Part I: Intro |
Katkad čovjek jednostavno mora pričati. Bez namjere, cilja, svrhe i smisla. Lakše zaboraviš ono što si ponoviš još jednom na glas. Vjerojatno neka instinktivna memorija mišića, dovodi do spontane reakcije. Toliko suptilne da je ne možeš kontrolirati. Ali osoba u tebi mora imati kontrolu da učini pravu stvar. A snovi, oni će zauvijek biti tu da preispitujemo vlastite odluke. Žališ, jer nije tvoja krivnja. Žališ, jer ne možeš mijenjati ljude, iako je možda tako i najbolje. Ja žalim, jer nije moglo drukčije. Pretpostavljam da svaka situacija ima određen broj solucija. Nekad ih je gotovo beskonačno mnogo, nekad ih vidiš sve i ne želiš niti jednu. Malo žalim zato što ne kažem pravu riječ u pravo vrijeme. Neopisivo mrzim što za određene stvari nemamo termina za izražavanje, znanstveno gledano, socijalno gledano. Iz perspektive čovjeka u ulozi koju ne zna kako igrati. Ništa ne može jednostavno mirovati. Ja ili nemam alata, ili znanja, ili volje da upravljam okolnostima na svoju ruku. Želim najkraći mogući put odavde, čak me ne zanima ni zašto sam ovdje. U stanju perfektnog disbalansa, moj yang nikako ne nalazi svoj yin. Gotovo kao da gledaš odraz u ogledalu, kroz ogledalo. Identične slike, ali svaka postoji za sebe. I samo su malo udaljene jedna od druge. Možda bih rado samo polako nestao, ali onda me netko povuče za rukav, a ja ne volim kada me zadržavaju, ja žurim nigdje, samo da mogu raditi svoje ništa. Samoodrživo, savršeno sebično stanje uma u petlji stajališta koja se bešavno međusobno vežu. Koliko možeš biti svjestan toga? No, čak ako i jesi svjestan, želiš li zaista napustiti mikrodistopiju u čije se nepostojeće zidove stalno zabijaš? |
< | svibanj, 2011 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |