Pokondirena tikva, posvuduša, sponzoruša, eventuša, i ostale društveno-moralne degeneracije od kojih polako ponovo obolijevam

Ili: kako sam postala besposlen pop koji i jariæe krsti...

Moj prošli dvoipoltjedni boravak u Zagrebu, koji je zapoèeo istu veèer kad sam dala otkaz, bio je totalna noæna mora. Jadna, depresivna, šokirana i - što je najgore - nenavikla na nerad, provodila sam vrijeme u frendièinom stanu u pripizdini (ako nemaš auto), žderuæi, deprimirajuæi se, crnjaèeæi... I žderuæi još.
Takva bijedna i žalosna gomila loše energije nikad prije u životu nisam bila ( a nadam se da neæu nikad više ni ubuduæe).

Ovaj put doživljavam pravu renesansu. Društvenu i duhovnu.

Posljednji put sam ovako funkcionirala negdje poèetkom 2000-ih, kad sam bila u ranijim do srednjim dvadesetim godinama, živjela s 2 frendice u stanu u Horvaæanskoj u kojem smo imale ogroman dnevni boravak za tulume i malu sobu s madracima na podu i šipkama za odjeæu te špajzu samo za brda cipela i usamljeni usisivaè, radila krasan posao za dobru lovu i vozila službeni Peugeot 206 koji je bio it-autiæ (tada su svi bili ludi za malim gradskim autima...).
Curke su tek bile na poèecima karijera (danas jedna vodi pravni odjel u velikoj osiguravajæoj kuæi, a druga je direktor marketinga u prehrambenom divu), moj posao je bio vezan uz gradski društveni život, i sve u svemu... Nije baš da smo mogle sebi puno priuštiti, a sve što smo imale trošile smo na odjeæu, cipele, torbe, frizuru (ravna kosa je tada bila moralna i društvena obaveza za svaki trendovsko osviješteni komad, mi sve tri kovrèave, profesionalne pegle za kosu bezobrazno skupe, one jeftine ne ravnaju dobro, pa se najmanje dvaput tjedno išlo na frizuru...). Magma se tek raspištolila sa svojom kolekcijom pa je treæa frendica s poslovnih putovanja u Hongkongove i Kinu donosila Fendice i Vuittonke lažnjaèe, ali ni lažne dizajnerske torbe nisu bile jeftine.
Dakle, preostale novce bismo spucale na dvopek, mlijeko i Nescaffe, a hranile smo se po službenim ruèkovima (kojih nije bilo puno), raznoraznim eventima na kojima smo bile obavezni inventar (bože, kako su coctail sendvièi i ostali fingerfood bili ukusni i hranjivi...) i eventualno kojom zamrznutom sarmom i gulašem koje su nam frendièini slali dvaput mjeseèno (moram li spominjati da bi dvotjedna zaliha sarme ili paprika planula u jedno popodne?), te na iksicu od frendièine sestre apsolventice koja je ionako veæinu vremena provodila doma (dolazile smo onako napirlitane u menzu na Savi, oboružane Tupperwareom, natrpale tacne hranom za 25 kuna, pretresale i trèale doma na gozbu).

Bila sam mršava. Vitka a cicata. Duge plave kose. Liniju sam održavala pregladnjelošæu i iscrpljenošæu, a tijelo oblikovala cijelonoænim plesanjem bar 4 puta tjedno i pješaèenjem.

Nisam imala strogi dress code kao frendice, pa me se moglo uvijek vidjeti u trapericama Replaykama, Miss Sixticama i Dieselušama, špic štiklama i èizmama s golemom petom, i onim perverzno nezdravim majèicama golišavog trbuha da se vidi pierciæ u pupku, i pitam se kako mi uopæe jajnici i mjehur još funkcioniraju te kako sam pobogu izdržavala po cijele dane i noæi u onim špicastim spravama za muèenje stopala i kième???
Ali nije me bilo briga.
Bila sam bezobrazno mlada, puna energije i svijet je bio moj!!!
Poznavala sam brdo ljudi, i brdo ljudi je poznavalo mene. Ljubavi su bile èeste, burne, plitke i kratkotrajne, prijateljstva su bila intenzivna i luda ali površna, grad je bio premalen za mene.

Onda sam upoznala frajera za kojeg sam mislila da ga volim, vratila se u Split, našla fin posao u školi, prekinula vezu, pronašla Nezakonitog za kojim sam potpuno izgubila glavu, te se prilagodila društvenoj ulozi životne družice uspješnog poduzetnika, pofarbala kosu tamno, kupila kvalitetnu peglu za kosu, smanjila tulumarenje, pazila s kim se družim i što radim u javnosti, našla još bolji posao s puno odgovornosti a malom plaæom i urnebesno dosadnim dress codeom...
I zaboravila na onu staru sebe kakva sam nekad bila.

Neki ljudi se vremenom smire. Promijene. Ne osjeæaju više potrebu za zabavom. Ja ne. U jednom trenutku sam se bila prilagodila uvjetima u kojima sam se našla, ali ne zato jer sam to htjela. Nego zato jer mi nije bilo druge.

A sada sam otkrila da se zapravo nikad nisam ni promijenila. Da je stara ja samo èekala neki okidaè da ponovo poludi.

Starija, mirnija, s puno manje energije, ali jednako gladna novih ljudi, šušura, dogaðanja, promjene.

