Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

subota, 30.04.2005.

Prepoznati Veliku trijadu Abua (Elefantine)

Prepoznati boga Khnuma – boga stvoritelja prvog čovjeka

Drevni bog Khnum, nebeski kreator, bog stvoritelj čovjeka, slavljen je od najstarijeg arhajskog doba drevnih Egipćana u drevnom kultnom središtu imena Abu (Elefantina). Simbol ovog drevnog egipatskog božanstva je ovan, pa je tako i sam bog Khnum najčešće slikovno prikazan kao čovjek s glavom ovna na kojoj se vidi bijela kruna Gornjeg Egipta. Najvjerojatnije je ime boga Khnuma izvedeno od drevnog egipatskog korijena riječi kh n m koji se vidi u hijeroglifskim zapisima. Drevne riječi kh n m mogu se prevoditi kao nešto što označava spajanje, ujedinjenje ili pak možda izgradnja nekoga ili nečega. Iz nekoliko drevnih zapisa lijepo se vidi da je bog Khnum napravio prve ljude, ali i bogove na svom grnčarskom postolju, vitlu. Njegove osobine u Donjem Egiptu preuzeo je nebeski kreator ili bog stvoritelj Ptah. Khnum ne samo da je stvorio čovjeka već ga je nadograđivao i održavao u životu, pa tako predstavlja iskonsku kreativnu (stvaralačku) silu i moć. Najznačajnija kultna središta boga Khnuma nalazila su se u gradovima Abuu (Elefantina), Sunnu (Asuan), te Senmutuu (Bigga) gdje je i počinjala granica s drevnom Nubijom. U gradu Hennesuu (Herakleonpol) postojalo je kultno središte lokalnog boga Herishefa koji je imao iste oblike i atribute kao i Khnum. Drugi oblik Khnuma je Banebded kojeg drevni Egipćani nazivaju – ovnom krepkim mužjakom i svetim falusom, a taj sveti ovan opet predstavlja u cijelom drevnom Egiptu prihvaćeno božanstvo plodnosti i svoje uloge dijeli podjednako sa svetim bikom Aserhapom (Apisom).

petak, 29.04.2005.

Drevna božanstva Chemennuna – božanski preci egipatskih bogova

Drevni egipatski grad Chemennu (Hermopol Veliki) čije ime na drevnom egipatskom označava brojku osam bez svake je sumnje drevno egipatsko kultno središte u kojem se spominju božanski preci svih drevnih egipatskih bogova. Osam drevnih egipatskih bogova Chemennunha nikada nisu stekli 'popularnost' 'Velikog pauta bogova koji su u Annuu' (kozmogonija drevnog egipatskog grada Iunua ili Heliopola). No, Athumanunh je nakon dužeg istraživanja i prikupljanja zapisa ipak zaključio da su božanstva iz Chemennuna ipak odigrala značajnu 'rolu' u razvoju drevne egipatske mitologije. Tako je Athumanunh podijelio osam drevnih predaka egipatskih bogova u četiri skupine s po dva božanstva (muško + žensko): Nun i Nunet, Hehu i Hehut, Keku i Kekuet i Gerh i Gerhet. Sada nešto o njihovim božanskim osobinama. Nun i Nunet pradavni su božanski par koji predstavljaju praiskonsku vodenu masu iz koje će nastati Svijet drevnih Egipćana. Tako Nun simbolizira vodu i Nebo, a njegova družica Nunet simbolizira beskrajnu provaliju (ponor, bezdan). Drugi par Heh i Hehut najvjerojatnije imaju neku vezu s drevnom egipatskom riječi heh koja označava neki beskrajan, beskonačan broj. Dakle to je božanski par koji označava vječnost ili slobodno ih poistovjetimo s kasnijim grčkim 'eonom'. Trećem drevnom božanskom paru Keku i Kekuet lakše se odrede osobine pošto je Athumanunh zamjetio da se uvijek na svim zapisima uz njihova imena nalazi slikovna hijeroglifska oznaka za noć, pa ih tako slobodno možemo zvati božanstvima tame, tmine možda. No, drevni nam zapisi jasno poručuju 'onaj koji diže svjetlost' i 'ona koja diže noć'. Jednom prilikom Athumanunh je došao i u posjed drevnog zapisa u kojem su ova dva božanstva poistovjećena s još starijim božanstvima Ka i Kait, a koje su drevni Egipćani nazivali 'djed svih bogova' i baka božanskog pauta'. (Kamo ti to odluta Athumanunh? Ideš jako jako daleko u prošlost od koje ni prašina nije ostala, odmah da si se vratio!) E, sada onaj četvrti par dobro je namučio Athumanunha. Teško im je odrediti božanske osobine jer se oni u opet davno načinjenim zapisima potpuno miješaju s još starijim božanstvima poput Nii i Enit, Nenuu i Nenuuit, pa čak i Amun i Ament. No, riječ gerh na drevnom egipatskom označava tamu, tminu, dakle opet noć i opet božanstva tame. Zanimljivo je što ovi drevni božanski preci egipatskih božanstava imaju svoje božanske družice, pratilje za razliku od kasnijih bogova poput Amuna, Raa koji doduše u početku imaju družice Ament i Ratet, ali one su kasnije potpuno nestale. Dakle u početku žena kod drevnih Egipćana zauzima značajnu ulogu i mjesto, pa tako i bogovi moraju imati božice, a kasnije opadanjem uloge žene u drevnom egipatskom društvu družice glavnim bogovima ne trebaju, ali drevni se Egipćani izgleda ipak nisu mogli do kraja odreći uloga žena, pa im kasnije opet dodjeljuju i značajnije uloge u mitologiji.

Heh i Hehuet

Keku i Kekuet

Gerh i Gerhet

četvrtak, 28.04.2005.

Prepoznati Uatjet – božicu Sjevera

Božica Uatjet (Uađet) slavljena je u obličju kobre, a kultno joj je središte smješteno u gradu Per Uatjet usred delte Nila. Njezin hram koji se naziva Pe Tep bio je vrlo star i vrlo značajan. Drevni će ga Grci kasnije preimenovati u Buto, a kasnije i cijeli grad nazivaju Buto. Ponekad se na slikovnim prikazima božica Uatjet prikazuje i u obličju žene s krunom Sjevera, a u ruci drži žezlo koje je omotala kobra. Ponekad je božica Uatjet prikazivana i kao kobra s krilima koja ima krunu Sjevera na glavi. Titularni naziv ove božice je božica Neba i zadaća joj je uništiti protivnike i neprijatelje koji prijete pokojniku u zagrobnom životu.

srijeda, 27.04.2005.

Prepoznati Neit – božicu Zapada

Neit je božica čiji je kult vrlo star i predstavlja kreativnu snagu Neba, Zemlje i Amenteta (zagrobnog života ili života nakon smrti). Kad bi joj se obraćali u molitvama izgovarali bi umjesto imena njezinog – sve što je bilo, što je i što će biti. Njezin karakteristični simbol su dvije prekrižene strelice koje drži u ruci kada na glavi ima krunu Sjevera, pa je vrlo vjerojatno da je u najranijem dobu bila personifikacija za rat ili lovačke pothvate. Drugi karakteristični znak joj je predmet iz tkalačkog pribora na koji se namatala vunena nit.

ponedjeljak, 25.04.2005.

