Južinavi B-Blues...

U ovome trenutku još uvijek ne znam kako se zapravo osjeæam.

Nekakav najbliži opis mog stanja duha i uma bio bi... plutanje u ogromnoj zdjeli pudinga. Èokoladnog pudinga, jer je sve oko mene nekako mraèno, tamno i overstimulirajæe. I usto još i ljepljivo, sladunjavo, hiperemotivno i prezasitno. Ok, možda èak ni plutanje, prije bih rekla koprcanje u pudingu. Napola gušenje. Napola plivanje da ne potonem, s kratkim razdobljima za hvatanje daha na površini.
Davim se u nekom napola savladivom stanju.

Naravno, kao i obièno, niko oko mene ne primjeæuje da sam totalno u komi.
Dobro je rekla moja prva terapeutkinja (ona koja me izvukla po prvi put iz pakla bulimije, a koja je na žalost takoðer veæ dulje vrijeme pokojna), da æe me ta moja opsesiva potreba za kontrolom okoline i glumljenjem savršenstva u svakom pogledu jednom doæi glave. Jer ljudi jednostavno ne vjeruju da ti je loše ako se svaki dan pojavljuješ u društvu s osmjehom od uha do uha, savršenog tena nahranjenog Q10 enzimima, besprijekornog make upa, kose izbijeljene do savršene nijanse kolovoškog lana, utegnuta, upeglana, nakinðurena razumnom kolièinom nakita... Kao i obièno spremna saslušati, utješiti, savjetovati, mudrovati i zatulumariti sa èoporom cura koje se naizgled guše u gomili beznaèajnih problema, a zapravo im je jedina briga u životu što su im roditelji/muževi/deèki/sponzori zbog krize skresali džeparac za 400 do 500 eura pa sad pate što ne mogu ovaj mjesec kupiti još i onu praktiènu veliku crnu Furlinu torbu jer su veæ kupile jedan D&G clutch i par haljinica za veèernje izlaske a strašno su im neophodne i još jedne traperice... Jer ako kupe traperice od 2000 kuna neæe im ostati dovoljno za torbu...
Halooooo? Ja imam ozbiljnih problema!!! Npr. kako uopæe kupiti bilo kakve traperice za jesen???

Jedino je Seka skužila da sa mnom nešto totalno nije u redu. Naime, njoj ne mogu prodati prièu da puštam svoje vlastite nokte i bauljam uokolo u chucktayloricama zato jer mi je tako super i jer mi je to novi stil, jer me puca neki ležerni boho film i jer imam problema s oticanjem zglobova kad nosim visoke pete, a ne zato jer nemam novaca za obnovu garderobe, jer me visoke pete (koje sam bojkotirala i ovo ljeto, èak i na veèernjim izlascima) umaraju PSIHIÈKI, i jer mi zapravo iskreno uopæe nije stalo kako izgledam...

