Problemi u kokošinjcu

Ou jea.
Zubiæ je u ponedjeljak letio van.
A Oralko je stvarno nevjerovatno dobar u svom poslu. Otvorio je kost i izvadio neprijatelja vrhunski pažljivo i nježno. Jedva sam bila nateèena, na licu nemam hematoma, šav je minimalan – kao i rez, uostalom... I prvi put u životu sve je prošlo apsolutno idealno!
Što znaèi da je nekim èudom anestezija potpuno djelovala (ok, možda su moja prijašnja iskustva s anestezijom i nedovoljnim djelovanjem iste stvarno imala veze s odreðenim opijatima koje sam pušila, gutala, žderala, lizala, cuclala i ušmrkivala tijekom studentskih i pripravnièkih dana, tj. noæi provedenih na plesnim podijima, zbog èega mi je možda stvarno bila smanjena osjetljivost na anestetike...). I da nisam apsolutno ama baš ništa osjetila. Da mi nije ispao ugrušak iz rupe, zbog èega se rana hladila i bolila do krajnjih granica tolerancije boli. Da mi nisu popucali šavovi jer su ostavljeni konci bili predugi ili se odmotali od susjednog zuba, zbog èega ih nisam pokušavala skratiti škaricama za nokte i usput zaradila dodatnu infekciju u usnoj šupljini. Da mi nije izmasakrirao pola kosti i desni. Da nisam divljala i urlikala na stolici, i da me ne boli cijela èeljust od zlostavljanja iste jer sam se batrgala.
Èak sam i samo sasvim malo nateèena, umjesto da mi pola glave danima bude Michelinskih dimenzija i da me uhvati želja da prijeðem na islam èisto zbog praktiènosti hijaba...
Ok, boli. Bolilo je. Ali sada skoro više i ne. I zarasta upravo savršeno. Danas sam èak zapalila i èetvrtinu cigarete. Èisto da me želja mine...

A i moj najdraži hrèak se oporavio.
Juèer je, naime, malo pohlepno stvorenje palo na pod s visine cca metar i po. Jer joj je užasno mirisao kuhani krumpir. A krumpir je nešto što ona naprosto obožava. Živi za krumpir, neobièno živne èim mu osjeti miris u prostoriji, ponese je žudnja, i spremna je poèiniti stvarno nerazumne stvari samo da mu se približi što je moguæe više.
Malo zlato je palo. I užasno krvarilo.
Ja sam bila u totalnom šoku.
Urlajuæi sam izletila iz stana samo u trenerci i platnenim tenisicama, kaputu preko, s krvareæim patuljastim hrèkom koji je jedva disao zamotanim u kuhinjsku krpu, gologlava, bez kišobrana, i trèala do veterinarske stanice za male životinje na Blatinama. Naricala, lelekala i plakala putem, ponavljala na glas da se drži, još samo malo, uskoro dolazimo kod doktora za životinje koji æe nam pomoæ... a ljudi su me putem gledali èudno, vjerovatno sam izgledala ko nekakva gologlava luðakinja koja trèi po kiši s krvavom krpom u rukama i pritom još i prièa sama sa sobom...
A na Blatinama obavijest da ambulanta više nije na tom mjestu. I ljubazna gospoða koja mi je rekla da je najbliža veterinarska tek na Baèvicama. I druga, još ljubaznija gospoða, koja je izjavila da je to ionako samo hrèak koji æe krepat svai èas, pa neka ga ionako bacim, dok sam ja pred njom vrištala na kiši a moje malo zlato hroptalo i pljuvalo krv...
I onda još drame... Trèanje do Autohrvatske i Zoo Hobbija, gdje me je ljubazni djelatnik uputio kako da doðem do veterinarske ambulante Dr. Rauniga iz aGospe od Lovreta, još paniènog brzog hoda zaèkoljastim ulièicama da malu ne izlažem dodatnom stresu od buke s ceste, pola sata èekanja na kiši da ambulanta otvori... A maloj loše...

