Moram prestati piti. Ne. Definitivno ne. Vjerojatno ne poznaješ sebe dovoljno dok se ne napiješ.
Sve izađe na vidjelo. Istovremeno si dijametralno različita osoba, ali si i egzaktna kopija onoga što te sačinjava. Svijet oko tebe manifestira sve svoje karakteristike, sve je pretjerana verzija one neke stvarnosti u kojoj živimo, ili barem pokušavamo. Pijanstvo uvijek može biti lekcija, uvijek.
Mamurluk. Na stranu sa biokemijskom neravnotežom u organizmu, mamurluk je stanje uma. Mutna sjećanja na događaje koji su možda bili samo snovi. Bljutav okus u ustima ispran bezukusnom vodom. Mamurluk je posljednja faza, svojevrsni epilog koji te spremi za novi početak. Nikad nije lako, ali noć je najcrnja samo trenutak prije početka svitanja.
Bol eksponencijalno raste, gotovo da je mogu vidjeti kako prožima, i penje se, penje se. Odjednom dolazi do točke kada više ne ide više, samo stoji tu. Više nemam zraka. Neopisivo jako, nemjerljivo intenzivno. Odjednom popušta.
I can breathe again.
Stvaram averziju svim ovim pravilima, mišljenje je sredstvo izražavanja, a ne diktiranja tempa drugima. Onda odjednom oni nameću limitirane stavove, sputavaju nas da uopće dišemo. Problem je, što me zapravo nije briga. Svaki san rođen u mojoj podsvjesti određuje kakav ću se probuditi. Stereotipi lažu, đubre i mr. šarmantni su često ista osoba. Problem je što nitko nije u stanju vidjeti razliku, a razlika je možda samo u jednoj riječi. To može biti tanak led, ali znam...
Riječi su moj instrument.
Mnogo toga napišem, i možda izgleda kao da ne kažem ništa. Na rubu značenja i poimanja izraza stoji nada da netko to shvaća na pravi način. Katkad ni meni nije ništa jasno, možda zbog slike mene koju ljudi vide u meni. Zbog iluzornih pojmova kao što su relativno i apsolutno. Jer apsolutno je uvijek relativno, a relativno je samo po sebi apsolutno. Ponavljam, možda izgleda kao da ne kažem ništa. Na neobičan način određujeMo izglede, i stvarno nisam siguran da si dvoje ljudi nema što reći, bilo što, u bilo kojem danom vremenu na bilo kojem mjestu. Ne možeš biti stranac bez pozdrava, od malena te uče da to nije pristojno. Tko si ti da sumnjaš u to?
Perfect strangers? Well, nobody's perfect.
Motivi, prioriteti, pa čak i odluke. Često se nameću sami od sebe, u situacijama koje ne možemo birati, u svijetu na koji ne možemo utjecati. Motiv i prioritet mogu biti ista stvar, no odluka možda isključuje te opcije, a mi stojimo, distancirani sami od sebe, leđima okrenuti vlastitim težnjama. Zar je to mjesto kamo idemo? Što misliš? Opetovano odustajanje zbog klanjanja oprečnim mišljenjima. Vjeruj, samo ti si u pravu. Pitanje je možeš li slijediti svoj instinkt? Pitanje je moraš li uopće odgovoriti ako je pitanje suviše teško? Nisam siguran da je odgovor uopće potreban, neovisno o manjku retorike. Ali odgovor... uvijek mi je na umu.
Moram prestati razmišljati.
Svaki dan razgovaram s nikim. Sjedim i zurim kroz prozor u ništa. Više ne znam jesam li uopće budan. Sjeti se onoga što sam rekao maloprije, stvari su najgore samo trenutak prije no što sve krene na bolje.
Post je objavljen 17.03.2011. u 22:26 sati.