Zašto mrzim ljeto i kako je dalje bilo

Napokon je pala nekakva mala kiša!
I mrvicu je zahladilo.
Samo mrvicu...
Ono, pola stupnja. Ali i to je nešto.

Umrla sam ovih zadnjih dana.
Kad sam krepana od vruæine postajem totalno sociopatski asocijalna. I ništa mi se živo ne da. Bila sam na nekim piæima i par roðendana, bila sam èak i jednom naveèer vani (potez Egoist-Hedonist-Tenis, èudo jedno od izlaska u krugu od – koliko? – 300-tinjak metara), ali zaboga, tako je užasno vruæe da nemam ni želje ni volje izlaziti meðu ljude. Niti se baviti ikakvim društvenim zadacima, obavezama i vještinama.
Ljudi oko mene postaju naporni i suvišni.
Sve postaje naporno i suvišno.
Osim ogromnih kolièina tekuæine, vrlo hladne tekuæine, blažene klime, i... i, ne znam, dovoljno hladnog mora. Ali mi je more trenutaèno zabranjeno, pa sam eto svela preživljavanje na vodu i klimu.
Èak je i hrana naporna, suvišna i samo smeta.
Televizija, telefon, internet, sve mi smeta.
Naveèer iza 8 se iskobeljam iz stana i odvuèem s psom na plažu ispod kuæe pa tako odšalabazam sat-dva s malom po šljunku, dok se ova ne naigra s drugim štencima s kojima se družimo. Uz more je malo svježije. Ali samo malo.

Oèajna sam. I bespomoæna. I takva æu bit još par mjeseci.

Zapravo ne podnosim ljeto i nije mi jasno ZAŠTO MI TO NIKO NE VJERUJE!!!???!!!
Pogotovo moje cure s kontinenta.
Da, imam plažu ispod kuæe, niti 5 minuta pješke, i ne samo tu, nego mogu birati hoæu li desno do Baèvica ili lijevo do Žnjana i Duilova. Imam i ekipu koja stalno negdje ide autom van grada na kupanje.
Imam prijatelje na Braèu i Šolti ako se želim na brzinu zaletjeti do nekog otoka, imam i svoje kuæe (ok, kuæe od roditelja) na dva jadranska otoka ako poželim malo privatnosti, imam i kljuèeve frendovog apartmana u Dugom Ratu, malo iznad plaže, ako poželim brèkanje u predgraðu. I to bi, kao, bio razlog da budem sretna i da mi se zavidi? Mah... Sve je to beskrajna tlaka...
Mrzim vruæinu!
Mrzim usijani blješteæi asfalt i kamen.
Mrzim litre znoja koje se neprekidno slijevaju niz lice za vrat i s vrata niz tijelo, koje mi natapaju rublje i rastapaju maskaru, od èega se osjeæam prljavo i ljigavo.
Mrzim sparinu koja mi pritišæe pluæa.
Mrzim tromost zbog vruæine, nepokretnost, sporost, mlitavost, obamrlost uma i tijela.
Mrzim smrad pamuène odjeæe po užegloj masti, a tako se uzvonja sva pamuèna roba kad se obuèe nakon tuširanja i mazanja losionom za tijelo i kad se onda u njoj èovjek preznoji.
Mrzim beskrajne i beskrajne mašine robe koju perem na dnevnoj bazi, jer mi je sve tako znojno, šugavo i prljavo.
Mrzim krèkanje u mješavini masnog maziva za sunèanje i vlastitog znoja na plaži, mrzim umakanje raskuhanog tijela u more, mrzim sol u ustima i znoj u oèima, mrzim izlaganje raskvašenog nesavršenog tijela u javnosti, mrzim buku dosadnih kupaèa i gužvu oko sebe.
Mrzim, jednostavno mrzim ljeto!