Vraga loše!
U meðuvremenu je prestala krvariti, prodisala normalno, a èim je osjetila miris veterinarske ambulante odjednom se iz umiruæeg hrèka prebacila u hiperaktivni mode.
Ne voli veterinara. Još od one avanture s bijegom i lijepkom za miševe, nakon kojeg je okupana u biljnom ulju i oèišæena s WD 40... I one kad se išunjala iz kaveza i najela èajne salame, nakon èega je danima povraæala...
Predivni ljubazni veterinar je pogledao malu, zakljuèio da je puno iskrvarila ali se stvorila krastica i da bi sve trebalo bit ok, dao antibiotikiæ u malu guzu, malo fiziološke pod kožu, konstatirao da je za sada sve ok, i da je malo njegujemo od pretrpljenog šoka. Jer tako siæušnom glodavcu ne može nièim zaštititi ranicu. Slomila je noktiæ i probila se s njime ispod rukice i kroz jednu od kesica za hranu, pa je krvarila ispod ruke ii z usne šupljine.
I tako smo se, opet pješke i po kiši vratile doma.

Ali èim se mala nevaljalica dokopala svog kaveza-ville, odmah je poèela èaèkati po krasti, Dok sam se ja presvlaèila u suhu trenerku iz dnevnog boravka je opet poèelo vrištanje... Ovaj put su urlale i naricale Tetica i Rodica.
I ponovo hrèak u ruènik, trèanje do Baèvica po kiši i bez kišobrana, gubitak još više krvi, hrèak u još gorem stanju, doslovno na samrti... I divan doktor koji je dao sve od sebe da siæušnog glodavca skoro dvije godine starog i totalno na umoru, pod šokom od ozlijede i nevjerovatnog gubitka krvi održi na životu. Pa još fiziološke, pa injekcija za zgrušavanje krvi, pa infuzijica, pa par sati sjedenja u èekaonici s hropæuæim i teško dišuæim hrèkiæem na grudima dok se ne stabilizira...
Na kraju sam je odvela kuæi.
Ona slaba, plitkog daha, izmuèena, jadna, sitna... Ja mokra, uplakana, razmazane šminke, oèajna.

Skoro cijelu noæ smo probdjeli kraj improvizirane bolnice od plastiène kante obložene krpama koje ne može trgati zubiæima, uplakani i zabrinuti, dok joj se nije smirilo disanje i ona napokon prestala plakati.
Jer da, i hrèci plaèu.
Bar moja cura.
Ok, obièno pjeva.
Tj. cvrkuæe od zadovoljstva. Kad je dobro raspoložena, kad je pojela nešto što stvarno jako voli, ili nešto što još do sada nije jela a sviða joj se.
Moj hrèak je, naime, svejed. Ok, sakuplja sjemenke, ali ne zato jer ih jede. Jede suncokret, badem, lješnjak, buèu i slatkiše za glodavce. Kupovnu hranu za hrèke koristi za poploèavanje puteljaka po kavezu. Ili skladištenje u jednom od skladišnih objekata unutar kaveza. Jede pretežno što i mi. Naroèito malo kruha s maslacem, komadiæ kore bureka, svježi sir (za kojim je luda), kuhani krumpir, kuhanu mrkvu, kuhano zelje (dobro zaèinjeno maslinovim), a za tjesteninom je luda. Ali ne baš za onom na šalši od poma, mada æe je pojesti. Više voli, ako ikako može, malo one bolonjeze, molim lijepo... Jednom je skoro izvela samoubilaèki skok s moje ruke u lonac sa špagetima.
I da, jako voli maženje, i kad je se uzme u ruku i šeta s njom po kuhinji, koja uvijek tako dobro miriše...
A kad se oko podne svi nakeljimo pred tv na pobožno praæenje Marichuy, Veèere za Pet, i nakon toga Tajne Èokolade, i ona izaðe iz kuæice, popne se u kotaèiæ, i druži se s obitelji.
Ponekad psuje. Tj. sikæe kad dobije neku hranu koja joj se ne sviða. Ili kad, ne daj bože, u kuhinji zamiriše krumpir a ona dobije komad neèeg drugog...
Ali sinoæ sam je prvi put èula da plaèe.
Ok, prvo mi je bilo èudno i zabrinjavajuæe to njeno sitno štucanje praæeno tihim cviležom. Brinula sam se da nije ozlijedila trbušèiæ ili pluæa. I njene vlažne okice.
Ali kad je mirno zaspala, i jutros iz protesta ponovo poèela ispuštati iste zvukove jer je nismo izvadili iz bolnice a ona je htjela van i pokušavala se popeti po stjenkama, skužila sam da malo zlato zapravo plaèe. I jeca. Usamljeno u kutiæu ispod krpice... da je boli, da je tužna i ozlijeðena, da ne voli taj èudni plastièni zatvor koji ne miriše na njen raskošni dom pun igraèaka i tunela od rola wc papira, i u kojem nema hrane ni pilotine ni njenog gnijezda ni kotaèa...
Kad jadnica ne razumije da ne smije još dan – dva u svoj kavez. Da se opet ne ozlijedi.

