Fotoaparati blicaju, politicari se smjeskaju, nalivpera potpisuju, narod zbunjeno prati vijesti, upitnici lebde iznad glave nije im jasno....nije nam jaaaasno...koji to k....tocno nasa vlada potpisuje u toj silnoj EUforiji koja nas prati od kada su zapoceli pregovori. Ne znamo ni di smo danas, a kamoli di cemo biti sutra, a ovi "odozgo" nimalo ne olaksavaju. Izbacili su toboze komadicak ugovora u Vecernjem listu a ostatak?

Vec je dokazano da stalno tapkamo ko guske u magli i to jos s povezom na ocima. Zasto se uvijek osjecam zakinuto za informacije koje kroje moju buducnost? Mozda zato sto ih i ne dobivam? Valjda izvori s informacijama presuse dok dopru do gradjana, pa mi i dalje pijemo mutnu vodu.

Ne tice se ovo samo EU, isto se dogadja sa svim mogucim cinjenicama za koje bi narod trebao znati, al vlada se ocito povodi mislju da sto manje znamo to ce nas manje zaboliti. Dok ne zaboli. Koliko je izbora i kampanja provedeno od kada san ja postala glasacki sposobna...podosta. Koliko sam ja bila upucena u programe stranaka koje su sudjelovale u tim kampanjama...slabo. Svaki put samo ispljunu ili isprdnu detalj ili dva svoga "programa" a ostatak je ostavljen da ga otkrivamo nakon izbora.
Sjecam se izborne godine u kojoj sam ja bila maturantica. Mladi mozgovi, vecinom jos neuprljani politikom i politiziranjem, spremni za sjetvu i zetvu pa je regrutacija zapocela nemilosrdno po skolama, ispred skola, skolskim igralistima i kafanama uz skolu. Crveni i plavi djelili su letke, kape, olovke, kemijske, biljeznice, jakne, ma dali bi nam i livi bubreg samo da za njih potpisemo na nadolazecim izborima. Gong je isto navracao cesto pojasnjavajuci nam nase gradjanske obveze i prava. I nakupila sam se tako letaka da sam mogla cilu knjiznicu opskrbiti s njima, i listam ja tako te letke u potrazi za tom sposobnom strankom, koja se zalaze za malog covika, kojoj vridi dati glas, ciji program odgovara mojim uvjerenjima - ali programa nigdi. Uzalud utrosise toliko papira, kad na niti jedan nisu uspili napisat program, lipo od a do z , onako uredno, u crtice jedno ispod drugoga: napravit cemo: - to i to; - to i to; i - to i to... al eto, bice da su zaboravili, dogodi se.
Trazila sam onda informacije po njihovim stranicama, al ni tamo nije bilo bas nekog velikog uspjeha. Uglavnom pise di se to tocno triba prijavit da postanes clan, di tocno tribas ubaciti listic u glasacku kutiju, ko su clanovi i kandidati i koliko titula imaju ispred cijenjenog im imena.
Na televiziji nista bolje, samo sto nam tamo prosiruju znanje svojim slavnim povijesnim podvizima kad su jedni ucinili to i to za Hrvatsku, dok drugi to i to nisu ucinili. Pa nas podsjecaju u kojem je to selu otvorena skola za slijepe miseve od strane te i te stranke, a u kojoj je to opcini nacelnik iz te i te stranke pomoga babi pric cestu, i tako oni pljuju u suprotnim smjerovima i dice se neznatnim sitnicama, ko dica u osnovnoj, moj je tata bolji od tvog tate, al od programa za daljni napredak na temelju kojih bi ih tribali birati, opet nista. Znamo da su jedni malo liberalniji i pokusavaju biti cool, drugi malo konzervativniji i to je to, Tako da vecina i dalje bira plave jer su caca i dida glasali za plave, i crvene jer su caca i dida glasali za crvene a i slaze mi se uz boju cipela...

