Podivljala Venera, Špica i Cro-a-Porter...

I mi žene smo samo ljudska bića. I imamo određene fiziološke potrebe, jednako kao i muškarci. Pogotovo u proljeće, kad se priroda probudi i hormoni podivljaju...
A pod fiziološkim potrebama ne mislim samo na spavanje, piškenje, kakanje, pričanje tračeva, solarij i hranjenje.
O, daaaaaa... Naravno da mislim na razmnožavanje!
Ili bar na čin koji bi morao voditi nastavku ljudske vrste, a inače ga prakticiramo for pure pleasure...

Iz stana do mog krajem siječnja iselila je Slatka Mala Obitelj, koja se sastojala od Vječno Odsutnog Tatice Na Terenu, Malog I Slatkog Ali Napornog Trogodišnjeg Daveža i Besposlene Mamice, ženskice u srednjim dvadesetim koja je izgledala kao da joj je najmanje 35 (meni i Najboljoj je ispala vilica kad smo saznale da je 6 godina mlađa od nas... I onda smo još mjesec dana naricale nad svojim jalovim maternicama i praznim prstenjacima dok godine prolaze...), i od koje sam često posuđivala šećer, kalup za tortu i omekšivač za rublje u 10 navečer...

...I doselio se Sportivo, dobro građen 29-godišnjak s arsenalom bicikala, sportske opreme i smrdljivih tenisica, i definitivno beskorisan kao susjed. Jer je od trenutka kad je jedne subote u 10 sati navečer zakucao na vrata da posudi rolu toaletnog papira bilo očito da takav lik nema kalup za tortu, i da ću ga napokon morati kupiti sama...

Inače mi takvi tipovi muškaraca nisu zanimljivi. Pretjerano dobro fizički održavan, ali bez stila, uopće bez svega onoga na što se ja palim, a usto još pomalo i babyface...
Pa onda oni sanduci Ožujskog koji su se danima vukli pred vratima stana uoči rukometnog prvenstva, i nagrđivali hodnik našeg lijepog kata u našoj lijepoj posh zgradici...
Pa onda svi oni čudni frendovi koji su mu dolazili...

Ali unatoč tome što Sportivo nije ni u čemu moj tip, ipak je ispao simpatičan, pa sam počela nekako usputno komunicirati sa njim...

Kad sam skužila da će za Uskrs biti sam u stanu, jer su mu starci rastavljeni i imaju druge brakove i djecu pa bojkotira obje obitelji, odlučila sam iskoristiti ga za društvo.
Jer unatoč tome što sam subotu, nedjelju i ponedjeljak provela s prijateljima i psom kružeći oko nekakve vode (tj. ispijala kave po Jarunu), a za Uskršnji ručak se pokušala s N-om prežderati francuskom i narescima (ali nam nije uspjelo. Opao nam kapacitet...), što sam po 100-ti put pogledala Kung-Fu Pandu i plakala ko kišna godina, što sam imala i brdo posla i što sam bila poprilično zabavljena tijekom dana... Noći su mi ostale nekako nedefinirane...

Pa sam s oduševljenjem prihvatila Sportivov poziv na druženje uz alkohol i stare kung-fu filmove (to nema veze s Pandom).
Pogotovo zato jer dugo nisam gledala U Zmajevom Gnijezdu, a ono kad Bruce Lee nađe osušeni i obješeni leš onog svog crnog frenda s mikrofonkom me uvijek rasplače...
A iskreno, bila mi je više i puna pipa jadnog Isusa u 100 verzija i 100 loših interpretacija, i to na svakom blaženom božjem nacionalnom kanalu, a nisam baš bila u raspoloženju za gledanje nečega bez titlova, čak ni omiljenog Style TV-a.

I tako sam se uvalila kod njega u subotu navečer, napila, nasmijala i zabavila.
A u nedjelju navečer Sportivo je ponovio poziv, samo što se ovaj put radilo o akcijskim filmovima moje mladosti.
Još kad sam vidila da uz sve Ramboe (Rambove? Rambote?) ima i Delta Force, odmah sam pristala na još druženja...

