Summer don't know me no more
eager man thats all...
Kraj još jednoga ljeta. Ljeta su se promijenila, a i ja s njima...
Hahahaha smijeh.
Smiješno?
Riječ?
Razgovor.
Nerazumijevanje.
Razočaranje?
Da.
I know Lord, you just died. -ništa više, ništa manje.
Šetnja noću nekom hladnom ulicom. Samo želim doći kući, zaspati i zaboraviti ovaj dan. Nije bilo ništa strašno, ali još strašnije -nije bilo ništa vrijedno sjećanja. Prolazim, netko sjedi... prolazim.
Samo sam bacio oko, čuo pijani smijeh. Nisam niti zastao. Sjetim se tih lica. Upoznao sam ih jednom. No valjda se previše stvari mora dogoditi samo kada smo pijani, kada smo s druge strane slušalice, s druge strane nekog drugog ekrana i sasvim pogrešne tipkovnice.
Gdje je otišao svijet. Gdje su ta mitska vremena o kojima stalno slušamo? Gdje su dani kada smo razgovarali riječima, očima? Nekoć si mogao reći riječ, dvije, napisati pjesmu ma kako ona loša bila. Nikada i nije bila stvar u rimi. Sada kao da više to nije dovoljno.
Znaš...
Ne znam!
Svi čekamo ispunjenje svojih nevjerojatnih želja koje zapravo i nismo zaželjeli.
Zamisli savršenstvo.
Ne mogu.
Ništa je ipak nešto, a i nikada je ipak nekad. Nekad je teorija nekome samo naklapanje... nekad je pjesma sprdnja, a riječ samo pogreška.
Pričaš gluposti.
Ma daj?
Ne razumiješ?
Ne!
Nisam ni očekivao.
Ne trebam biti vidovit da bih maštao niti maštovit da vidim budućnost. Boli me ona stvar za izračune i vjerojatnosti. Život nije kladionica pa da pogađaš koeficijente. Bilo bi prejednostavno.
I saw that day,
Lost my mind
Lord, I'm fine
maybe in time
You'll want to be mine
Ali taj dan nikad ne dolazi. Čini se kako ne postoji dovoljno intenzivan monolog da ga čudesno prizove. Pogledaš ljude oko sebe, pogledaš nebo iznad... shvaćaš li da treba prestati razmišljati o tome kako nisi luzer?
Pa što ako i jesi/jesam.
Svijet će ići dalje.
Ali život će ti biti sranje.
Velika stvar! Kao da će se nešto promijeniti.
Život i je sranje, nema rasprave o tome. Pogledaj to nebo. Zaboravljaš da iza tih crnih oblaka još uvijek stoji sunce. SaMo što oblaci imaju neobičnu naviku skrivati ga u vrijeme kada nam se čini da o njemu sve ovisi.
Stvar percepcije?
Definitivno!
Vrata percepcije su otvorena - reče jednom divan čovjek imenom James Morrison.
Zamisli da te netko samo gurne...
Come crashing in
Into my little world
Da, moj svijet. Ona prozirna soba koja se nalazi oko nas. Ali ona je ovdje. Njeni stakleni zidovi uglavnom priječe buku vanjskog svijeta. Da nije tako poludjeli bismo, nema dvojbe.
Can't you understand?
Oh my little girl...
Čuješ li tišinu? Možda je tek sada shvaćaš. Uživaj!
All I ever wanted
All I ever needed
Is here in my arms
Words are very unnecessary
They can only do harm
U mojem svijetu nema riječi. Samo ritam i melodija. Osjetiš li svoj puls, čuješ li me kako dišem? Melodija misli, harmonija mirisa i dodira... trebam li više? ...osim tebe.
Vows are spoken
To be broken
Feelings are intense
Words are trivial
Pleasures remain
So does the pain
Words are meaningless
And forgettable
Istina, zavjeti su tu jer će biti prekršeni. Oni su ovdje zbog vremena koje će se dogoditi prije toga.
Što osjećaš, ne možeš opisati riječima. Ali nikada ne zaboravi! Bol ostaje baš kao i zadovoljstvo.
A riječi... riječi su bile i ostale beznačajne i zaboravljive...
__________________________22.9.2008.
Post koji sam napisao i objavio prije više od tri i pol godine. Nisam ostao bez texta. Ima se tu još mnogo toga reći. Ali ove riječi gore se dobro drže na testu vremena. Još uvijek ih mogu primjeniti. Zato je ovo déja vu -već viđeno.
Post je objavljen 30.04.2011. u 18:01 sati.