Mind mapping

Why are you so far away?
Negdje duboko u meandriranjima mojih misli stoji slika. Ondje su oči koje gledaju. Tamo snovi odlaze nakon što završe. U singularnosti, gdje vrijeme ne postoji, u nemjerljivoj praznini gdje ništa ne ostaje, na mjestu koje ima toliku privlačnost da ni svjetlost ne može pobjeći od njega. Ja ću pogledati i više nikad neću biti isti. U iskrivljenoj stvarnosti koju ću modelirati kao u lucidnome snu. Šaputat ću glasno poput vriska iz noćnih mora u kojima ne možeš pričati. Nedostaješ, kao što pustinjama nedostaje kiša. Sama slika, ideal. Ono što tako daleko nadmašuje ovo malo što jesam. Znam da ću i večeras u snovima vidjeti tvoj lik, i utopiti ga duboko u sebi. Obećajem sebi, tamo će biti sve beskrajno jasno. Nimalo poput sna, baš poput raja. U svijetu gdje ljudi ne okreću leđa, zato što ondje nema ljudi.
Why won't you ever know?
Ironiju ovaj put ne ostavljam za kraj. Niti svijet nije dovoljan da pobjegneš od svijeta. Iza fasade, ispod površine, znakovito, point-of-no-return sve je bliže. Katkad naglo zaroniš u duboku vodu i više ne znaš u kojem smjeru je gore. Obuzima te unutarnja borba gdje instinkti nagrizaju racionalnost i svi slojevi ironije, samoprozvanog karaktera, cinizma i lažnog karaktera jednostavno potonu još dublje. Polako, postupno, sa osmjehom na licu. Utapaš se samo Ti. Osoba koja jesi, bez pompoznih aspiracija, bez plitkih stajališta. U tamnoplavim dubinama bez dna gdje osjećaj ima teksturu, gdje svaki okus ima oblik koji možeš nacrtati, na mjestu gdje svaka tajna i pitanje imaju smisao i odgovor. Duboko udahni prije no što posljdenji puta zaroniš, dalek je put onamo kamo mi idemo.
You
Puls je tako usporen, srce je gotovo zaspalo u magli katatonije. U ovom jezeru života on se ne rađa, već se sumira, evaluira i osuđuje. Samo nekoliko metara dalje, praktički smo beskonačno daleko od sunca. Uviđaš li koliko je ovo slično svijetu iz kojeg dolaziš. Sputani poput osmjeha, limitirani da se razvijaMo unutar granica koje bivaju sve jasnijima. Gdje je tu agresija kojom recikliramo naš duševni mir? Gdje su one ulice na kojima smo tražili mjesto koje zapravo ne postoji? Gdje je tu mjesto za novac? Unatoč tisućama šarenih kaputa koje svakodnevno oblačimo, svi smo mi goli.
Dugo nisam bio u ovakvoj konfuziji gdje kontradikcije zapravo čine cjeline, slažu niz koji još nisam uspio dekodirati, što me čeka?
Soft and only
U carstvu sumornog plavetnila, još uvijek se sjećam onog pogleda s vrha texta. Nevjerojatno koliko je to sve i ništa. Bogat za sjećanje, osiromašen za iskustvo. Nikad mi neće ostati jasno. Koliko blizu je previše blizu? Koliko blizu je previše daleko? Ne znaš dok ne napraviš tih pola koraka. Odjednom, stvari pođu po zlu, izgledi se poravnaju, jednostavno odeš previše duboko da bi se sjećao. Poglavlje završi, i onda se sjećaš čitav život, bez obzira na količinu alkohola koju uzmeš naknadno...
You
Pod vodom više nema prašine pod nogama, nema vjetra u kosi. Nema sjećanja na dane u kojima kao da nikad nisi niti bio živ. Možda nisam dovoljno otvoren da si dozvolim ovo. Ja nisam osoba koja će se utopiti. Borim se zaboraviti da je sve ovo metafora, a ja nisam osoba koja si može izbiti sliku iz glave. Bez veze, ionako je virtualna poput svake moje riječi, nepročitana i nedvojbeno dvosmislena. Zamisli koliko vremena treba da sagradiš nešto bez temelja. Koliko još vremena prođe dok gledaš kako sve to kolabira. Stojim na samome početku i uviđam da nema smisla. Po tko zna koji put. Sve je manje upitnika, a pitanja nisu dobila odgovor.
Lost and lonely
Zapravo se pokušavam odmaknuti samo malo da sagledam situaciju, ali ne mogu vidjeti ono što traži pogled sa početka texta. Nalazim nemogućim usporiti sekvence u mojoj glavi u brzinu gdje bi moje ljudske rukle mogle prevesti taj sentiment u linearne rečenice. Tražim istinu ovako duboko, a ona je najvjerojatnije ...na površini.
Strange as angels
Dancing in the deepest oceans
Twisting in the water
You're just like a dream