Legenda o Alandiji

--- Tamo negdje daleko na toplim morima južnim, tamo negdje gdje noći nisu bile tako tamne, tamo gdje su se jutra zlatom zlatila, tamo negdje gdje su topla mora oplakivala predivne pješčane plaže zemlje s tisuću otoka. U toj predivnoj zemlji toplih noći, koju su Okolni narodi nazivali Dyadonha, ili zemlja princeze toplih mora, iza šumi palmi prostirala se Zabranjena dolina. U toj Zabranjenoj dolini stoji zabranjeni grad, grad prekrasnih Čarobnih vrtova, grad tisuću piramida. U tim piramidama tisuću hramova, u tim hramovima tisuću je prekrasnih djevojaka, ali samo je jedna od njih princeza, princeza Toplih južnih mora. Dyadonskhe tople noći tog su jutra postale još toplije i svjetlije. Nikada se u toj toploj zemlji nije podigao tako topli vjetar, koji je bio neobičan za to doba i za tu zemlju, kao tog jutra Nezamislivog doba nakon što je Atlantida zauvijek potonula, a Slavni su gradovi nestali u strašnim ratovima koje su izazvale Hladne vatre.
Sunce je polako zalazilo i tonulo u krošnje zelenih palmi, pa su sjene počele biti sve duže sve dok se nije spustila još jedna topla i svijetla dyadonskha noć. Ptice u krošnjama zelenih palmi odjednom su se smirile, valovi su sve tiše oplakivali pješčane obale zemlje toplih mora dok se napokon i oni nisu smirili. Toplo more postalo je veliko ogledalo u kojem se ocrtavala svijetlost milijuna Zvijezdi. Noć je prosula svu svoju tamu koju je osvijetlila svjetlost Zvijezdi koje su tiho i negdje daleko treperile. Još jednom razlila se beskrajna noć nad šumama prekrasnih zelenih palmi, a posljednja svjetla trnula su polako. Onda opet, tko zna otkuda podigne se vjetar topao, čudan i neobičan za to doba noći. Odjednom, ali samo na trenutak, nekoliko krošnji palmi oživi, pijesak na obali se pokrene i iz palminih krošnji i pijeska izrone tajnovite prilike. Tajnovite prilike kretale su se neobično brzo i lako, izmjene nekoliko tajnovitih znakova rukom, a onda ponovno nestanu, jednostavno se stope s palminim krošnjama i pijeskom na plaži. Tada se pojavi najljepša među najljepšima djevojkama iz grada Tisuću piramida i svojim gracioznim hodom, kojim ni tragove u pijesku ostavljala nije, sigurno se uputi prema pješčanoj plaži. Negdje na polovici presretne je snažna prilika koja izroni iz šume palmi, te je snažno, ali dovoljno nježno, prigrli i povuče u mrak šume palmi. Nakon prigušenog vriska, djevojka se osmjehne, te tiho prekori napadača izgovarajući ljutito njegovo ime – Andraghone! Onda se nježno osmjehne i nježnije položi svoje meke dlanove na njegovo lice: 'Dobro mi došao svake noći prije zore, Andraghone!' Andraghon je još nježnije obujmi oko struka i lakoćom je podigne, pa je spusti, nježno je poljubi u obraze i tiho je pozdravi: 'Pozdravljam Te Plamina leptirice. Tog se trenutka stane buditi prekrasno jutro nad plavim toplim morima, a svijetlost novoga dana postane sve jača. Onaj koji spava ispod pijeska – Andraghon i Ona koja ni tragove ne ostavlja u pijesku – Palmina leptirica zagrljeni nestanu s prvim kapljicama jutarnje rose. Nakon ovoga susreta Najboljeg i Najljepše, iznad otoka pojavila se prekrasna duga koju su tog jutra vidjeli svi Okolni narodi i svima je bilo jasno. Mitske su vile Charysmhe strahovale da će najljepšu Leptiricu oteti Hladne vatre, ali mudri i stari narod Sychytha uporno ih je tješio da će se pojaviti Najbolji među najboljima, a pratit će ga legendarni ratnici koji su vilama Charysmahma već jednom nesebično ponudili svoju pomoć na bojnom polju Herofahlha. Ove se noći upravo to i dogodilo. On je sa svojim Ledenim ratnicima, samo zbog najljepše Leptirice, stigao na Topla mora koja nikada prije nisu zapamtila toliko strašnih i opasnih ratnih brodova koji su bili krcati Ledenim ratnicima koji su došli u Zabranjenu dolinu prateći Onoga koji je dugo spavao ispod pijeska i zbog kojeg su bili spremni boriti se i izginuti svi redom, jer – Velika je bila Njegova snaga i moć koju su mu davno prije poklonili Bogovi sa Zvijezda, davno prije samog Osvita tog Strašnog i Nezamislivog doba kada se ponovno nad gradove, koji su se prostirali pod plavim plaštevima Zvijezda, nadvilo jednom već pobijeđeno zlo. ---

nedjelja, 24.04.2005.

Legenda o Alandiji

--- Tih davnih dana, na samom rubu Svijeta, na mjestu koje je zauvijek okovao led i snažno ga pritisnuo snijeg. Na predivnim plavim morima koja oplakuju tajnovite obale daleke zemlje, zemlje gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora. Polako, ali sigurno, gasio se dan. Sjene su postale sve duže, a topli je vjetar odnekud donio blagi miris i tihi šum krošnji srebrenog bora. U trenutku kad je noć nesebično rasula svu svoju tamu i otvorila sva svoja vrata tajnih odaja, odjednom i istodobno, zapalilo se na desetke vatri. Oko tih tajnovitih vatri sjedili su, ogrnuti u plave ogrtače, na toplim kožama, ratnici koji se još sjećaju vremena prije potonuća Atlantide i propasti Slavnih gradova koji su se poput prstena prostirali Zemljom ispod plavog plašta kojeg su načičkale Zvijezde. Bili su to davno zaboravljeni ratnici koji su od Osvita vremena grozničavo nešto ili nekoga tražili. Sada su mirno sjedili oko vatri koje su zapalili u krug. Šutke su promatrali nemirnu igru plamenih jezika, ali pozorno osluškujući šumove plave noći koja ih je zaogrnula poput njihovih toplih ogrtača. Kiše su opetovano počele padati, ali kišu koja je padala oni nisu primjećivali. Vjetar je počeo puhati sve jače plamteći i stenjući probijajući se kroz krošnje srebrenih borova. Znali su da će uskoro početi Doba snjegova koji su se osjećali svuda okolo u zraku, a s dolaskom prvih snjegova oni će aktivirati Zimski bedem koji će još jednom zaštititi njihov tajnoviti grad Asgrad. Nikada nikome od Okolnih naroda nije bilo jasno zašto su ti tajnoviti i najbolji ratnici, koje je ikada vrijeme zapamtilo, podigli i snažno utvrdili bedemima i bastionima visoke kule s kojih su oni čuvali svoj Ledeni grad, grad Asgrad. Nikada tu ne bi mogla stići niti jedna od poznatih vojski toga doba, ali ipak, oni su se tu danima i noćima smrzavali u punoj bojnoj opremi. Teško oklopljeni i naoružani, spremni na borbu u svako doba i riješeni da izginu svi redom, a tako daleko na samom rubu poznatog Svijeta. Bilo je više nego jasno da su oni našli ono što su tražili i da znaju tajnu Tangatanunh koju su nazvali imenom svojim.
Na proplanku tajnovite šume Mynechyz pojavili su se konjanici. Bili su to najljepši konjanici koji su ikada jezdili ovim divljim i tajnovitim prostranstvima, bile su to Dyadonkhe, Palmine leptirice nazivali su ih svi Okolni narodi i jednostavno se otimali za njihovu naklonost i pozornost, a one pak su jednom godišnje uvijek napuštale svoja topla mora i predivne šume palmi koje su rasle na pješčanim obalama njihove tople zemlje. Dugo je trebalo Okolnim narodima da to shvate, ali nitko od Okolnih naroda nikada nije ni otišao tako daleko kao što su te predivne djevojke s toplih mora odlazile prateći najljepšu među njima. 'Pogledaj princezo, to je tajnoviti Ledeni grad. Pogledaj nekakva ga čudna svijetlost obasjava, kao da grad spava u krilu Njegovom. Poslušaj taj zvuk vjetra princezo, osjećaš li miris kiša koje dolaze?' Princeza nije stigla odgovoriti jer se odjednom podigao neobičan vjetar, prohladan i opasan za tanka i nježna djevojačka srca koja su preplašeno treperila. Sa svih strana, potpuno okruživši Dyadonkhe, pojavili su se tajnoviti ratnici. Bili su to strašni Čuvari Zimskog bedema, Ledeni ratnici, nazivali su ih Okolni narodi. Jedini ratnici koji su se hrabro suprotstavili Hladnim vatrama i njihovim vatrenim srcima u sam Osvit vremena na bojnim poljima Herofahla. U nekoj zagonetnoj i misterioznoj tišini koja je vrištala nad prostranstvima Sylenca, u tišini koja je odisala mističnom snagom koju nije zapamtilo to Nezamislivo doba od potonuća Atlantide i propasti Slavnih gradova, u tišini prožetoj dostojanstvom i hrabrošću, istodobno svi redom, Čuvari Zimskog bedema prislone svoje stisnute desne šake na lijevu stranu grudiju u visinu srca. Bio je to davno prije zaboravljen pozdrav Vitezova vjetra, bio je to pozdrav koji ih je naučio On, a u ovo doba noći On je već spavao ogrnut svojim plavim ogrtačem skriven iza zastora ove plave noći. 'Dobro nam došla u ovo doba noći zaštitnice naša, predivna je ljepota tvoja koju smo opazili. Reci nam što možemo učiniti za Tebe?' Bilo je to pitanje koje je najstariji među njima uputio princezi s toplih mora. 'Noćas kad nas Zvijezde opkole i pokažu naše tragove je bih Mu rado poklonila san i dodirnula Ga svojim dlanovima.' Najstariji među njima s odobravanjem klimne glavom i progovori 'Slijedi ritam svoga srca koje će Ti pokazati put, a na kraju tog puta je On! Vitezovi vjetra žele Ti sklonu noć i spokojno jutro, a kad noćas probudiš našu tajnu, jutro nad Alandijom će osvanuti u predivnim bojama i mirisima koji će se vidjeti u kapljicama jutarnje rose.' ---

