Mogla sam slobodno nazvati ovaj post Povratak otpisanih, ili otpisanoga u ovom slucaju, ali koji god naslov bio mislim da cete skuziti poantu.

Nema nista ljepse od toga da radis ono sto volis i da uzivas u tome svaki dan, ali uz silne jadikovke kojih sam se naslusala kroz zivot zapitam se koliko ljudi zapravo radi ono sto vole i sto im je sudjeno (dobro, postojanje sudbine je vec rasprava za neki drugi post).
Zbog ovoga ili onoga razloga cesto studiramo ono sto nam nije bio san, radimo tamo gdje se uspijemo zaposliti a ne tamo gdje bi htijeli, toliko ljudi je zapravo isfruatrirano svakim radnim danom ili svakim dolaskom pred vrata skole ili sveucilista i nemaju snage za promjenu ili zbog potrebe ne mogu to promijeniti. Takodjer se sjetim toliko klinaca (sad vec odraslih ljudi) s kojima sam ja nekada dijelila skolske i sveucilisne klupe koji su nesretni nacinom na koji zaradjuju za zivot i studijima koje studiraju. Moja najbolja prijateljica je zbog nedostatka novca da ode u glavni grad studirati matematiku i fiziku (koje je, da se razumijemo, rasturala u srednjoj) upisala menadgment u vlastitom gradu. Dala je matematiku zajedno s jos 10 posto sretnika u prvom roku ali sve ostalo je islo poprilicno polako...toliko polako da se prva godina produzila na dvije, pa tri godine a onda je odustala, pa malo pauzirala, pa nasla srecu u ljubavi i udala se. Inace prije toga udaja joj nikad nije bila na pameti.

Poznajem tolike koji su na zahtijev roditelja upisivali Pravo ili Medicinu, jer valjda nam je urodjena misao da svi pravnici i doktori dobro zive, ali jbg nisu svi rodjeni za to.
Jedna poznanica upisala je medicinu na nagovor majke. Onesvijestila bi se svaki put kad bi vidjela les, fetus ili ista slicno. Nakon dvije godine vratila se doma, sad prodaje cipele u ducanu. Majka nije ponosna.

Ali sad cu spomenuti jedan suprotan slucaj. Slucaj osobe na koju sam ja jako ponosna. Moga mladjeg brata (sad bi on reka njnjnj a jesi se raspekmezila..e pa jesan )

Da se razumijemo u zivotu nisam upoznala lijeniju osobu od njega i nije bas zasluzio da ga stavim za primjer drugima ali ajde.
Prosao je kroz sito i reseto (sto bi rekla moja stara) zahvaljujuci bolesti s kojom je rodjen i koja ga je sprijecavala da odrasta na isti nacin kao i njegovi vrsnjaci. Vecinu djetinjstva proveo je pod staklenim zvonom, pod budnim okom moje stare koja je pazila da se ne bi ozlijedio, ogrebao ili slicno jer jer njegove krvne plocice nisu bile sposobne zaustaviti bilo kakvo krvarenje. Problemi s ozljedama i zglobovima sprijecavali su ga da se bavi ikakvim sportom, sto je za jednog klinca u Dalmaciji poprilicno stran pojam, di prakticki odrastas na ulici uz balun, nogomet i kosarku.
Starom je to poprilicno tesko padalo, ipak je to jedini sin, pa tija bi on da igra i skace ko sva normalna dica. Pa bi ga pustija na kosarku s prijateljima dok stara ne bi bila doma, pa bi se ovaj vratija u modricama, i iduca dva dana mora provesti u oblozima od jogurta, gospine trave, trputca i vrag zna cega bi stara sve smuckala iz svog vrta. Onda je stari pokusava s drugim opcijama, tija ga je upisati na veslanje, al bilo je skupo, pa na stolni tenis, ali i to zahtjeva dobru kondiciju i rad nogama i rukama, njegovi zglobovi to nisu podnosili najbolje. Nakon pismene zabrane od strane doktora kojiom je bio oslobodjen Tjelesnog odgoja u skoli stari je morao odustati od ideje da ce imat sina sportasa.
Drugi je problem bio imati i odrzavati prijateljstva kad svi klinci u kvartu i skoli igraju nekog vraga, pa ako se skupe di onda ce zaigrat nogomet, onda ce trcat naokolo, skakat priko zidica, penjat se na stabla da kradu trisnje. Stara je tu priskakala u pomoc svojim kreativnim rjesenjima na stetu cacinog skromnog budjeta i mi smo postali prva kuca u ulici koja je imala kompjuter . Buraz nije bio sam, uvik je tu bio neko da igra s njim Need for speed i ko zna koje igrice sto su tada bile In. Nije bilo opasnosti da se ozlijedi, dica u kvartu sritna, on sritan, stara sritna. Jednom je slucajno u naguravanju iz ciste zezancije s jednim frendom opizdija malo jace o rub stolice. Nije staroj nista reka jer bila je stroga i onako djetinjasto se bez razloga boja reakcije, nakon dva dana poceja se zaliti na bolove u trbuhu. Zavrsija je misec dana u bolnici zbog unutarnjeg krvarenja, tad je svima valjda postalo jasno da materini strahovi nisu bili uzalud.
To se i potvrdilo kad je klinac njegovog godista s istim stupnjem bolesti, koji je pohadjao iste terapije kao i on ali bio odgajan na drugi, puno slobodniji nacin, zavrsio u kolicima. Stara je to uvik caci nabijala na nos: -Vidis da ga nisan cuvala i pazila ko oci u glavi i da san ga pustila da igra nogomet i trci s dicom naokolo sad bi i ja kolica gurala-