Svakako, sad je bolje. Lijek je djelovao, i ma koliko se èeškala, grebla, prèkala i kopala po ozlijedi, krasta je na svom mjestu.
Duri se u kanti i okreæe mi leða. Ok, tu i tamo se ipak udostoji polizati malo sira, gricnuti malo salate i popiti malo vode, ali se i dalje duri. I tu i tamo bolno zaplaèe, ili se pokuša popeti i cviležom zatraži da je izvadimo van i vratimo njenoj lijepoj kuæi, ako može, molila bi lijepo, puno bi joj znaèilo...

Dakle, mala je na kraju skroz ok.
Unatoè tome što se malo toga može s tako sitnim glodavcima, veterinar je napravio èudo. A i ona je sama malo èudo, jer je bila skoro mrtva i izgubila ogromnu kolièinu krvi..

Zato ja nisam ok.
Par sati kišanja u promoèenoj odjeæi i cipelama i mokre glave rezultiralo je raspištoljenim sinusima, kihanjem i sitnom temperaturicom koja me, èini mi se, cijeli dan lagano hvata...

Ali nema veze.
Bar sam zaboravila na postoperativne bolove u vilici.

A i dobila sam u meðuvremenu novi muški problem na grbaèi.
Zapravo dva...
Prvi je Oralko.
Naime, ja se njemu izgleda stvarno sviðam.
Ali, unatoè tome što je sasvim na mjestu frajer, i što me AA i ne baš najnormalnija rodica J cijelo vrijeme nagovaraju da budem s njim, on se meni baš i ne... Tako da mislim da bi bilo zgodno da ga proslijedim J. Ako ne upali veza s mojim frendom iz osnovne s kojim sam je spanðala na novogodišnjoj. Oralko je nekako više njen tip. Onako, ima te artistiše momente, tolerira njemaèku kinematografiju iz osamdesetih, a ima i tu neku sklonost ka neslušljivoj gotièkoj glazbi...

Drugi je problem Dotièni iz prethodnog posta. Ili AA. A možda su zapravo oboje problem...

