Mind mapping

Katkad čovjek jednostavno mora pričati. Bez namjere, cilja, svrhe i smisla. Lakše zaboraviš ono što si ponoviš još jednom na glas. Vjerojatno neka instinktivna memorija mišića, dovodi do spontane reakcije. Toliko suptilne da je ne možeš kontrolirati. Ali osoba u tebi mora imati kontrolu da učini pravu stvar. A snovi, oni će zauvijek biti tu da preispitujemo vlastite odluke. Žališ, jer nije tvoja krivnja. Žališ, jer ne možeš mijenjati ljude, iako je možda tako i najbolje. Ja žalim, jer nije moglo drukčije. Pretpostavljam da svaka situacija ima određen broj solucija. Nekad ih je gotovo beskonačno mnogo, nekad ih vidiš sve i ne želiš niti jednu. Malo žalim zato što ne kažem pravu riječ u pravo vrijeme. Neopisivo mrzim što za određene stvari nemamo termina za izražavanje, znanstveno gledano, socijalno gledano. Iz perspektive čovjeka u ulozi koju ne zna kako igrati. Ništa ne može jednostavno mirovati. Ja ili nemam alata, ili znanja, ili volje da upravljam okolnostima na svoju ruku. Želim najkraći mogući put odavde, čak me ne zanima ni zašto sam ovdje. U stanju perfektnog disbalansa, moj yang nikako ne nalazi svoj yin. Gotovo kao da gledaš odraz u ogledalu, kroz ogledalo. Identične slike, ali svaka postoji za sebe. I samo su malo udaljene jedna od druge. Možda bih rado samo polako nestao, ali onda me netko povuče za rukav, a ja ne volim kada me zadržavaju, ja žurim nigdje, samo da mogu raditi svoje ništa. Samoodrživo, savršeno sebično stanje uma u petlji stajališta koja se bešavno međusobno vežu. Koliko možeš biti svjestan toga? No, čak ako i jesi svjestan, želiš li zaista napustiti mikrodistopiju u čije se nepostojeće zidove stalno zabijaš?

C'mon, let me in..

Prstima zapetljanim u kosi, ne vidiš razlog zašto se puls ne smiruje? Tjeskoba inducirana viškom stvarnosti, zašto jednostavno ne mogu zaspati čim to poželim? Onda tren poslije, više ne znam jesam li budan, više ne znam gdje se nalazim. Razmišljam o osobama s kojima zaista imam različite razine interakcije. Ljudi, iskustva sa ljudima. Stvarno sam sit, sva nepisana pravila u međuljudskim odnosima ...operem zube, ali odvratan okus uvijek ostaje. Tražm put iz ovog stanja. Iz ovog predoziranja entitetima koji sami sebe nisu svjesni. Svijest mi polako kopni, nasumično sam naišao na jednu posebnu misao. Možda je put zapravo osoba...

Još jedan korak

Možda je otrov upravo bio lijek. Mislim da sam prošlom rečenicom zaista pronašao drugi kut gledanja. Jesam li, kojim slučajem, na tragu nečega? Što ako mi živimo samo da bi se trovali? Upravo ono što me najviše pojelo je upravo ono što me tjera korak dalje. Zar se mi saMo podsvjesno klanjamo pravilima održivog razvoja kako bi nastavili to trovanje? Pa to je nečuveno, a istovremeno briljantno. No na stranu sa mojim konvikcijama, nisam jednom bio u krivu.
Sweet soul sister
Najbolji savjet koji mogu dati nekome je da nađe onu jednu pozitivnu stvar u životu i eksploatira je dok više ne ide. Nikad nemoj fokus raditi na mane, njih će uvijek biti. Pokušaj prenaglasiti ono pozitivno. Tu jednu misao. Nemoj pokušati, učini to. Kanaliziraj svu moguću koncentraciju kroz tu jednu misao, analiziraj jednu sliku do najsitnijih detalja. Možda imaš još informacija ...Sjećaš li se dodira? Tkanina ili koža? ...Ili mirisa? Slatko ili jako? Vidiš li kako se slika, ta jedna misao, grana u bezbroj drugih. Zapravo upravo onoliko koliko ih tvoj mozak može pojmiti, dakle, mnogo više no što ih ljudska svijest može pojmiti. Jedino tako ja mogu zaspati.

I come to you defences down
With the trust of a child