Al eto bilo kako bilo, koji kod bio uzrok izbora jedna ce stranka zasist u kozne fotelje i nastavit nas vodit ka ulasku u EU. Khm i sta sad od te EU ocekivati...Da, da na faksu su mi dali jos letaka u kojem je EU hvaljena i slavljena radi studentskih programa koji ti omogucavaju da studiras prvu godinu na Sveucilistu u Zadru/Zagrebu/Splitu..., drugu na Akaedmiji u Madridu, trecu u Parizu, a kad dobijes Bachelor degree iliti bakalarsku diplomu onda mos slobodno i prominit kurs pa sa studija jezika pribacit se na kvantnu fiziku ako oces...
No da program i je takav, zanimljiv, bezgranican, ko ce platit s Hrvatskom placom stan ili studentski dom, da ne spominjem skolarine u Madridu ili Parizu, znaci sidi doma uci i muci, Madrid mos gledat na televiziji.
Sto se tice studija jedina razlika ce biti sto ce nam vise Sveucilista u Europi otvoriti vrata da semestar ili dva odstudiramo negdje drugo preko Erasmusa i onda molimo boga da nam na maticnom Sveucilistu priznaju ispite koje smo polozili tamo. Takodjer cjene skolarina u EU zemljama bit ce jednake za nas kao i za francuze i svedjane i nijemce a ne kao i do sada 150% skuplje. Primjer: Studij Politologije na Trinity collegu u Dublinu za EU gradjene kosta 3600 eura godisnje, a za sve izvan EU (osim Amerike, Kanade i Australije) cak 18 000 eura godisnje - pa si ti to priusti.

To s ukidanjem granica zvuci kao super stvar ako imas namjeru ziviti i raditi u inozemstvu, no s druge strane to znaci da su i nase granice otvorene pa ce tako i kod nas imigrirati, samo pitanje je tko...Ne mozemo mi ocekivati navalu Nijemaca, Svedjana, Britanaca i slicnih nacija visokog standarda i obrazovanja, jer place koje im mi mozemo ponuditi u hrvatskoj nisu ni priblizno visoke kao one koje bi tamo imali. Irska je ulaskom u EU osjetila priliv visokoobrazovane radne snage iz Skandinavije, Francuske, Italije, Britanije..i vecina tih imigranata zaposlena je u Internet industriji jer su sve jace multinacionalne internet kompanije tipa Google, Microsoft, Accenture, HP, bazirane u Dublinu i Corku i od tamo pokrivaju citavu Europu.Na taj nacin Irsko gospodarstvo je profitiralo dovodjenjem kadrova koje sami nisu uspjeli proizvoditi. Mi nemamo sto ponuditi ni vlastitim visokoobrazovanim kadrovima a kamoli onim europskim koji su navikli na eure

Koliko multinacionalnih kompanija mi mozemo nabrojiti u Hrvatskoj? Stanu li na prste jedne ruke? Koga onda mozemo ocekivati? Bugare i Rumunje? One koji ce pristati da rade za duplo manju satnicu, da nam srozaju i ovo malo standarda sto imamo? One koji ce prositi na ulici zto sto im je to zanat a ne potreba?

Zemlje zapadne Europe vec godinama muku muce s njima, toliko da su im ukinuli povlastice koje imaju gradjani Europske Unije. Kad vide da ne mogu na Zapad, hoce li krenuti na jug?
A sto je s azilantima, ako nam Merkel kaze morate primitii te i te, bili oni zuti, crni ili zeleni, kako ce se uklopiti u nase jednolicno, jednonacionalno i jednokulturalno okruzenje. Priznali mi to ili ne mi smo rasisticka zemlja, to se da vidjeti na svakoj utakmici a i svako ljeto kad nam turisti dodju (cast izuzecima).

Nitko ne moze nazalost ni znati sto nas to tocno ceka, informacije imaju oni "gore" ali ih ljubomorno cuvaju samo za sebe, mi se moramo zadovoljiti onim iscenzuriranim sto nam pruze i moliti boga da ispadne dobro, jer ocito je da ni oni sami ne znaju sta cine.

