Dijeta, zbunjenost, odreðena odrastanja koja me plaše...

Ja sam jedna užasno gladna žena.
Ok, nisam baš gladna kao gladna, ono, stvarno gladna, dapaèe, tijelo mi je u totalnom šoku od tolik kolièine zdravih vlakana i manjka toksiènog junka...
Ali sam gladna odreðene hrane.
Npr, otkako više ne radim ja i Nezakoniti imamo naš mali jutarnji ritual – navijem budilicu u 6, i dok se on tušira ja skuham kavu, pripremim stol, nabijem dioptrijske naoèale na nos (èim malo proðu vruæine idem na lasersko skidanje dioptrije. Što je prednost života bez limita na kartici...), zavežem kosu, navuèem nešto na sebe, uskoèim u japanke i u 6 i po se spustim u Billu po vruæi friški mali francuz i kilo naranaèa za svog dragog.
Zatim sjedamo za stol i ... pa, doruèkujemo. Tj. on doruèkuje. Satare cijeli vruæi mali francuz s maslacem i jebeno dobrim džemom od jagoda ili šljiva koji sam ja sama radila, skupa s friško cijeðenim sokiæem od naranèe koji sam štrukala za moju ljubav i veeeeelikim aromatiziranim cappuccinom s puno pjene od „debelog“ mlijeka koje kupujem iskljuèivo za aparat za capuccino. Cappuccino miriše, svježi topli kruh miriše, maslac se s njega cijedi... A s mojih usta se niz bradu cijede sline dok brljam po svom tanjuru podgrijane juhe od kupusa i kroz zube cijedim tursku kavu zaslaðenu s 10 žlièica stevije (uzalud...) i zamaæanu s dvije kapi bijele vodice koja se prodaje kao mlijeko s niskim postokom masnoæe.
Patim.
Juèer sam bila u napasti da popustim, zapravo poèela sam se sva tresti od žudnje pred odjelom kruha i peciva, pa sam uz kruh kupila i kroasan od marelice, lisnato s èokoladom i štrudel od sira, sve još uvijek toplo i oh tako mirisno, i odmah po izlasku iz Bille zagrizla u lisnato s èokoladom.
Ajme.
Ajme taj trenutak kad sam osjetila predivno toplo masno pecivo i èaroban okus topeæe èokolade na nepcu... Koji seks, koji bakraèi! Daj masti, daj šeæera i škroba!
Sreæom, ekstaza je trajala kraæe od prosjeènog orgazma. Prije nego što sam uspjela progutati ispljunula sam zalogaj u kanu za smeæe i još u nju pobacala i peciva.
Apage!
A doma sam iz frižidera izvadila lonèinu smrdljivog ukropa, izvadila par kacijoli, podgrijala i pokusala u agoniji, dok je moj najdraži grabio po marmeladi i smijao se mojim nadljudskim naporima da se u skoroj buduænosti uvuèem u najuže moguæe traperice koje postoje na tržištu.

Ok, zapravo malo varam. Samo mrvicu. Vani umjesto velike kave s mlijekom pijem cappucino s vanilijom, lješnjakom ili karamelom. Ali to je sve. Inaèe se držim dnevnog i tjednog rasporeda.

Nije mi lako ni kad kuham ruèak.
Nezakoniti, naime, voli kripnu domaæu spizu preko tjedna, a vikendom jesti vani. Trenutaèno se samo zbog mene odrekao vikend obrokapo restoranima. Pa zato moram kuhati i subotom i nedjeljom. Danas sam, na primjer, napravila teleæi gulaš s krumpirima i mahunama, krem juhu od brokule (domaæu, ne iz kesice) i pitu od bresaka. Na ruèku smo imali njegove mamu i tatu, brata i bratovu buduæu suprugu. Oni su se davili u spizi. Ja sam se davila od muke. Kupus-juhom, blitvom i piletinom s grill tavice (bez masnoæa). Za desert sam pojela kutijicu Tic-Taca.
Mislim, nije Tic-Tac toliko loš, ali ipak više volim one Das Gesunde Plus Wohlbefinden Zuckerfrei Pfirsich Mintse iz DM-a, one s okusom breskve.