Doduše, mrzim ga tek ovih par posljednjih godina.
Dok sam bila mlaða bilo mi je super.
U srednjoj školi sam ga, naravno, obožavala. Kome bi u tim godinama bilo teško pola dana provesti na plaži a pola za šankom roðakovog kafiæa, ili trèkarajuæi s gvanæeron punom èaša po štekatu, i onda samo skoknuti doma na tuširanje, odijevanje, šminkanje, pa van do zore? Meni sigurno nije bilo teško. Ili za vrijeme studija, kad sam od poèetka lipnja do polovice srpnja uspijevala raditi kod rodice u officeu, kampanjski štrebati za ispite, tu i tamo se baciti u more i svaku veèer bar popiti s ekipom piæe ispred Jazza ili Pulsa, možda baciti trubu na staroj Matejuški ili otplesati negdje, da bih do kraja ljetnog roka oèistila sve uvjete i prepustila se ljetnim užicima, tulumarenjima po otocima, beskrajnom hedonizmu, i tako sve do kraja rujna. Od podne do zore.
A nije bilo problem niti negdje do poznih 20-ih, kad sam uspjevala svaki dan (osim godišnjeg) uredno odraditi svoje na poslu, pred kraj radnog dana oèistiti šminku, ugurati radnu odjeæu u torbu za plažu i ravno do Žnjana/Obojene/Baèa ili Dugog Rata, pa onda doma na tuširanje i obrok s nogu, i onda opet naveèer u grad...
Mogla sam bez problema na plus trideset i nešto oèistiti cijeli stan, i to bez klime. Ili u 4 sata popodne, po najgoroj srpanjskoj žegi, pješke od Palaèe (gdje mi je jedno vrijeme bio ured) preko Prvoboraca i Poljièke do Krstarice, kod Tetice na ruèak, i onda istim putem i želuca krcatog punjenih paprika nazad...
Nije me jednom pokosila klima kad sam ušla s plus 36 u nekakav studeni prostor, i nije mi se jednom ukoèio vrat ukrivo, ali u tim godinama mi to nije smetalo, sve dok sam dobivala dovoljno Voltarena u dupe. Prošli tjedan mi se to opet dogodilo, nakon ful puno godina, i uèinilo me praktièki poluinvalidom. Ovaj put ni Voltaren u dupe ne pomaže...

Postala sam prava baba.
Sve vezano uz ljeto mi smeta.
A sjeæam se kako sam se kao klinka smijala Mami i susjedama koje su jedva funkcionirale od poèetka lipnja pa tamo negdje do sredine rujna. Dok smo još živjeli na Mejama Mama bi se nakon posla smandrljala ispod golemih stabala u dvoru, ili bi se ona i susjeda s kata polijevale prskalicom. A i nije bilo tako strašno u našoj staroj ulici na Mejama, punoj stabala i starih, niskih kuæa, vrtova i sjenovitih dvorišta, a i Zvonèac, Jadran i Ježinac su bili blizu za smoèit se kad priprži. Gadno je bilo kad smo odselili u lijepu novu betonsku ulicu. Mama i susjeda preko puta nas bi otvorile ulazna vrata stanova, da eventualni nepostojeæi dašak vjetra može slobodno cirkulirati, postavile bi ventilatore na stalcima da tuku u mali komad hodnika izmeðu dva stana, prostrle jastuke i ležaljke za plažu po ploèicama, skuhale kavu, pozvale gospoðe susjede iz preostala dva stana na katu, pa bi se sve èetiri izvalile po hodniku i krepavale marinirajuæi se u vlastitom znoju do kasnog popodneva, dok smo mi djeca dane provodili na Žnjanskim plažama (ako se to onda moglo nazvati plažama, mada mi se èini da su tada više izgledale ko plaže nego danas).
Ili onih beskrajnih gmizanja u kolonama auta po gradu, kad bi s Mamom subotom izašla ujutro oko 9 na Pazar po spizu, pa do peškarije, do Maje i Prime po neku robicu, na sokiæ do Bobisa ispod Kule, i onda doma po najgorem zvizdanu. A doma se nikako vratit. Jer bi sve ceste u centru bile zakrèene autima turista koji su išli prema trajektnoj luci. Svejedno jeli to bio onaj dobri stari fiæo, Peugeot koji je došao nakon njega, ili Mercedes koji je naslijedio francuza, èinjenica je da su auti tada bili željezno-plastiène kante u kojima bi se nakon par minuta èovjeku mozak pretvorio umlaku spužvu, a torture s mokrim znojnim tijelom i ljigavim kožnim sicevima se ne želim niti sjeæati. Doduše, meni to nije baš previše smetalo... tada. Slušala sam radio, èitala Politikin zabavnik i srkala Dvojni C na slamku ili gutala Snjeguljicu, nonšalantno sjedeæi na prednjem sicu nevezana pojasom, s plastiènim sunèanim naoèalama na nosu, i jedino što me morilo je bilo hoæu li stiæi na vrijeme da curama iz ulice pokažem nove sandale iz Peka ili neku popularnu plastiènu glupost s Pazara prije nego odemo na kupanje.
Ali Mama je redovno umirala za volanom. Što mi je tada bilo totalno neshvatljivo. Mislim, ljeto je, normalno je da ljeti èovjeku bude vruæe, ali bože moj, ne toliko da stenje, puše, svakih pet minuta traži termosicu s hladnim sokom, maše se lepezom, tare lice rolom toaletnog papira, cmizdri kako æe crknut ako bude morala tražit mjesto za parkiranje više od 15 minuta, a pogotovo ne da povraæa od vruæine i smrada friške ribe, mortadele i polukuhanog voæa iz kesa na stražnjem sicu.
Ali to su bile osamdesete, i tada nije svaka šuša imala klimu-dvije samo u stanu, a pogotovo ne u autu.