E, sad...
Moj susjed Sportivo je popodne bio otišao van, a kako je u dnevnom boravku ostavio rublje da se suši, tako je malo ubrzao proces sušenja time što je namjestio temperaturu na maksimalnih 30 stupnjeva. A onda mu se ona okrugla vrteća stvar za podešavanje zaglavila kad je pokušao sniziti temperaturu, pa je on onako muški odvalio termofor... Tako da je, unatoč svim otvorenim prozorima u stanu bilo poprilično vruće.

Vrućina i alkohol ponekad znaju biti pogubna kombinacija za dvoje heteroseksualnih ljudi različitih spolova koji se nađu u istom prostoru na nekoliko sati.
Pogotovo ako muška polovica leži na kauču odjevena samo u poprilično usku siledžijku i kratke hlače, pri čemu otkriva vrhunski nabildan torzo, fenomenalno oblikovane noge ruke za krepat dobre, i sitne kapljice znoja na golišavoj koži svega nabrojanog...
A ženska polovica se izležava na istom u relativno kratkoj i relativno oskudnoj pamučnoj haljini...
Tako da toliko gole kože u kombinaciji s toplom prostorijom i toplim pivom...
Uhm...
Dakle, muška polovica je emanirala feromone, ženska polovica ih je nanjušila, količina estrogena i testosterona su dosegle opasnu koncentraciju u oba organizma. On je započeo sa ofucanom pričom daj da ti legnem malo u krilo pa me češkaj, ja sam vrlo rado počeškala na vrlo sugestivan način...
Mislim, što se tu ima više reći?

Osim da je bilo poprilično dobro, ali i da se nalazim u totalno glupoj situaciji.

Ok, seks je dobra i zdrava stvar, i ako žena nema stalnog partnera treba ga s vremena na vrijeme prakticirati s random odabranim potentnim primjerkom muške vrste.
Često se događa da se žena nakači na objekt prakticiranja jednokratnog seksa. Blesavo, ali frajeri su uvijek ludo zaljubljeni i skidaju zvijezde s neba dok se ne dokopaju međunožja, nakon čega obole od amnezije pa izgube curin telefonski broj, zaborave njeno ime, i uopće izbrišu epizodu iz sjećanja. Dok se žene obično navuku na frajera nakon konzumacije njegovih draži, i onda očajavaju što dotični više ne zove, što pokazuje manjak interesa, što mu je pas stalno bolestan pa treba 24-satnu njegu a kombinacija gužve na poslu i dolazak tetke iz Pušče Privulvine mu oduzima svo slobodno vrijeme...

Međutim, ponekad se dogodi i obrnuto.
Sportivo je vrhunski komad mesa, priznajem. I pritom mislim na cjelokupno pakiranje, ne samo na ključnu... kobasu.
Dečko je, osim toga, simpatičan i bistar, ima duha, zabavan je...
Ali ne dovoljno.
Uostalom, nikad mi nisu bili zanimljivi ti likovi koji po cijele dane provode u raznoraznim sportskim aktivnostima na svježem zraku, a za život zarađuju kao privatni treneri bildajući sićušne guzičice jedva punoljetnih poduzetničkih kćeri i kržljave bicepsiće raznih poluzvjezdica... Da su mi bili zanimljivi, sigurno bih prvo bila zagrabila u nepresušno vrelo golemih mišića kolega iz kluba dok sam još aktivno trenirala.
Ali ja nekako baš vjerujem da u zdravom tijelu sa zdravim duhom nema peviše izazova. Nekako je sve tu previše zdravo i previše... nekomplicirano.
I dajem prednost uredskom mliječnom tenu nad preplanulošću sa svježeg zraka.

Uostalom, ponekad tijelo jednostavno zatraži svoje, pa se žena dohvati prvog koji joj je pri ruci...

E sad...
Čini mi se da susjed Sportivo ne dijeli moje zdravorazumske stavove.
Tj. izgleda da se ja njemu zapravo već neko vrijeme sviđam.
O, Bože...