I zato sam iskoristila priliku da se naglavce ubacim u ludi tempo koji tjera moje drage prijatelje.
Godinama sam dolazila u Zagreb èesto, gotovo na tjednoj bazi, ali iskljuèivo poslom, a susreti s nekim ljudima su se svodili na usputne kave u gradu ili pokoju subotu naveèer u Piranhi, plitke i brze izmjene informacija o trenutaènom ljubavnom, financijskom, društvenom, poslovnom i stambenom stanju, te pokoji celebrity traè.
Lažne dizajnerske torbe su u meðuvremenu postale prave, špicasti vrhovi pretvorili su se u oble, pete su se snizile za nekoliko centimetara, eksplozija boja se smirila u sivim hlaèama i bijeloj košulji, a famozni bakin ruski nerc i tetinu vidru zamijenio je crni kaput.
Ali to sam i dalje ja.

Ponovo jedrimo gradom i smijemo se, popodnevne kave se pretvaraju u veèernje pijanke, i ponovo otkrivam da se gotovo svaku veèer nešto dogaða negdje.
Svugdje me ima. A što se dnevne doze hranjivih tvari tièe, spala sam na èašæenja. Jer u ovome trenutku svi imaju više para od mene. Doduše, i dalje uspijevam odolijevati napadima da jedemo u Takenoku jebeni sushi kojeg moji deèki taaaaako voooole (tj. vole da ih se vidi kako zgaðeno i s nagonom za bljuvanjem teško gutaju preskupe i precijenjene sirove riblje otpatke s morskim muljem i ostalim gadostima). Ja najvolim nešto s nogu u Daily Freshu, jer volim masno a pite, kroasani i fajite su jako mali (dakle, masno ali malih dimenzija = puno kalorija, ali iluzija da in nema tolko puno zbog dimenzije obroka), ali T ne želi tamo, jer da neæe on ostavljat lovu kod Azera i hranit Aleksandru Grdiæ svojim novcima (on se, kao, nešto mrzi s njom...), pa na kraju završimo na debrecinki na Cvjetnom, jer tamo možeš vidjet kako prolaze svi živi...

Frend mi je ponudio posliæ - curka koja mu radi storyboardove ide na neki put, pa bih ja uletila napravit nešto umjesto nje ovih dana. Not bad, not bad...

A dobila sam i krasnu torbu.
Naime, moja frendica Najbolja s bolesno glamuroznim poslom i bezobrazno velikim prihodima, te tajkunom u krevetu (koji tu i tamo frkne dar s puno ukusa, stila i nula) se zaljubila u moju staru torbu. Torba je Benettonka, kupljena prošle godine, golema, tamnozelena s uzorkom krokodila. Ništa posebno, koštala oko 800 kuna, a napravljena je od najkvalitetnijeg kineskog poliestera. Mada svi - ne znam zašto - misle da je pravi krokodil. Nisam ih viðala prošle zime po Zagrebu, ne zelene, a u Splitu je bila jedna jedina, u Benettonu u Jokeru (zelena, crna i smeða. Ja kupila zelenu, frendica smeðu).
Torba je toliko velika da u nju mirne duše mogu uvalit brdo stvari i laptop (a ja imam Sony VAIO, on je jaaaaako širok, puno inèa), i torba još uvijek izleda cool. A i èvrsta je.
E, pa žena u èijem je vlasništvu nekoliko dizajnerskih komada nevjerovatne ljepote, popalila se upravo na to - moguænost utrpavanja laptopa kad ga treba dovuæ s posla za radit doma, a prije toga obavit par društvenih obaveza.
Buduæi da mi je to trenutaèno jedina pristojna koju imam, velikodušno mi je otvorila desno krilo ormara u hodniku i rekla da biram izmeðu 6 bijesnih komada... sve osim dvije najnovije. Isuse! Mislim, svaki put kad sam u Zagrebu ja bezobzirno koristim sve njene aksesoare bez pardona, i jednom sam veæ dobila Prada šuze od nje (koje mogu samo gledat jer su nenosive do bola), ali ovo bi znaèilo da mogu odnijet jednu od tih torbi sa sobom doma...
Odluèila sam se za klasiku. Spy bag. Istina, star je model, bila je it prije par godina, prije par godina je i kupljena, ali još uvijek je èesto viðena na celebima. Smeða, boje karamela... Samo moja Spy Fendica, torba koja inaèe košta skoro 2 i po soma dolara (ona je kupila malo rabljenu u dizajnerskom second handu na Manhattanu, za manje love), samo moja...
Uostalom, Najbolja je više skoro ni ne nosi!!!
A meni fantastièno stoji uz sivu haljinu u stilu 80-ih (150 kuna, XNation, prošlozimska rasprodaja) i zelenu dolèevitu kratkih rukava (10 Eura, H&M), crne klasiène "nazi/bikerske" èizme (kupljene u Karlinom outletu u mojoj ulici za 650 kuna - 70% snižene), prošlogodišnji crni 100denski hulahop zakrpan prozirnim lakom na stopalu, ogrlicu iz H&M-a (8 Eura)... I tuðeg skupocjenog jorkširskog terijera pod rukom!!! Da, glamurozno za pop...

I sad, neka neko kaže da nisam sponzoruša!!!

21.11.2008. u 10:39 sati | 11 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.