Bezuspijesno ga je stara u tom periodu pokusavala navuci na citanje i slicne aktivnosti. Dok san ja s jedne strane gutala knjige ko moljac, on bi radije provodio sate piljeci u ekran bez obzira sto je bilo na tv-u.
Isto je bilo i sa skolskim knjigama, biza je od njih ko vrag od tamjana. Mater bi uredno, ali sa strepnjom isla na roditeljske sastanke i informacije. Djabe sve kad on razvali muziku sa strane i toboze uci povijest, ne bi se vrag skoncentrira na Hitlera i Tita dok se James Hetfield dere sa strane.
Unatoc tome nikad nije pao razred, uvik se izvlacija na neki bijedni prosijek tipa 3.oo s tim da je jedinu peticu ima iz Likovne umjetnosti. Cak je i iz vjeronauka ima trojku jer je u ranim danima razvio sklonost ka ateizmu i odlucno odbijao uciti Zavijete.
Od uvijek je tvrdoglav i na svoju ruku. Profesori su se tuzili kako je bistar i pametan, te poprilicno zreo za svoje godine ali kako ima problema s koncentraciojm i opcenito obracanjem paznje na njih. Bilo mi je jasno kad sam bacila pogled na njegove bijeznice koje su umjesto biljeskama s nastave bile ispunjene skicama i crtezima.

Pravi problemi nastali su pri upisu u srednju skolu. Svaka bolja skola trazila je odredjen broj bodova za upis a u njega bodova ni za lik nije bilo. Drugi problem bio je u tome sto vecinu skola zbog svog stanja nije bio u mogucnosti pohadjati ili ne bi bilo smisla zbog zvanja koje poslije ne bi mogao obavljati. Da ode za kuhara, ne moze..ne smije se opeci, porezati..gradjevina, sacuvaj boze da mu blok padne na nogu, da se udari cekicem ili ista slicno, automehanicar..alati, varenje, ozljede na sve strane...za gimnaziju bodova nema, za ekonomsku bodova nema, za medicinsku bodova nema, arhitekturu takodjer... Pitamo njega da se izjasni, on kaze da mu je svejedno...cisto se ignorativno postavio naspram svega sto je imalo veze s njegovom daljnom edukacijom u tolikoj mjeri da je bilo smijesno. Osvrnem se onda po njegovoj sobi, portreti njegovih omiljenih bendova, grafiti, crtezi, gitara u kutu.. Ajmo mi njega upisati u Umjetnicku. Stari proguta knedlu , ja i stara piljimo u brata ko u labaratolijskog misa i proucavamo njegove crte lica. On se osmijehne, ka bi, al koliko triba bodova. Prolistam ja onaj vodic za upise u srednje skole, traze dosta bodova ali ako polozi neke testove (slikanje, modeliranje glinom, raspoznavanje boja i sl) moga time nadoknaditi bodove koji mu nedostaju. Staru puca entuzijazam, stari guta drugu knedlu, brat drma nesto po giari i ne obazire se vise. -bU u u umjetnicka... Sta to nije malo sissy?, oglasi se stari napokon.
- A dis od njega, kaze mu stara
- Pa ne znam, neku malo manje pedersku, sta ce tamo, crtati gole muske i krojit haljine?
Tu se ja opalim smijati pa mu objasnim da Skola primjenjene umjetnosti i dizajna (ka puni naziv. Mi je doduse samo zovemo tekstilna jer su dizajn tekstila i odjece najstariji smjerovi u skoli) nije samo za cure i pedere jer osim tekstilnog dizajna (koji je pohadjala moja stara) tu postoji jos razliciti niz smjerova, od grafickog dizajna, do fotografije koji bi se njemu mogli sviditi.
- Upisat cu fotografiju- dobaci buraz tamo iz svog svita i nastavi tamburati po gitari

Nedugo nakon toga otisao je na prijemni, prosao sve zadatke koje je imao i pokupio maksimalan broj bodova . Od tada rastura. Stara je ponovno na informacijama redovito ali ovaj put ide bez stresa. Jednom sam ja otisla na informacije umisto nje, jer mi je bilo usput naletit tamo s faksa. Razrednica ga je nahvalila pred svima, kako je najbolji u razredu sto se tice ocijena i ponasanja. Strucne predmete rastura, tu je doduse uvik ta matematika koju polozi cisto onako da je se rijesi, engleski ga isto ne zanima previse ali zato sve ostalo su ciste petice, da ne spominjem da se sam iz cista mira upisao na dodatne predmete koji nisu obavezni pohadjati ali ga ocito zanimaju, i cak je dobio nekoliko pohvala na racun radova koji su slani na natjecanja, interne izlozbe i sl. Navodno je predao najvise radova profesoru fotografije s obzirom na ostale ucenike. I oh yes, to je ono sto nam sad svima donosi osmijeh na lice.

Caca je ponosan, skoro pa je kredit diga da mu kupi njegove svete Nikone (jednog analognog drugog digitalnog), ali mu ih je kupio i to s osmjehom na licu. Sad je moj brother maturant i vec je onako volonterski radio u nekoliko grafickih studija i prikupljao znanja iz prve ruke i sto je najvaznije, uzivao je u tome .

Eto to je valjda dokaz da kad radis ono sto te usrecuje uspijeh zagarantiran. Nije svatko rodjen za sve. Ako te ne idu brojevi, makni se od njih, ako ne znas slikati, makni se od kista, ako ne volis pomagat ljudima, odjebi medicinu. Kad radis nesto sa strascu postoji mogucnost da postanes najbolji u tome, kad se forsiras da se skolujes ili radis ono sto ne volis, maksimum koji mozes postici je prosijek i vlastita mizerija. Tako da je moj savjet, iskoristite svoje talente ljudi da dobro zivite i da vam dobro bude u zivotu. Svatko od nas posjeduje bar jedan, samo ga treba otkriti :)<