A nekako mi se èini da svi oko mene stalno nešto jedu.
Juèer sam otišla na podnevnu kavicu s AA do Egoista, nakon èega smo odluèile prošetati na još jednu hranjivu kavicu do Žbirca. Ja sam bila gladna pa sam srkala rashlaðeni rooibos èaj s jagodama i goji bobicama iz boèice koju uvijek nosim sa sobom (kad ne mogu jest mogu bar pokupovat pola Kuæe Èaja i nalijevati se èajevima...). I AA je bila gladna pa smo stale kraj Male Kuæe da ona uzme piletinu u tortilji. Inaèe, problem s AA je u tome što ona nikad ne zna koje bi priloge stavila u fast food, pa uvijek uzima ono što uzme neko drugi. Tako da me natjerala da odaberem priloge za nju. Ah, prilozi uz piletinu u tortilji iz Male Kuæe... Moje omiljeno... Malo ljute hot salse, puno blagog umaka od jogurta, malo gaude, malo feta sira, svježa paprika, kukuruz, rajèice... i par kapi Tabasca. Ay Caramba i Carambita! AA je zagrizla u tortilju, a ja sam morala isti sekund odjuriti doma i podgrijati tanjur odvratne juhe.

Ok, nije da ljudi oko mene odobravaju moju najnoviju dijetu.
Frendice su mi podrška. One razumiju.
I Mama. Ona je ionako cijeli život živi na kavi, cigaretama i vodi, i smatra da je odricanje zdravo i nužno za ženu koja ima moju tjelesnu graðu. Dapaèe, Mama je oduševljena. Trenutaèno me èak ni ne smatra mekušnom, slabom i beskarakternom, što je veliki pomak u našim odnosima...
Nezakoniti baš i ne. On se boji da bih mogla izgubiti cice. A i dosadno mu je jesti sam. Mada, nije da nema razumijevanja. I on je bio na režimu kad je skidao petnaest kila, ali to je bilo vrijeme kad nismo bili zajedno.
Pa mi je nabavio trenera. Tj. doveo mi je frajera s kojim je on radio kad je skidao višak. Momak je odlièan, zaslužan za nekoliko boljih ženskih tijela u gradu, i s njimpoèinjem raditi èim mi skinu šavove s prstiju (nekidan sam, naime, skoro ostala bez cijelog jednog i pola dva prsta, kad sam testirala moje lijepe nove profesionalne noževe na teleæoj ruži za dragoga... Nije mi toliko žao prstiju, mada sam za z izbjegla prerezati tetive i živce, ali ne mogu prežaliti teletinu koje se, dok sam pješke trèala na hitni kirurški, doèepao pas i smazao je. Bio je to stvarno krasan komad mesa, obraðen onako kako sam nauèila na Masterchefu...).
Ali trener bi me stavio na nekakvu prehranu s kojom sve to ide puno sporije, a ja to ne želim. Želim na brzinu odvaliti nešto kila pa tek onda krenuti s izbalansiranom prehranom.
I onda se ja s tim trenerom svaðam... Ali ok, ako mi je propisao prehranu ne znaèi da æu se ja iste i držat, ne? Barem ne još.

Nego, nakon nekoliko mjeseci totalno nenamjerno prekinute komunikacije, opet sam poèela kafenisati s ludom rodicom J.

J se osjeæa dobro. Totalno je, kako ona kaže, produhovljena u zadnje vrijeme. I nekako.... normalna.
Nakon što je na par mjeseci bila zabludjela u veganstvo i pogoršala svoju ionako kroniènu anemiju, i sve to kombinirala s nekakvim budistièko-hinduistièko-starokršæanskim filmom u glavi, za vrijeme trajanja kojeg je bezuspješno meditirala, bavila se raznoraznim jogama i duhovnim praksama (ma što joj to znaèilo), te napokon odustala. Ali tek nakon što joj je željezo spalo na nulu, rebra provirila kroz top, cice se smežurale i smanjile na velièinu suhe šljive a skoèni zglob izletio pri pokušaju svladavanja nekog èudnog joga položaja.
Sad je cool. Opet se prejeda biftecima u papru iz kuæne radinosti i husarima iz Hrvatskih kolaèa, gips s noge još nije skinula, a dogodilo se još nešto jaaaaaako važno. I krajnje neobièno.
Naime, rodica J je uspjela 7 mjeseci izdržati na istom radnom mjestu!
Nije dala otkaz!
Dapaèe, sasvim joj je ok na poslu.
Osim toga, ovo ljeto, za razliku od prošlih ljeta, nije provela financirajuæi nekog novog nadripseudoartista po jadranskim otocima. Niti je sreæu pronašla u zagrljaju nekakvog ocvalog gradskog ženskara.
Rodica J radi cijelo vrijeme na istom radnom mjestu. A kupila je i peglu za kosu i Rowentinu rotirajuæu fen-èetku, pa napokon izgleda kao normalna žena.