Naime, Dotiènog znam iz viðenja veæ, ono, like... 100 godina.
Njegov bestiæi Connan i El Mafijozo i ja smo nekoæ išli u istu teretanu, pa se tako jave oni meni kad se vidimo u Egoista, ili kad meðusobno proslijedimo veæ proèitane novine...
Veæ dugo ja njega onako snimam, èisto iz zabave... Jer je totalno moj tip. Brdo neušminkanog testosterona s problematiènom prošlošæu. Na što sam ja oduvijek slaba.
Ali stvarno bez ikakve namjere.
A znam da i on mene snima.
Kod tih muških je to uvijek tako oèito.
Ali vjerovala sam da je to èisto zato jer je on uvijek bio dobar s Nezakonitim a zadnjih godinu dana se intenzivno druže, i kako je veæ postalo normalno da frendovi od Nezakonitog uvijek snimaju moje aktivnosti jednako kao što i moje cure snimaju njegove kad ga sretnu (i podnose mi iscrpne izvještaje o njegovom kretanju i druženjima), što je nekako normalno, mada veæ 27 mjeseci nismo skupa, ali Split je mali grad, i svi vole znati sve o svima, i tako...
A i zato jer je njegov frend El Mafijozo koji mlati manekenke bio poludeèko od AA, a bestiæ Connan se lijepi za AA, izvukao ju je jednom na neku veèeru s koje je ona zbrisala s nekom glupom isprikom, i tako...
Pa pomalo i zato jer je u tom društvu i mlaði brat od Šarmantnog Gada, pa tako on poznaje i Šarmantnog Gada (kao i Versacea, kuma od Šarmantnog Gada, koji mi se bio prilijepio na grbaèu u jednoj fazi, pa ga je Gad odlijepio jer me javno obilježio kao svoje vlasništvo), pa tako poznaje i Gada s kojim bi uvijek lijepo prošao par rijeèi kad bi ja i Gad sjeli na piæe u Egoista i zna da sam ja Gadova, jelte, prijateljica...
A možda pomalo i zato jer AA sad baca oko na Dotiènog, zbog èega je i zbrisala s one veèere s Connanom, pa sam nekako mislila da on sad buljaka ovamo jer sam ja frendica od AA, i da je to sviðanje meðusobno... A i AA je nekako to mislila.
Uostalom, opæepoznato je kako je to jedna ekipica jezivih muških babuskara traèaretina, kao i sve muške ekipice koje poznajem, pa nisam ni doživljavala...

Da se razumijemo: ja cijelo vrijeme samo nevino ispod oka snimam komada! Mislim, odavno to radim...
Ono, dobar je. Oku ugodan. Taman po mom guštu.
I to je sve.
Osim toga, donijela sam èvrstu odluku da od sada držim prstiæe dalje od takve vrste frajera.
A i srce mi je slomljeno. I nikakve avanture u ovome trenutku ne dolaze u obzir. Pogotovo ne s nekim od gradskih kiss&tell udaraèa recki na uzglavlju.
Mada, ok, za ovoga znam da nije baš takav u zadnje vrijeme.
Tj. da je imao neku vezu, jako dugu, ali niko od dežurnih obavještajki sa sigurnošæu ne može reæi da li je ta veza još aktualna jer je stalno vani. Sam na kavi. Ili s momcima. Jako, jako, jako rijetko u ženskom društvu. Dapaèe, niko živ ne zna ništa o njegovim ljubavnièkim aktualnostima. Što je frustrirajuæe!
Mislim, ok, ja se raspitivala malo. Još tamo u kolovozu i rujnu, ali iz èiste radoznalosti. I nedavno, ali zbog AA. Samo zbog nje, kunem se, ni zbog èega drugoga!
Ozbiljno.
Ne lažem.

