Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

nedjelja, 04.12.2005.

Grčka mitologija

Penelopa – žena Odisejeva (grč. Penelope, lat. Penelopa)

Penelopa je kćer akaranskog kralja Ikarija i njegove žene Peribeje, za Odiseja se udala iz ljubavi, bez prisile i koristoljublja, a u miraz mu je donijela Itaku i susjedne otoke. U mitologiji je ostala zapisana kao najvjernija žene, ali i najdomišljatija i najsnalažljivija smrtna žena cijele drevne Grčke. (Još i danas ženu koja je do kraja vjerna i predana svom supružniku nazivaju – vjernom Penelopom, po Athumanunhu) Međutim, Penelopi nije bilo u ono doba nimalo lako, a božica Sudbina nije joj namijenila sretan i lagodan život uz Odiseja. Odmah nakon što im se rodio sin Telemah, Odisej je morao poći u rat pod zidine Troje. Rat se odužio na deset godina, a kasnije bogovi neskloni Odiseju zakomplicirali su njegov povratak još deset godina. Dakle, punih i vrlo dugih dvadeset godina Penelopa je čekala na Odisejev povratak. Za cijelo vrijeme Odisejeve odsutnosti Penelopa je čvrsto vjerovala u njegov povratak i vjerno i strpljivo je čekala na to. Više puta Penelopi su donosili vijesti da je Odisej poginuo ili zaglavio na svom povratku kući, ali ona ni u to nije vjerovala. Što se u međuvremenu događalo Athumanunh će pokušati sada ukratko opisati. Dakle, kako se Odisej deset godina nakon rata pod Trojom nije pojavljivao, a vratili su se već svi kraljevi ahejski, Penelopu su počeli salijetati prosci u namjeri da ona izabere Odisejevog nasljednika (mnogima od tih prosaca jednostavno je mirisalo Odisejevo maleno, ali bogato otočno kraljevstvo – po Athumanunhu) Prosci su dolazili odsvakud, a Penelopa ih je redom odbijala. No, prosci nisu željeli otići, pa su ostajali u Odisejevoj palači i bogato se častili (jeli i pili Odisejevu stoku i vino). Tako ih se skupilo čak 108 iz raznih krajeva cijele tadašnje Grčke i šire. Karakteri i ćudi prosaca bile su različite, ali svi su bili složni i dogovorili su se da neće otići tako dugo dok Penelopa napokon ne pokloni ruku jednom od njih. Penelopa pak je hrabro odolijevala proscima i svom se silinom trudila da dobije što duže na vremenu, potajno se nadajući da će se prosci međusobno zavaditi i posvađati. Na kraju je morala ipak popustiti i pod prisilom prosaca morala je odrediti dan kada će se napokon odlučiti. Sada se Penelopa snašla, pa je obznanila da će izabrati onog dana kada završi s tkanjem pogrebnog ruha za starog Odisejeva oca Laerta. Međutim, danju bi Penelopa tkala, a noću rasparala sve što bi tijekom dana istkala. Tako se i tkanje Laertova ruha oteglo u nedogled, sve dok tu Penelopinu tajnu nije otkrila jedna od sluškinja koja je na gozbama zabavljala prosce. (Odisej je i tu sluškinju prostrijelio strijelom kada se obračunavao s proscima – po Athumanunhu) Nakon pune tri godine prosci su tako otkrili Penelopinu podvalu, te je konačno prisilili da završi s tkanjem pogrebnog ruha. Iako je Penelopa patila zbog nazočnosti prosaca, najviše je ipak bio pogođen Telemah, sin Odisejev koji je sada imao već dvadeset godina, ali je bez ratnika koji su otišli s Odisejem u rat pod Troju bio nemoćan i nije mogao otjerati prosce iz očeve palače. Na kraju, ljepokosa Atena ishodila je kod bogova odobrenje za konačan Odisejev povratak i on se konačno mogao vratiti na svoj otok Itaku. Telemah i Odisej sastali su se u kolibi pastira Eumeja, gdje je Telemah Odiseju ispričao o događajima koji su se dogodili u vrijeme njegove nenazočnosti. Odisej je smislio plan kako će povratiti red u svom malom kraljevstvu i na koji će način kazniti bezobzirne prosce koji su salijetali Penelopu. Božica Atena preobličila je Odiseja u staroga prosjaka, pa je on takav mogao u svoju palaču među prosce bez bojazni da će ga itko prepoznati. Prosci su se prema Odiseju odnosili vrlo bahato, udarali su ga i gađali ga ostacima hrane, a to se nije dopalo Penelopi koja je sluškinjama zapovjedila da prosjaka prime u kuću kao svakog gosta, okupaju ga i dobro nahrane. Telemah je potajno Penelopi iznio plan koji je smislio Odisej (u tom trenutku Telemah još nije Penelopi otkrio da se susreo s ocem). Dakle, Odisejev plan bio je slijedeći: Penelopa je trebala iznijeti pred prosce Odisejev veliki luk, pa zatražiti da ga prosci napnu i iz njega izbace strijelu koja je trebala proletjeti kroz dvadeset ušica na drškama sjekira koje su bile zabijene u veliko deblo jedna pored druge. Onaj prosac koji bi to učinio trebao je postati muž Penelope. Iako nije znala pravu stranu plana Penelopa je na nagovor sina Telemaha učinila kako je on od nje zatražio. Nikom od prosaca nije pošlo za rukom da zapnu Odisejev luk, a kamoli da iz njega izbace strijelu. Na kraju je to zatražio Odisej prerušen u prosjaka. Iako su mu se ostali prosci smijali i rugali, dozvolili su mu da pokuša. Odisej je bez problema zapeo luk i strijelu prostrijelio kroz svih dvadeset ušica. Sa sebe je zbacio prosjačke prnje i strijelama odjednom počeo gađati prosce koji nisu mogli pronaći svoje oružje, koje je prije sakrio Eurimej. Odisej, Telemah, Eurimej, a Athumanunh će još dodati i božica Atena, jer pored Odiseja, uz njegov bok borila se i sama Atena, ubrzo su savladali i pobili sve prosce i odmetnute sluge i sluškinje Odisejeve. No, kada je Odisej prišao Penelopi čekalo ga dodatno iznenađenje. Naime, Penelopa ga je hladno pozdravila ne želeći vjerovati da je to doista on. Potom je rekla da će slugama zapovjediti da im pripreme veliki bračni krevet u kraljevskoj dvorani. Naime, tajnu bračnog kreveta znali su samo Penelopa i Odisej, a ona je bila u tome što su noge kreveta zapravo bila debla maslina koje su još uvijek imale korijenje. Kada je Odisej skrenuo pozornost Penelopi da će mu biti žao ako posiječe masline kako bi se krevet prenio iz palače u kraljevsku dvoranu, Penelopa mu se bacila u zagrljaj. Sada je bila sigurna da je to njezin Odisej koji je uz nju jedini znao tajnu bračnog kreveta. Konačno se Penelopa mogla opustiti i primiti muža onako kako to dolikuje ženi. Jedina želja bila joj je da ih više nikada ništa ne rastavi, no, božica Sudbina doista nije bila naklonjena Penelopi. Nakon nekoliko godina istinske sreće i ljubavi Odisej će otploviti prema Heraklovim stupovima (Giblartar) i zauvijek nestati na misteriozan način iza njih. No, to je već druga priča koju će Vam Athuamnunh već jednom drugom prilikom opisati.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...