Reduciram. I dvojim.

Ovih dana sam došla u situaciju da sve nešto ne znam...

Prvo dvojim oko frizure. Kosa mi užasno brzo raste. Posljednji put sam se šišala prije dva mjeseca, kratko ali slatko i gljivasto, i Marina me tako genijalno ošišala da kosa cijelo vrijeme izrasta u smislenu i definiranu frizuru. Jednostavno nemam potrebe za šišanjem.
Ako kosu pustim na miru, za dva mjeseca taman dobim lijepi mali bob (uz par rezova... ali tek za dva mjeseca). A onda je mogu pustiti da opet raste.
Fali mi moja duga kosa. 10.07. slavim godinu dana otkako sam skoro do struka dugu crrnu grivu potkresala u dosadni bob, a nakon toga u kratko blond èudo.
Ne fali mi tamna boja. Fali mi dužina. Fali mi zamahivanje kosom (još se tu i tamo uhvatim kako zamahnem u prazno...), igranje kosom, petljanje po kosi, frækanje pramena u spiralu, pravljenje frizura... Kosa je totalno najbolje moguæe žensko oružje ikad!
Doduše, svi kažu da sam im ljepša s ovakvom kratkom. Da mi otvara lice. Moja psihoterapeutkinja kaže da se zapravo opet želim sakriti iza kose jer se bojim biti samouvjerena kratkokosa žena koja kosu ne koristi kao... ne znam više što. Moja Rejuvenation terapeutkinja mi sasvim praktièno sugerira da ipak prièekam da proðe ljeto, jer je ljeti ipak kratka lakša za održavanje (buduæi je moja kovrèava i peglam je...). A moja terapeutkinja za poremeæaje prehrane kaže da je to zato jer sam u svojoj debeloj i nezadovoljnoj fazi pa se želim sakriti iza kose, i još gomilu toga što nisam zapamtila jer sam buljila u okrhnuti lak na nožnom prstu...

Kakobilo.
Ja volim vidjeti dugu kosu, i na sebi i na drugima.
Uostalom, i Najbolja je odluèila ponovo pustiti kosu, i pušta je veæ neko vrijeme. Samo što ona ima dosta slabu i sporo joj raste, a moja buja na sve strane i veæ polako traži sve više vremena za oblikovanje...

Osim toga, veæ neko vrijeme sam konstantno ušlagirana. Uz lijeènièki nadzor i blagoslov.
Ponovo sam krenula kod tete koja me je lijeèila od emotional eatinga i uspješno mi pomogla da se na dulji period izvuèem iz pakla bulimije. Kako sam se sad pretvorila u emocionalnu prejedaèicu, i osjeæam da moj problem zapravo uopæe nisu kile koje sam pokupila nego opet moj glupi emotivni odnos prema hrani, i kako me faze orgijanja u ugljikohidratima i superstrogih ništanejeduæih dijeta sve više fizièki i psihièki iscrpljuju a ne daju nikakve rezultate, tako sam odluèila i na tom planu potražiti pomoæ.
Da barem mogu biti latentna cjeloživotna anorektièarka ko Mama... Uspješno bih držala konfekcijski broj pod kontrolom, uspješno organizirala svoj život, ostvarivala zacrtane životne i karijerne ciljeve, a pritom još izgledala ko (10 godina mlaði) avion èak i u svojoj 60-oj...

Ali ja nisam moja Mama. Na Maminu veliku žalost. A i na moju.
Ja nisam visoka tanka crvenokosa matrona u skupoj odjeæi i skupim službenim kolima, nisam uspješna žena od karijere koja nema namjeru u mirovinu dok ne rikne (a neæe riknut nikad jer žene u našoj familji žive skoro do stote), ne znam živjeti od kutije cigareta i pola litre kave plus 3 lista zelene salate i pola pileæih prsa dnevno, nakon kockice èokolade ne usisavam i ribam cijelu noæ stan da bi tu kockicu potrošila (zapravo, nakon table èokolade ja obièno zalegnem na kauè, i tamo slistim još jednu), i svakako me ne privlaèe teèajevi autogenog treninga, callanetics vježbi niti joge za zrele gospoðe...
Ja sam mala okrugla zbrèkana genetska greška u svojoj lozi, izgubljeni sluèaj s kojim nitko ne zna što bi.
I kad veæ tako grozno odudaram, i kad veæ 32 godine nitko nije uspio skužit kako od mene napraviti pravu stvar, onda valjda ipak moram odustati i napraviti sama od sebe svoju vlastitu pravu stvar.
Ali bez pomoæi hrane...

