Ovo zahtjeva nekakav jednostavan naslov... na primjer... Drugi dio. To je dobar naslov, ne?

Stigli su i nalazi biopsije onoga što su mi povadili prije skoro mjesec dana..
Dobra vijest je to što me neæe zraèiti niti mi uštrcavati bilo što u vene.
Loša stvar je što sam ipak dobila nekakvu kemoterapiju. Bar mi doktor kaže da je to manje-više slièna stvar, samo što se guta. Meni je sve ok dok u proces nisu ukljuèene igle u interakciji s mojim krvožilnim sustavom... Nekakve tablete na slovo K (moram provjerit) i još nešto za tu imunoterapiju, što sam zaboravila kako se zove. I što ne želim znati kako se zove.
Moja NŽP kaže da zapravo moram biti sretna što sam dobila te tablete jerbo da stalno pilim kako sam se opet usvinjila, a ovako neæu morat na dijetu. Jer kaže da ne zna za ove kemo na K, ali ima iskustva s ovim drugima, interferonima (bar ja mislim da su interferoni, ali nisam sigurna, jer moj mozak odbija popamtiti bilo što vezano uz trenutaène tegobe), i tvrdi da æe mi oni napravit dovoljan kaos u organizmu, kao i da æe mi od njih bit dovoljno zlo da neæu ni pomislit na spizu...
Nadam se.
Ali kakve sam ja sreæe, kod mene æe djelovat suprotno pa æu se nadebljat.

U meðuvremenu stalno i intenzivno mi se po glavi mota Nezakoniti. Opet i stalno. Ne mogu sebi pomoæi.
Još se nije vratio u Hrvatsku.
Ali moja draga D, dupla špijunka, je veæ mobilizirana, zajedno sa svojim babama, i mislim da æe se njegov povratak u Split poklopiti s njenim povratkom iz Milana, pa æe mi bit lakše pratit situaciju...
A uostalom, mora mi uživo preprièat što su to prije par tjedana ona i on o meni prièali preko MSN-a, jer znamda jesu, rekla mi je da jesu, ali da æe prièat kad se vrati, jer da joj je tlaka sad tu pisat kilometarske analize...

A ja nastavljam s prièom.
I da, ja sam jedna od onih žena koje se do u detalja sjeæaju svega, od toga što sam sve imala na sebi u nekom trenutku (kvragu kad volim odjeæu!!!), što su na sebi imali ljudi oko mene, pa sve do toga što je bilo na vrhu top-ljestvice sezonskih plesnih hitova onaj tjedan kad je moja prijateljica objavila da je trudna, ili politièke situacije u zemlji i svijetu u trenutku kad sam pojela najbolji burek u životu...
A u vrijeme kad sam upoznala Nezakonitog otkrila sam Dolce Gabbana Light Blue, jedan od meni omiljenih mirisa, i obilno se natapala njime (kvragu, nema žene koja se nije složila da je predivan! Klasik!). Light Blue sam dobila prije mjesec i kusur dana za roðendan od AA, i kako se opet ovih dana obilno natapam njime, tako me pere Proustovski sindrom i sjeæaja jednostavno naviru...

Khm..
Dakle...

Momci u njegovom društvu su skužili da se oko njih opasno mota nekakvo napirlitano žensko, pa su me onako šeretski zašprehali. Pa sam upala u prièu. Pa sam tako æakulala s momcima. Pretežno s njih troje, dok je objekt žudnje stajao po strani i manje – više šutio.
Ono, normalna muško-ženska prièa.
Tako sam saznala da je jedan od njih vlasnik malog glisera kojeg pituravaju a da su ostali njegovi frendovi koji se za razliku od njega kuže u brodove, i da „malo sreðuju neke stvari koje su pošle krivo“ oko njegove najnovije igraèke koja stoji uparkirana malo dalje i puno je veæa od malog glisera koji stoji tu iznad nas izvaðen na suho. Vlasnik je onda iz prièe zakljuèio da poznaje tatu mog Nesuðenog jer suraðuje s njegovom firmom, i da sam ja ta famozna buduæa nevista. I ja sam glupaèa onda pokazala i da na ruci imam zaruènièki prsten, nakon èega sam proklinjala samu sebe zašto sam objektu svoje žudnje dala do znanja da sam zaruèena, mada zapravo nisam znala zašto bi to uopæe bilo važno kad sam ionako zaruèena a tip nije moj tip i oèito ne pokazuje neki poseban interes. Nakon toga mi je vlasnik ponudio da pogledam malo gliseriæ, a zatim i njegov brod iznutra i izvana, što sam doèekala s oduševljenjem, jer je penjanje na gliser bila savršena prilika da napokon skinem mazohistièke štikle s izmuèenih stopala, ali i zbunjenošæu, jer je rekao da æe najbolje biti da mi plovila zajedno s njim pokaže upravo ni manje ni više nego veliki dlakavi znojni objekt moje žudnje, jer da se on od svih njih najviše kuži u sve to i da jer mu je to struka.