Puno bi jednostavnije bilo da mi, na primjer, nije susjed. Vrata do mojih!
I da dan poslije nije nekoliko puta pozvonio s prijedlogom da se opet družimo...
Prva tri puta sam provirila na špijunku, a onda se pravila da me nema doma, mada je pas lajao na vrata iz sve snage, a iz stana se čula glasna glazba. Četvrti put sam napokon otvorila vrata i pristojno ga najurila uz sasvim istinito opravdanje - naime, radila sam proljetno generalo čišćenje, čemu je u prilog govorila i moja slijepljena kosa, mokra i prljava majca i goleme žute gumene rukavice...
Peti put sam na njega naletjela isto popodne, kad sam uzela malu pauzu da svratim do solarija i dućana, i na moj užas stajala u redu pred blagajnom točno iza njega. Pa smo morali zajedno do doma, jer bi bilo krajnje nekulturno da sam odbila te 3 minute hoda u njegovom društvu. Uostalom, iskoristila sam priliku da kupim veću količinu sredstava za čišćenje i dvije vreće od 3 kile deterdženta, jer je bilo podrazumijevajuće da će se on kavalirski ponuditi da mi stvari dotegli do stana...

Srećom, ostatak tjedna mi je bio previše ispunjen i strahovito stresan, tako da sam iz stana izlazila jako rano ujutro, vraćala se jako kasno navečer, i tako izbjegla svaku mogućnost neželjenog susreta...

Prvi razlog moje superhiperzaokupiranosti je, naravno, posao koji smo ja i M pokrenule. Kako smo odlučile u stvar ući baš ono totalno jako ozbiljno od samog početka, a ona već ima jaaaaako ozbiljan i važan posao koji joj oduzima većinu dana, tako sam po cijele dane sastančila, zvala, kopala po netu, naganjala prijatelje i poznanike iz mog starog korporativnog života, jurcala do Opatije, Pule, Svetog Martina, a dogovorila i Dubrovnik, Split i Varaždin za slijedeći tjedan...

A usput sam morala obaviti i jako puno društvenih obaveza.
Naime, brdo je frendova, od kojih se dosta njih bave modom i modelingom a ostatak je tu for pure fun&pleasure, zbog Cro-a-Portera ovih dana dolepršalo u Zagreb. Što iz ostatka Lijepe Naše, što iz regije... Ali se u svakom slučaju dogodilo da je brdo ljudi koje ne viđam često bilo tu.
Što je značilo brdo kava po gradu, brdo tračeva, brdo duženja i brdo radosti... I totalna prezasićenost dijelom zagrebačkog centra na potezu od KIC-a do Maraschina, i od Cvjetnog trga do vrha Bogovićeve... I, naravno, Jaruna, zbog dragih ljudi iz Splita i glupog običaja ispijanja kave uz nekaku... vodu.
Tako da s radošću očekujem povratak cappuccinu u kvartovskom Yabaniju, i svakodnevnim brigama onih prijatelja koje sam na tjedan dana zapustila.

Eh, da, odradila sam i Cro-a-Porter, ali više nekako reda radi nego zato jer bi mi stvarno bilo napeto gledati revije...
Ja sam nekako van ove naše mode. Dvaput sam kupila haljinu sestara Budoarki, čija mi se odjeća puno više sviđala do prije nekoliko godina, Elfsi su mi zakon i imam jednu njihovu torbu, ali kako rade odjeću koja dobro izgleda samo na jako tanušnim ženama tako ne želim ni razmišljati o njima... Sviđa mi se i Klarić, Makovu konfekciju sam kupovala i prije Tea Perića (znala sam naći ok stvar među prilično bezveznim komadima), a jednom sam kupila Hippy garden haljinu u koju malo nakon toga više nisam mogla ugurat cice... I to bi bilo to.
Iskreno, nekako mi svi ti fancy must-go događaji polako počinju ići na živce. Zbog pritiska na frendove za još malo pozivnica, pa moljenja još više pozivnica i za ekipu koju obavezno želimo ugurati, pa vječnog kašnjenja nekih pojedinaca (a sve pozivnice su u pravilu kod samo jedne osobe... i to obično kod one koja kasni), pa dotičnih pojedinaca koji se ponašaju sramotno jer pokazuju oduševljenje kadgod vide svoje omiljene celeb likove (haloooooo?)...

