Mind mapping

Part 1: Path that leads to "somewhere"

Zatvaram oči. Odlazim na dalek put. Ovaj puta neću trošiti cipele, trošiti ću riječi. Dosta mi je puteva koji ne vode nikamo. Odlazim na put svojim mislima, i to na mjesta gdje još možda nisam niti bio. Unutarnji svemir je mjesto gdje su sjećanja i nada isto. Često, gotovo uvijek u životu polazimo od sjećanja. Ona nam govore tko smo, omogućavaju da anticipiramo bezbroj situacija. Međutim što je sa onim iskustvima koje smo imali, a ne pomažu nam da predvidimo ostatak? Nije nimalo lako zadirati u samu tkaninu vlastite svijesti, upravo ondje gdje se stvaraju one slike na koje misliš dok ne utoneš u san. Sve one obale, planine, pustinje i livade. One nikad nisu postojale, a tako su bitne. Mentalni jazz. Svaka od melodija koju sam izmislio i zauvijek zaboravio, nepovratno izgubio. Poput života u hodniku ogledala, čak i dok gledaš naprijed, vidiš ono što je iza tebe. Jedina razlika između realnosti i fikcije je istina, neukaljana, čista. Zaista je um svemir za sebe, još jedno prostranstvo bez poznatih granica, ali samo ako si ga u stanju tako shvatiti. Često se izgubim tu negdje, često se niti ne želim pronaći. Osjetiš li i ti navalu one neobične pojave samo kada pomisliš na pravo lice? Pokušavam to integrirati u podsvjest, uz svaku pjesmu, miris, onu nijansu neba i tek savršenu temperaturu. Nailazim na konflikt. Kontradikcija, neravnoteža inače savršenog ekvilibrija. Što je sad? Tama zatrovana svjetlošću poput noćnog neba na kojem se više ne naziru zvijezde zbog sjaja gradske rasvjete. Valjda za razliku od ostatka svijeta ja volim mrak. Maleni, najmanji tračak svjetla daje put. Možda imamo previše sunca, previše savršenih dana, previše drugih prilika da bi mogli cijeniti nešto, preuzeti rizik, napraviti korak dalje. No i to je samo teorija, i kao takva podložna je promjenama. Analiziranje je ono što radimo, a sve što bacimo u koš ionako završi negdje ovdje. Led može biti jako tanak, a ti se uvijek nađeš na njemu.

Part 2: Retrace your steps

Poznate slike. Sve koje gledamo toliko da nam ostanu urezane u sjećanje. Konture, obrisi. Sjećam se dana kada sam mogao gledati u prazno i samo razmišljati o tim slikama. Danas je sve drukčije, svaki novi korak je korak u nepoznato. Nađeš se u situaciji kada više korak naprijed više nema smisla. Na svijetu nema ništa što bih radije napravio, ali moram stati. Moram se vratiti istim stopama i pronaći novi put. Nekim ljudima možda nećeš to moći objasniti riječima, ali led je katkad varljivo tanak, a uspon i prečesto nesavladivo okomit.

Part 3: When it feels right

Možda su najdublja mjesta našeg uma nama nedokučiva. Možda su poput pravog svemira, toliko udaljena da ih jednostavno ne možemo vidjeti. Barem ne dok jednom ne dođemo do njih. A put je nemjerljivo dug. Možda bi trebalo i nekoliko života da stignemo do naših realnih granica, no očito smo se mi zadovoljili i sa ovim našim ograničenjima koja si sami postavljamo svaki dan. Da li je ta težnja za ekspanzijom naših mogućnosti uvijek opravdana? Moramo li uvijek dalje? Što je s onim mjestima u vremenu kada je sve u redu i nema smisla kvariti? Vjerojatno sam pošao u šetnju koja je dulja no što sam to mogao očekivati. Možda se noge i neće tako skoro umoriti, no oči se sve teže opiru gravitaciji. Ali i zatvorenih očiju možeš vidjeti ako želiš gledati. Možda upravo iza naših misli stoje odgovori. Još toliko riječi treba povezati u nove cijeline, ne sumnjam da se to neće dogoditi. Um je zaista šteta tratiti.