Terapeutkinja kaže da su moji problemi s hranom vezani uz moju savršenu Mamu i naš krnji odnos, i da zbog toga imam one èudne napade straha od gladi, pa onda jedem za svaki sluèaj, da mi se sluèajno ne bi dogodilo da u jednom trenutku u noæi zapravo ne budem stvarno gladna a u kuæi nekim èudom ne bi bilo hrane, i onda smo to sve povezali sa... pa, sa iznenaðujuæe puno toga što meni nikad ne bi palo na pamet.

Zatim smo se neko vrijeme natezale oko idealne prehrane i pristupa toj prokletoj hrani...
Kontrolirana dijeta ne pali kod mene; jednostavno padne noæ, proðe ponoæ, a ja skaèem na frižider.
Antidepresive i ostale psihofarmake sam odbila, uz sasvim logièno objašnjenje da ja volim izlaziti i piti alkohol, i da moja psihièka stabilnost i društveni život proporcionalno ovise o kolièini etanola unešenoj u organizam.
A nisam imala baš dobra fiziološka iskustva s nekim antidepresivima za bulimièarke prije nešto godina...

I tako je kao najpametnije rješenje u ovome trenutku odabran Lijek.

Naravno da sam bila nevjerovatno presretna kad sam obavila sve pretrage, proglašena podobnom i dobila recept!
Pa Lijek je ona toliko žuðena èudesna tableta pomoæu koje debeli ljudi gube apetit pa onda mršave!
A ja je nisam htjela pokušavati nabaviti jer sam se ipak držala one da nije za ljude s BMI iznad 30, koji imaju stvarno ozbiljnih problema... I da ima poprilièno neugodne nuspojave kod dosta korisnika.
I sad sam ih dobila! Lijepa, divna, voljena kutija Lijeka od 10 mg, cijela samo za mene...

Po mojoj terapeutkinji, cilj je zatuæi svaki osjeæaj gladi, tako da se mogu držati uredne, redovne, zdrave prehrane (redukcijske, naravno), naviknuti organizam na ciklièko uredno hranjenje, odviknuti ga od smeæa, promijeniti prehrambene navike bez tuge, jada, uvelosti, mrzovolje, agresivnosti i društvene nepodnošljivosti koji se kod mene javljaju u odsutnosti šeæera i ugljikohidrata... I usput izgubiti ove neke kile koje mi zagorèavaju život, jer jednostavno ne funkcioniram normalno kad me ima.
Po meni, cilj je jedino i iskljuèivo izgubit kile. Cilj opravdava sredstvo. Svako sredstvo pod svaku cijenu. Sve ostalo je nebitno. Ako je Lijek rješenje, onda ja volim to rješenje i držat æu se terapije...

Ok, veæ sam u pet dana otišla kilo dolje.
I osjeæam se divno iz nekoliko razloga. Nisam gladna, mogu totalno hladnokrvno proæi kraj Millenniuma kad idem na kavu u grad, sjediti ispred Floresa bez da poželim naruèiti tortu od limete, raditi na projektnoj dokumentaciji cijelu noæ samo uz zeleni èaj (jesam li spomenula da je jedna od nuspojava i nesanica?)... Umjesto 5, ipak jedem samo tri obroka dnevno, a i to jedva jer sam nakon male kolièine supersita. I mogu jesti stvarno zdrave i organizmu korisne stvari, kao što su meso i povræe, juha ili voæe, bez želje da drmnem komad pizze ili pjat paštašute... Ionako mi je svejedno, kad sve ima isti okus - gorkast.
Tako sam diiiiiivno puna energije... I raspoloženje mi je stalno isto - vedro i optimistièno. Nemam ups&downs, nemam napade cmidrenja, nemam mene niko ne voliiiiiiiii jer sam ruuuuuuuužnaaaaaaaaaaa faze, i uopæe više ne padam u duboke bedove kad ne znam što bih obukla.