Mogla sam slobodno nazvati ovaj post Povratak otpisanih, ili otpisanoga u ovom slucaju, ali koji god naslov bio mislim da cete skuziti poantu.

Nema nista ljepse od toga da radis ono sto volis i da uzivas u tome svaki dan, ali uz silne jadikovke kojih sam se naslusala kroz zivot zapitam se koliko ljudi zapravo radi ono sto vole i sto im je sudjeno (dobro, postojanje sudbine je vec rasprava za neki drugi post).
Zbog ovoga ili onoga razloga cesto studiramo ono sto nam nije bio san, radimo tamo gdje se uspijemo zaposliti a ne tamo gdje bi htijeli, toliko ljudi je zapravo isfruatrirano svakim radnim danom ili svakim dolaskom pred vrata skole ili sveucilista i nemaju snage za promjenu ili zbog potrebe ne mogu to promijeniti. Takodjer se sjetim toliko klinaca (sad vec odraslih ljudi) s kojima sam ja nekada dijelila skolske i sveucilisne klupe koji su nesretni nacinom na koji zaradjuju za zivot i studijima koje studiraju. Moja najbolja prijateljica je zbog nedostatka novca da ode u glavni grad studirati matematiku i fiziku (koje je, da se razumijemo, rasturala u srednjoj) upisala menadgment u vlastitom gradu. Dala je matematiku zajedno s jos 10 posto sretnika u prvom roku ali sve ostalo je islo poprilicno polako...toliko polako da se prva godina produzila na dvije, pa tri godine a onda je odustala, pa malo pauzirala, pa nasla srecu u ljubavi i udala se. Inace prije toga udaja joj nikad nije bila na pameti.

Poznajem tolike koji su na zahtijev roditelja upisivali Pravo ili Medicinu, jer valjda nam je urodjena misao da svi pravnici i doktori dobro zive, ali jbg nisu svi rodjeni za to.
Jedna poznanica upisala je medicinu na nagovor majke. Onesvijestila bi se svaki put kad bi vidjela les, fetus ili ista slicno. Nakon dvije godine vratila se doma, sad prodaje cipele u ducanu. Majka nije ponosna.

Ali sad cu spomenuti jedan suprotan slucaj. Slucaj osobe na koju sam ja jako ponosna. Moga mladjeg brata (sad bi on reka njnjnj a jesi se raspekmezila..e pa jesan )