Nisam sigurna da mi se sviða takva rodica J.
Naime, J je oduvijek bila... Pa, jednostavno J.
Ok, nikada nisam blagonaklono gledala na njene blesave ispade, manjak zdravog razuma, morbidan izbor muškaraca i bahati životni stil, ali to je bilo... Pa, to je nekako bila jedna od rijetkih konstanti u mome životu. Rodica J je oduvijek bila takva, buèna, nerazumna, dramatièna, neuredna, zbunjujuæa, nepredvidljiva, razmažena, histerièna i nepodnošljiva. A ja sam uvijek šizila na nju i zbog nje, i vjeèito je neodobravala. Ali... to je bila ONA! I uvijek je bila takva!
A sada više nije.
Sjeæam se dobro njenih plišanih trenerki uvuèenih u jahaæe èizme i krznenih bundi od obje pokojne bake koje nosila preko takvih besmislenih kombinacija. Opæenito, njene perverzne sklonosti da nosi vintage bundu i par dijamantiæa u ušima, uvijek i u svakoj prigodi, èak i ako ispod krzna ima pidžamu i ide na brzinu kupiti kruh i mlijeko u Keruma ispod kuæe. I njene vjeèno razvaljene frizure, merlinke poèešljane petardom. I njenih razmazanih ruževa ili uflekane maskare, njenih šljokièavih haljinica za izlaske koje bi oblaèila preko traperica za na posao, njenih velikih i skupih dizajnerskih torbi koje bi oštetila nakon dva dana i u kojima se moglo naæi svašta – od æelave Barbike, preko više kutijica razmrvljenog pudera i zgnjeèenih ruževa, paketa Barillinih špageta, nekoliko boèica parfema za koje mjesecima nije znala gdje su nestale, napola pojedenih peciva, pola boce votke, multivitaminskih medvjediæa za djecu, glave mjenjaèa, prljave muške potkošulje, zanimljivih oblutaka s plaže, kliješta papagajki, izolir trake, male staklenke Nutelle... Njenog osebujnog i spontanog immagea cure koja je planirala izaæi iz stana meðu ljude kao dotjerana girly lutkica ali se negdje na pola puta odluèila na stil Jovanke Broz, u meðuvremenu odustala i od toga i izjurila iz kuæe u prvim cipelama koje je dohvatila jer, kao i obièno kasni veæ 45 minuta, a još toliko joj treba da stigne do mjesta na kojem se dogovorila naæi. Njenih vjeènih kašnjenja. Njenih odustajanja od poslova, zbog èega ju je jedno vrijeme pratio loš glas meðu pripadnicima struke u gradu. Njene ovisnosti o kolaèima i dijetama (ok, neki zlobnici bi to nazvali bulimijom, ali pa što onda, zar je svi nemamo barem malo?). njenog apsolutno nepriliènog ponašanja kad je puna alkohola. Njenog katastrofalnog izbora frajera...
I normalno da se dobro sjeæam kad je još do prije nekoliko mjeseci to bila ona. Veæ godinama.
Ova nova J s kojom se posljednjih dana intenzivno družim me pomalo plaši.
Uvijek na vrijeme dolazi na dogovoreno mjesto.
Uredno ošišana (i to s šiškama!), njegovane i oblikovane frizure.
Odjevena u diskretne košuljice ili majce koje se slažu s hlaèama ili suknjom, i na sve to odgovarajuæe pristojne cipele. Nigdje golotinje na neoèekivanim mjestima, ništa predugo ili prekratko, nikakvih 10 komada suvišnog nakita na vidiku. Uredno prozirno sjajilo na usnama, ni traga crvenog ili pink ruža na usnama (a kamoli na zubima). Uredan lak na neizgriženim noktima. Ok, još uvijek vuèe ogromnu torbu na ramenu, ali nekako mi se èini da u njoj ima puno manje škovaca i neoèekivanih predmeta, a ono što iz nje vadi nije pokriveno razmrvljenim kompaktnim puderom.
Ne dere se na konobare. Ne urla pozdrave s jednog kraja kafiæa na drugi, tek pristojno mahne ili se ustane i doðe do osobe koju želi pozdraviti. Ne komunicira glasom 4 oktave višim od onog koji bi se kategorizirao pod glasnim. Ne gestikulira tako da ruši stvari sa stolova i ozlijeðuje sugovornike.
Èak i vozi poprilièno staloženo, bez dramatiènih koèenja, naglog prebacivanja brzina, zlostavljanja gasa, neoèekivanog pretjecanja, nedozvoljenih polukružnih okretanja (ok, u tjedan dana samo se dva puta nedozvoljeno polukružno okrenula i oba puta je cesta bila zapravo skoro prazna...) i ne svaða se s drugim vozaèima kroz prozor dok ja pokušavam umrijeti od srama ili barem potonuti u svoje sjedalo...