A zapravo sam u četvrtak išla samo zato jer sam znala da će doći Oženjeni s nekom svojom frendicom s bivšeg posla. Tako mi je bar najavio mailom, jer sam danima bila nedostupna na Skypeu...
Ok, nedostupna sam bila i zato jer sam kao prava izblajhana plavuša naivno pokupila glupi virus preko Facebooka (isti onaj koji sam prije 2 godine pokupila i preko My Spacea...), pa sam na net mogla samo u safe modeu... Ali to je već previše blamirajuća priča, a i nema veze s Oženjenim.
Dakle, trebali smo se kao vidjeti na Velesajmu, ali smo se na kraju samo pozdravili pogledom.
A i opet smo imali problema s ulazom, tako da sada gotovo pa imam razumijevanja prema Marku Grubniću.
Naime, D je imao pozivnice za nas 6-oro, ali D je kao i obično kasnio, a iritantna teta nam je stalno ponavljala da je korisnik isključio mobilni telefon, tako da smo na kraju morali s M-om ući na backstage. D se pojavio sa sat i pol zakašnjenja i blaženim izrazom zadovoljene pohote na licu, bez isprike i željan razumijevanja, pa smo cijeli ostatak večeri i cijeli petak nakon toga odbijali komunicirati sa njim. Bez imalo razumijevanja, jer je pao na prozirnu priču svoje bivše cure za kojom je još lud a koja ga je nogirala zbog nekakvog starog kretena, i sad kad je stari prdonja nogirao nju D-a drži na stand by-ju dok ne vidi hoće li u međuvremenu upecati nekog imućnijeg od D-a...

Petak i subotu sam propustila, zbog jako dobrih tuluma kod B-a (koji se pojavio na dva dana i opet trči na teren) i frendice N koja se preselila u Zagreb, mada mi je zapravo bilo malo napeto vidjeti Elfse. I Nataša Bebić inspired kolekciju.
Uostalom, ja obožavam tetu Natašu. Unatoč tome što mi je nekoliko puta priredila instant napadaj čira na želucu u rano jutro, kad je njeno lice u krupnom planu bilo prvi prizor koji sam ugledala u samoposluzi u zgradi prije posla... Odrasla sam uz tetu Natašu kao obiteljsku prijateljicu i susjedu, i ako je netko totalna legenda onda je to definitivno ona.
Unatoč tome što je obožavam, i dalje smatram da je izrazito nepristojno i da bi trebalo biti protuzakonito da žena u njenim godinama ima onakvo tijelo... Ok, osim cica, ali ipak...

Ali zato smo u subotu pravo s N-inog tuluma išli čoporativno na afterparty u Best.
Što je bilo totalno gubljenje vremena, jer je zabavnije bilo ostati u kući s dobrom zvučnom izolacijom, derati se na karaoke, peći palačinke i tražiti trash po You Tubeu (počelo je time što određene individue nisu još čule za Susan Boyle, a bogami ni za Ken Lee Tulibudibu s Bugarskog idola, pa smo morali pogledat i genijalnu montažu Vuce na Bollywoodski Triller, Nightwish kako pjevaju narodnu, Rihannu koja pjeva Aspirin i Djoganija u izvedbi JLo i 50 Centa (daaaaaa... Neki ljudi jednostavno još nisu ni vidjeli ni čuli! Prestrašno! Čime se oni uopće bave u životu po cijele dane!?!?), s vrhuncem na Zdravka Čolića koji pjeva Glavo Luda u pratnji Sedmorice mladih odjevenih u Lokice...
Da, to je totalno bilo zabavno.