O bože...
To je tek bilo vanserijsko muèenje.
Ovaj veliki dlakavi znojni je prvo negodovao, jer da je prljav, mokar i smrdi, da ima još posla vani i bla, a onda je pristao.
I cijelo vrijeme bio mrzoæast i gunðav. Zbog èega sam se ja osjeæala jadno.
Prvo zato jer nije bilo jednostavno popeti se na gliser (koji je, btw, bio na suhom, ne u moru) u pretijesnim trapericama, pa sam velikom dlakavom znojnom skoro pala dupetom na glavu, zbog èega je bio užasno grintav i ne baš prijateljski raspoložen.
Uostalom, stalno je nervozno namještao rukave kombinezona vezane oko struka, i prèkao oko struka i prepona, što je djelovalo jako èudno, kao da u najmanju ruku ima picajzle. Kasnije je objasnio da je to bilo zato jer mu je pukla elastièna traka na boksericama pa su mu stalno ispadale ispod kombinezona, ispod kojeg zbog vruæine nije imao ništa drugo, što baš ne djeluje stimulirajuæe na muškarca u društvu oskudno odjevene žene.
A onda su poèeli problemi.
Silazeæi s glisera promašila sam preèku i prenisko spustila nogu, pa su mi bolesno skupe i nezdravo uske traperice malo pukle ispod lijeve polutke dupeta (koje je ionako cijelo dopola poispadalo iz njih u tom položaju, kvragu i debilna moda!)
Jedva opet navukla cipele i otklapala s njima dosta dalje, do velikog broda.

A tamo mi je opet bilo neugodno zbog velikog znojnog dlakavog.
Cijelo vrijeme smo bili u situacijama da me je neizbježno dodirivao tijelom pa odskakao od mene ko da je dotaknuo gubavca. Što su vrlo zbunjujuæi signali za jednu ženu. Kasnije je objasnio da je to bilo zato jer je mislio da grozno smrdi na znoj. Ok, malo jest vonjao, ali mene je taj njegov miris ionako totalno izbezumljivao, dapaèe, glavom su mi se motali nekakvi smjeli pornografski scenariji s muèaljivim nepoznatim fizikalcima i ustreptalim djevama...
Èas je stajao metrima daleko a èas mi dahtao za vratom, èas urlao a èas govorio sebi u bradu, i opæenito bio svakakav samo ne baš... normalan.
Kasnije mi je objasnio da nije htio da mu frend skuži da se napalio na žensku koju vidi prvi put u životu, i koja je usto zaruèena za tipa èijeg oca frend poznaje, a pogotovo jer je mislio da mi nije napet, kao što sam i ja mislila da ja nisam napeta njemu.
I da sam mu zapravo išla na živce jer sam sve što je govorio doèekivala s tupim izrazom lica i ne baš zainteresirano (kvragu, ko bi normalan bio zainteresiran za broj ljudi koji se dodatno mogu smjestit kad se rastegne sjedeæa garnitura i što ja znam što sve ne dok se kraj mene znoji ogromni seksualni objekt...).
Ali da mu je najviše od svega bilo neugodno upravo zato jer je bio prljav, oznojen, smrdljiv i musav, jer inaèe jako drži do sebe...

A onda smo trebali izaæi s velikog broda.
On i vlasnik su iskoèili prvi, i zatim mi je vlasnik pružio ruku, u oèekivanju da i ja elegantno iskoèim za njima.
Ali nitko nije raèunao na pretijesne hlaèe i na to da u njima moram napraviti poprilièno širok iskorak.
Zbog kojeg su hlaèe skroz pukle ispod dupeta.
Uz vrlo ružan zvuk paranja, koji je bio slièniji gadnom ispuštanju vjetra nego kidanju robe.
A on je stajao ispredd mene i sve vidio i èuo! I poèeo se smijati ko lud, pa me prihvatio oko struka da još i ne otresem na beton. Što me toliko zbunilo da sam se ušeprtljila i sluèajno ga gadno opalila torbicom po glavi. A bila je to poprilièno teška Guessova torbica, s lancima umjesto ruèki , velikim metalnim logom i brdom željezarije po sebi. Onda mi je još i pokupio rasuti sadržaj torbice s asfalta jer ja nisam znala kako se sagnuti i obaviti to u tijesnim i pokidanim hlaèama, a da ne obasjam pozadinom sve prisutne.
Na kraju sam totalno umrla od srama kad sam èula kako na palubi smijuæi se vlasniku spominje tuke koje kad dolaze u marinu mozak ostavljaju doma, jer je morao ponovo na brod po histeriènog maltezera kojeg sam tamo zaboravila. A koji se, da sve bude još gore, popiškio na krmi, i koji ga je pri još i izgrizao.

