Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu
nedjelja, 24.04.2005.
Legenda o Alandiji
--- Tih davnih dana, na samom rubu Svijeta, na mjestu koje je zauvijek okovao led i snažno ga pritisnuo snijeg. Na predivnim plavim morima koja oplakuju tajnovite obale daleke zemlje, zemlje gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora. Polako, ali sigurno, gasio se dan. Sjene su postale sve duže, a topli je vjetar odnekud donio blagi miris i tihi šum krošnji srebrenog bora. U trenutku kad je noć nesebično rasula svu svoju tamu i otvorila sva svoja vrata tajnih odaja, odjednom i istodobno, zapalilo se na desetke vatri. Oko tih tajnovitih vatri sjedili su, ogrnuti u plave ogrtače, na toplim kožama, ratnici koji se još sjećaju vremena prije potonuća Atlantide i propasti Slavnih gradova koji su se poput prstena prostirali Zemljom ispod plavog plašta kojeg su načičkale Zvijezde. Bili su to davno zaboravljeni ratnici koji su od Osvita vremena grozničavo nešto ili nekoga tražili. Sada su mirno sjedili oko vatri koje su zapalili u krug. Šutke su promatrali nemirnu igru plamenih jezika, ali pozorno osluškujući šumove plave noći koja ih je zaogrnula poput njihovih toplih ogrtača. Kiše su opetovano počele padati, ali kišu koja je padala oni nisu primjećivali. Vjetar je počeo puhati sve jače plamteći i stenjući probijajući se kroz krošnje srebrenih borova. Znali su da će uskoro početi Doba snjegova koji su se osjećali svuda okolo u zraku, a s dolaskom prvih snjegova oni će aktivirati Zimski bedem koji će još jednom zaštititi njihov tajnoviti grad Asgrad. Nikada nikome od Okolnih naroda nije bilo jasno zašto su ti tajnoviti i najbolji ratnici, koje je ikada vrijeme zapamtilo, podigli i snažno utvrdili bedemima i bastionima visoke kule s kojih su oni čuvali svoj Ledeni grad, grad Asgrad. Nikada tu ne bi mogla stići niti jedna od poznatih vojski toga doba, ali ipak, oni su se tu danima i noćima smrzavali u punoj bojnoj opremi. Teško oklopljeni i naoružani, spremni na borbu u svako doba i riješeni da izginu svi redom, a tako daleko na samom rubu poznatog Svijeta. Bilo je više nego jasno da su oni našli ono što su tražili i da znaju tajnu Tangatanunh koju su nazvali imenom svojim.
Na proplanku tajnovite šume Mynechyz pojavili su se konjanici. Bili su to najljepši konjanici koji su ikada jezdili ovim divljim i tajnovitim prostranstvima, bile su to Dyadonkhe, Palmine leptirice nazivali su ih svi Okolni narodi i jednostavno se otimali za njihovu naklonost i pozornost, a one pak su jednom godišnje uvijek napuštale svoja topla mora i predivne šume palmi koje su rasle na pješčanim obalama njihove tople zemlje. Dugo je trebalo Okolnim narodima da to shvate, ali nitko od Okolnih naroda nikada nije ni otišao tako daleko kao što su te predivne djevojke s toplih mora odlazile prateći najljepšu među njima. 'Pogledaj princezo, to je tajnoviti Ledeni grad. Pogledaj nekakva ga čudna svijetlost obasjava, kao da grad spava u krilu Njegovom. Poslušaj taj zvuk vjetra princezo, osjećaš li miris kiša koje dolaze?' Princeza nije stigla odgovoriti jer se odjednom podigao neobičan vjetar, prohladan i opasan za tanka i nježna djevojačka srca koja su preplašeno treperila. Sa svih strana, potpuno okruživši Dyadonkhe, pojavili su se tajnoviti ratnici. Bili su to strašni Čuvari Zimskog bedema, Ledeni ratnici, nazivali su ih Okolni narodi. Jedini ratnici koji su se hrabro suprotstavili Hladnim vatrama i njihovim vatrenim srcima u sam Osvit vremena na bojnim poljima Herofahla. U nekoj zagonetnoj i misterioznoj tišini koja je vrištala nad prostranstvima Sylenca, u tišini koja je odisala mističnom snagom koju nije zapamtilo to Nezamislivo doba od potonuća Atlantide i propasti Slavnih gradova, u tišini prožetoj dostojanstvom i hrabrošću, istodobno svi redom, Čuvari Zimskog bedema prislone svoje stisnute desne šake na lijevu stranu grudiju u visinu srca. Bio je to davno prije zaboravljen pozdrav Vitezova vjetra, bio je to pozdrav koji ih je naučio On, a u ovo doba noći On je već spavao ogrnut svojim plavim ogrtačem skriven iza zastora ove plave noći. 'Dobro nam došla u ovo doba noći zaštitnice naša, predivna je ljepota tvoja koju smo opazili. Reci nam što možemo učiniti za Tebe?' Bilo je to pitanje koje je najstariji među njima uputio princezi s toplih mora. 'Noćas kad nas Zvijezde opkole i pokažu naše tragove je bih Mu rado poklonila san i dodirnula Ga svojim dlanovima.' Najstariji među njima s odobravanjem klimne glavom i progovori 'Slijedi ritam svoga srca koje će Ti pokazati put, a na kraju tog puta je On! Vitezovi vjetra žele Ti sklonu noć i spokojno jutro, a kad noćas probudiš našu tajnu, jutro nad Alandijom će osvanuti u predivnim bojama i mirisima koji će se vidjeti u kapljicama jutarnje rose.' ---
| < | travanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
Linkovi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...