|
Was many years ago that I left home and came this way
I was a young man, full of hope and dreams
Trenutak zaustavljen u vremenu. Gotovo paraliziran, gledam u pod. Glas se širi, razbija i nestaje u daljini. Osjećam se kao da gorim. Zatim postaje hladno. I tako naizmjence. Zar je patetika prava riječ? Za ljude koje ne cijenim dovoljno, za disbalans vrijednosti koje uzimaš zdravo za gotovo samo jer ti se čine u redu. Nismo li više no jednom bili u krivu po pitanju prosudbe? Ne osuđujem, svejedno, cinizam je jači od onoga što jesam.
But now it seems to me that all is lost and
nothing gained
Sometimes things ain't what they seem
No brave new world, no brave new world...
Jesi li lažljivac zato što ne znaš kako će završiti rečenica koju započinješ? Nekoherentno blebetanje na autopilotu. Da li je to razgovor? Komunikacija definitivno nije. Razbijam situaciju u segmente. U sekundama koje nepovratno teku, imam osjećaj da teku malo sporije. Pokušaj hlađenja uzavrelog analitičkog razmišljanja. Mogućnost opservacije, ma koliko limitirana, može biti nevjerojatno kontraproduktivna. Načini, na koje stvari ne izvode, bez logičnog objašnjenja. Iz relativno gledanog reda svaka sekunda ga gura korak dalje apsolutnom kaosu. Ostavi sve kako je, ne diraj ništa. Zatvori oči. Samo sekundama kasnije, sve je toliko nepovratno različito. To je upravo ono što radim. Ne poduzimam ništa, i svakoga dana me sve više strah što ću naći kada ponovo otvorim oči.
Sweet clover..
Način na koji razmišljaš te definira više od tvojeg otiska prsta, ali ne garantira identitet. Ono si što ti jesi, negdje između otkucaja srca. Mišljenje je podložno promjenama, stavove je moguće narušiti. Zavaravanje samog sebe te natjera da porekneš ono što želiš priznati. Nije li to upravo smiješno? Notorni apsurd. Čovjek je otužno biće koje nitko ne poznaje savršeno, a ponajmanje poznaje samoga sebe. Nije li tako tipično ljudski kada niti sam nisi na svojoj strani?
A ti? Na čijoj strani si ti?
Pogledaj ih. Poput mrava su. Maleni i predvidivi. Razlika između čovjeka i psa je samo u tome što čovjek izmišlja razloge za stvari koje bi ionako učinio. Možda ti se čini da kršiš pravila boga i čovjeka, ali nije tvoja krivica kad si ne možeš pomoći. Ljudi, ljudi će osuđivati. Mrzim ih, jer vidim sebe u njima.
I can’t despise them
Inside them
Inside them I am
Nikad ne biraš, kao što niti ja nisam odabrao. Oni ne biraju, oni su odabrani. Na meni nedokučiv način kao da nešto upravlja našim odlukama, mijenja naš default. Nisam siguran da li je ovo samo pokušaj da sam sebi opravdaM stvari koje ne mogu kontrolirati. Mrzim to, zato što ne razumijem.
I can't despise you
Inside you
I am inside you
|