Usred sveg tog poniženja nazvao me Roðak, sav uspanièen, jer da me veæ pola sata traže unaokolo, da se ne javljam na mobitel, i da gdje sam nestala, a kako ja nisam znala objasniti gdje se uopæe nalazim, veliki dlakavi znojni je morao objašnjavati gdje sam i s kim sam.
Hvala bogu, nije im trebalo dugo da se pojave i izbave me iz pakla sramoæenja pred frajerom kojeg sam nekako htjela zadiviti, kojeg sam se htjela dojmiti, ali ne ovako, zaboga, ne ovako!

Meðutim, ni tu nije mojoj sramoti bio kraj.
Od vruæine i višesatnog nabadanja u sado-mazo štiklama noge su mi otekle, i kad sam se napokon spustila, sabrala, pokupila stvari i pokušala noge ugurati nazad u cipele... jok, noge u cipele nisu išle! Moje društvo, njegovo društvo, svi redom su se kidali od smijeha, a jedino što me sprijeèavalo da se ne rasplaèem od srama i poniženja je bilo to što sam na oèima imala malo previše šminke, a ta šminka nije bila vodootporna.
Na kraju mi je vlasnik (koji je usput i njegov najbolji frend, kao i najbolji frend veæ spomenute zajednièke frendice D) dao svoje cipele, nekakve grozne Tod's naranèaste muške mokasine, dobra 4 broja veæe od mog stopala, i ostavio mi broj mobitela da se dogovorimo kada i kako da mu ih vratim.

Doma sam, naravno, imala problema s Nesuðenim zbog pokidanih hlaèa i muških mokasina. Èije prisustvo u našem hodniku nisam mogla objasniti tako da on nešto ne posumnja. Pogotovo zato jer je on uvijek nešto sumnjao i sve mu je bilo sumnjivo (osim oèitih dokaza kad sam ga varala. Koje je njegov mozak uporno odbijao registrirati). Ok, zbog traperica manje zato jer su pokidane (a bile su to Chloe' traperice, za koje je on ispljunuo dolare kad smo za Božiæ posjetili njegove frendove iz srednje škole u Connecticutu gdje je bio na razmjeni uèenika, a za koje sam ga moljakala i moljakala jer su ih sve curke u društvu njegovih frendova imale, i koje su mi stvarno bile malo pretijesne, i koje je mrzio iz dna duše jer je njegova ljubljena mama izjavila da u njima izgledam ko droca, i jer je njegova ljubljena mama skoro dobila infarkt kad je rekao koliko je pljunuo na komad pamuènog platna s elastinom, a on budala nikad mami nije znao prešutiti ni slagati...), a više jer mi je kad sam došla doma iz njih ispadao cijeli guz.
Na kraju sam morala isprièati i opisati èetiri frajera s kojima sam zaglavila u marini i dati mu broj od vlasnika broda, pa je on sredio povrat cipela. I to nakon što je ispitao o kome se radi.

Normalno da sam bila jako tužna zbog toga.
Onaj znojni grmalj s dlakavim špekecom mi se i dalje motao po glavi, i sad sam ostala bez prilike da komuniciram s njegovim frendom i doðem do pokoje informacije o njemu.
A i Nesuðeni je spomenuo da su sva èetvorica oženjeni, i da je vlasnik broda rekao da sam bila simpatièna dok sam šetala psiæa, i da mi je pokazao brod kad je skužio da sam zaruènica od sina èovjeka s kojim suraðuje, i da mu je jako žao bilo kad sam pala (??? Ali ok, pala zvuèi bolje nego ono što se stvarno dogodilo) i pokidala hlaèe, i bla...
Kvragu!

U to vrijeme nisam znala, a ni Nesuðeni nije obraæao pažnju na gradske traèeve, da je dotièni vlasnik unatoè supruzi ženskar par excellance (inaèe moj èovjek ne bi, onako sav ljubomoran, tako lako prešao preko toga) , a još manje sam znala da objekt moje žudnje veæ više od godinu dana živi odvojeno od supruge.
Što uostalom nije bilo ni važno.
Jer ja sam zaruèena i u vlastitim problemima, a uostalom vjerovatno ovog velikog znojnog dlakavog više nikada neæu ni vidjeti...
Ali, kvragu i sve, bar sam mogla sanjariti o njemu kada bih ostala sama doma, zar ne?

07.06.2010. u 10:09 sati | 18 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.