Da se razumijemo u zivotu nisam upoznala lijeniju osobu od njega i nije bas zasluzio da ga stavim za primjer drugima ali ajde.
Prosao je kroz sito i reseto (sto bi rekla moja stara) zahvaljujuci bolesti s kojom je rodjen i koja ga je sprijecavala da odrasta na isti nacin kao i njegovi vrsnjaci. Vecinu djetinjstva proveo je pod staklenim zvonom, pod budnim okom moje stare koja je pazila da se ne bi ozlijedio, ogrebao ili slicno jer jer njegove krvne plocice nisu bile sposobne zaustaviti bilo kakvo krvarenje. Problemi s ozljedama i zglobovima sprijecavali su ga da se bavi ikakvim sportom, sto je za jednog klinca u Dalmaciji poprilicno stran pojam, di prakticki odrastas na ulici uz balun, nogomet i kosarku.
Starom je to poprilicno tesko padalo, ipak je to jedini sin, pa tija bi on da igra i skace ko sva normalna dica. Pa bi ga pustija na kosarku s prijateljima dok stara ne bi bila doma, pa bi se ovaj vratija u modricama, i iduca dva dana mora provesti u oblozima od jogurta, gospine trave, trputca i vrag zna cega bi stara sve smuckala iz svog vrta. Onda je stari pokusava s drugim opcijama, tija ga je upisati na veslanje, al bilo je skupo, pa na stolni tenis, ali i to zahtjeva dobru kondiciju i rad nogama i rukama, njegovi zglobovi to nisu podnosili najbolje. Nakon pismene zabrane od strane doktora kojiom je bio oslobodjen Tjelesnog odgoja u skoli stari je morao odustati od ideje da ce imat sina sportasa.
Drugi je problem bio imati i odrzavati prijateljstva kad svi klinci u kvartu i skoli igraju nekog vraga, pa ako se skupe di onda ce zaigrat nogomet, onda ce trcat naokolo, skakat priko zidica, penjat se na stabla da kradu trisnje. Stara je tu priskakala u pomoc svojim kreativnim rjesenjima na stetu cacinog skromnog budjeta i mi smo postali prva kuca u ulici koja je imala kompjuter . Buraz nije bio sam, uvik je tu bio neko da igra s njim Need for speed i ko zna koje igrice sto su tada bile In. Nije bilo opasnosti da se ozlijedi, dica u kvartu sritna, on sritan, stara sritna. Jednom je slucajno u naguravanju iz ciste zezancije s jednim frendom opizdija malo jace o rub stolice. Nije staroj nista reka jer bila je stroga i onako djetinjasto se bez razloga boja reakcije, nakon dva dana poceja se zaliti na bolove u trbuhu. Zavrsija je misec dana u bolnici zbog unutarnjeg krvarenja, tad je svima valjda postalo jasno da materini strahovi nisu bili uzalud.
To se i potvrdilo kad je klinac njegovog godista s istim stupnjem bolesti, koji je pohadjao iste terapije kao i on ali bio odgajan na drugi, puno slobodniji nacin, zavrsio u kolicima. Stara je to uvik caci nabijala na nos: -Vidis da ga nisan cuvala i pazila ko oci u glavi i da san ga pustila da igra nogomet i trci s dicom naokolo sad bi i ja kolica gurala-

Bezuspijesno ga je stara u tom periodu pokusavala navuci na citanje i slicne aktivnosti. Dok san ja s jedne strane gutala knjige ko moljac, on bi radije provodio sate piljeci u ekran bez obzira sto je bilo na tv-u.
Isto je bilo i sa skolskim knjigama, biza je od njih ko vrag od tamjana. Mater bi uredno, ali sa strepnjom isla na roditeljske sastanke i informacije. Djabe sve kad on razvali muziku sa strane i toboze uci povijest, ne bi se vrag skoncentrira na Hitlera i Tita dok se James Hetfield dere sa strane.
Unatoc tome nikad nije pao razred, uvik se izvlacija na neki bijedni prosijek tipa 3.oo s tim da je jedinu peticu ima iz Likovne umjetnosti. Cak je i iz vjeronauka ima trojku jer je u ranim danima razvio sklonost ka ateizmu i odlucno odbijao uciti Zavijete.
Od uvijek je tvrdoglav i na svoju ruku. Profesori su se tuzili kako je bistar i pametan, te poprilicno zreo za svoje godine ali kako ima problema s koncentraciojm i opcenito obracanjem paznje na njih. Bilo mi je jasno kad sam bacila pogled na njegove bijeznice koje su umjesto biljeskama s nastave bile ispunjene skicama i crtezima.