subota, 23.04.2005.

Prepoznati Nekhebet - božicu Juga

Simbol božice Nekhebet je lešinar. Njezin kult razvijen je od najranijeg doba i opće je prihvaćen u cijelom Gornjem Egiptu. Nekhebet je personifikacija za beskraj koji je stvorio prvobitnu svijetlost i vrlo je često nazivaju majkom majki ili onom koja postoji od samog početka. Na reljefnim prikazima uvijek je uz svoju sestru Utjaet božicom sjevera. Vrlo je često Nekhebet zamjenjivana s božicom Izidom, pa je potrebito dobro pogledati i zapis hijeroglifa koji stoje uz prikaz ove božice koja na glavi nosi simbol lešinara koji je i jedan od simbola božice Izide.

petak, 22.04.2005.

Prepoznati božicu Neftidu

Simbol koji nosi na glavi božica Neftida, sestra Izidina i njezina čista suprotnost, ali do kraja odana sestri svojoj, kombinacija je dva simbola. To su simbol žrtvene posude neb i oznaka za kuću ili palaču. Kako neb simbolizira gospodara, a nalazi se u kombinaciji s oznakom za kuću onda iz toga proistječe da je Neftida – gospodarica kuće na Nebu, ili na nekom od drevnih vladarevih dvora, ili možda gospodarica u vladajućoj porodici. Kakve su njezine prvobitne osobine nije moguće spoznati, ali u kasnijim dobima sigurno je da ona predstavlja suprotnost svoje sestre Izide koja simbolizira rođenje rast i razvoj. Tako Neftida simbolizira smrt iz koje se treba uzdići novi život.

četvrtak, 21.04.2005.

Prepoznati božicu Izidu

Tri su temeljna simbola koji se mogu zamijetiti na glavi božice Izide, a to su ist, mut i uap. Simbol ist simbolizira božicu Izidu na prijestolju, simbol mut (lešinar) simbolizira božicu Izidu kada ona nosi atribute božice majke mladog Horusa, a treći simbol uap koji je zapravo kombinacija rogova u kojima se nalazi sunčev disk simbolizira božicu Izidu kada ona poprima atribute božice Majke.

utorak, 19.04.2005.

Rimska mitologija

Romul i Rem

Numitora, kralja Albe Longe, prognao je njegov nasilni brat Amulije zdušno se potrudivši da iza Numitora ne ostane nasljednik. Tako je Amulije primorao, Numitorovu jedinu kćer Reju Silviju da do kraja ostane djevica vestalinka i pokorno služi u hramu Veste – božice domaćeg ognjišta. No, opet se u ljudsku zlobu umiješaju bogovi. Ovaj puta to je rimski bog rata – Mars. On zavede smrtnicu Reju Silviju koja u odnosu s njim rodi dva sina blizanca. Kad je Amulije saznao što se zbilo, on dade pogubiti Reju Silviju, a braću blizance baci u rijeku Tiber. Rijeka je dječake izbacila na obalu gdje ih pronalazi vučica koja ih je dojila svojim mlijekom sve dok ih nije pronašao pastir Faustul, koji je dječake prihvatio kao vlastite sinove. Kad su dječaci odrasli, pastir Faustal ispričao im je istinu o njihovom ocu i o sudbini koja je zadesila njihovu majku. Romul i Rem ubili su Amulija i na prijestolje postavili svog djeda starog Numitora, a oni odluče na obali rijeke Tiber sagraditi grad. Kako postanu svjesni da samo jedan od njih može vladati, oni odluče potražiti znak bogova koji bi im pomogli u pitanju tok će od njih biti vladar grada. Braća se tako popnu na visoku goru ne bi li vidjeli znakove bogova. Rem ugleda šest orlova strvinara, a Romul ih vidje dvanaest, pa zaključi da su bogovi na njegovoj strani. Romul odluči položiti kamen temeljac za temelje grada, pa uzore brazdu kako bi označio mjesto gdje će graditi zidine grada. Rem mu se pak stane rugati, preskačući preko brazde, da će ovako preskakati i neprijatelji zidine Romulovog grada. Romula to razgnjevi, te on zada smrtni udarac bratu svome. Kad je sagradio grad, Romul se suoči s novim problemom. U gradu nije bilo građana, pa on odluči proglasiti svoj grad za sigurno utočište svih prebjega. Grad se ubrzo napučio raznim odmetnicima i ljudima izvan zakona koje je Romul spremno prihvatio za svoje sugrađane, ali opet se pojavio problem. Kakav je to grad u kojem nema žena? Opet Romul stane razmišljati, pa odluči organizirati sportske igre na koje pozove svoje susjede Sabinjane. Dok su se Sabinjani zabavljali u igrama, Romul i njegovi ljudi izvrše otmicu Sabinjanki. Ovo strašno uvrijedi Sabinjane, pa izbije otvoreni sukob, koji se pretvori u rat između Sabinjana i Rimljana. Rat su zaustavile same Sabinjanke koje su preklinjale svoje očeve, braću i muževe da ne ginu uzaludno, već će one same dragovoljno izabrati muževe podjednako među Sabinjanima i Rimljanima. No, Romul nije dugo uživao u svom zemaljskom vladanju nad gradom svojim. Pošto je ishodovao dozvolu od boga Jupitera, Mars, otac Romulov, spusti se u svojim bojnim kolima na zemlju i odveze Romula sina svojeg na Nebo. Romulovo tijelo živoga smrtnoga čovjeka raspline se u magličasto isparenje koje je bilo jasan znak da je Romul postao bog. Tako je sada s Neba Romul mogao promatrati uspon i pad velikog i vječnog grada Rima kojeg je sam utemeljio.

nedjelja, 17.04.2005.