Sinoæ sam, na primjer, imala pravu krizu.
Tj. prvo sam mislila da se osjeæam napokon malo bolje, i da sam spremna spièiti vani s curama. Plan izlaska je bio jednostavan i primjeren mom psihièkom stanju: dva-tri Long Islanda u Egoistu, nakon toga baciti oko što ima u Stelli (koja mi, iskreno, ide na živce, ali kad je curama tamo napeto jer je novoobnovljena i jako in), kratka tura do Tropica i Vanille, i onda malo plesa u Hemingwayu...
Èak sam našla i savršenu kombinaciju u kojoj se nisam osjeæala ni ružno ni debelo (a trenutaèno se osjeæam ružno i debelo). Nabacila sam klasiène komotne podvrnute isprane muške traperice, bijelu mušku košulju dugih rukava (Hermésovu, predivno èvrsto debelo pamuèno platno koje sam s ljubavlju uštirkala. Komadiæ luksuza koji je Tajkun posudio Najboljoj za sastanak kad je uflekala svoju košulju, ali ona ne voli muške košulje a on ne voli nositi odjeæu koju je na sebe stavio neko drugi pa je završila kod mene...), zlatni remen, veliki zlatni clutch (mamin, još iz 80-ih...), ljubièaste peep toe salonke od brušene kože s platformom i golemom stiletto petom (best buy iz Shoe Be Doe-a... za koje svi pitaju gdje sam ih kupila), ljubièasti ruž, tuš i umjetne trepavice na oèima, golemi buttoni od cirkona u ušima i brdo zlatnih i bižuterijskih narukvica. Sama sam sebi bila komad, a sve sa starim stvarima i nula kuna... I sve je bilo savršeno ok dok nismo uz drugi Long Island zavezle prièu o prednosti muških traperica nad onim groznim uskima koje su loše za cirkulaciju i celulit, i o tome kako muške traperice i odjeæa uz pravi accesoire mogu izgledati jebeno elegantno i pritom još pokriti mast koju, nakon lipanjskog i srpanjskog gubitka kila, u kolovozu iz dokolice i lijenosti sve nabacimo na dupe i donji dio trbuha... Da, osjeæala sam se velièanstveno, dobro i vrhunski zakamuflirano... dok me V nije pitala gdje sam nabavila hlaèe jer da su joj dobre.

A ja se sjetila da su to 3 godine stare B-ove dSquared traperice, iz njegove „debele“ faze, kad je imao kosu do ramena i nosio na glavi rajf a'la Gibonni, bio u disfunkcionalnoj vezi s malim Ricky Martinom i mislio da je najružniji muškarac na kugli zemaljskoj...
Pa sam se odmah zatim naravno još i sjetila kako je, kad je odrezao kosu i krenuo na dijetu od proteina, salate, alkohola i povraæanja, svu svoju „obiènu“ i „neuglednu“ dizajnersku i skuplju high street odjeæu podijelio prijateljima i ostavio u ormaru tri ne baš jako široke majce i jedne štofane hlaèe.
To popodne smo ja i moja ekcentrièna rodica J sjedile na golom madracu na podu njegove ogromne sobe u obiteljskoj kuæi, sobe koja je u toj fazi takoðer bila na dijeti, skoro skroz prazna i prebojana u bijelo (rješavao se tada svega što ga je podsjeæalo na malu mušku sponzorušu, ukljuèujuæi i krevet, ormare, dekoracije, fotografije, boju zidova, zavjese i dva velika platna Branka Farca i Tisje Kljakoviæ koje je izabrao zajedno s malim), u društvu njegove male neæakinje koja se uporno pokušavala dokopati velike keramièke trolitrene vaze pune mješavine votke, tekile i Orangine koju smo cjevèili kroz kilometarske slamke. Naglas smo ga odgovarale od bacanja tolike kolièine odjeæe, a B nas je uporno nagovarao da prve odaberemo sve što nam se sviða jer æe ostatak ionako podijeliti ili darovati Caritasu i Reto Centru... Dok smo, naravno, u glavi veæ bile kod krojaèice i potkraæivale nogavice na njegovim Abercrombie&Fitch i Y3 Adidas trenerkama, prekrajale skupe traperice u mikrominjake i suknje do koljena, kombinirale felpe i velike majce s kapuljaèama uz ljetne haljine i tajce za jesen i smišljale kako nositi velike muške dizajnerske ruène torbe uz ženstvene kombinacije...

Kako smo samo koristoljubive, gramzive, bezdušne i radosne bile...
I ko je mogao pomisliti da æe za samo 19 mjeseci nakon tog fenomenalnog showera B praviti društvo anðelima, i da mi sva ta odjeæa, skupi i rijetki uniseks parfemi, kožne jakne, remeni i torbe, šalovi i marame, èelièni i kožni nakit, neæe predstavljati više ama baš nikakvu radost... Veæ samo tužne uspomene na najdraže stvorenje kojeg više nema kraj mene.

I kako æu se osjeæati plitkom i sitnom dušom jer su me radovale tako beznaèajne materijalne stvari...