Terreous Infectious and Dangerous
You can free the world you can free my mind
Just as long as my baby's safe from harm tonight
I was lookin' back to see if you were lookin' back at me

Moram prestati piti. Ne. Definitivno ne. Vjerojatno ne poznaješ sebe dovoljno dok se ne napiješ.
Sve izađe na vidjelo. Istovremeno si dijametralno različita osoba, ali si i egzaktna kopija onoga što te sačinjava. Svijet oko tebe manifestira sve svoje karakteristike, sve je pretjerana verzija one neke stvarnosti u kojoj živimo, ili barem pokušavamo. Pijanstvo uvijek može biti lekcija, uvijek.
Mamurluk. Na stranu sa biokemijskom neravnotežom u organizmu, mamurluk je stanje uma. Mutna sjećanja na događaje koji su možda bili samo snovi. Bljutav okus u ustima ispran bezukusnom vodom. Mamurluk je posljednja faza, svojevrsni epilog koji te spremi za novi početak. Nikad nije lako, ali noć je najcrnja samo trenutak prije početka svitanja.
Bol eksponencijalno raste, gotovo da je mogu vidjeti kako prožima, i penje se, penje se. Odjednom dolazi do točke kada više ne ide više, samo stoji tu. Više nemam zraka. Neopisivo jako, nemjerljivo intenzivno. Odjednom popušta.

I can breathe again.

Stvaram averziju svim ovim pravilima, mišljenje je sredstvo izražavanja, a ne diktiranja tempa drugima. Onda odjednom oni nameću limitirane stavove, sputavaju nas da uopće dišemo. Problem je, što me zapravo nije briga. Svaki san rođen u mojoj podsvjesti određuje kakav ću se probuditi. Stereotipi lažu, đubre i mr. šarmantni su često ista osoba. Problem je što nitko nije u stanju vidjeti razliku, a razlika je možda samo u jednoj riječi. To može biti tanak led, ali znam...

Riječi su moj instrument.

Mnogo toga napišem, i možda izgleda kao da ne kažem ništa. Na rubu značenja i poimanja izraza stoji nada da netko to shvaća na pravi način. Katkad ni meni nije ništa jasno, možda zbog slike mene koju ljudi vide u meni. Zbog iluzornih pojmova kao što su relativno i apsolutno. Jer apsolutno je uvijek relativno, a relativno je samo po sebi apsolutno. Ponavljam, možda izgleda kao da ne kažem ništa. Na neobičan način određujeMo izglede, i stvarno nisam siguran da si dvoje ljudi nema što reći, bilo što, u bilo kojem danom vremenu na bilo kojem mjestu. Ne možeš biti stranac bez pozdrava, od malena te uče da to nije pristojno. Tko si ti da sumnjaš u to?

Perfect strangers? Well, nobody's perfect.

Motivi, prioriteti, pa čak i odluke. Često se nameću sami od sebe, u situacijama koje ne možemo birati, u svijetu na koji ne možemo utjecati. Motiv i prioritet mogu biti ista stvar, no odluka možda isključuje te opcije, a mi stojimo, distancirani sami od sebe, leđima okrenuti vlastitim težnjama. Zar je to mjesto kamo idemo? Što misliš? Opetovano odustajanje zbog klanjanja oprečnim mišljenjima. Vjeruj, samo ti si u pravu. Pitanje je možeš li slijediti svoj instinkt? Pitanje je moraš li uopće odgovoriti ako je pitanje suviše teško? Nisam siguran da je odgovor uopće potreban, neovisno o manjku retorike. Ali odgovor... uvijek mi je na umu.

Moram prestati razmišljati.

Svaki dan razgovaram s nikim. Sjedim i zurim kroz prozor u ništa. Više ne znam jesam li uopće budan. Sjeti se onoga što sam rekao maloprije, stvari su najgore samo trenutak prije no što sve krene na bolje.