Pravi problemi nastali su pri upisu u srednju skolu. Svaka bolja skola trazila je odredjen broj bodova za upis a u njega bodova ni za lik nije bilo. Drugi problem bio je u tome sto vecinu skola zbog svog stanja nije bio u mogucnosti pohadjati ili ne bi bilo smisla zbog zvanja koje poslije ne bi mogao obavljati. Da ode za kuhara, ne moze..ne smije se opeci, porezati..gradjevina, sacuvaj boze da mu blok padne na nogu, da se udari cekicem ili ista slicno, automehanicar..alati, varenje, ozljede na sve strane...za gimnaziju bodova nema, za ekonomsku bodova nema, za medicinsku bodova nema, arhitekturu takodjer... Pitamo njega da se izjasni, on kaze da mu je svejedno...cisto se ignorativno postavio naspram svega sto je imalo veze s njegovom daljnom edukacijom u tolikoj mjeri da je bilo smijesno. Osvrnem se onda po njegovoj sobi, portreti njegovih omiljenih bendova, grafiti, crtezi, gitara u kutu.. Ajmo mi njega upisati u Umjetnicku. Stari proguta knedlu , ja i stara piljimo u brata ko u labaratolijskog misa i proucavamo njegove crte lica. On se osmijehne, ka bi, al koliko triba bodova. Prolistam ja onaj vodic za upise u srednje skole, traze dosta bodova ali ako polozi neke testove (slikanje, modeliranje glinom, raspoznavanje boja i sl) moga time nadoknaditi bodove koji mu nedostaju. Staru puca entuzijazam, stari guta drugu knedlu, brat drma nesto po giari i ne obazire se vise. -bU u u umjetnicka... Sta to nije malo sissy?, oglasi se stari napokon.
- A dis od njega, kaze mu stara
- Pa ne znam, neku malo manje pedersku, sta ce tamo, crtati gole muske i krojit haljine?
Tu se ja opalim smijati pa mu objasnim da Skola primjenjene umjetnosti i dizajna (ka puni naziv. Mi je doduse samo zovemo tekstilna jer su dizajn tekstila i odjece najstariji smjerovi u skoli) nije samo za cure i pedere jer osim tekstilnog dizajna (koji je pohadjala moja stara) tu postoji jos razliciti niz smjerova, od grafickog dizajna, do fotografije koji bi se njemu mogli sviditi.
- Upisat cu fotografiju- dobaci buraz tamo iz svog svita i nastavi tamburati po gitari

Nedugo nakon toga otisao je na prijemni, prosao sve zadatke koje je imao i pokupio maksimalan broj bodova . Od tada rastura. Stara je ponovno na informacijama redovito ali ovaj put ide bez stresa. Jednom sam ja otisla na informacije umisto nje, jer mi je bilo usput naletit tamo s faksa. Razrednica ga je nahvalila pred svima, kako je najbolji u razredu sto se tice ocijena i ponasanja. Strucne predmete rastura, tu je doduse uvik ta matematika koju polozi cisto onako da je se rijesi, engleski ga isto ne zanima previse ali zato sve ostalo su ciste petice, da ne spominjem da se sam iz cista mira upisao na dodatne predmete koji nisu obavezni pohadjati ali ga ocito zanimaju, i cak je dobio nekoliko pohvala na racun radova koji su slani na natjecanja, interne izlozbe i sl. Navodno je predao najvise radova profesoru fotografije s obzirom na ostale ucenike. I oh yes, to je ono sto nam sad svima donosi osmijeh na lice.

Caca je ponosan, skoro pa je kredit diga da mu kupi njegove svete Nikone (jednog analognog drugog digitalnog), ali mu ih je kupio i to s osmjehom na licu. Sad je moj brother maturant i vec je onako volonterski radio u nekoliko grafickih studija i prikupljao znanja iz prve ruke i sto je najvaznije, uzivao je u tome .

Eto to je valjda dokaz da kad radis ono sto te usrecuje uspijeh zagarantiran. Nije svatko rodjen za sve. Ako te ne idu brojevi, makni se od njih, ako ne znas slikati, makni se od kista, ako ne volis pomagat ljudima, odjebi medicinu. Kad radis nesto sa strascu postoji mogucnost da postanes najbolji u tome, kad se forsiras da se skolujes ili radis ono sto ne volis, maksimum koji mozes postici je prosijek i vlastita mizerija. Tako da je moj savjet, iskoristite svoje talente ljudi da dobro zivite i da vam dobro bude u zivotu. Svatko od nas posjeduje bar jedan, samo ga treba otkriti :)<