Mind mapping

Part I: Intro

Često se uhvatim da čitam neki stari post. U nekima od njih sam se uspio bolje izraziti, u nekima nešto lošije. Svejedno, svaka od tih riječi je imala svoju notu. S druge strane, svaka od njih je bila možda samo malo neprecizna. Nije uputno gledati unatrag, svejedno, često pogriješiš u situaciji kakvu si već doživio. Stvarno sam loš u rezimiranju nečega prema čemu sam sve samo ne objektivan. Riječi koje pišem, i koje ću napisati su na neki način beznačajne, ali isto tako znače sve u nekoj sferi razmišljanja. Kako je uopće išla ona pjesma?

"We have just one world
But we live in different ones" – Mark Knopfler

Part II: Excuses

Znaš sve one glupe fraze koje si zamišljaš u glavi te ih interpretiraš kao moguće reakcije ljudi na tvoj postupak? Zamisli da ne postoje? Znači li to da postupaš ispravno? Zaista, što ako činjenice lažu? Nisam siguran da znaMo dovoljno o ovom svijetu da bismo uopće mogli generalizirati, a još manje davati konkretne pretpostavke. Moj najdraži otrove, zar ne shvaćaš da si samo riječ? Svaka od tih "riječi" sputava te više no što ti daje prostora za izražavanje. Ne postoji savršen jezik, odnosno, ne postoji još. Ne dok ne nađemo sve riječi za ono što želimo. Mislim da smo mi osuđeni na vječnu porugu riječi koje smo sami izmislili. Iskreno, nije lako bježati kada ne znaš kamo bježiš. Još gore je kada ne znaš od čega bježiš, ali nepoznato je tako teško pojmljivo. Ne mogu znati što upravo gledaš, još manje što vidiš u tome. No miris mističnoga je sladak, katkad ne želiš odgovor, barem ne još. Baš kao što nekad ne želiš kišobran usred tople ljetne kiše. To može postati tako adiktivno. Koliko je lako pronalaziti izlike za nešto u čemu uživaš? Teško to shvaćam zbog nečega u meni što jednostavno nije u redu. Možda je istina upravo u univerzalnom zakonu akcije i reakcije. Jer, ljudi ne reagiraju na ljubav, ljudi reagiraju na akciju. Odnosno, nemoguće je uspješno projicirati ono što se nalazi iza tvojih očiju osim ako to ne kažeš na neki način. Savršeno razumijem osobu koja to jednostavno ne želi reći. Sladak okus gorčine. To je tako ugodna noćna mora, ne mogu dočekati da se onamo vratim.

In with the ashes
Or up with the smoke from the fire
With wings up in heaven
Or here, lying in bed
Palm of her hand to my head
Now and forever curled in my heart
And the heart of the world


Interlude: Osteosynthesis, What a Mindfuck

Katkad čovjek jednostavno mora pričati. Bez namjere, cilja, svrhe i smisla. Lakše zaboraviš ono što si ponoviš još jednom na glas. Vjerojatno neka instinktivna memorija mišića, dovodi do spontane reakcije. Toliko suptilne da je ne možeš kontrolirati. Ali osoba u tebi mora imati kontrolu da učini pravu stvar. A snovi, oni će zauvijek biti tu da preispitujemo vlastite odluke. Žališ, jer nije tvoja krivnja. Žališ, jer ne možeš mijenjati ljude, iako je možda tako i najbolje. Ja žalim, jer nije moglo drukčije. Pretpostavljam da svaka situacija ima određen broj solucija. Nekad ih je gotovo beskonačno mnogo, nekad ih vidiš sve i ne želiš niti jednu. Malo žalim zato što ne kažem pravu riječ u pravo vrijeme. Neopisivo mrzim što za određene stvari nemamo termina za izražavanje, znanstveno gledano, socijalno gledano. Iz perspektive čovjeka u ulozi koju ne zna kako igrati. Ništa ne može jednostavno mirovati. Ja ili nemam alata, ili znanja, ili volje da upravljam okolnostima na svoju ruku. Želim najkraći mogući put odavde, čak me ne zanima ni zašto sam ovdje. U stanju perfektnog disbalansa, moj yang nikako ne nalazi svoj yin. Gotovo kao da gledaš odraz u ogledalu, kroz ogledalo. Identične slike, ali svaka postoji za sebe. I samo su malo udaljene jedna od druge. Možda bih rado samo polako nestao, ali onda me netko povuče za rukav, a ja ne volim kada me zadržavaju, ja žurim nigdje, samo da mogu raditi svoje ništa. Samoodrživo, savršeno sebično stanje uma u petlji stajališta koja se bešavno međusobno vežu. Koliko možeš biti svjestan toga? No, čak ako i jesi svjestan, želiš li zaista napustiti mikrodistopiju u čije se nepostojeće zidove stalno zabijaš?

C'mon, let me in..

Prstima zapetljanim u kosi, ne vidiš razlog zašto se puls ne smiruje? Tjeskoba inducirana viškom stvarnosti, zašto jednostavno ne mogu zaspati čim to poželim? Onda tren poslije, više ne znam jesam li budan, više ne znam gdje se nalazim. Razmišljam o osobama s kojima zaista imam različite razine interakcije. Ljudi, iskustva sa ljudima. Stvarno sam sit, sva nepisana pravila u međuljudskim odnosima ...operem zube, ali odvratan okus uvijek ostaje. Tražm put iz ovog stanja. Iz ovog predoziranja entitetima koji sami sebe nisu svjesni. Svijest mi polako kopni, nasumično sam naišao na jednu posebnu misao. Možda je put zapravo osoba...

Još jedan korak

Možda je otrov upravo bio lijek. Mislim da sam prošlom rečenicom zaista pronašao drugi kut gledanja. Jesam li, kojim slučajem, na tragu nečega? Što ako mi živimo samo da bi se trovali? Upravo ono što me najviše pojelo je upravo ono što me tjera korak dalje. Zar se mi saMo podsvjesno klanjamo pravilima održivog razvoja kako bi nastavili to trovanje? Pa to je nečuveno, a istovremeno briljantno. No na stranu sa mojim konvikcijama, nisam jednom bio u krivu.
Sweet soul sister
Najbolji savjet koji mogu dati nekome je da nađe onu jednu pozitivnu stvar u životu i eksploatira je dok više ne ide. Nikad nemoj fokus raditi na mane, njih će uvijek biti. Pokušaj prenaglasiti ono pozitivno. Tu jednu misao. Nemoj pokušati, učini to. Kanaliziraj svu moguću koncentraciju kroz tu jednu misao, analiziraj jednu sliku do najsitnijih detalja. Možda imaš još informacija ...Sjećaš li se dodira? Tkanina ili koža? ...Ili mirisa? Slatko ili jako? Vidiš li kako se slika, ta jedna misao, grana u bezbroj drugih. Zapravo upravo onoliko koliko ih tvoj mozak može pojmiti, dakle, mnogo više no što ih ljudska svijest može pojmiti. Jedino tako ja mogu zaspati.

I come to you defences down
With the trust of a child