Egipatska mitologija

Set – veličanstveni ratnik, noćni lovac, bog zla

Set je brat Ozirisov, Horusov (Horus – Ur, stariji Horus), Izidin, te suprug i brat Neftide prelijepe. U početku Set je samostalno božanstvo Gornjeg Egipta i tijesno je vezan za kult vladara (faraona) Gornjeg Egipta. Kada se Egipat ujedinjuje, dakle prvim nastankom države, bog Set uklopljen je i u Heliopoljsku kosmogoniju gdje njegova uloga nije negativna, ali će s vremenom postati simbol zla, opasan za ljude, pa i same bogove. Kultno središte Seta u početku je u gradu Nubt (Ombos), Athumanunh ovaj grad naziva ponekad i Nagada, mada je priznat i poznat širom Egipta. U tekstovima piramida Set i njegov brat Horus – Ur pomažu bratu Ozirisu da se popne na Nebo i prijestolje. No, kasnije, poklonici Horusa – Ura sebe smatraju zaslužnim za ujedinjenje Egipta, pa Set mora dobiti negativnu ulogu. Taj tijek događaja kasnije je prenesen i u mitologiju koja nesporazume i sukobe drevnih vladara (faraona) opisuje kao sukobe između bogova. Završetkom arhajskog doba i početkom starog kraljevstva jača kult Raa, a poklonici Seta potisnuti su natrag na jug, bez obzira što su odigrali značajnu ulogu tijekom stvaranja i postavljanja prvih dinastija vladara ujedinjenog Egipta. Malo po malo Horus postaje jedini simbol vladara (faraona) ujedinjenog Egipta. Upravo ovdje nastaje spor o pravo na prijestolje, ali je teško prepoznati da li se radi o Horusu – Uru ili Horusu mlađem (sinu Izidinom). Kasnije je taj drevni spor lakše raspoznati i doista se radi o sporu Horusa mlađeg i Seta. No, tijekom prve dinastije Horus – Ur i Set nazivani su nebui (što označava dva vladara, dva faraona). Tako je tijekom krunidbe faraona na mnogim zapisima (reljefima) zapisano (zabilježeno) kako dva boga (Horus – Ur i Set) polažu zajednički krunu na glavu faraona. Što jasno govori da su kao takvi prikazivani kao ujedinitelji Egipta i tim činom oni simbolično povezuju Gornji i Donji Egipat. U jednom opisu gdje je opisana borba Hurusa – Ura i Seta može se pronaći slijedeće: tijekom žestoke borbe Horus – Ur kastrirao je Seta, ali mu je Set izbio jedno oko. (Athumanunhu se sve više čini da ta kastracija Seta, zapravo simbolizira istrebljenje ili zatiranje loze faraona s juga (Gornji Egipat). Opet stariji oblici mitova u drevnoj egipatskoj mitologiji govore da je Ra jako teško odlučio između Seta i Horusa – Ura, pa Set mu je bio sin, ali i veliki ratnik koji je uspješno vodio bitke sa Ra - ovim protivnicima. Napokon, pretjerano hvalisanje i svađa sa svima koštalo je Seta mjesta u Sunčevoj barki od 'milijun godina'. Ovakav postupak Raa jasno ocrtava da u drevnom Egiptu nema nezamjenljivih, pa makar to bili i bogovi veličanstveni ratnici kao što je bio Set. Ozirijanski mitovi jasno govore da je Set ubio svog brata Ozirisa, ali teško je dokučiti zašto je to on uradio. Prema jednom zapisu Set to čini jer je Geb svu vlast predao Ozirisu, ali po drugoj to je nešto drugačije opisano. Geb je najprije Donji Egipat povjerio Ozirisu, a Gornji Egipat Setu, ali kako se Set pokazao kao loš vladar Geb mu oduzima titulu i cijeli Egipat povjerava samo Ozirisu. No, iz oba zapisa jasno je vidljivo da je Set ubojica i uzurpator, a kamo je nestala njegova hrabrost i poštenje velikog ratnika s pramca Sunčeve barke od milijun godina, Athumanunh nije mogao nigdje pronaći. Izgubivši počasno mjesto u Sunčevoj barci od milijun godina, Set gubi i status kraljevskog boga, postepeno gubi svoje uporište i u Gornjem Egiptu, pa odjednom postaje strašni i zli bog pustinje i stranaca koji iz nje dolaze. Odatle mu i onaj nezahvalan status zaštitnika divljih Hiksa, dugogodišnjih okupatora Donjeg Egipta. No, još jednom Set je tijekom 19. dinastije, u doba faraona Setia I. Ponovno zauzeo mjesto značajnog kraljevskog boga. Kasnije Set opet gubi status, a njegovi prikazi na reljefima prepravljeni su u boga Tota. Najveću degradaciju Set je doživio u doba 26. dinastije kada je Set personifikacija svih zala i praktički je izjednačen s Apofisom (zakleti i iskonski neprijatelj boga Ra koji ga iz zasjede vreba svakog jutra, a baš protiv Apofisa Set se borio hrabro i veličanstveno u doba kada je bio u Sunčevoj barci od milijun godina). Kasnije Set dolazi u sukob i s Horusom – p – khartom, mlađim Horusom, sinom Izidinom i nećakom svojim. U tim bitkama Set je opet snažan i hrabar ratnik, ali ratnik zla, noćni lovac koji vreba svoju sestru Izidu i zagorčava joj život nakon smrti (ubojstva) njezinog supruga boga Ozirisa. No, ni ovdje Set nema sreće, jer velika je većina bogova iz Sunčane barke od milijun godina na strani malog Horusa i samo je pitanje vremena kada će doživjeti još jedan poraz.

subota, 16.04.2005.

Kraljice Egipta

Nefertiti

Puno ime ove lijepe žene drevnog Egipta je Neferti – iti – nefer - neferu – Iten, što bi po drevnom egipatskom dijalektu moglo značiti (Atonova najljepša ili Lijepa je Atonova ljepota, a neki to prevode i kao Dolazi lijepa žena Atonova). Ipak, Athumanunh je više voli jednostavno zvati Nefertiti. Nefertiti je žena faraona Aknatona (Amenofis IV. Aknaton) i kraljica Egipta. Nefretiti, vjerojatno nije bila kraljevskog podrijetla, ali je imala nevjerojatnu moć kao faraonova omiljena žena. Ona je prikazana na jednoj kamenoj bisti kao žena izdužena lica, dugog vrata, pravilnog nosa i velikih očiju. Ova prelijepa kraljica živjela je u vrlo teškom dobu prevrata u drevnom Egiptu, gdje u to doba vlada i opća kriza. Nefertiti je povremeno vladala Egiptom. Rodila je faraonu tri kćeri i pomajka je faraona Tutankhamona. Njezino ime, zajedno s Aknatonovim, izbrisano je sa svih spomenika, kako bi se što prije zaboravio pokušaj reforme s bogom Atonom. U šesnaestoj godini vladavine faraona Aknatona, Nefertiti jednostavno nestaje s pozornice zbivanja oko faraona Aknatona. U slijedeće dvije godine uz faraona pojavljuje se njegova majka Tija, a nakon nje Nefertitina kćer Meritaten, a potom i faraonova druga žena Kija. Ionako je mnogo toga oko vladavine faraona Aknatona ostalo nerazjašnjeno, pa izgleda da je Nefertiti napustila grad prijestolnicu Akhetaton i negdje se povukla. Nakon smrti Aknatona vladaju faraoni Aj, Semenkare i Tutankhamon. Athumanunhu se sve više čini da ovaj faraon lijepog lica i malo zaobljenih bokova, Semenkare, nije uopće ni postojao, već je to bila prerušena Nefertiti. Njezina grobnica pronađena je u blizini grobnice faraona Tutankhamona koji je Egiptom vladao u 14. stoljeću pr. K. Među mnoge indicije koje ukazuju na identitet lijepe kraljice, čije je lice unakaženo udarcima u lice nakon smrti, spadaju i labuđi vrat kojim se kraljica isticala, dvije naušnice koje je nosila u svakom uhu, obrijana glava, nakit te karakteristični ukras na glavi. Nefertiti je bila jedna od dvije egipatske kraljice za koje se sa sigurnošću zna da su nosile dvije naušnice u svakom uhu.

petak, 15.04.2005.

Dolina Nasce

i na kraju D

13. Pas
14. Vrač
15. Trokut
16. Kit
17. Trapezoid
21. Trapezoid
24. Majmun

četvrtak, 14.04.2005.

Dolina Nasce

onda dio C

3. Mladunče kondora
9. Ruke

srijeda, 13.04.2005.

Dolina Nasce

onda dio slike B

10. Spirala
11. Pauk
12. Cvijet
18. Zvijezda
19. Pelikan
20. Ptica
22. Paun
23. Trapezoid

utorak, 12.04.2005.

Dolina Nasce

Tajnovita i misteriozna Nasca dolina

Kad Athumanunh složi sliku tajnovite doline Nasca (A, B, C, D) saznat ćete što je to zapisano, a vidi se iz velikih visina.

1. Kit ubojica (Orca)
2. Krila kondora
4. Ptica
5. Životinja
6. Spirala
7. Gušter
8. Drvo

ponedjeljak, 11.04.2005.