A tamo u bestu ipak malo manje zabavno.
Ok, glazba je bila predobra, i bila sam u super društvu, tako da sam se naplesala i družila do besvjesti... Ali to je bilo to. Bezveze. Nitko stvarno zanimljiv.
S druge strane, nekad je zapravo skroz super doći na fenomenalno sređeno a poluprazno mjesto i razbacati se na prilično pustom plesnom podiju (uopće mi nije jasno zašto su se svi tako naguravali u taj neki vip space u kojem je bila gužva, zagušljivo i nezanimljivo, a da ne govorim o problemu izbacivanja uljeza s našeg stola!).
Dapače, totalno je osvježenje moći uživati u klubu bez gužve.
N i Z (da, opet su skupa. Nije da odobravam, ali moram jer mi je Z obećao neke super role za rođendan, a i naučit će me napokon vozit te role koje valjda znaju vozit svi na svijetu osim mene...) su izgledali tako divno, totalno out među ekipom pretjerano promišljenog izgleda, oboje u bijelim majcama kratkih rukava i ispranim starim Levisicama, i ne samo da su izgledali (sasvim slučajno) kao Erasure iz 80 i neke, nego su i plesali tako, razbacanih ruku i nogu na sve strane... Gotovo bolje od B-a, koji je bio sav seksi u Miami Vice izdanju. Ali nimalo bolje od V i N koje odavno nisu bile ljepše, ili Talijana, koji je bio prejebeno seksi na tipičan talijanski način (osim što je netipično visok za jednog čistokrvnog južnjaka), ili M-a i T-a, I-a... Pa čak i izdajnika D-a... Ili ženske D, koja nije izgledala nimalo umorno od revija koje je iznosila ovih dana, i koja je zapravo imala druge planove ali nam se na kraju pridružila...
Ponekad se pitam jesam li ja uopće normalna kad toliko volim svoje prijatelje i kad su mi toliko lijepi, dobri i dragi...
Jer vjerovatno bi se našlo ljudi koji možda ne bi dijelili moje mišljenje, ali što ću kad sam takva.
Da ih ne smatram toliko predivnima u svakom segmentu njihovog postojanja sigurno se ne bih ni družila s njima.

Doduše, moje oduševljenje nije baš dugo potrajalo. Poskliznula sam se na nekakav čik (jer se nitko nije sjetio staviti pepeljare na šank!!!) i srećom se uhvatila za ogradu jer bih bila nosom pobrisala pod... Ali nisam izbjegla neugodno izvrtanje skočnog zgloba, zbog čega je daljnje cupkanje uz house na 12 cm štikle postalo nemoguće..
I tako su me oko 2 i pol morala doma, dok je ostatak društva krenuo dalje.

Ali nije da mi je smetalo, dapače.
U posljednje vrijeme sam primjetila da mi se baš nekako ne da po cijelu noć biti vani. Ako izađem oko ponoći, 2 je otprilike moj limit. Zatim me počnu žuljati cipele, pusti me alkohol, a ako je prevelika gužva totalno mi se ide kući...
Nekako mi se čini da starim. Starim li? Joj, ne bih baš...


19.04.2009. u 23:49 sati | 18 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< travanj, 2009 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Ožujak 2015 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Prosinac 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (6)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (8)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (14)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

Službeni web dnevnik kaotične, hiperaktivne, lijene, zbunjene, infantilne, poročne, ćudljive tridesetineštogodišnjakinje, izgubljene u svijetu dateinga, veza, shoppinga, poništenih kreditnih kartica, poslova koje ne voli, ambicija koje joj se ne da ostvarivati, frajera koji su uvijek pogrešan izbor ali zapne za njih ko pijan za plot... (jel se to tako kaže?)



Spamove, prljave seksi forwarduše, Viagra-mailove i lance sreće šaljite na:

elle.woods.blog@gmail.com

Na Fejsbuku me najdete pod imenom

Elle Woods Gone Brunette

Čitam & komentiram...

Koji
Missilusion

Perez Hilton

Londra
Dijanin vodič...
Shimi
Brineta - Još jedna
Sebastian Wright



I još... korisni blogovi za bonkulovićku kakva san ja

Kolači par exellance...
Kuketa :)