Ok, tad sam se smijala, ono, doslovno sam se smijala kad bi Mami bilo loše od vruæine.
Danas, nakon nekih dvadesetak i kusur godina, više mi nije ni najmanje smiješno.

Unatoè klimatiziranim stanovima i poslovnim prostorima, klimatiziranim autima i javnom prijevozu, superlaganoj odjeæi od skin friendly materijala, idealno rashlaðenim boèicama vode i Cedevite dostupnima na svakom koraku, i svim ostalim èudesima koja olakšavaju život na paklenoj vruæini.
Jednostavno, ne podnosim ljeto!

Doduše, bilo je jednako vruæe kao i ovih dana kad su se napokon pokrenule stvari izmeðu mene i Nezakonitog.
Ali tada su me ionako prali hormoni. U tolikoj mjeri da je vani moglo biti + 45, a mogle su isto tako padati i sjekire, meni je bilo savršeno svejedno. Samo da je on negdje u blizini.
A imala sam i nekoliko kvintala masnog tkiva manje, tako da je tijelo lakše podnosilo vruæinu.

Nego, stala sam na našem susret u go-go baru.
Kad je pokazao iznenaðeno oduševljenje što me vidi.
I ovaj put nisam ispala glupaèa. Valjda zato jer smo oboje bili toliko natopljeni alkoholom pa je razgovor tekao spontano i glatko, a kolièina gluposti koje je on s osmjehom od uha do uha izvaljivao te noæi je bila proporcionalna onoj koja je izlazila iz mojih usta, pa me nije bilo briga.
Zapravo, nakon malo vremena uopæe više nismo komunicirali ni sa kim osim jedno s drugim. Vrijeme je stalo, iskre su frcale na sve strane, i èinilo mi se da oko nas nema više nikoga i nièega, samo nas dvoje. Onako ljigavo cheesy, ko u nekom petparaèkom ljubavnom romanu.
Sreæom, svi oko nas su bili toliko pijani i zabavljeni striptizetama i druženjem da nitko nije primjetio da smo postali meðusobno ekskluzivni.