Grčka mitologija

Kadmo – utemeljitelj grada Tebe

Kadmo, brat Europe, jako je volio i naprosto obožavao svoju sestru (a tko ne bi volio sestru svoju), a kad ju je Zeus ugrabio, Kadmo se hrabro uputi u potragu za sestrom svojom. Mnoge je mjesece Kadmo uporno tragao i lutao okolnim zemljama, ali nikako da uđe u trag svojoj sestri. Odluči on tako posjetiti proročište u Delfima i tamo zatražiti pomoć i savjet samog boga Apolona. Na upit što mu valja činiti, bog Apolon, kroz svoje proročice umiri Kadma odgovorom: 'Tvoja je sestra na sigurnom i nemoj je više tražiti. Tvoja je sudbina zapisana negdje drugdje. Kad izađeš odavde, ugledat ćeš kravu. Slijedi je! Na mjestu gdje ona iscrpljena stane da otpočine ti utemelji veliki grad!' Kad je napustio Delfe, Kadmo doista ugleda kravu koju stade pratiti sa skupinom svojih ljudi. Tako je Kadmo s ljudima svojim dugo pratio kravu, a onda krava odjednom iscrpljena stane i klone na tlo. Baš onako kako je bog Apolon kroz proročište i obećao. Kadmo zapovjedi ljudima svojim da na tom mjestu prinesu žrtvu božici Ateni, a ljudi odmah krenu da zahvate malo vode s bistrog izvora koji je bio nedaleko. Kad su ljudi počeli zahvaćati vodu izvora, odjednom se pojavi divovska zmija koja proždere sve ljude Kadmove. Kadmo, veliki junak, bez straha napadne strašnu zmiju i ubije je velikim kamenom, a kad je žrtvovao kravu božici Ateni, pravedna i mudra ljepokosa božica Atena pojavi se iznenada i u znak zahvalnosti za naklonost i žrtvu obeća Kadmu: 'Izgubio si sve svoje ljude, ali ja ti obećavam da ćeš imati najvjernije ljude i najhrabrije ratnike koji su ikada zemljom koračali. Uzmi zube zmije i zasij ih u polju!' Kadmo posluša božicu, pa kad sve načini kako je ona tražila, iz zemlje stanu nicati odrasli ljudi, redom vrsni i hrabri ratnici u punoj bojnoj opremi. No, ti ratnici pokažu neprijateljstvo spram Kadma i bijahu riješeni da ga napadnu. Još jednom božica Atena posavjetuje Kadma: 'Baci među njih kamen!' Kadmo to brzo učini, a ratnici se međusobno zavade i posvađaju oko toga kojeg je od njih Kadmo ciljao. Razvije se strašna bitka među ratnicima 'zmijske sjetve', pa kad se oni međusobno pobijaju, te ih ostane svega pet, Kadmo opet po savjetu božice stane miriti ratnike. Ratnici u znak zahvalnosti Kadma izaberu za vođu i po njegovom nalogu utemelje slavni grad Tebu 8to je grčka Teba, nikako je ne zamijeniti i pomiješati s egipatskom Tebom – Uaset Luxor). Kadmo i njih petorica bili su zapravo prvi spartoi – na drevnom grčkom jeziku to bi značilo – sijati. Bijahu oni zapravo praoci legendarnih junaka i ratnika Spartanaca koji onako hrabro izginuše do posljednjeg, njih tristotinjak, pod vodstvom svog legendarnog kralja Leonide u Termopilskom klancu, gdje zauvijek osta' zapisana u stijeni njihova hrabra i časna poruka: - Putniče, obavijesti Spartu da smo svih tri stotine izginuli ovdje pokoravajući se zakonima voljene domovine. – Bijahu to legendarni junaci kojima će se Athumanunh i ovom prilikom, nakon toliko minulih stoljeća, pokloniti u tišini noći, nad poljima gdje zauvijek žive hrabri i časni ratnici…

nedjelja, 10.04.2005.

Grčka mitologija

Egej i Tezej

Došlo je vrijeme da grad Atena plati kralju Minosu danak i po treći put, ali ovaj puta u sve se umiješao mladić imenom Tezej, posinak kralja Egeja, a pravi mu je otac bio Posejdon, bog mora. Tezej se zavjetovao da će ili ubiti Minotaura, ili postati njegova žrtva, a kako se Tezej već prije istaknuo svojom hrabrošću i odlučnošću Egej ga nije mogao odvratiti od njegova nauma. Na rastanku Egej reče Tezeju, kralj Egej silno je volio svog posinka kao vlastitog sina, da sa sobom ponese i bijelo jedro, pa ako uspije u svom naumu neka crno jedro zamjeni za bijelo, a on će tako izdaleka znati da je uspio i ostao živ. Kada je Tezej došao pred kralja Minosa, ovome još nije bilo dosta njegovog nepromišljenog hvalisanja, pa uputi pogrdni upit Tezeju: 'Za mene će moj otac Zeus sigurno potvrditi da sam njegov sin, a hoće li to za tebe učiniti Posejdon?' Tezej prihvati izazov i skoči u more, te zaroni u plave dubine. Odmah ga okruži jato dupina koje ga sigurno odvede na morsko dno, gdje ga dočeka osobno morska božica Amfitrita koja ga obdari zlatnim prstenom i krunom optočeno draguljima i biserima. Tezej se potom uz pratnju dupina sigurno vrati na površinu i pokaže hvalisavom Minosu da je doista sin Posejdonov. Nakon toga Tezej se obrati Minosu: ' Čuj me Minose, ja sam došao osloboditi nesretnog Minotaura iz njegova nakazna tijela u koje ga sputa pakost bogova i nerazboritost ljudi. Ako si samo malo čovjek, dopustit ćeš mi da uđem u labirint i golim rukama ubijem Minotaura. Ako uspijem u naumu svom, grad Atena više ti ništa neće dugovati, a ako ne uspijem nek' postanem plijen Minotaurov.' Kralj Minos odmah se složio s time. U Tezeja se na prvi pogled odmah zagledala i zaljubila Minosova kćer Arijadna, pa je prišla Tezeju i ponudila mu pomoć. Naime, Dedal je povjerio tajnu labirinta Arijadni i njezinoj majci Pasifaji. Arijadna je dala Tezeju klupko vune i poduči ga: 'Pusti neka se klupko kotrlja samo ispred tebe, a ti slijedi nit i doći ćeš do prljave jazbine moga polubrata Minotaura. Tamo pođi noću kada on spava i zadavi ga na spavanju. Potom namotaj klupko i vrati se natrag do izlaza. Tezej je tako i učinio. Rukama je zadavio usnulog Minotaura, slomivši mu kralježnicu. Arijadna je čekala Tezeja na izlazu, pa su zajedno otplovili prije nego je Minos postao svjestan događaja. No, Tezej uz svu svoju hrabrost ipak nije posjedovao onu posljednju koja krasi najveće junake. On nije bio iskren prema Arijadni i dok je ona njemu pomagala iz čiste ljubavi, on nju nije ni najmanje volio, već je oko bacio na njezinu mlađu sestru Fedru kojom će se kasnije i oženiti. Kad su pristali na obali Nikosa, Arijadna iscrpljena od putovanja odmah je zaspala, a Tezej je tu ostavi i otplovi. No, božica misli Mnemosina sažali se nad Arijadnom, pa Tezeja počnu pritiskati teške misli i grižnja savjest. U svemu tome on zaboravi skinuti žalobno crno jedro svoje lađe i zamijeniti ga pobjedonosnim bijelim jedrom. Kad je kralj Egej ugledao crna jedra, a kako je on voli Tezeja više od svog života, bacio se sa stijena u more i skončao svoj život. Time je na Tezejevo junaštvo pala ljaga izdaje, a radost je zamijenila žalost. More u kojem je dobri kralj Egej skončao svoj život, mi i danas nazivamo Egejsko more. O hrabrosti i junačkim djelima Tezeja Athumanunh Vam napiše drugi put.

subota, 09.04.2005.