Bitno je da mi se veæ neko vrijeme život ne vrti oko hrane, oko toga što sam pojela ili što nisam pojela, a za sve ostalo me totalno nije briga.
Mada, osjeæaj je zapravo malo amfetaminski.
Pa i okus u ustima.
Mada to zapravo ne bih ni znala da 90-e nisam provela znojeæi se po cijele noæi u klubovima...
Pitam se samo nije li to zapravo samo remake nekog od onih vintage sredstava za mršavljenje i uspješno održavanje kuæanstva koja su trošile kuæanice 50-ih?
Ali dok funkcionira nije me briga.
Mislim, juèer sam u Stefanu odbila one super bruschettice za predjelo, jedva ugurala dva njoka u sebe, i pojela tek okrajak one nevjerovatne èokoladne torte (mislim, ipak nisam mogla odolit bez da naruèim desert!), i zar to nije nešto? Ha?

Naveèer trèim, ujutro cijepam po naprednom pilatesu s DVD-a, idem na fitness, i strašno radim na tome da dobijem svoje staro tijelo nazad.
Ok, pola cijelog tog vježbanja, kao i preskakanje meðuobroka sam prešutila terapeutkinji, jer imam osjeæaj da ona ne bi bila baš najsretnija, a i ja stvarno nisam luda za nekakvim voæem u glupo doba dana, malo sam i lagala u dnevniku prehrane (ubacim tu i tamo ponešto što sam trebala pojest a nisam...), ali cilj opravdava sredstva...
Kad jednom opet budem imala svoje staro tijelo kakvo zaslužujem, onda æu valjda opet bit ona stara ja.

Dodatna motivacija mi je bio subotnji izlazak u Gallery. Okružena svim onim vitkim, pokvarcanim i mišiæavim bedrima u dopiènjacima koja su se zatekla u društvu, jednostavno nisam mogla izdržat da me ne uhvati nostalgija za vremenima kad sam i ja bila takvih dimenzija i tog stupnja èvrstoæe...

Sad kad opet imam cilj, misiju i viziju, kad radim na svom rebrandingu i poboljšavam vizualni identitet, sad je opet sve na svom mjestu...
A upravo Zagreb je zaslužan za moje novo zen stanje.

Ali...
Odjednom se pojavio problem.
Dobila sam, naime, dvije poslovne ponude. Jako dobre ponude, jako primamljive ponude. I financijski, i bonusno, i beneficijski, a karijerno da i ne spominjem...

Problem je što je ona puno primamljivija u Splitu!
Radi se o poslu u branši koja mi je oduvijek bila strašno privlaèna, o senior poziciji, o takvom radnom mestu i takvim uvjetima da bih mogla ne samo dignutog nosa prošetati pred svojim bivšim šefom nego ga još i nabiti (u prenesenom znaèenju, naravno) u mjesto u koje zaslužuje... I, naravno, raditi nešto što mi je divno, drago i blisko... Ali posao je u Splitu!
A meni se zapravo ne da opet živjeti u Splitu.
Doæi malo doma je ok, doæi malo na kupanac, vikend-izlazak i ostale radosti je ok, ali ne da mi se opet živjeti u Splitu...

A problem s ovim drugim je u tome što se radi o poziciji u industriji koja mi nije draga. Neinspirativna branša, jako konzervativna... A atmosfera ko na groblju. Punom psihopatskih zombija. Ne samo zato jer S1 radi tamo (ona mi zapravo i namješta posao, mada radi u drugom odjelu) pa znam kako je po njenim prièama, nego zato jer sam i sama osjetila ozraèje kad sam dvaput bila na razgovoru...
Krasan autiæ, lijep paketiæ koji bi išao uz ugovor, ured u idealnom dijelu grada...
Umjesto da padnem u nesvjest od sreæe, ja sam zbunjena.

U Splitu mi se nudi posao iz snova. samo što je u Splitu.
U Zagrebu mi se nudi posao koji bi riješio sve moje egzistencijalne i statusne probleme, i omoguæio mi ostanak u Zagrebu i povratak starom životnom stilu (ako uspijem dovoljno smršaviti za svoja dva prošlogodišnja Max Mara odijela...).
I što, zaboga, što sad da radim?

Nego, Ž popravlja odnose s Mužiæem.
Još uvijek ga ne pušta da se vrati doma, ali idu zajedno na terapiju. A i procvala je otkako opet radi. Druga žena. Ne samo duhom. I fizièki se promijenila. Podrezala je kosu, reducirala šminku i bronzer, skockala se u zaposlenu tetu, nabacila samopouzdani look, i neprepoznatljivo je divna.
A ja sam tako ponosna na svoju prelijepu prijateljicu.

08.06.2009. u 08:57 sati | 37 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.