Post o tome kako mi je bio povrijeðen ego i oskrvnut teritorij

Nap: ovo je post o prošloj suboti, napisan prošli tjedan dok sam se dosaðivala s laptopom na krilu u bolnici. Dakle, PROŠLA subota prije hospitalizacije, veæ sam prošli utorak izrezuckana i sad sam veæ opet u komadu... :)


I eto, tako, potrefi se jedan od onih dana kad sve kao krene loše pa odjednom okrene na idealno. I taman kad žena pomisli da æe taj, jeli, ipak na kraju savršeni dan biti okrunjen velièanstvenom završnicom u vidu nekakvog chillingastog izlaska uz èašu vina - ono æorak.
A subota je bila stvarno divan dan. Megadivan.
Poèela s kišom i prolomom oblaka, nastavila se iznenadnim nestankom nevere i golemim kolièinama sunca, i otklizila u prekrasno kasno popodne i predveèerje ispunjeno svježim poslijekišnim prijeljetnim mirisima u zraku...
A provela sam je s Frendom koji je taman dobauljao s poslovnog odsustva i bio sav jadan jer je propustio Sudamju (fjeru o' Svetoga Duje, za one koji ne znaju, koja mene frustrira jednako kao i maškare i ostale masovne gradske puèke veselice, tako da sam nakon prikupljanja posljednjih nalaza dan provela doma i šetala psa iskljuèivo po kvartu). Pa je dan odluèio provesti s izgleda još jedinom osobom u gradu koja je propustila juèerašnji grozomorni šušur.

Otišli smo u Knin na janjetinu u Tri Lovca - što je bila njegova želja.
Nakon èega smo vrludali po Mercatoru - na moj zahtjev.
Pa sam se, buduæi da sam imala one kupone iz Glorije za 30% popusta, pokušala grebati za Alessandrov Nail Hardener, freakin' savršenu stvar za uèvršèivanje noktiju u kategoriji onih ispod 100 kuna.
Ali kako ga u Irisu nije više bilo (izgleda da nisam jedina u gradu došla u Mercatorov Iris s kuponom iz Glorije i u namjeri da kupim Alessandrov Nail Hardener), tako sam pala u oèaj, zbog èega sam ipak dobila nešto, tek da nam ne propadne kupon - prekrasni blijedoroza baršunasti Givenchyjev ruž za usne...
A kako sam još uvijek bila oèajna, jer time nisam riješila problem moranja imanja pod hitno sredstva za jaèanje noktiju koji su sezonski malo oslabili i (u skladu s godišnjim dobom) blago prolistali, tako sam na kraju uvjerila Frenda da mi je potrebno posjetiti nail bar bar da vidim što O.P.I. nudi. I završila s Nail Envyjem, ovim najnovijim koji je još bolji od onog standardnog, a nije proziran nego ima neku breskvasto-mlijeènu a prozirnu i gustu konzistenciju, zbog èega prekriva nesavršenosti na noktima i daje efekt pokrivenosti nokta tankim transparentnim slojem akrilnog gela. Što je baš cool.
A dobila sam i ono superefikasno a perverzno skupo“nail-to-go“ uljeu tubici za zanoktice, jer je cura koja tamo radi uvjerila frenda da su mi zanoktice stvarno u katastrofalnom stanju, i da je bolje pljunut 190 kuna na ulje nego puno više novaca na najlonke koje bih suhim zanokticama poderala.
Doduše, malo mi je digla živce jer me pokušala uvjeriti da su suhoæa, žuækasta boja i listanje noktiju znak katastrofalnog stanja željeza u mom organizmu. A ne konstantnim silovanjem nokta debelim premazima laka intenzivnih boja, bez sloja podlaka. Što je ipak malo puno bliže istini. Pa valjda je dan ranije anesteziolog pregledao moje krvne nalaze i usput mi objasnio sve što me je zanimalo, a tamo, molim lijepo, stoji da mi je razina željeza u krvi upravo idealna!!!
Zatim smo ostatak kupona s popustom (tj. samo još jedan) potrošili u Modiani gdje smo kupovali Tommy Hilfiger majce i košulje za njega i bijelu Guess siledžijku s printom za mene, nakon èega smo pokušali naæi nešto zgodno u Guliveru za njegovu mamu, i na kraju navalili na pizzu...

