Kako je počeo postojati Svijet? Kako su nastali ljudi i zašto? Kad je već jednom ljudima darovan život, zašto je na njih bačeno prokletstvo smrti? Evo to su tri temeljna pitanja na koja sve mitologije Svijeta pokušavaju dati odgovor. Ljudi su različiti, a čovjek je mjerilo svih stvari – napisat će Athumanunh i nastaviti – ako čovjek upozna samoga sebe on je onda upoznao i boga i Svemir. Svijet je stvoren onoga trenutka kada je stvoren čovjek, a kada čovjek uništi sam sebe uništit će i Svijet koji je stvorio. Kada nestane čovjeka nestat će i boga i Svemira beskonačnog. Zavladat će ponovno kaos, led i nepregledna vodena masa. Dakle, u svim mitologijama sve počinje upravo ovim trima elementima: kaos, led i voda. Nebo i Zemlja su jedno, Tama i Svijetlost su pomiješani, More i Kopno su jedno i toliko su tijesno priljubljeni da između njih ništa postojati ne može, a onda dolazi praiskonski Stvoritelj. Odvaja Nebo od Zemlje, razdvaja More od Kopna, pa više ne vlada Kaos već nekakav Red. Stvoritelj ubrzo spoznaje da je sam i da to nije dobro. Odluči Stvoritelj da bude Dobro i da bude Svijetlo … i bi Dobro i bi Svijetlo. No, još uvijek je sam, a to nije dobro. Odluči on tako predivni krajobraz napućiti živim stvorovima. Mnoštvo je tih živih stvorova Stvoritelj stvorio, ali oni nisu bili mjerilo njegova stvaranja. Dakle potreban mu je čovjek, jer čovjek je mjerilo svih stvari! Stvori tako sada Stvoritelj čovjeka (da li od znoja svoga, ili od blata, ili od kostiju… možda na sliku svoju…Tko bi to znao, ali čovjek je stvoren, pa Stvoritelj konačno može odahnuti. No, nije bilo tako! Onog trenutka kada je stvoren čovjek počeo je najteži dio posla za Stvoritelja. Kad im je udahnuo život, ljude je trebalo podučiti mudrosti i dobroti, kako bi oni priskakali jedni drugima u pomoć, ali ljudi su mjerilo svih stvari, pa oni ponekad mogu biti okrutni i grubi i drugim ljudima nanositi bol. Stvoritelj je prinuđen prokleti ljude i kazniti ih progonom zbog njihovih nedjela. Čovjek je trebao postati patnikom onog trenutka kada je proklet i prognan i trebao je u znoju lica svoga sebi pribavljati hranu, no, opet je čovjek izmakao nadzoru. Čovjek je umjesto znoja svoga lica za pribavljanje hrane uporabio krv drugih stvorova. Počeo je ubijati da bi jeo. Stvoritelj je ljut sam na sebe, pa pokušava više puta uništiti čovječanstvo raznim bolestima, katastrofama, ali ubrzo spoznaje da to nije dobro i da će time uništiti i samoga sebe i Svemir beskonačni. Začarani je krug zatvoren. Stvoritelj pokušava još jednom i poklanja posljednju privilegiju ljudima, a to su snovi. Jedino ljudi od svih živih stvorova imaju tu privilegiju da mogu sanjati. Ljudi su počeli sanjati i nastala je mitologija – čudnovato sjeme iz kojeg će kasnije niknuti religija i filozofija – opetovano će napisati Athumanunh. Dakle ljudi sanjaju snove koje kasnije nazivaju mitovi, pa će Athumanunh opetovano zapisati – mitovi su snovi čovječanstva, pa su dakle, mitovi snovi koji su u isti mah posve neobični i opsesivno svakidašnji. Dakle, na kraju da Athumanunh zaključi – jacab, uvijek će u ljudskim snovima biti nečega što oni nisu kadri razumjeti, nečega u što oni nisu kadri proniknuti. Ljudi su različiti i to je njihovo bogatstvo. Jedni vole pričati, a drugi slušati, pa ako ja prepričavam mitove, a Ti ih čitaš, oboje dijelimo iskonsko mitološko iskustvo, a upravo to iskonsko mitološko iskustvo temeljni je razlog našeg nastanka, trajnosti, razvitka i promjena. Ta mitološka tajna koju Athumanunh sanja u svojim koračanjima kroz davno prije zaboravljene priče zapravo nas obogaćuje i raduje, a to su opet temeljna svojstva mita. Što ti se čini jacab, sanja li Athumanunh drugačije snove od Tebe? Raduj se jacab, uživajte i Vi koji ste ovo pročitali, a kada Vas Zvijezde opkole i poklone Vam plave snove, kada Vam noć ukrade dan i pokloni Vam san, Vi samo slušajte ritam svoga srca, slušajte duše svoje glas i divite se tajnama što dobro su skrivene, jer Athumanunh će Vam još jednom napisati – Istina je kao Nebo, a misao je kao oblak…
Post je objavljen 20.11.2005. u 18:55 sati.