Part 1: Path that leads to "somewhere"
Zatvaram oči. Odlazim na dalek put. Ovaj puta neću trošiti cipele, trošiti ću riječi. Dosta mi je puteva koji ne vode nikamo. Odlazim na put svojim mislima, i to na mjesta gdje još možda nisam niti bio. Unutarnji svemir je mjesto gdje su sjećanja i nada isto. Često, gotovo uvijek u životu polazimo od sjećanja. Ona nam govore tko smo, omogućavaju da anticipiramo bezbroj situacija. Međutim što je sa onim iskustvima koje smo imali, a ne pomažu nam da predvidimo ostatak? Nije nimalo lako zadirati u samu tkaninu vlastite svijesti, upravo ondje gdje se stvaraju one slike na koje misliš dok ne utoneš u san. Sve one obale, planine, pustinje i livade. One nikad nisu postojale, a tako su bitne. Mentalni jazz. Svaka od melodija koju sam izmislio i zauvijek zaboravio, nepovratno izgubio. Poput života u hodniku ogledala, čak i dok gledaš naprijed, vidiš ono što je iza tebe. Jedina razlika između realnosti i fikcije je istina, neukaljana, čista. Zaista je um svemir za sebe, još jedno prostranstvo bez poznatih granica, ali samo ako si ga u stanju tako shvatiti. Često se izgubim tu negdje, često se niti ne želim pronaći. Osjetiš li i ti navalu one neobične pojave samo kada pomisliš na pravo lice? Pokušavam to integrirati u podsvjest, uz svaku pjesmu, miris, onu nijansu neba i tek savršenu temperaturu. Nailazim na konflikt. Kontradikcija, neravnoteža inače savršenog ekvilibrija. Što je sad? Tama zatrovana svjetlošću poput noćnog neba na kojem se više ne naziru zvijezde zbog sjaja gradske rasvjete. Valjda za razliku od ostatka svijeta ja volim mrak. Maleni, najmanji tračak svjetla daje put. Možda imamo previše sunca, previše savršenih dana, previše drugih prilika da bi mogli cijeniti nešto, preuzeti rizik, napraviti korak dalje. No i to je samo teorija, i kao takva podložna je promjenama. Analiziranje je ono što radimo, a sve što bacimo u koš ionako završi negdje ovdje. Led može biti jako tanak, a ti se uvijek nađeš na njemu.
Part 2: Retrace your steps
Poznate slike. Sve koje gledamo toliko da nam ostanu urezane u sjećanje. Konture, obrisi. Sjećam se dana kada sam mogao gledati u prazno i samo razmišljati o tim slikama. Danas je sve drukčije, svaki novi korak je korak u nepoznato. Nađeš se u situaciji kada više korak naprijed više nema smisla. Na svijetu nema ništa što bih radije napravio, ali moram stati. Moram se vratiti istim stopama i pronaći novi put. Nekim ljudima možda nećeš to moći objasniti riječima, ali led je katkad varljivo tanak, a uspon i prečesto nesavladivo okomit.
Part 3: When it feels right
Možda su najdublja mjesta našeg uma nama nedokučiva. Možda su poput pravog svemira, toliko udaljena da ih jednostavno ne možemo vidjeti. Barem ne dok jednom ne dođemo do njih. A put je nemjerljivo dug. Možda bi trebalo i nekoliko života da stignemo do naših realnih granica, no očito smo se mi zadovoljili i sa ovim našim ograničenjima koja si sami postavljamo svaki dan. Da li je ta težnja za ekspanzijom naših mogućnosti uvijek opravdana? Moramo li uvijek dalje? Što je s onim mjestima u vremenu kada je sve u redu i nema smisla kvariti? Vjerojatno sam pošao u šetnju koja je dulja no što sam to mogao očekivati. Možda se noge i neće tako skoro umoriti, no oči se sve teže opiru gravitaciji. Ali i zatvorenih očiju možeš vidjeti ako želiš gledati. Možda upravo iza naših misli stoje odgovori. Još toliko riječi treba povezati u nove cijeline, ne sumnjam da se to neće dogoditi. Um je zaista šteta tratiti.
Post je objavljen 28.03.2011. u 23:19 sati.