Tj. on je navalio na pizzu. Ja sam svoju samo promuljala po tanjuru.
Posljednjih tjedana uopæe nemam teka i jedem tek povremeno, reda radi, kad me slabost podsjeti da odavno nisam ništa bacila u kljun.
Ne znam koji vrag me spopao.
Da je situacija iole drugaèija bila bih presretna zbog toga jer su èetiri kile otišle same od sebe. Mislim, stvarno sam užasno debela, i red bi bio da smršavim, i želim smršaviti, a gubitak apetita je nešto što se inaèe ne dogaða obiènim smrtnicima baš tako èesto a da je usput i u idealnom trenutku.
Ali situacija je takva kakva je, i gubitak želje za bilo kakvom hranom me samo dodatno brine.

Možda jer se bojim?
Jer prvo se nisam baš tako bojala.
Prvo je sve bilo kao light, zahvat bez rezanja i šivanja, dijagnoza koja ne zahtjeva dodatne terapije. Meðutim, ovo sada više nije light, zahvat bez rezanja i šivanja, niti dijagnoza koja...
Ovaj put u cijelu prièu su umiješani i nekakvi dodatni onkolozi osim onih ginekoloških.
Grrrrr....
Brrrrr....


Kako bilo, nije to ono što me mori.

More me dva nepotrebna susreta koja su se zbila u subotu, na kraju predivnog dana, koji je jednostavno morao biti neèim pokvaren...

Prvo sam sjela sama ispred odreðenog kafiæa tamo negdje kraj KBC Firule, taman u vrlo blizoj blizini jednog od poslovnih prostora iz kojih djeluje moj Nezakoniti.
Obièno izbjegavam taj kafiæ, upravo iz gore navedenog razloga, ali kako je bila subota popodne tako sam vjerovala da sam sigurna, jer subotom popodne nikoga nema u uredima. Ono, mislim, bar koliko ja znam i kako je bilo skoro pet godina koliko sam itekako dobro znala sve o njegovom poslovanju i radnom vremenu tvrtki. A znam da ni u jednoj nema nikoga subotom popodne...
Uostalom, kafiæ je najbliži moguæi izlazu iz KBC Firule, a morala sam prièekati svoju novu ŽNP koja je tukla dežurstvo i planirala zbrisati na kavicu i briefing o petku naveèer.
Ali, vidi vraga – ovu subotu popodne je nekoga bilo u uredima!
A taj netko je bio ni manje više nego – on! Nezakoniti, glavom i bradom!
Kvragu!

Ok, priznajem sama sebi – nisam ravnodušna. Èak niti malo, samo malo, ma ni sasvim mrvicu ravnodušna.
Prošle su dvije i pol godine otkako sam ga ostavila i otišla iz zajednièkog doma. I više od sedam godina otkako smo se uopæe upoznali. I još uvijek osjeæam iste leptiriæe u trbuhu kad ga vidim, kao i prvog dana kad smo bacili oko jedno na drugo.

I ne, nije se dogodilo ništa spektakularno. Nikakav telenovelasti susret, nikakvi znaèajni pogledi koji traju pola sekunde a sadržavaju u sebi cijelu vjeènost, nikakvo ispuštanje šalice s kavom, osvrtanje u slow motionu, nikakvi smrznuti kadrovi, zbunjenost, zamuckivanje i gutanje rijeèi... On je izjurio psujuæi nekome mater na mobitel, zastao tek da se osvrne i zaurla na momka koji je izlazio za njim da ukljuèi alarm i zakljuèa vrata, i prošišao preda mnom niti ne primjetivši me. A meni je trebalo par sekundi da shvatim da je to uopæe on... I leptiriæi su me spopali kad je veæ bio dovoljno daleko.
I da, kvragu, priznajem da ga nisam u prvi mah prepoznala.
Srela sam ga prije koji mjesec, ali tada je bio zakrabuljen u icu i nekakvu kapetinu na glavi.
Sada je bio u nekakvim laganim hlaèama i košuljici, i priznajem... Hm... I dalje je gromada od èovjeka, brdo mišiæa nastalih kao kombinacija fizièkog rada i plaženja po teretani, ali je izgubio šlaufiæ oko strukiæa. I izgleda... Pas mater, izgleda prokleto dobro!!!
Mislim, meni je uvijek izgledao prokleto dobro, jer sam ga uvijek gledala zaljubljenim oèima. Veæini mojih cura nije izgledao dobro. Prije opasno ili surovo. Pogotovo jer je furao onaj grozni æelavi immage. Dok sada ima kratku frizuricu, na koju sam ga ja nagovorila, pa izgleda dražesno i ozbiljno. Èak i kultivirano.

