračak svijetlosti. Bila je to prostrana, ali turobna ravnica na kojoj je raslo blijedo cvijeće imena divlje asfodele (cvijeće smrti). Ravnicom Podzemlje teklo je pet rijeka koje su istodobno i činile granice tog carstava. Prva u nizu tih strašnih podzemnih rijeka nosila je ime Stiks i sve je okivala svojim ledenim obalama, druga je Aheront rijeka naricanja, pa rijeka Kokit, rijeka žalosti, zatim vatrena rijeka imena Piriflegeton i na kraju mračna rijeka imena Leta, a u njezinim vodama tekle su sve zaboravi Nadzemnog svijeta. Kako je doista izgledalo to mračno podzemno Hadovo carstvo nitko od smrtnih ljudi nije znao, jer se nitko tko bi se u njemu našao više nikada ne bi vratio i ispričao o izgledu tog carstva. Ipak, veliki junaci poput Herakla i Eneje spustili su se u Podzemno carstvo i vratili su se iz njega, ali tamo su vidjeli samo dijelove tog carstva, pa je misterija i dalje ostala neotkrivena. Mnogi su nagađali, pa će se time složiti i Athumanunh, da su na zapadu bile Elizejske poljane na kojima su obitavale duše pravednika, negdje u najmračnijim dubinama nalazio se Tartar gdje su svoju vječnu kaznu izdržavali grješnici, a u najdubljoj tami nalazio se Ereb u kojem se smjestila palača iz koje je Had uz svoju supružnicu Persefonu vladao bogovima Podzemlja i dušama mrtvih. Duše umrlih silazile su u podzemno carstvo kroz mračne provalije (bezdane). Jedan takav ulaz nalazio se u tjesnacu Tenaru na jugu poluotoka Peloponez, drugi u Kolonu na Atici, a jedan pod Etnom na Siciliji. Glavni ulaz u Podzemno carstvo nalazio se na zapadu gdje nikada nisu doprle sunčane zrake, a čuvao ga je strašni troglavi pas imena Kerber. Svi koji bi ulazili Kerber je umiljato dočekivao mahanjem repa, a one koji bi pokušali izaći rastrgao bi svojim strašnim čeljustima. Dalje od tog ulaza vodio je put vodama Aheronta, a preko tih voda duše je prevozio osorni starac Haron. Opet, prevozio je samo u jednom smjeru, prema dubinama Podzemnog carstva, a obrnuti smjer nije bio moguć. Za prijevoz preko rijeke mrtvi su to trebali Haronu platiti. Nakon što bi se iskrcali iz Haronove barke, duša je izlazila pred Hadov sud koji su činili suci redom Zeusovi sinovi Minos, radamant i Eak. Rijetko bi oni presudili u korist duše, pa bi ona završila na Elizejskom poljanama, većinom su duše završavale na asfodelskim poljanama gdje su zauvijek lutale bez radosti i tuge, bez ikakve čežnje i osjećaja, dakle kretali su se kao mračna sjena. Takvih duša bilo je najviše, pa čak je i sam junak Ahilej završio među njima. (Ahilej je dakako bio vladar tih sjena, ali po zapisima Homera on tom dužnosti nimalo nije bio oduševljen - … 'više bi volio raditi kao nadničar na polju siromašna čovjeka, nego biti vladar svih tih turobnih ljudskih sjena'… Ako je teško bilo Ahileju snažnom onda je u tom Podzemnom carstvu bilo doista strašno – po Athumanunhu) Bogova kojima je vladao Had bilo je dakako manje nego onih na Olimpu, a najpoznatiji su: Tanatos – bog smrti ogrnut crnim ogrtačem s crnim ledenim krilima. Tanatos bi umirućim odrezao kosu i odnio njihove duše. Tu su onda mračne božice kere koje su ubijale ratnike po bojištima i pile im krv. Užasna Empuza koja je vrebala ljude na raskršćima putova i tamo ih ubijala, pa strašna Lamija koja je majkama u snu ubijala djecu, troglava i trotijelna Hekata vladarica svih čudovišta i kreatura strašnih, pa bog varljivog i lažnog sna Hipnos kojemu se oduprijeti nisu mogli čak ni bogovi, posebno strašne Erinije neumoljive božice kletve i osvete, a iz Podzemnog carstva u Svijet ih je odašiljala Hadova žena Persefona. Ljudi su mrzili Hadovo carstvo, jer tko bi u njega sišao ostajao je bez svake nade. Od junaka koji su silazili u Hadovo carstvo i iz njega se vraćali najslavniji je bi Heraklo koji je od tamo dovukao strašnog Kerbera. Bio je tamo i glazbenik Orfej koji je od Hada molio, te u tomu uspio, za život svoje Euridike, pa zatim Sizif koji je na kratko vrijeme iz Podzemnog svijeta pobjegao, pa Tezej kojeg je od tamo izbavio Heraklo. Na pragu Podzemlja našao se i Odisej koji je vidio Sizifa kako gura kamen uz brdo i Tantala koji trpi vječno glad i žeđ, Titija kojemu su dva lešinara kljuvala jetru, sastao se tu s mnogim mrtvim junacima prijateljima iz Trojanskog rata, pa i s Ahilejem koji mu se požalio i izjadao. Had je rijetko napuštao svoje carstvo, jedno je to učinio kad je oteo Persefonu, a drugi put kad je Zeus sazvao vijeće na Olimpu. Međutim, Hada nisu voljeli ni bogovi, a on je s njima dolazio u svađe i uzvraćao im istom mjerom. Iako je Had svaku Zeusovu želju i zapovijed izvršavao bez pogovora, nije se volio uplitati u odnose koji su vladali između ljudi i bogova, jer njegovo je geslo ipak bilo: 'Prije ili kasnije svi moraju na kraju jednom ipak sići u njegovo carstvo.'
Post je objavljen 26.12.2005. u 12:59 sati.