Grčka mitologija

Pasifaja i bijeli bik

Kad je Minos zatražio od bogova poklon iz morskih je valova izronio krasni i snažan bik. Snaga i ljepota životinje dojmila je kralja Minosa, pa on nije imao srce tu lijepu životinju žrtvovati. Za žrtvu je odredio najsnažnijeg bika iz svoga stada. No, bogove to nije zadovoljilo, a ni odobrovoljilo. Zbog uvrede koju im je nanio bogovi su Minosu priredili strašnu osvetu. Božica Afrodita, božica ljubavi, probudi u Pasifaji, ženi Minosovoj, požudu i ljubav spram bika kojeg su Minosu poklonili bogovi. Pasifaja je bila užasnuta, ali nikako se nije mogla oduprijeti Afroditinoj moći. U to doba na dvoru kralja Minosa živio je i radio veliki mitski izumitelj Dedal. Očajna Pasifaja zatražila je pomoć od Dedala povjerivši mu svoju užasnu želju i potrebu. Dedal potajno načini šuplju drvenu kravu u koju bi se Pasifaja zavukla i tako skrivena provodila vrijeme sa svojim ljubavnikom. No, bogovi su bili još okrutniji, pa navedu sirotu Pasifaju da s bikom stupi u odnos. Iz tog odnosa s bikom Pasifaja rodi mitsko čudovište – pola čovjek pola bik. Bio je to strašni Minotaur. Očajan Minos zatražio je od proročišta savjet što mu je činiti. Proročice ga poduče kako da 'sramotu' sakrije lukavstvom. Tako je sada Minos od Dedala zatražio da mu izgradi labirint – zamršen splet zavojitih hodnika, neočekivanih okretišta i slijepih prolaza, iz kojih ni jedan čovjek nikada ne bi mogao pronaći izlaz. U središte labirinta Minos je smjestio Minotaura, a hranio ga je mladićima i djevojkama koje mu je morao slati grad Atena zato što je kralj Atene Egej skrivio smrt Minosova najstarija sina. Atena je dvaput platila strašan danak, a onda po treći put pojavio se mladić koji je dragovoljno pristao da bude žrtva Minotaura. Ime mu je bilo Tezej, a kako je on završio napišem neki drugi put.

petak, 08.04.2005.

Grčka mitologija

Europa i Zeus

Europa, kćer feničkog kralja Agenora i sestra Kadmova, zapela je za oko Velikog Zeusa koji je među smrtnim ženama imao mnogobrojne ljubavnice, a osvajao ih je preobražavajući se u raznolika bića, pa čak i u stvari. Dakle, Zeus je Europu opazio kada je šetala uz obalu mora. Tako se Zeus pretvori u snježnobijelog bika i približi se Europi koja je iznenađena ljepotom i krotkošću snažne životinje stala kititi njegove rogove vijencima cvijeća. Na nagovor boga Zeusa, kojem Europa kao smrtnica nije mogla odoljeti, ona se uz skupljenu svu hrabrost popela biku na leđa, te mu dopustila da je odnese prema moru. Kad se našao u morskim valovima Zeus je preplivao more, te je izašao na obale Krete. Na tom otoku Zeus je obljubio Europu, ali ovaj puta preobličen u velikog orla. Iz te veze Europa rodi tri sina: Minosa, Radamanta i Sarpedona. No, Zeus ubrzo izgubi interes za Europu, pa se ona kasnije udala za kralja Krete Astreja. Dobri kralj Astrej odgajao je Europine sinove kao da su njegovi, a kad je umro prijestolje je ostavio najstarijem Minosu. Minos je za ženu opet uzeo ljupku Pasifaju. Ponosan i opijen slavom Minos se beskrajno hvalio, pa je jednom prilikom obećao da će njegove želje ispuniti čak i bogovi. Tako je od bogova zatražio da mu poklone najljepšeg bika, a on će onda njima u čast žrtvovati tog bika, no ljudska taština nema granica, pa je tu granicu prešao i sam Minos, a kako su mu se bogovi osvetili napišem sutra.

utorak, 05.04.2005.

Grčka mitologija

Kefal – sin boga Hermesa i njegove ljubavnice Herse kćerke Kekropove (prvi kralj Atene)

(grč. Kephalos, lat. Cephalus)

Kefala je mitologija zapamtila kao smrtnika koji je bio 'lijep kao bog', a još je ljepša bila njegova družica i supruga Prokrida, kćerka Erehteja (treći kralj Atene). Kefal je silno volio i naprosto obožavao svoju suprugu, a pored nje volio je još samo lov. Nije želio vlast, nije čeznuo za drugim ženama. Kefal je bi obdaren mnogim ovozemaljskim dobrima i živio je bezbrižno i sretno. Možda bi tako živio do svog skončanja, ali onda se jednog jutra u njega ludo zaljubi božica praskozorja, opet će Athumanunh kazati, prekrasna Eos. Sluđena ljubavlju otela je nesretnog Kefala i odnijela ga na sam rub Svijeta, gdje ga je željela imati samo za sebe. No, unatoč njezinoj silnoj želji, neodoljivim čarima zavođenja i beskrajnim obećanjima, Kefal je ostajao vjeran samo svojoj Prokridi i svakog bi dana ponavljao istu zamolbu Eos da ga vrati njegovoj kući. Na kraju je uporna Eos popustila i uslišala molbu Kefala. No, ipak mu je uspjela usaditi 'crv sumnje', pa ga je nagovorila da se Prokridi vrati u tuđem liku što će mu ona urediti, a kako bi se uvjerio da li mu je Prokrida ostala doista vjerna. Kefal je pristao i vratio se Prokridi u liku nepoznatog muškarca. U početku sve se odvijalo onako kako je Kefal želio i zamišljao. Prokrida je odbijala sva njegova udvaranja i ponude i stalno opetovala da je ona vjerna svojem suprugu. Kefal ju je pokušao uvjeriti da je on već odavno mrtav, ali Prokrida je i dalje ostajala neumoljiva. Stalno je ponavljala da će Kefalu ostati vjerna i nakon njegove smrti, a onda je Kefal odlučio provesti zadnju provjeru, pa je pred Prokridu položio mnogo skupocjenog nakita, odjeće i svega što žene uvijek trebaju, a da bi bile lijepe. (Athumanunh zadržava svoje pravo na drukčije mišljenje, pa tvrdi da su sve žene lijepe po svojoj prirodi, ali kad se još i uljepšaju s tim 'potrebitim' stvarima, onda mu ostaje da samo prizna da su tada još ljepše.) No, dobro, ali nije dobro izašlo. Naime, Prokrida je pokleknula i pristala na sve pod uvjetom da dobije te 'stvarčice' od kojih bi trebala postati još ljepša. U trenutku Prokridinog kolebanja Eos je vratila Kefalu njegov lik. Iako joj Kefal nije zamjerio, Prokrida je ponižena i posramljena pobjegla od njega i sakrila se u šumi. Kefal je pošao da je potraži, a nakon kraće potrage našao je Prokridu u društvu božice Artemide koja mu je odmah vratila voljenu ženu. Prokrida je Kefalu poklonila koplje koje je dobila na dar od same božice Artemide, a to je bilo čarobno koplje koje nije nikada promašivalo. Ipak sreća nije pratila njihov brak. Neki pastir sada je usadio 'crv sumnje' u Prokridu, pa joj je ispričao kako je čuo da Kefal u šumi doziva neku Nefelu. Niti pastir, a niti Prokrida nisu poznavali mitologiju, pa naravno nisu ni znali da je Nefela božica oblaka. Dakako, Kefal je dozivao Nefelu svaki put kada je želio da mu ona oblacima napravi sjenu nad suncem kako bi se mogao odmoriti u hladu. Prokrida je tako jednom potajno pratila Kefala u lov skrivajući se u grmlju, pa je u trenutku kada je Kefal zazvao Nefelu glasno zajecala. Iskusan i brz lovac Kefal pomislio je da se u grmlju skriva lovina, pa je hitro hitnuo svoje koplje. Rana je bila smrtonosna, a Kefal je bio nemoćan. No, kako nije mogao ublažiti fizičku bol Prokride, pokušao joj je ublažiti barem onu duševnu. Kefal je objasnio Prokridi svoj davni dogovor s Nefalom kojim mu je ona uvijek slala oblake koji bi zaklonili vrele sunčeve zrake kad bi mu bio potreban odmor od napornog lova. Nakon toga Prokrida je umrla u naručju Kefala sa smiješkom na usnama. Kefal nije nikada sebi oprostio što je ubio voljenu ženu, pa je zauvijek napustio svoj rodni kraj za koji su ga vezale tužne uspomene. U gradu Tebi pomogao je stanovnicima ubiti divlju teumašku lisicu kojoj su Tebanci morali svakog mjeseca žrtvovati po jednog dječaka. Zatim je kralju Amfitrionu pomogao u ratu protiv njegovog neprijatelja Tafija. U znak zahvalnosti kralj Amfitrion Kefalu je poklonio otok na zapadnoj obali Peloponeza koji se još i danas naziva Kefillija, a susjedni joj je otok Odisejeva Itaka.

ponedjeljak, 04.04.2005.