Ok. Kad sam se napokon pribrala od leptiriæa, i kad je NŽP napokon dovukla košèato dupe (s 45 minuta zakašnjenja), prilijepio nam se i nekakav njen grozomorni kolega s kirurgije kojemu se ja navodno sviðam (a on je meni bljuv). Pa je ležerna kavica postala polusatno prženje u paklu dosade s narcisoidnim likom... Za vrijeme kojeg je NŽP plahutala u svojim mislila o sjeckanju tjelesa (vjerujte mi, ako u stvarnom životu postoji osoba opsjednuta operacijama kao ona korejka iz Grey's Anatomy, to je onda upravo moja NŽP), a ja premetala po glavi pojavu Nezakonitog i svoje èudne i nepoželjne emocije prema njemu koje me još uvijek more.

Nakon toga mi se ponovo pridružio Frend, pa smo se preselili malo južnije, do Egiæa.
Naruèili još kave.
Uzeli svako svoje novine.
Èitali novine.
Igrali se s psom.
Još èitali novine.
Onda mi se pripiškilo.
Pa sam ustala i prije odlaska prema kondutu onako usput prešla pogledom preko štekata, èisto da provjerim ko je u meðuvremenu sve došao, i tak...
A kad tamo – horror!

Odmah sam prepoznala TA leða u TOJ svijetložutoj košulji koju sam ja izabrala, TAJ vrat i TU glavu na njemu, s na milimetriæ ošišanom plavom kosom i TIM sunèanim naoèalama nabivenima na vrh iste! A da budem 100% sigurna da se radi upravo o TOJ osobi na koju mislim potvrdile su mi i dobro poznate tetovaže koje su virile ispod oba rukava...
Kvragu!
Što li je zaboga Šarmantni Gad radio ispred MOG kafiæa, onog istog u koji nikada ne dolazi van svog radnog vremena, i to u vrijeme kad JA obavezno dolazim tamo?
Naravno da je vidio da sam tu, i naravno da je zbog toga sjeo okrenut mi leðima (jer on nikada ne sjedi leðima okrenut ulazu...)!
Zašto nije pokupio ta svoja dva glupa frenda kad me vidio i otišao, ne znam, negdje gdje inaèe ide s društvom, u Pascuccija, ili do Tenisa, ili na neko glupo mjesto gdje veæ uvijek ide???
I zašto sam morala izgledat krajnje bezveze, u onoj glupoj plavoj lanenoj haljini koja se izgužva od sjedenja , tajcama u kojima mi noge poprimaju oblik i dimenziju dorskih stupova, izgaženim balerinkama i s ne baš najsvježijom frizurom????
Odakle mu obraz da se pojavi na MOM teritoriju, i to nekoliko sati nakon što sam mu sms-om èestitala roðendan a on se nije udostojao ni pristojno odgovoriti? A ja èak nisam izgledala ni apsolutno velièanstveno, ono, da mu zastane dah i opere ga èežnja, ni najmanje onako kako bi žena morala izgledati u ovakvoj situaciji?
Obavila sam to piškenje najbrže što sam mogla, djelomièno spasila frizuru i pojavu, šmugla do Frenda i natjerala ga da isti sekund pokupimo prnje i odmaglimo odatle. Jer kvragu, opet su me, drugi put u istom danu, oprali glupi leptiriæi. A nisam bila raspoložena za glupe situacije.