The sun goes down
The night rolls in
You can feel it starting, all over again.
The moon comes up...and the music calls
You're gettin' tired of starin' at the same four walls.

Navodno. Kako fascinantna riječ. Navodno katkad ima i smisla. U ovom društvu koje je praktički letargija ljudskog uma nije poanta ne biti debil, već prikazati onoga do sebe kao većeg debila. Ne, ovo nije jedan od onih postova gdje su svi krivi pa treba žaliti nad sudbinom čovječanstva. Ne. Ovo je jedan od onih postova koji se nekako rijetko nalaze na mom blogu u zadnje vrijeme. Pišem zato što mi se piše, bez neke obaveze, više zbog potrebe za izražavanjem.

You're outta your room...and down on the street

Korak za korakom, stare ulice. Riječ za riječju, nova noć. Kao da kraj mene prolaze svi likovi koji iz nekog razloga još uvijek u mom umu. Uporno pokušavam upamtiti pokoju dobru rečenicu koja se rađa iz misli koje nadiru. U ovom društvu previše smo opterećeni nekim konformizmom, ne mogu se oteti dojmu da nismo ništa nego ljudske igračke u igri nepisanih pravila. Zar bih trebao skrenuti s uma i zanemariti sve samo kako bih izbjegao mišljenja ljudi koji iskreno i ne razmišljaju previše. Što je potrebno? Natjerati se da ponovno sve prespavaš? Iz kojeg razloga ljudi tako fragilnih umova postavljaju pravila zapisana u kamenu? Nisam siguran da sam voljan slijediti ih.
Koliko dugo namjeravaš slijediti nešto pogrešno?

Ovdje je... večeras u zraku...

Blesava emocija, rabljena roba. Vidim to u vlastitim očima dok gledam retrovizor. Gradska rasvjeta pod izlomljenim kutem prolazi kroz staklo i u pravilnim intervalima kao da me prožima. Nisam siguran zašto je to ovako. Koliko smo zapravo izbirljivi? Na stranu sa sudbinama i ostalim nebulozama koje čuješ od idiota sa viskom i špilom karata. Mi ne tražiMo vječno, već smo u stanju zadovoljiti se sa prvim što naiđe. Ali ako je zaista tako, što onda ja radim? Gdje su još sve one gluposti o tome kada se suprotnosti privlače? Ne postoje pravila, generaliziranje ne vodi nikamo. Ipak, neki ljudi se jednostavno moraju sresti, prije ili kasnije. Mislim da je više pitanje matematičke vjerojatnosti nego astrološke pameti. Svi se mi negdje sretnemo, negdje u ovoj rulji ...

Nobody knows where you're goin'
Nobody cares where you've been.