Osim H.
Naime, ona je malo bacila oko na jednog od rusa i planirala se još malo družiti s njim nakon što se društvo raspadne. Kako sam prema planu morala prespavati kod nje, tako je H bilo u interesu da se i ja naðem u eventualno kompromitirajuæoj situaciji, pa da si meðusobno èuvamo leða pred našim muškarcima.
Kad se društvo veæ poèelo polako osipati, H je zamolila upravo Nezakonitog, ne neku od cura u društvu koje su bile s autom, bi li bio tako ljubazan da me prebaci do doma jer da ona nešto mora „obaviti“, blabla... Nezakoniti je skužio situaciju (jer su H i rus bili toliko eksplicitni da samo budala ne bi skužila da se planiraju spariti, i to vrlo uskoro) i predložio da nas dvije prve napustimo društvo i prièekamo na parkingu, a da æe on s rusom doæi 10-ak minuta nakon nas.
Kad smo se nedugo zatim sastali na parkiralištu, onom malom gornjem odvojenom i natkritom (kojeg više nema, a koji je do prije godinu – dvije mnogom mladom paru poslužio kao diskretni fukodrom), H mi je dala kljuèeve od stana, pusu u èelo i svoj blagoslov. I bez imalo srama nestala u nepoznatom smjeru s rusom.

A ja sam ostala sama s objektom moje žudnje i glavnim akterom mokrih snova.
Sama na kompromitirajuæem gradskom parkiralištu.
Veæ je odavno bilo svanulo, alkohol je ishlapio iz krvotoka, glava mi je bila bistra, i nekako bi bilo logièno da sam bila umorna, ali nisam. Nije mi se spavalo, nisam htjela doma, sve što sam željela je bilo ostati još i još i još u njegovom društvu. A bilo je oèito da i on želi isto.
Pitao me jesam li gladna, pa smo išli do Prerade po burek, nakon èega smo parkirali na Rivi i otišli sjesti na neku klupu i žderati.
Nakon toga mi se još manje išlo doma, a i on je izjavio da je sad baš nekako trijezan i da mu se uopæe ne spava, pa smo sjeli u F-a na kavu.
I prièali, prièali i prièali.
O svemu.
Prièali smo o životu opæenito, o zajednièkim poznanicima, o Splitu, o Italiji, o ljetu, o gomili gluposti o kojima veæ ljudi koji se jedno drugom sviðaju razgovaraju, ne bi li bolje upoznali jedno drugo i proveli više vremena zajedno.
Dotaknuli smo se i jutrošnjeg nestanka moje prijateljice s njegovim rusom, pa mi je rekao da zna da je ona u vrlo ozbiljnoj vezi i da on nije od ljudi koji zabadaju nos u tuðu intimu. Ali da bi bilo dobro da razmijenimo brojeve, ako sluèajno upadnemo u nekakav problem sa svojim muškarcima, ona ili ja, i da mu javim pa da nam on da nekakav alibi tipa da nas je odvezao kuæi jer da smo previše popile i slièno. Što mi se naravno èinilo kao odlièna ideja. Jer, zaboga, imat æe moj broj! I javit æe mi se sigurno! A ako se on ne javi u dogledno vrijeme meni, veæ æu ja sama naæi nekakav razlog da mu se javim, ne?

I tako, rijeè po rijeè, tema po tema, veæ je bilo 10 sati ujutro, a ja sam s užasom skužila da mi je iscurila baterija od mobitela (ipak je to bila 2002-a godina, baterije nisu imale kapacitet kao danas). Da mi je H dala jedine kljuèeve od stana, i da je do sada vjerovatno veæ došla doma i da me bjesomuèno pokušava nazvati da doðem i otkljuèam joj vrata, i da je možda èak nazvala Nesuðenog da vidi jesam li došla doma, i da æu upast u gadne neprilike... A možda je i Nesuðeni veæ zvao, dapaèe, sigurno je do sada nazvao veæ 100 puta, i kad je skužio da se ne javljam na mobitel da je nazvao H doma, i kad je vidio da se ni tu niko ne javlja da je najvjerovatnije nazvao svog prijatelja a njenog deèka da vidi gdje smo i zašto se ne javljamo, i da je ovaj nazvao H i zatekao je in flagranti, a možda je i H ljuta na mene jer èeka ispred vrata od stana pa je nazvala svog deèka da doðe po nju i usput svu krivicu prebacila na mene koja sam nestala s nekim likom i njenim kljuèevima od stana, i ono, ajme majko, grozna me panika uhvatila.
I držala sve dok me Nezakoniti nije prebacio do H-inog stana, i dok nisam otkrila da su vrata otkljuèana i da H leži na krevetu i krmi snom pravednika. Moš mislit kakvog pravednika!
Probudila se tek da mi kaže da je došla prije pola sata, otišla do staraca po rezervni kljuè kad je vidjela da su vrata zakljuèana a ja ne odgovaram na pozive, nazvala svog deèka da kaže mom deèku da ne brine jer da smo se užasno napile sinoæ i da ja spavam tako èvrsto da me ne može probudit, i da sad legnem kraj nje i ubijem oko, pa æemo razgovarat kasnije.
Pa sam se srušila kraj nje i pala u komu.
Sretna i blažena.
Umorna doduše, i sasvim malo u strahu od skorog suoèavanja s Nesuðenim i podnošenja izvještaja (jer kvragu, najkasnije do podne æe znat da sam bila u go-go baru u mješovitom društvu, ako ne i više od toga!). Ali sretna ko nikada do tada.