Na kraju sam se osjeæala jadno, jer smo dan prije mog odlaska na Otok i njegovog vaðenja markera sjedili upravo ispred Egoista. Bila je sparna ljetna noæ, pijuckali smo Coronu i odmjeravali mlaðahne komade, kovali planove za buduænost, smijali se, grlili, zadavali jedno drugome zadatke da oèijukamo, namigujemo i zbunjujemo pogledima muškarcime koji su nam bili slatki, ogovarali naveliko odjeæu na nekim ne baš najukusnije odjevenim ženama...
U Tropicu sam se sjetila kako prošle godine krajem listopada nisam bila u Splitu na njegovom roðendanskom tulumu koji je zapoèeo upravo u Tropicu, i kako je to zapravo bilo grozno od mene jer sam najdraže stvorenje na svijetu pretpostavila nekakvom beznaèajnom razgovoru za posao u Zagrebu (kojeg sam na kraju odbila).
A Hemingway me je veæ totalno dotukao. Jer sam se sjetila otvorenja jedne srijede prošlog ljeta, kad smo svi bili u bijelom, i B-u je iskliznula boèica cole iz ruke pa je zalio cijeli separe i cijelo društvo je bilo bijesno, mokro i pokriveno flekama kad se cola osušila... I svih onih izlazaka prošlo ljeto i jesen, prije mog odlaska u Zagreb, svih gluposti neprimjerenih našim godinama koje smo izvodili... i playliste na sticku koji smo selili iz auta u auto, ovisno ko je bio zadužen za razvoženje, i pjesama koje smo slušali dok bi cruisali gradom, meðu kojima su redovno bile dance kuruze naše mladosti tipa Rhytm Of The Night i Mr Vain, odjevenih noænih kupanja u POŠK-ovom bazenu na Zenti, žderanja bureka u Mate i u Prerade, odlazaka u Auroru... I kako je B sredinom prošlog srpnja iznajmio nekakvu jedrilicu, Bavariu mislim, natjerao me da uzmem tjedan dana godišnjeg, i poveo me na ðitu preko Elafita do Crne Gore, da me utješi jer sam veæ bila jako nesretna zbog traumatiènog dogaðaja s bivšim šefom seksualnim manijakom, a B je bio jedina osoba na svijetu kojoj sam mogla povjeriti što mi se dogodilo...

I kako je bio neprirodno nesebièno i plemenito stvorenje, koje je vjerovalo da novac postoji zato da bi usreæivao i pomagao ljudima, kako je uvijek anonimno darivao i pomagao. I kako je jednom, dok smo pred zoru s društvom èekali taksi ispred kluba u Ravenni, dao beskuæniku svoju debelu pernatu jaknu i 80 eura, i još mu se na katastrofalnom talijanskom isprièavao što nema više novaca kod sebe a jadni èovjek je bio sumnjièav i u šoku. I kako je onda u taksiju plakao zbog sudbine ljudi koji završe na ulici bez ièega i ikoga, sami i gladni po najgoroj cièi zimi...

Èudno je to... Ljudi umiru, bez svojih najdražih i najbližih ostajemo svako malo u životu, i trebali bi se nekako naviknuti na to. Ostala sam bez bake koja mi je bila više majka od Mame, i bez djeda s kojim sam bila bliska. Umrli su mi neki èlanovi obitelji i rodbine, prijatelji, ljudi s kojima sam bila vezana i intenzivno proživjela dio života.
Ali nièija smrt me nije toliko pogodila kao B-ov odlazak.
Osjeæam se kao da sam izgubila dio sebe, kao da sam... ostala udovica.

