Why are you so far away?
Negdje duboko u meandriranjima mojih misli stoji slika. Ondje su oči koje gledaju. Tamo snovi odlaze nakon što završe. U singularnosti, gdje vrijeme ne postoji, u nemjerljivoj praznini gdje ništa ne ostaje, na mjestu koje ima toliku privlačnost da ni svjetlost ne može pobjeći od njega. Ja ću pogledati i više nikad neću biti isti. U iskrivljenoj stvarnosti koju ću modelirati kao u lucidnome snu. Šaputat ću glasno poput vriska iz noćnih mora u kojima ne možeš pričati. Nedostaješ, kao što pustinjama nedostaje kiša. Sama slika, ideal. Ono što tako daleko nadmašuje ovo malo što jesam. Znam da ću i večeras u snovima vidjeti tvoj lik, i utopiti ga duboko u sebi. Obećajem sebi, tamo će biti sve beskrajno jasno. Nimalo poput sna, baš poput raja. U svijetu gdje ljudi ne okreću leđa, zato što ondje nema ljudi.
Why won't you ever know?
Ironiju ovaj put ne ostavljam za kraj. Niti svijet nije dovoljan da pobjegneš od svijeta. Iza fasade, ispod površine, znakovito, point-of-no-return sve je bliže. Katkad naglo zaroniš u duboku vodu i više ne znaš u kojem smjeru je gore. Obuzima te unutarnja borba gdje instinkti nagrizaju racionalnost i svi slojevi ironije, samoprozvanog karaktera, cinizma i lažnog karaktera jednostavno potonu još dublje. Polako, postupno, sa osmjehom na licu. Utapaš se samo Ti. Osoba koja jesi, bez pompoznih aspiracija, bez plitkih stajališta. U tamnoplavim dubinama bez dna gdje osjećaj ima teksturu, gdje svaki okus ima oblik koji možeš nacrtati, na mjestu gdje svaka tajna i pitanje imaju smisao i odgovor. Duboko udahni prije no što posljdenji puta zaroniš, dalek je put onamo kamo mi idemo.
You
Puls je tako usporen, srce je gotovo zaspalo u magli katatonije. U ovom jezeru života on se ne rađa, već se sumira, evaluira i osuđuje. Samo nekoliko metara dalje, praktički smo beskonačno daleko od sunca. Uviđaš li koliko je ovo slično svijetu iz kojeg dolaziš. Sputani poput osmjeha, limitirani da se razvijaMo unutar granica koje bivaju sve jasnijima. Gdje je tu agresija kojom recikliramo naš duševni mir? Gdje su one ulice na kojima smo tražili mjesto koje zapravo ne postoji? Gdje je tu mjesto za novac? Unatoč tisućama šarenih kaputa koje svakodnevno oblačimo, svi smo mi goli.
Dugo nisam bio u ovakvoj konfuziji gdje kontradikcije zapravo čine cjeline, slažu niz koji još nisam uspio dekodirati, što me čeka?
Soft and only
U carstvu sumornog plavetnila, još uvijek se sjećam onog pogleda s vrha texta. Nevjerojatno koliko je to sve i ništa. Bogat za sjećanje, osiromašen za iskustvo. Nikad mi neće ostati jasno. Koliko blizu je previše blizu? Koliko blizu je previše daleko? Ne znaš dok ne napraviš tih pola koraka. Odjednom, stvari pođu po zlu, izgledi se poravnaju, jednostavno odeš previše duboko da bi se sjećao. Poglavlje završi, i onda se sjećaš čitav život, bez obzira na količinu alkohola koju uzmeš naknadno...
You
Pod vodom više nema prašine pod nogama, nema vjetra u kosi. Nema sjećanja na dane u kojima kao da nikad nisi niti bio živ. Možda nisam dovoljno otvoren da si dozvolim ovo. Ja nisam osoba koja će se utopiti. Borim se zaboraviti da je sve ovo metafora, a ja nisam osoba koja si može izbiti sliku iz glave. Bez veze, ionako je virtualna poput svake moje riječi, nepročitana i nedvojbeno dvosmislena. Zamisli koliko vremena treba da sagradiš nešto bez temelja. Koliko još vremena prođe dok gledaš kako sve to kolabira. Stojim na samome početku i uviđam da nema smisla. Po tko zna koji put. Sve je manje upitnika, a pitanja nisu dobila odgovor.
Lost and lonely
Zapravo se pokušavam odmaknuti samo malo da sagledam situaciju, ali ne mogu vidjeti ono što traži pogled sa početka texta. Nalazim nemogućim usporiti sekvence u mojoj glavi u brzinu gdje bi moje ljudske rukle mogle prevesti taj sentiment u linearne rečenice. Tražim istinu ovako duboko, a ona je najvjerojatnije ...na površini.
Strange as angels
Dancing in the deepest oceans
Twisting in the water
You're just like a dream
Post je objavljen 28.02.2011. u 23:59 sati.