Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

utorak, 05.04.2005.

Grčka mitologija

Kefal – sin boga Hermesa i njegove ljubavnice Herse kćerke Kekropove (prvi kralj Atene)

(grč. Kephalos, lat. Cephalus)

Kefala je mitologija zapamtila kao smrtnika koji je bio 'lijep kao bog', a još je ljepša bila njegova družica i supruga Prokrida, kćerka Erehteja (treći kralj Atene). Kefal je silno volio i naprosto obožavao svoju suprugu, a pored nje volio je još samo lov. Nije želio vlast, nije čeznuo za drugim ženama. Kefal je bi obdaren mnogim ovozemaljskim dobrima i živio je bezbrižno i sretno. Možda bi tako živio do svog skončanja, ali onda se jednog jutra u njega ludo zaljubi božica praskozorja, opet će Athumanunh kazati, prekrasna Eos. Sluđena ljubavlju otela je nesretnog Kefala i odnijela ga na sam rub Svijeta, gdje ga je željela imati samo za sebe. No, unatoč njezinoj silnoj želji, neodoljivim čarima zavođenja i beskrajnim obećanjima, Kefal je ostajao vjeran samo svojoj Prokridi i svakog bi dana ponavljao istu zamolbu Eos da ga vrati njegovoj kući. Na kraju je uporna Eos popustila i uslišala molbu Kefala. No, ipak mu je uspjela usaditi 'crv sumnje', pa ga je nagovorila da se Prokridi vrati u tuđem liku što će mu ona urediti, a kako bi se uvjerio da li mu je Prokrida ostala doista vjerna. Kefal je pristao i vratio se Prokridi u liku nepoznatog muškarca. U početku sve se odvijalo onako kako je Kefal želio i zamišljao. Prokrida je odbijala sva njegova udvaranja i ponude i stalno opetovala da je ona vjerna svojem suprugu. Kefal ju je pokušao uvjeriti da je on već odavno mrtav, ali Prokrida je i dalje ostajala neumoljiva. Stalno je ponavljala da će Kefalu ostati vjerna i nakon njegove smrti, a onda je Kefal odlučio provesti zadnju provjeru, pa je pred Prokridu položio mnogo skupocjenog nakita, odjeće i svega što žene uvijek trebaju, a da bi bile lijepe. (Athumanunh zadržava svoje pravo na drukčije mišljenje, pa tvrdi da su sve žene lijepe po svojoj prirodi, ali kad se još i uljepšaju s tim 'potrebitim' stvarima, onda mu ostaje da samo prizna da su tada još ljepše.) No, dobro, ali nije dobro izašlo. Naime, Prokrida je pokleknula i pristala na sve pod uvjetom da dobije te 'stvarčice' od kojih bi trebala postati još ljepša. U trenutku Prokridinog kolebanja Eos je vratila Kefalu njegov lik. Iako joj Kefal nije zamjerio, Prokrida je ponižena i posramljena pobjegla od njega i sakrila se u šumi. Kefal je pošao da je potraži, a nakon kraće potrage našao je Prokridu u društvu božice Artemide koja mu je odmah vratila voljenu ženu. Prokrida je Kefalu poklonila koplje koje je dobila na dar od same božice Artemide, a to je bilo čarobno koplje koje nije nikada promašivalo. Ipak sreća nije pratila njihov brak. Neki pastir sada je usadio 'crv sumnje' u Prokridu, pa joj je ispričao kako je čuo da Kefal u šumi doziva neku Nefelu. Niti pastir, a niti Prokrida nisu poznavali mitologiju, pa naravno nisu ni znali da je Nefela božica oblaka. Dakako, Kefal je dozivao Nefelu svaki put kada je želio da mu ona oblacima napravi sjenu nad suncem kako bi se mogao odmoriti u hladu. Prokrida je tako jednom potajno pratila Kefala u lov skrivajući se u grmlju, pa je u trenutku kada je Kefal zazvao Nefelu glasno zajecala. Iskusan i brz lovac Kefal pomislio je da se u grmlju skriva lovina, pa je hitro hitnuo svoje koplje. Rana je bila smrtonosna, a Kefal je bio nemoćan. No, kako nije mogao ublažiti fizičku bol Prokride, pokušao joj je ublažiti barem onu duševnu. Kefal je objasnio Prokridi svoj davni dogovor s Nefalom kojim mu je ona uvijek slala oblake koji bi zaklonili vrele sunčeve zrake kad bi mu bio potreban odmor od napornog lova. Nakon toga Prokrida je umrla u naručju Kefala sa smiješkom na usnama. Kefal nije nikada sebi oprostio što je ubio voljenu ženu, pa je zauvijek napustio svoj rodni kraj za koji su ga vezale tužne uspomene. U gradu Tebi pomogao je stanovnicima ubiti divlju teumašku lisicu kojoj su Tebanci morali svakog mjeseca žrtvovati po jednog dječaka. Zatim je kralju Amfitrionu pomogao u ratu protiv njegovog neprijatelja Tafija. U znak zahvalnosti kralj Amfitrion Kefalu je poklonio otok na zapadnoj obali Peloponeza koji se još i danas naziva Kefillija, a susjedni joj je otok Odisejeva Itaka.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...