Mitska putovanja

Nakon odmora kod Faečana Argonauti su nastavili svoj povratak, ali kad su već bili nadomak obalama Grčke podigla se strahovita oluja u kojoj je Linkej izgubio orijentaciju, pa se Argo nakon dužeg lutanja našao uz obale Libije. Kako nisu mogli pronaći put iz pješčanih plićaka, po savjetima morskih nimfi prenijeli su lađu kopnom do dubljih morskih voda. Na tom putu mučeni strašnom vrućinom i žeđi stigli su do vrtova Hesperida gdje su ugledali blistavu vodenu površinu. Nakon kraćeg veslanja utvrdili su da se zapravo nalaze na Tritonovom jezeru, pa su pristali i prinijeli bogatu žrtvu bogu Tritonu. Triton im je zauzvrat pomogao da dospiju do obala Krete, a tu ih je i čekala posljednja opasnost. Bio je to bakreni div Talos koji je čuvao po Zeusovoj zapovijedi kraljevstvo knososkog kralja Minosa. Talos nije želio udovoljiti Argonautima da se iskrcaju, ali je Medeja iskoristila još jednu od svojih čarolija, pa je začarala Talosa koji je postao bezopasan. Kad su se odmorili i okrijepili Argonauti su nastavili svoju plovidbu, te su se napokon vratili u Jolk u Tesaliji. Tako je završilo veličanstveno mitsko putovanje grčkih najvećih junaka koje je bilo još veličanstvenije po tome što na tom putovanju nitko nije izgubio život. Junaci su se oprostili jedni od drugih, zakleli se da će se svake četvrte godine ponovno skupiti i organizirati igre u kojima bi provjerili svoju spremnost i izdržljivost, a kako bi opet mogli pomoći jedni drugima bude li za to potreba. (Te igre, odnosno tjelesnu provjeru mitskih junaka Argonauta, mi danas nazivamo Olimpijske igre) Organizacija igara bila je povjerena Heraklu koji je odabrao dolinu rijeka Alfej i Penej i posvetio ih bogu Zeusu.
Jason pak nikada nije povratio svoju vlast u Jolku, već je prognan iz Jolka, pa je kao prognanik skončao ispod ruševina svoje napuštene slavne lađe Argo, a 'Zlatno runo' netragom je zauvijek nestalo. Nakon mnogo stoljeća kasnije 'Zlatno runo' pojavit će se u Europi kao ekskluzivni plemićki red koji je opet svoj kraj doživio raspadom habsburške monarhije.

nedjelja, 03.04.2005.

Mitska putovanja

Pristavši uz obalu Kolhide Argonauti su prinijeli žrtve bogovima, a Jason se uputi kralju Ejetu tražeći od njega da preda 'Zlatno runo'. Ejet je bio sumnjičav, pa je pomislio da toliki junaci nisu stigli u njegovu zemlju samo runa radi, nego da su ih doveli Friksovi sinovi da mu otmu prijestolje. Razvila se burna i žestoka debata u kojoj je prvi strpljenje izgubio junak Telamon koji je kao argument izvadio svoj mač. No, Jason ga umiri i zatraži od Ejeta da im povjeri bilo koju zadaću, pa kada je oni izvrše, a on im preda runo, mirno će otploviti iz Kolhide. Ejet pristane i zatraži od Jasona, da željeznim plugom koji će vući ognjeni bikovi, izore zemlju boga Aresa. Zatim u to izorano polje posadi zmajeve zube iz kojih će niknuti naoružani kosturi poginulih ratnika, koje Argonauti trebaju poubijati. No sada su se stvari zakomplicirale i na samom Olimpu. Naime, Jason je miljenik božice Here, pa je ona odmah zatražila pomoć od božice Atene. Atena pak je nagovorila Erosa boga ljubavi da svojom strijelom rani srce Ejetove kćeri Medeje koja je opet bila službenica božice Hekate i uz to vrlo moćna čarobnica. Eros je izabrao pravi trenutak, a bilo je to u trenutku kada je Jason izašao pred lijepu Medeju da je zamoli za pomoć. Medeja se odmah na prvi pogled zaljubila u Jasona i odmah pristala na njegovu zamolbu za pomoć. Medeja je Jasonu dala čarobnu mast koja će njega i njegove Argonaute na jedan dan učiniti neranjivima i nevidljivima, te mu savjetovala da u trenutku kada počinju nicati zmajevi vojnici među njih baci kamen oko kojeg će se oni posvađati, a to je trenutak koji bi ostali Argonauti trebali uporabiti da ih posijeku. Možete li samo zamisliti koliko je bilo Ejetovo zaprepaštenje i razočaranje kada je spoznao da je Jason izvršio zadaću. No, usprkos tomu nije želio da mu da runo. Razočarani Jason ponovno je tražio pomoć od Medeje. Dakako da je zaljubljena Medeja pristala, pa je u tmini noći odvela Jasona u Aresovu šumu, svojom magijom uspavala zmaja, te pokazala Jasonu 'Zlatno runo'. Ushićen Jason obećao je Medeji brak. Sutradan je Argo isplovila iz Kolhide prema ušću rijeke Istera (Dunav). Međutim, ubrzo su se pojavile kolhidske lađe krcate ratnicima i mornarima, a vodio ih je Ejetov sin Apsirt. Jason je znao da je brojčana nadmoć kolhidskih ratnika usprkos junaštvu i snazi Argonauta nepobjediva, pa se odlučio za varku. Opet uz pomoć Medeje namamio je Jason Apsirta u jedan napušteni hram. U tom hramu Jason je ubio Apsirta i raskomadao njegovo tijelo te ga bacio u vode Istera. Dok su zaprepašteni Kolhiđani lovili komade tijela svog kraljevića Argo se nošen snažnim zaveslajima Argonauta izgubio iz vida. Eh, sada mitologija dalje priča da se Argo kretao Isterom i doplovio do Ilirskog mora (Jadransko more). Izgleda da drevni Grci ipak nisu znali da se tim putom ne može doploviti do Ilirskog mora, ali nema veze, mitologija priča priču dalje. Tako je Argo doplovio u rijeku Eridanu (današnja rijeka Po) i njome plovio do Rodana (današnja Rona), a zatim u Tirensko more dok se zatim nije usidrio uz obale otoka gdje je živjela čarobnica Kirka, kćer boga Sunca (Heliosa). Kako je Kirka zapravo bila rođakinja Medeje ona je čarolijom skinula s Jasona i Medeje prokletstvo zbog prolivene krvi i dala im savjete kako savladati opasnosti koja će ih ubuduće vrebati i snalaziti. Jedan takav savjet bio je i prokletstvo glasa sirena kada su ušli u tjesnac Scila i Haribda, gdje je Orfej svojim pjevanjem i sviranjem nadjačao uklete glasove sirena koji su ih mamili kako bi se razbili na opasnim podvodnim hridinama. Zatim su ih čekale opasnosti virova između stijena Planktama, a kad su i tu opasnost prošli konačno su se mogli odmoriti uz obale Sherije gdje je živio blaženi narod Faečana. Kralj Faečana Alkinoj primio je Argonaute veoma prijateljski i priredio im bogatu gozbu. No, drugoga dana uz obale Sherije pristala je lađa Kolhiđana koji su od Alkinoja zatražili da im preda Medeju. Alkinoj je savjetovao Jasona da se odmah oženi Medejom jer jedino tako neće morati udovoljiti želji Kolhiđana. Jason je to odmah bez razmišljanja i učinio, pa su Kolhiđani bili primorani napustiti Sheriju neobavljena posla.
(završim sutra)

subota, 02.04.2005.