Krmile smo negdje do sredine popodneva, kad nas je probudio telefon. A na liniji moj Nesuðeni. Nakon što smo mu odcmizdrile da smo bile jako, jako zloèeste i da nas pere mamurluk epskih razmjera, dobila sam dozvolu da ostanem kod H još koji sat.
Da malo doðem k sebi, da me njegova ljubljena mama sluèajno ne vidi takvu.
A to za mamurluk je bila živa istina.
Bio je jedan od onih toliko gadnih da se ne zaboravljaju ni nakon toliko godina. Praæen zujanjem u glavi i bolnim mišiæima.
Pa smo tako pile Aspirine i vitamine, pokušale s mlijekom i jogurtom, hranom i povraæanjem, zamraèivanjem stana i izlaženjem na sunce, tuširanjem hladnom i tuširanjem toplom vodom, svakom posebno i naizmjence, kavom bez mlijeka, kavom s mlijekom, kavom s malo limuna, limunom i soli, prokuhanom passatom od rajèice s malo papra (bljuv!) i svim ostalim narodskim receptima za tjeranje postalkoholnih tegoba, ali bubnjanje u glavi nije prestajalo.
Zatim smo morale izmijeniti dojmove i preprièati doživljaje, i smisliti jako dobru zajednièku prièu koja æe držat vodu. O tome kako smo zajedno otišle doma iz go-go-a. I kako smo se tamo sasvim nevino družile s prijateljima nekih od cura iz ekipe, jer je H vrlo dobro znala da æe Nesuðenom smetati sve vezano uz prošlu veèer, od same èinjenice da sam otišla u go-go bar pa do toga da sam bila u bilo kakvom muškom društvu koje se ne sastoji od njegovih poznanika... Njenom normalnom deèku bi zasmetalo (i to jako) jedino da saznala da je H otišla s rusom.
Sreæom, ni ona ni ja nismo imali nikakvih nedoliènih èinova za prijavu jedna drugoj.
Rus je bio previše popio, H je bila previše popila, pa ih je u jednom trenutku uhvatila grižnja savjesti (bio je to tada vrlo mlad i friško oženjen rus, u onim godinama kad su muški još relativno neiskvareni i imaju kakav – takav ispravan stav prema onom „dok nas smrt ne rastavi“).
A ja sam s Nezakonitim ionako samo razgovarala. I pojela burek i popila dvije kave i nekoliko Jamnica.

Naravno, èim sam stigla doma Nesuðeni mi je gadno oprao mozak.
I bilo je grozno sjediti tako na kauèu i snagom volje pokušavati sprijeèiti glavu da ne eksplodira i želudac da ne istrese sadržaj na parket, dok mi je èitao bukvicu o tome kako sam morala odbiti odlazak na ONO mjesto i umjesto toga uzeti taksi i otiæi doma, i da hvala bogu da sam bila u društvu normalnih i moralnih žena (moš mislit! Za njega su sve žene u vezi ili braku automatski bile ispravne i bezgrešne, osim mene). Ali kvragu, kako sam mogla dozvoliti sebi da se TOLIKO napijem i da mi se ugasi baterija na mobitelu, jer sad kad smo praktièki pred brakom moram pazit na svoje ponašanje, da ne bi ljudi okolo prièali o meni ili me pokušali iskoristit... A zna on kakva sam ja kad se napijem, znam bit bestidna, zna on dobro kakva sam bila kad smo se upoznali, bla, bla, pala sam mu u krevet (tj. na zadnji sic tatinog terenca) istu veèer, bla, bla, zato jer sam previše popila (tj. ja sam mu bila rekla da se ne bi odmah pukla s njim da nisam bila pijana, da ne ispadnem baš toliko laka, mada nisam bila puno pijana, što je kasnije obilno koristio kao argument protiv mene).
Uostalom, i njegova mama se razbjesnila kad je vidjela da me ujutro nema doma i kad joj je rekao da mi je dozvolio da prespavam nakon izlaska kod prijateljice, i jedva ju je sprijeèio da ne doðe kod nas i ne oèita mi i ona bukvicu, i bla, bla, bla, truæ, pa æe o meni govorit ovaj i onaj, a govorit æe ovo i ono, bla, bla, bla, gnjav, dav...

Pa sam se onda osjeæala grozno zbog svega. U jednom trenutku sam èak i sama povjerovala da sam grozna, užasna, najlošija cura, zaruènica i buduæa žena na svijetu. I bilo mi je krivo. I obeæala sam samoj sebi da neæu više nikad. Da æu veæ izbit sebi Nezakonitog iz glave. Uvjerila sam samu sebe èak i da stvarno, stvarno, stvarno iskreno želim jedino Nesuðenog do kraja života,skupa s pripadajuæom familjom iz Pakla, i da je normalno da nakon godinu i kusur dana veze ljudi više ne osjeæaju isto što su osjeæali na poèetku, da sam sretna jer imam diiiiivnog èovika koji me voli i brine za mene, i da nema više gledanja muških okolo. A i da je Nesuðeni fizièki 10 klasa iznad Nezakonitog (što je bilo istina), i ovo i ono.

A onda sam otišla potražiti punjaè i uštekati Nokiu 3310 u struju.
Pregledati poruke i propuštene pozive.
Naravno, inbox je bio krcat zabrinutim i bijesnim porukama od Nesuðenog. Kad sam ih pobrisala poèelo je stizati još poruka. Od Nesuðenog. Nekoliko i od H, koja me tražila kad se vratila doma i shvatila da me nema.
Bilo je tu poruka i od nekih drugih ljudi, vezanih uz eventualne nedjeljne kave i slièno.
I jedna poruka s broja koji mi je bio prvo malo èudan, jer nisam poznavala nikakvu ženu s imenom pod kojim je broj bio memoriran.
A onda sam otvorila poruku, i kad sam proèitala sadržaj srce mi je skoèilo u grlo a noge se odsjekle! Sjetila sam se da sam Nezakonitog memorirala pod ženskom verzijom njegovog imena!
Nezakoniti mi je poslao poruku!
Slatku malu poruku, totalno prijateljsku i nevinu, punu nade da sam uspješno stigla doma i da nisam imala problema. I da bi se morali opet vidjeti, jer da sam ostavila nešto u njegovom autu!
Kasnije mi je priznao da je drpio srebrni neseseriæ iz moje torbice kad sam otišla u wc, èisto da ima nekakav razlog da se opet vidimo na nekakvoj kavi, i to što skorije. Ali tada sam bila uvjerena da mi je stvarno ispao iz torbice u njegovom autu.
I umjesto sreæe i blaženstva me uhvatila panika!
Jer je drpio upravo neseseriæ u kojem sam držala tampone, umjetne suze, tablete za bolove i kontracepcijske pilule!!!
Što je znaèilo da æu tu veèer morati preskoèiti Trinovum, i naæi se s njim po moguænosti odmah u ponedjeljak ujutro!

19.06.2010. u 22:15 sati | 32 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.