Često se uhvatim da čitam neki stari post. U nekima od njih sam se uspio bolje izraziti, u nekima nešto lošije. Svejedno, svaka od tih riječi je imala svoju notu. S druge strane, svaka od njih je bila možda samo malo neprecizna. Nije uputno gledati unatrag, svejedno, često pogriješiš u situaciji kakvu si već doživio. Stvarno sam loš u rezimiranju nečega prema čemu sam sve samo ne objektivan. Riječi koje pišem, i koje ću napisati su na neki način beznačajne, ali isto tako znače sve u nekoj sferi razmišljanja. Kako je uopće išla ona pjesma?
"We have just one world
But we live in different ones" – Mark Knopfler
Part II: Excuses
Znaš sve one glupe fraze koje si zamišljaš u glavi te ih interpretiraš kao moguće reakcije ljudi na tvoj postupak? Zamisli da ne postoje? Znači li to da postupaš ispravno? Zaista, što ako činjenice lažu? Nisam siguran da znaMo dovoljno o ovom svijetu da bismo uopće mogli generalizirati, a još manje davati konkretne pretpostavke. Moj najdraži otrove, zar ne shvaćaš da si samo riječ? Svaka od tih "riječi" sputava te više no što ti daje prostora za izražavanje. Ne postoji savršen jezik, odnosno, ne postoji još. Ne dok ne nađemo sve riječi za ono što želimo. Mislim da smo mi osuđeni na vječnu porugu riječi koje smo sami izmislili. Iskreno, nije lako bježati kada ne znaš kamo bježiš. Još gore je kada ne znaš od čega bježiš, ali nepoznato je tako teško pojmljivo. Ne mogu znati što upravo gledaš, još manje što vidiš u tome. No miris mističnoga je sladak, katkad ne želiš odgovor, barem ne još. Baš kao što nekad ne želiš kišobran usred tople ljetne kiše. To može postati tako adiktivno. Koliko je lako pronalaziti izlike za nešto u čemu uživaš? Teško to shvaćam zbog nečega u meni što jednostavno nije u redu. Možda je istina upravo u univerzalnom zakonu akcije i reakcije. Jer, ljudi ne reagiraju na ljubav, ljudi reagiraju na akciju. Odnosno, nemoguće je uspješno projicirati ono što se nalazi iza tvojih očiju osim ako to ne kažeš na neki način. Savršeno razumijem osobu koja to jednostavno ne želi reći. Sladak okus gorčine. To je tako ugodna noćna mora, ne mogu dočekati da se onamo vratim.
In with the ashes
Or up with the smoke from the fire
With wings up in heaven
Or here, lying in bed
Palm of her hand to my head
Now and forever curled in my heart
And the heart of the world
Interlude: Osteosynthesis, What a Mindfuck
Vraćam se u realnost. Gledam u štake, a one kao da gledaju mene. Moji utezi koje nikako ne uspijevam podići dovoljno visoko, a opet, one su moja krila koja mi pomažu da se ne odvojim daleko od jata. Počinjem raditi prve prave korake, nakon gotovo mjesec dana, moja noga napokon dotiče tlo. No to je tako slabo, nesigurno. Katkad zaboli, ali me nikad ne natjera da zaboravim koliko to znači. Najgore je biti sputan. No ne pišem ovo kao neki poziv na simpatije, već kao metaforu za sve nas. Teško mi se pomiriti što mi nekoliko stepenica predstavlja poteškoće, ali nikad se neću pomiriti da smo nasukani na ovome grebenu usred svemira. Život je stvar prioriteta, ali što ako su naši prioriteti u potpunosti pogrešni?
30.9.2009.
Part III: Defences Down
Iz dana u dan čvor biva sve više i više zapetljanim. Pritisak u meni eksponencijalno raste, u ovoj pat-poziciji. Znam, doći će trenutak kada morati stati spuštenog garda, sa povjerenjem djeteta, bez obzira na sve. Riječi će postati nemjerljivo važnima, jer ću dobiti ono što će moj um interpretirati kao svrhu.
Čemu uopće čovjek teži? Često si postavim ovo pitanje. Odgovor, točnije, odgovori postoje. Svi su oni podjednako točni i pogrešni, u biti, relativni. Možda težimo savršenstvu, ka zvijezdama. S vremenom sam shvatio da je to pitanje postalo irelevantno. Nametnulo se novo pitanje. Vodi li sve ovo onomu čemu težimo?