A èini mi se da se trudi biti i puno manje egocentrièna i da je opasno smanjila onaj svoj“ ja pa ja i ja te ja i još malo mene“ pristup ljudima oko sebe.

Nešto se èudno dogaða s njom.
Ne spominjem joj moju iznenaðenost njenom neoèekivanom preobrazbom. Zapravo, uopæe ne spominjem ništa pred njom, osim standardnih komplimenata za frizuru i krpice.
Ima li to možda neke veze s (njenim) 30-im roðendanom?
A ja nisam sigurna da li sam sretna zbog nje, i opæenito zbog èinjenice da se pretvorila u normalno ljudsko biæe.
Ili sam zapravo prestravljena jer mi nije jasno što se to s njom dogodilo, a stvarno mi nije jasno što se to s njom dogodilo. Ni kako. I, najvažnije, ZAŠTO?
I da li me to što sada mogu s njom u javnost bez da me u iti jednom trenutku pogodi osjeæaj da se moram ljudima oko sebe isprièati zbog J-inog postojanja raduje ili èak pomalo i rastužuje.
J i njena ekscentriènost i dramatièno traženje pažnje su mi nekako uvijek bile konstantne i samopodrazumijevajuæe stvari u životu. Drugaèiju J ne bih mogla ni zamisliti, jer takvu je znam oduvijek, otkako smo bile sasvim male.
A ako J više nije J koja je oduvijek bila, tko je onda ova nova J i zašto je takva?
Ako od J više ne mogu oèekivati da bude jednostavno J kakvu poznajem, znaèi li to da svijet postaje neko èudno mjesto u kojem više ništa nije sigurno i nepromjenjivo?
I, najstrašnije od svega, ako je J odluèila napraviti nekoliko ustupaka da bi se prilagodila okolni u kojoj živi, nauštrb svom sebeljublju i potrebi za dramom, i odustajuæi od apsolutno svega što ju je èinilo tako uzrujavajuæe jedinstvenom pojavom, znaèi li to da æu i ja u jednom trenutku odustati od sebe na neki naèin? Napraviti nekoliko ustupaka Nezakonitom i/ili svojoj obitelji? Postati kuæanica, supruga, majka i prihvatiti pretvoriti se u nešto u što se od mene oduvijek oèekuje da se pretvorim, i što cijelog života kategorièki odbijam?

Ako je J odustala od svoje vjeène igre razmažene ekscentriène princeze, hoæu li i ja u jednom trenutku ipak pokleknuti i odustati od vjeène nestalne kokete i teenagerice koju nikako da pustim da se odlijepi od mene i dozvoli mi da postanem žena kakva se od mene oèekuje da budem?

11.09.2011. u 18:04 sati | 16 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.