Mitska putovanja

Nakon pobjede u bitki s Bebricima, a prije nastavka plovidbe, Jason je odlučio da se malo odmore. Tako je Tifije skrenuo Argo na zapad u Trakiju. Na obalama Trakije Argonauti su sreli slijepog starca koji se, onemoćao i izgladnjen, jedva držao na nogama. Iznenađeni Argonauti brzo su spoznali da je to zapravo kralj Trakije Finej, proslavljen svećenik i vidovnjak. Njega su bogovi kaznili poradi toga što je na nagovor svoje druge žene bacio u mračnu tamnicu svoje sinove iz prvog braka. Kazna je bila doista strašna. Kad bi Finej sjeo za stol i želio blagovati, odnekud bi se pojavile nasrtljive harpije (krilate žene nepodnošljivog zadaha) koje bi nesretnom starcu pojele sve jelo, a ako nešto ne bi mogle pojesti to bi zagadile. Argonautima bi žao nesretnog starca, pa oni odluče da mu pomognu. Naime, Finejeva prva žena bila je Kleopatra (ne ona iz Egipta) sestra Zeta i Kalaida. Krilati ratnici oslobodili su svoju sestru i nećake Pleksipa i Pandiona, te se nakon toga vinuli u visine da bi dočekali harpije. Razljućeni krilati ratnici tolikom su žestinom navalili na harpije da su ih progonili sve do Jonskog mora, te ih putem ubijali. Krilati ratnici Zeto i Kalaid pobili bi sve harpije, ali odjednom u visinama pojavi se prekrasna božica Iris (duga), glasnica bogova, koja zamoli krilate ratnike da poštede harpije, a bogovi će im zabraniti da dalje muče nesretnog Fineja. Krilati ratnici poslušaju Iris, a bogovi održe svoje obećanje. Zahvalni Finej otkrio je Argonautima način na koji trebaju svladati opasnosti koje ih čekaju na putu do Kolhide. Tako su sada Argonauti znali kako treba preči tjesnac koji razdvaja Propontidu i Negostoljubivo more (Bospor). Tjesnac su čuvale Simplegade, zapravo dvije ogromne stijene koje su se neprekidni primicale i razmicale, pa se između njih nije moglo ploviti. Kako ih je podučio starac Finej Argonauti su prvo pustili golubicu da im pokaže kako treba proći kroz Simpegade. Golubica je preletjela između stijena i ostala samo bez nekoliko pera u repu, Argonauti su bili uvjereni da će sada prolaz uspjeti i njima. Nalegli su svom snagom na vesla, pa kad su se stijene razmaknule Argo je jurnuo naprijed. Po nagovoru Atene pojavio se sam bog Posejdon i na trenutak zadržao svojim snažnim plećima jednu stijenu, pa su Argonauti prošli bez problema, ne računajući manja oštećenja na krmi Arga. Nakon ovoga Simplegade se više ne miču jer se ispunilo drevno proročanstvo da će one zauvijek ostati nepomične ako između njih prođe neka lađa. Uplovivši u vode Crnog mora Argonauti su malo odmarali nakon uzbudljive plovidbe kroz tjesnac. Onda su pristali na mitski otok Aretijadu (za ovaj otok nitko prije Argonauta i nitko poslije Argonauta nije čuo, a nije ga ni vidio). Prije nego što će pristati pojavila se divovska ptica koja je imala metalna pera, pa je ta ptica ispustila jedno od svojih metalnih pera koje se zabilo junaku Ojleju u rame. Argonautima je odmah postalo jasno da su te ptice zapravo Stimfalide mitske ptice iz Arkadije koje je ovamo otjerao Heraklo. Argonauti su podigli svoje štitove i pohitali na obalu, a Klitije strijelac oborio je jednu od ptica. Kad su se Argonauti našli na obali i pohitali da rastjeraju Stimfale zadovoljno su zaključili da su se ptice uplašile Klitijevih strijela i nestale u nepoznatom smjeru. Sada su Argonauti naišli na četiri potpuno iscrpljena i izgladnjela mladića. Bili su to Friksovi sinovi koji su pobjegli iz Kolhide jer ih je tamo nemilosrdno proganjao kralj Ejet. Friksovi sinovi, pošto su ih Argonauti nahranili i okrijepili, te im objasnili svoj naum da ukradu Ejetu 'Zlatno runo', a opet svjesni svih opasnosti koje ih čekaju, odlučili su da se pridruže Argonautima u njihovom pohodu. Slijedećeg jutra kad je Argo isplovila ubrzo su se ispred njezinog pramca pokazali modri vrhovi Kavkaza pod kojim se prostirala Kolhida.
(dobro, nastavim sutra)

petak, 01.04.2005.

Argonauti su isplovili i tesalskog zaljeva na modro more koje se tada još nije nazivalo Egejsko, te svoju lađu usmjerili u smjeru otoka Lemnos na kojem je vladala kraljica Hipsipila. Lemnjanke su Argonaute dočekale srdačno i naklonjeno jer su poubijavši sve svoje nevjerne muževe patile od samoće. Lemnjanke su, primijetit će Athumanunh, prve žene koje su osjetile i naučile da je s muškarcima život izuzetno težak i kompliciran, ali život bez njih još je teži i dosadan. E, opet ti Athumanunh ganjaš vodu na mlin. Odmah se vrati priči! No, dobro, Argonauti su bili obasipani jelima, pilima i neviđenom nježnošću i pažnjom, pa im se uopće nije dalo dalje, ali snažna zapovijed Herakla podsjetila ih je na cilj njihovog pohoda. Ujutro su se oprostili od svojih brižnih i usrećenih Lemnjanki, kojima su nakon tog posjeta ostali mnogi potomci, te se ukrcali na Argo i otplovili dalje. Kad su Argonauti stigli na Propontidu (Mramorno more), Argo pristaje na obale poluotoka Kizik, na kojem žive potomci boga Posejdona Dolioni. Kralj Doliona primio je Argonaute s naklonošću i simpatijama, te ih upozorava na šestoruke divove koji žive na suprotnoj obali. Nakon cjelodnevne gozbe i veselja koje je priređeno Argonautima u čast, te nakon prospavane noći Argonauti nastave svoje putovanje. Na drugoj obali doista su naletjeli na šestoruke divove, ali ih je manja skupina Argonauta predvođena Heraklom napala i pobila. Međutim noćni vjetar okrenuo je Argo i bacio je natrag na kizičku obalu. Dolioni nisu prepoznali Argonaute u noći, pa su pomislili da ih napadaju nepoznati gusari, a kako ni Argonauti zbog tmine noći nisu bili svjesni da su nabačeni na obalu Kizika, razvila se žestoka i bespoštedna borba u kojoj je Jason pogodio samog kralja Kizika. Tek prvi jutarnji zraci zore zaustavili su bitku do koje nije trebalo ni doći. Tri noći i tri dana Argonauti su žalili za kraljem Kizika i odavali mu posmrtnu počast, te ostalima koji su poginuli u nemiloj bitki. Nakon žalosti Argonauti su nastavili svoju plovidbu i dospjeli do obale Mizije koja se nalazila na istočnoj obali Propontide (dakle to nije ona historijska Mizija) to je Mizija na obalama Propontide. Tu u Miziji Argonauti su doživjeli težak gubitak. Naime, mizijske nimfe otele su mladog Hilu štitonošu Heraklovog, pa su Heraklo i Polifem krenuli u potragu za Hilom i zakleli se da se bez njega ne vraćaju na Argo. Kako ga doista i nisu pronašli, njih dvojica nisu se više vratili u sastav posade Arga. Heraklo je otišao u Lidiju, a Polifem se skrasio u zemlji Halibljana i tu utemeljio grad Kios. Jasonu pak nije preostalo ništa drugo nego da nastavi plovidbu bez trojice prijatelja. Do večeri Argonauti su doplovili do obala Bitinije, zemlje koja se smjestila na sjeveru Propontide, a odatle počinje Negostoljubivo more (Crno more). Na obalama su bili neprijateljski dočekani od naroda Bebrica koje je vodio njihov ratoboran i nasilan kralj Amik. Oholi Amik izazvao je Argonaute da između sebe izaberu jednog koji će se s njim boriti. Za borbu javio se Polideuk, slavni ratnik u borbi šakama. Polideuk je nakon nemilosrdne borbe udarcem razbio glavu Amiku koji je na mjestu ostao mrtav, a Bebrici pak su svom silinom navalili na Argonaute željni osvete poradi smrti kralja Amika. Razvila se strašna i bespoštedna bitka u kojoj su Argonauti rastjerali Bebrice koji pak su spas potražili u okolnim planinama.
(bude još, ali sutra)

<	travanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

Linkovi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...