Moja obitelj kaže da bih morala veæ doæi k sebi, da mi je na kraju krajeva bio samo prijatelj, da to nije prirodno i da se ponašam ko da sam bila zaljubljena u njega.
Ali ja na neki naèin i jesam bila zaljubljena u njega!
Zaljubljena u njegov duh, njegovu dobrotu, njegovu živost, optimizam, njegovu vjeru da je sve što nam se dogaða u životu za neko dobro, da je svijet predivno mjesto...
Zaljubljena u njegovu ogromnu ljubav prema životu, ljubav prema ljudima, životinjama, biljkama, njegovom poslu...
Zaljubljena u njegovu beskrajnu radost, djeèju naivnost, nepraktiènost i nespretnost, fizièku ljepotu, šarm kojim je bacao na koljena i zaljubljivao u sebe sve muškarce i žene oko sebe...
Zaljubljena u njegov zvonki smijeh, praporèasti cerek, blesavo kešenje, grcanje od smijeha... zapravo zaljubljena u to što se neprestano smijao.

Zaista, kao da je bio previše dobar, previše plemenit, previše nestvaran i neljudski da bi Bog dozvolio da predugo boravi meðu nama obiènim smrtnicima prije nego ga uzme k sebi i pretvori u jednog od svojih najdražih anðela.

Iznenadilo me koliko je ljudi bilo na njegovom sprovodu.
Iznenadio me broj osmrtnica u tisku, od strane prijatelja, suradnika, klijenata...
Ljudi koji su imali tu privilegiju poznavati ga i imati ga u svojim životima beskrajno su ga voljeli.
Ok, ima i budala koje su me pitale da li je istina da je umro onaj moj peder... I kojima sam poželjela instant iskopati oèi, izgrebati lice i poèupati kosu na listu mjesta.

Toliko mi fali da ne mogu vjerovati da ga više nema.
Spavam u njegovim starim majcama.
Kad sam tužna, a tužna sam otprilike 20 od 24 sata koliko traje dan (preostala 4 sata pokušavam spavati nafilana Normabelom i Sanvalom), pišem mu pisma u kojima mu govorim koliko mi fali i koliko ga volim i koliko mi je žao jer se neæemo družiti kad umrem jer æu ja završiti u dubinama pakla a on æe udarati u liru negdje na sedmoj razini raja, u društvu Svetog Petra i ostale povlaštene ekipe, i sigurno žugati jer su mu krila prekratka i tražiti neka od padobranske svile jer je ovih posljednjih mjeseci bio postao alergièan na perje...
Fali mi moj najbolji prijatelj i osjeæam se najgore ikad u životu.

Svako mjesto u ovome gradu podsjeæa me na njega.

Moja soba doma puna je naših uspomena, predmeta koje sam dobila od njega ili koje smo kupili zajedno, a podsjeæa me i na vrijeme kad je patio zbog prekida s malim Ricki Martinom a ja se taman bila doselila kod tete, pa je spavao u mojoj sobi da ne bude sam i paranoièan, i po cijele dane s mojom tetom pregledavao njenu zbirku kukièanih ruènih radova i divio im se, pa sam se zato sada doselila kod rodice J. Ona je ionako veæinu vremena u Italiji, pa sam èesto sama. A ne volim kad sam sama, jer se onda sjetim vremena kad smo izlazili vani po cijele noæi, i kako smo, jer je J-in stan u samom centru, èesto nakon izlazaka svi èoporativno spavali kod nje nakon izlaska, po èetvero na krevetu i po troje na rastegnutim dvosjedima i trosjedima, i onda se budili oko podne i bauljali gradom u potrazi za kavom i željni kolaèa iz Francuza na Rivi...

Ne idem više u Pulsa, jer me podsjeæa na proljeæe 96-e kad smo se upoznali, kliknuli na prvi pogled, i istog trenutka postali najbolji prijatelji na svijetu.