Plan je bio da šmugnemo preko štekata od Tempere, tj da jednostavno dostojanstveno nestanem s poprišta za po mene moguæeg katastrofalnog susreta.
Ali malo sutra.
Èim sam spustila psa s krila na pod mala je odskakutala prema Hedonistu, tako da nije bilo šanse da ga izbjegnem.
A nisam mogla prošišati ni praveæi se da ga nisam vidila. Jer je ovaj njegov frend kojeg i ja poznajem prvo grunuo Šarmantnog Gada Laktom u rebra, pa mi se naklebesio, pa se javio i Gad... I onda smo obavili kurtoazno izmjenjivanje pozdrava i debilnih „kako si šta ima“ fraza, dok je Gad crvenio u licu a ja plela jezikom...
Dok mi Frend nije prebacio ruku preko ramena, onako glumljeno posjednièki, i rekao da „sori ekipa ali nan je priša“ i „ajmo æa jube“...

Grrrrrrrrrrrrrr.......
Normalno da sam onda bijesnila na Frenda!
On je, buduæi upoznat sa situacijom, bio siguran da je napravio dobro djelo, i da æe tako uostalom postiæi i to da se Šarmantni Gad zauvijek odstrani iz mog života, jer æe sad biti uvjeren da imam novog deèka...
Ali ne! Jer to što sam ja Frendu rekla da je prièa sa Šarmantnim Gadom gotova i da ne želim više imat posla s njim zapravo i nije 100% istina! Nego nešto što se prijateljima mora govoriti u situacijama kad žena okonèa besperspektivnu vezu s oženjenim muškarcem koji je još uvijek prokleto privlaèi! Dok je istina u stvari to da ja ne želim da on više nema posla sa mnom, a pogotovo da misli da ja imam deèka!
Ili bar ne deèka koji izgleda simpatièno i dražesno ali ne dovoljno Y i frajerski, kao što Frend izgleda.
Tj. ok bi bilo da misli da imam deèka, ali da taj lik bude neka, ono, stvarno mrak faca za past na dupe, neki milijun puta bolji frajer od Gada... Bogat, lijep, pametan, elokventan, vješt u borilaèkim vještinama, tajni agent superšpijun, uspješan u raznim sportovima, maneken u slobodno vrijeme, nogometni sudac iz hobija, dobitnik Zlatne Kune i, naravno, zavodnik na glasu...
A zapravo ne želim da Šarmantni Gad pomisli da sam toliko jadna da skaèem iz kreveta u krevet i mijenjam muškarce ko tekuæinu u kutijici za leæe!

Promijenili smo kafiæ, ali ne i moje raspoloženje...
Trebao je biti fenomenalan dan.
A pokvarila su ga dva susreta s dva lika iz prošlosti. I oba susreta su me uzrujala.

Ok, ne bi smjela.
Obje veze sam ja prekinula.
Prvu još davno, i mnogo je otpadnih voda oteklo u Braèki kanal otada, tako da bi mi moralo biti svejedno, ali nije. Jer – znam da zvuèi patetièno – Nezakoniti je bio ljubav mog života.
A Šarmantni Gad je još relativno frišak...

I ok, priznajem, nije da se on i ja nismo od prekida viðali koji put tu i tamo na ponekoj kavi.
Ali jedno je kad sam spremna za dogovoreni susret, i kad se divim sama sebi kako sam cool kad mogu kontrolirati emocije, ponašanje i nagone, i bla, a drugo je kad se dotièni nenajavljeno pojavi na MOM teritoriju, nenajavljen, a ja nepripremljena...
I, uostalom, nije mi ni odgovorio na sms taj dan, a ja sam bila tako dobra i pažljiva da sam mu se sjetila roðendana!
A što je još gore, koji sat prije neautoriziranog upada Šarmantnog Gada na moj teritorij, èovjek koji mi je bio sve i kojem sam ja navodno bila sve je prošišao pola metra od mene a da me uopæe nije primjetio!!! Ono, ni uhvatio krajem oka!!!

Grozno!
Osjeæam se...
Osjeæam se povrijeðeno. Izbaèeno iz takta. Osjeæam se neprimjetno i neprivlaèno, a usput još i nepoštovano. Moj kafiæ, moja oaza, moja privatnost, moje utoèište je oskrvnuto!

A uza sve to, zarobljena sam na odjelu u ružnoj spavaæici, smrtno mi je dosadno i još me sutra oèekuje i glupa operacija...

17.05.2010. u 18:17 sati | 26 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.