I sad, dogodilo se nešto grozno...
El Mafijozo je, naime, nazvao AA da je pita kako je i što ima novo u njenom životu, i da usput pita kako posao... I da li je ona njena frendica plave kratke kose koja je bivša žena od onog Nezakonitog (hvala na razvedenièkom statusu!), još uvijek “najbolja prijateljica” od Šarmantnog Gada, jer da to zanima jednog njegovog prijatelja. Koji bi možda izveo ulet, ali kako ga je pretekao Versace i kako je Gad obilježio teritorij, a s Gadom me veæ neko vrijeme ne viðaju, ovaj ne zna da li da pokuša ili ne. Na što je ona, kako kaže, odgovorila, da smo ja i on još uvijek jako dobri frendovi, i da nikad nismo bili “najbolji prijatelji” jer da sam ja radila za njega. I da prijatelj može pokušat ako hoæe. Nadajuæi se, kaže, da je pitanje bilo u korist Nezakonitog, o nedavnom susretu s kojim sam joj prièala... Pa su još malo prièali o životu, politici i recesiji, i onda je ona njega onako usput pitala da li je Dotièni još uvijek u onoj nekoj dugoj ozbiljnoj vezi u kojoj je bio, jer da se za njega kao zanima “neka njena prijateljica”.
Na što je El Mafijozo odgovorio da baš èudno što pita, i da li je ta njena prijateljica koja se zanima za Dotiènog ona kratkokosa plava bivša žena od Nezakonitog? Jer da je njegov prijatelj koji pita za nju baš i upravo – Dotièni!
I sad?
Ok, to bi mi inaèe jako laskalo, unatoè tome što sam se zavjetovala na apstinenciju. I što mi je srce poharano i ošteæeno ko jadranski škoj nakon kolovoškog požara. Jer je Dotièni stvarno komad po svim mojim kriterijima.
Ali ovaj put me zbunilo.
Umjesto da se osjeæam poèašæeno i da si dignem ego time što æu odbiti komada, preplavljena sam glupilom.
On se opasno sviða AA.
AA je mislila da su uspostavili neku vibru... Unatoè tome što je Dotièni poznat kao ljubitelj voluminoznih, ne lomnih žena poput nje.
I sad... AA kaže da joj nije krivo, da joj ne smeta i da neæe zamjeriti ako ja... Mada je ja uvjeravam da me Dotièni uopæe ne zanima. A vraga me ne zanima! Sad kad znam da je bacio oko, sad mi je baš nekako zanimljiv... Bar da izaðem jednom s njim i pristojno ga otkantam, ali tako da ostanemo, kao, prijatelji, i onda i budemo, kao, prijatelji, koji zajedno piju kave i sviðaju se meðusobno, i onda muški prijatelj bude super prema ženskoj prijateljici i tetoši je i šalje lijepe sms-ove u sitne noæne sate, a ženska prijateljica glumi Gospu od Cukara... (ok, dok jednom možda ne popusti, a možda i ne... jer ipak apstinira...). To sad ne mogu jer je AA bacila oko na njega. I to opasno.
Kvragu!
Ali je i ovo dovoljno da posije sjeme nepovjerenja izmeðu mene i nje.

Grozno!
Nema gore i kompliciranije stvari nego se odjednom naæi solo i na tržištu, okružena tridesetineštogodišnjakima u istoj situaciji... I još gore, èoporom frajera manje-više istih godina i u istoj situaciji. I tako plivati u toj lokvici usamljenih avanturista i avanturistica, vjeènih deèkiju i cura, te friških raspuštenaca i raspuštenica, kojima je više puna pipa usamljenih veèeri pred tv-om ili za šankom, smucanja po klubovima punima piletine oba spola u potrazi za sponzorima, druženja s brakolomcima i druženja s povlasticama, kombinacija u kojima jedna strana uvijek traži nešto više a druga strana misli da prva strana nije pravi izbor srodne duše...
To uvijek za sobom povlaèi nekakve komplikacije.
Jer ako je sve što žena u odreðenoj životnoj fazi želi sjesti na prijepodnevnu kavu ili predveèernju èašu vina na uobièajeno mjesto s dragim prijateljima, ili se opiti ko prase i cijelu noæ se bacakati po podiju u neudobnim cipelama dok namješta otvor na dekolteu da što manje ispada iz njega... Onda obavezno na grbaèu navuèe bar tri nepotrebna kandidata s kojima ne zna što bi.
I suprotno, ako je sve što ženi u odreðenoj životnoj fazi treba pouzdana osoba da joj grije hladna stopala u dugim zimskim noæima, normalnog frajera nema ni za lijek.

A sve što ova žena u ovome trenutku treba je malo mira. I pokoji izlazak.
I svakako ne probleme s frendicama.
S kojima obožava izlaziti jer su tako genijalne i zabavne. I totalno srodne duše.
Jer, mislim... Što ako sad AA pomisli da je i meni Dotièni napet? Ili prorijedi izlaske sa mnom, da bi Dotièni stalno imao nju i samo nju pred oèima, bez konkurencije u pratnji? (jer èinjenica je da je normalno za oèekivati da poduzme neke korake da zaštiti objekt èežnje od pogleda na konkurenciju...)
Kvragu!
A taman sam planirala poèeti krojiti savršenu kratku haljinu – tuniku od crepe’ de chinea boje mesa s blijedim žutim, zelenim, bijelim i magenta faux Pucci uzorkom za subotu, po krojnom arku iz Burde!!! I veæ kupila kristaliæe i perle za ukras!!! I traku od zlatnog lamea upletenog u pletenicu za pojas!
Prokletstvo!

27.01.2010. u 23:07 sati | 20 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.