Ponekad do besvjesti slušam stare albume od Suede i sjeæam se kako smo za kišnih dana smucali se gradom, svako sa po jednom slušalicom walkmana u uhu, slinili na Modern Boys, vjerovali da je pjesma Trash upravo o nama, planirali živjeti u Londonu i oboje bili zaljubljeni u Breta Andersona koji nam je bio prelijep...
I koliko sam se puta nabrijala i prebrijala na partijima, i kako je on uvijek bio jedini u društvu koji nije nikada koristio nikakve opijate (osim alkohola, naravno) pa je mrtav umoran i mamuran provodio cijeli sutrašnji dan sa mnom i mojim prijateljicama, kuhao nam egzotiène èajeve, motao jointe i brinuo o nama dok se ne vratimo u normalu...
A kad se preselio u inozemstvo zbog modelinga, unatoè èestim dolascima ovamo, toliko nisam mogla bez njega ni on bez mene, da sam zbog icq-a i kobasica od mailova u kojima smo po cijele noæi detaljno jedno drugome opisivali svakodnevicu, traèeve i dogaðaje, padala svaki put u nesvijest kad je dolazio telefonski raèun... (da, ono dobro staro vrijeme starih modema i superskupog supersporog interneta... dok nisam otkrila Carnet).

Plesali smo po sobama na Blondie i Pulp, prekrajali odjeæu, dozvoljavao mi je da eksperimentiram s uvijaèima, peglama i viklerima na njegovoj tada dugoj kosi... Skupljali smo novce da hodoèastimo na Ibizu i provodimo bar dva tjedna ljeti na Bolu (koji je tada bio totalno it destinacija, sa Šukerovim Facesom i raznoraznim Ivama Majoli i ostalim likovima koji su tamo ljetovali), šlepali se prijateljima i poznanicima na jahtama i po vikendicama... Lijeèili jedno drugome ljubavne boljetice (a tada smo stalno bili u lovu na nekoga, u nekakvoj vezi koja je zapoèinjala, u nekom odnosu za kojeg smo htjeli da preraste u vezu, u nekakvom prekidu veze i ostalim kompliciranim situacijama...) hranom, alkoholom, plakanjem, i upozoravanjem da je dosta bilo plakanja jer suze isušuju nježnu i osjetljivu kožu oko oèiju, èine lice podbuhlim, i da tuga opæenito poružnjuje i da nas niko neæe voljeti ružne... I onda se smijali jedno drugome kako smo dvije grozne plitke napucane babe...
Satima smo se vozili na mom skuteru do prigradskih plaža.
Uvijek kad bi došao s nekog duljeg puta tražio je od mene da mu napravim njoke marinara i ispeèem pitu od šljiva ili tortu Tatin.

Bio je neodvojiv dio mog života i moja najveæa ljubav.
Voljela sam ga jako, duboko, iskreno i, što je svima oko mene potpuno neshvatljivo – buduæi da je on ipak prije svega bio jako privlaèan i ni najmanje feminiziran mladi muškarac koji se jako sviðao ženama – potpuno aseksualno.

Ok, znam i sama da bi bilo krajnje vrijeme da se trgnem i prestanem cmizdriti. Da je B sada tu dobro bi me oprao i zabranio mi ovakvo ponašanje.
Ali tugovanje mi tako pašeeeeeeeeeee...

E, da - nisam trudna. Samo je opako kasnilo zbog stresa.
Što je skroz ok, dapaèe, savršeno! Nebivanje trudnom mi je uštedjelo neki novac, nešto živciranja, a bogami i poveæalo šansu da kasnije najnormalnije budem majka kad (i ako ikad) to stvarno poželim.
Jer naravno da nema šanse da bih sebi priuštila da budem toliko sebièna i rodim dijete. mislim, dijete bez oca, u ovakvoj financijskoj situaciji... I s ovakvom majkom! Da, mislim da bi bilo jako surovo od mene da dozvolim da nekom jadnom stvorenju budem roditeljica...
Ali mi možda na neki naèin èak i fali taj osjeæaj tuge, straha i neizvjesnosti, jeze koja me podilazila pri pogledu na test u ladici i pms-om napuhan trbuh... Bilo je pomalo perverzno ugodno intenzivirati tugu i opæe jadno stanje još i sumnjama u trudnoæu i strahom od neizvjesne i mraène buduænosti s neèim dreèavim, slinavim, popišanim i zahtjevnim na grbaèi...

13.09.2009. u 22:30 sati | 13 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.