Koliko odgovora pružaju ove ulice? Koliko opcija nudi ovaj mali grad? Možda je sve to negdje u meni, samo moram postaviti prava pitanja, napraviti prave postupke. Ujutro se probudiš, niti ne znaš, možda je to tvoj zadnji dan u životu, možda je to dan koji će ti odlučiti ostatak života. Moje ruke će sasvim sigurno pokušati otvoriti još mnogo zaključanih vrata prije no što nađu ona otključana. Vjerojatno ću se morati okrenuti bez gledanja u retrovizor. Vjerojatno ću se još koji put porezati na staklo neke razbijene čaše prije nego shvatim. Vjerojatno ću već uskoro ponovno hodati ovom ulicom u staroj potrazi za nekim novim odgovorima.


Cause you belong to the city
You belong to the night
Livin' in a river of darkness
Beneath the neon light.
You were born in the city
Concrete under your feet
It's in your moves
it's in your blood
You're a man of the street.

U blesavoj igri praktički nemoguće je pobjediti, ali ulozi su sramotno niski. Prvi puta u životu ne želim otići na prvi znak nevolje. Ne da mi je stalo, već zato što je zabavno igrati. Sve dok ljudi ne uvide da su pravila ovdje samo da nas sputaju, sve dok ne shvatiš da poznaješ osobu tek kada te porazi.

Koraci se gube u daljini uz melodiju saksofona koji svira temu, temu za tebe...

Ljeto 2005. Još jedan odlazak na more sa starcima. Klinac sa slušalicama u ušima neprekidno premotava jednu te istu stvar i pokušava zapamtiti ime izvođača. Pjesma je svakim slušanjem sve bolja, svaki puta dođe nova nijansa, novi ton koji kao da prije nije niti postojao. Sve je tako divno, isprekidanu liniju ceste prati ritam. Riječi mame osmjeh, a gitara tako ispunjava zvuk, konverzacija tonova, i onih neobičnih zvukova koje stvara distorzija. Uživancija!

Ljeto 2006. Što je ovo? Neki novi stari CD u rukama. Poznato ime, ali zvuk je neusporediv. Jednako dobar, ali svejedno teško usporediv. Melodija jednostavno proganja, riječi ne mogu biti istinite. Priča šalje jasnu poruku, ali je mnogo dublja. Tuđa biografija ispričana na tako osobit način.

Kraj dočeka nove 2007.Umor, neviđena potreba za WC-om i posve neplanirano paljenje televizora. Poznat glas, poznat zvuk gitare, dobri stari lickovi. Nevjerojatno, koncert na TV-u 01.01. u 8 ujutro. Te noći u Dublinu prijatelji su odavali počast jednome od njih koji više nije tu. To nije teško cijeniti.

Jesen 2008. Recenzija starog albuma. Riječi hvale, tople preporuke. Čovjek je gitaristov gitarist (da se tako izrazim) ali i čovjek koji vidi dalje od sebe, dalje i od glazbe. Briga za ovaj svijet, ljude i njihovu budućnost. Znao je o čemu govori.

Proljeće 2009. San prije druge smjene. Glazba u pozadini i sjećanja na osobe koje nikad niti nisu bile tu. Poput spomenika mjestima na kojima si uvijek sam.

1.2.2011. Napokon su spašene pjesme sa pokvarenog hard-diska. Preslušavanje omiljenih albuma, i ponovni povratak onom neponovljivom Victims of The Future

6.2.2011. Punih pet godina postojanja ovog bloga i jedna vijest. Više ga nema, čuđenje, iznenađenost gubitkom. Otišao je čovjek uz kojega sam pjevao, uz čije sam riječi volio, uz čije pjesme sam se sjećao. Čovjek koji je na meni ostavio neizbrisiv trag. Čovjek čija je priča jednostavno završila prerano.

R.I.P. Gary Moore (4.4.1952. - 6.2.2011)



Zauvijek ćeš ostati u našim srcima, i tvoja glazba će zauvijek ispunjavati naše duše. Počivao u miru...