Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu
ponedjeljak, 25.04.2005.
Legenda o Alandiji
--- Tamo negdje daleko na toplim morima južnim, tamo negdje gdje noći nisu bile tako tamne, tamo gdje su se jutra zlatom zlatila, tamo negdje gdje su topla mora oplakivala predivne pješčane plaže zemlje s tisuću otoka. U toj predivnoj zemlji toplih noći, koju su Okolni narodi nazivali Dyadonha, ili zemlja princeze toplih mora, iza šumi palmi prostirala se Zabranjena dolina. U toj Zabranjenoj dolini stoji zabranjeni grad, grad prekrasnih Čarobnih vrtova, grad tisuću piramida. U tim piramidama tisuću hramova, u tim hramovima tisuću je prekrasnih djevojaka, ali samo je jedna od njih princeza, princeza Toplih južnih mora. Dyadonskhe tople noći tog su jutra postale još toplije i svjetlije. Nikada se u toj toploj zemlji nije podigao tako topli vjetar, koji je bio neobičan za to doba i za tu zemlju, kao tog jutra Nezamislivog doba nakon što je Atlantida zauvijek potonula, a Slavni su gradovi nestali u strašnim ratovima koje su izazvale Hladne vatre.
Sunce je polako zalazilo i tonulo u krošnje zelenih palmi, pa su sjene počele biti sve duže sve dok se nije spustila još jedna topla i svijetla dyadonskha noć. Ptice u krošnjama zelenih palmi odjednom su se smirile, valovi su sve tiše oplakivali pješčane obale zemlje toplih mora dok se napokon i oni nisu smirili. Toplo more postalo je veliko ogledalo u kojem se ocrtavala svijetlost milijuna Zvijezdi. Noć je prosula svu svoju tamu koju je osvijetlila svjetlost Zvijezdi koje su tiho i negdje daleko treperile. Još jednom razlila se beskrajna noć nad šumama prekrasnih zelenih palmi, a posljednja svjetla trnula su polako. Onda opet, tko zna otkuda podigne se vjetar topao, čudan i neobičan za to doba noći. Odjednom, ali samo na trenutak, nekoliko krošnji palmi oživi, pijesak na obali se pokrene i iz palminih krošnji i pijeska izrone tajnovite prilike. Tajnovite prilike kretale su se neobično brzo i lako, izmjene nekoliko tajnovitih znakova rukom, a onda ponovno nestanu, jednostavno se stope s palminim krošnjama i pijeskom na plaži. Tada se pojavi najljepša među najljepšima djevojkama iz grada Tisuću piramida i svojim gracioznim hodom, kojim ni tragove u pijesku ostavljala nije, sigurno se uputi prema pješčanoj plaži. Negdje na polovici presretne je snažna prilika koja izroni iz šume palmi, te je snažno, ali dovoljno nježno, prigrli i povuče u mrak šume palmi. Nakon prigušenog vriska, djevojka se osmjehne, te tiho prekori napadača izgovarajući ljutito njegovo ime – Andraghone! Onda se nježno osmjehne i nježnije položi svoje meke dlanove na njegovo lice: 'Dobro mi došao svake noći prije zore, Andraghone!' Andraghon je još nježnije obujmi oko struka i lakoćom je podigne, pa je spusti, nježno je poljubi u obraze i tiho je pozdravi: 'Pozdravljam Te Plamina leptirice. Tog se trenutka stane buditi prekrasno jutro nad plavim toplim morima, a svijetlost novoga dana postane sve jača. Onaj koji spava ispod pijeska – Andraghon i Ona koja ni tragove ne ostavlja u pijesku – Palmina leptirica zagrljeni nestanu s prvim kapljicama jutarnje rose. Nakon ovoga susreta Najboljeg i Najljepše, iznad otoka pojavila se prekrasna duga koju su tog jutra vidjeli svi Okolni narodi i svima je bilo jasno. Mitske su vile Charysmhe strahovale da će najljepšu Leptiricu oteti Hladne vatre, ali mudri i stari narod Sychytha uporno ih je tješio da će se pojaviti Najbolji među najboljima, a pratit će ga legendarni ratnici koji su vilama Charysmahma već jednom nesebično ponudili svoju pomoć na bojnom polju Herofahlha. Ove se noći upravo to i dogodilo. On je sa svojim Ledenim ratnicima, samo zbog najljepše Leptirice, stigao na Topla mora koja nikada prije nisu zapamtila toliko strašnih i opasnih ratnih brodova koji su bili krcati Ledenim ratnicima koji su došli u Zabranjenu dolinu prateći Onoga koji je dugo spavao ispod pijeska i zbog kojeg su bili spremni boriti se i izginuti svi redom, jer – Velika je bila Njegova snaga i moć koju su mu davno prije poklonili Bogovi sa Zvijezda, davno prije samog Osvita tog Strašnog i Nezamislivog doba kada se ponovno nad gradove, koji su se prostirali pod plavim plaštevima Zvijezda, nadvilo jednom već pobijeđeno zlo. ---
| < | travanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
Linkovi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...