srijeda, 27.01.2010.

Just smile

What is Moral? - For Dummies

Ponovi svaku moju riječ još jednom. Uvijek dobro razmisli. Sve ima svoje naličje, i ništa, baš ništa nije onako kako se čini. To je možda najbolji savjet koji ikome mogu dati. Ništa nije kristalno čisto. Jednostavno tako mora biti, ne možeš imati bijelo bez crnoga. Nitko ne vidi tvoju dobru stranu dok ne upozna tvoje mane. Sve ostalo je samo lažno pretvaranje ili jednostavno nepoznavanje. Ipak nešto mora uspostaviti ravnotežu u ovaj kaos. Jedna stvar daje sigurnost, to je iskrenost. Povjerenje se ne može graditi na temelju laži. Nikad ne pokušavaj nekome olakšati situaciju lažima. Ovo nije još jedno od predavanja na temu: Moralne obveze za početnike.

Chaotic Patterns

Prečesto želim nešto reći, ali moje misli su tako nekonzistentne. Previše lutam, ne nalazim onaj fokus koji toliko tražim. Imam problem. Imam neparan broj utega iste težine i ne mogu uspostaviti balans. Zatvaram vrata i upirem leđima, ali ne mogu zaustaviti taj kaos. Moram naći ključ, ali nemam načina. Katkad pokušavam analitički pregledati svaki aspekt ali mi ne ide najbolje.Reci uvijete. Jednu stvar savršeno shvaćam. Nešto jednostavno moram žrtvovati. Trebam cilj da sve podredim njemu. Moram se okrenuti u bilo kojem smijeru. Daj mi misao vodilju. Nekad mi se sve to čini tako jednostavnim. No istina je daleko od toga. Zapravo, istodobno i previše i nedovoljno stvari ovisi o meni. A baš ovakvi zaključci me tjeraju da prestanem razmišljati o svemu što se događa oko mene. Jer definirati ono što nije definitivno jednostavno nema smisla. Daj mi smisao. Sve to treba nekako izaći iz mene, sve to moram dići na neku novu razinu. Treba mi pola sata sa nekim normalnim. Moram razrijediti ovu sivu boju, previše dominira ovim slikama.

Slap before use


Upravo jedna slika dominira mojim mislima. Ali ona nije siva. Ne. Upravo suprotno, njene boje u potpunosti kontrastiraju zimi koja nas osuđuje na ove zidove. Kako da gledam na to? Kao na rješenje? Vjerojatno se upravo o tome i radi. Ipak, ne možeš osobu podijeliti na faktore, uzeti ono što ti treba i okrenuti se. Čak i mala djeca shvaćaju da je to sebičnost. Poput prigušenog svjetla, polako tinja. Kao da ga netko drži zarobljenim, kao da mu hladan mrak ne dopušta izdisaj. Gdje je to maleno svjetlo? Hoće li ikad dobiti priliku? Zašto uopće tako razmišljam? Ne bi li bilo bolje upravo poderati tamne zastore. Otvaram prozor puštam onaj zeleni svijet unutra!

O green world

Kao da je tu. Već sam zaboravio taj osjećaj. Jedna briga manje u životu. Još jedno novo mjesto gdje mogu otići. Još jedna nova riječ koju sam naučio izgovarati...

O green world,
Don't desert me now
Bring me back to fallen town
With someone who's still alive

Prošlo je toliko vremena, a ja nikako ne nalazim nešto novo u svemu ovome. Možda sam previše vjerovao, možda premalo. Ali to se pokazuje samo kao faza, i kao da joj vidim kraj.

Fighting for something new in this
When no one needs the heart of me and I'll
Get out somewhere I've never been before...


Ma znam da zvuči kao kliše, i znam da u stvari ne pomaže, ali dopusti barem da te zavara, barem nakratko. Osmijehni se.


23:45 | Komentari (3) | Print | ^ |

srijeda, 20.01.2010.

"E"

Contained within words

-Poznavanje jezika kojim se služiš je uvjetovano brojem riječi i frazi koje koristiš, gramatika nekako dolazi sama od sebe. Gramatika bez riječi je kao glazba bez tona. Stoga se tvoj vokabular mora ponašati poput spužve.
Ne, na pravome ste blogu. Nisam ponavljao poznavanje lingvistike. Već zapravo nešto želim reći, ali javljaju se greške u komunikacijskome kanalu. Nitko nije izgubljen u prijevodu, već imam osjećaj kao da nemam kome prevoditi svaku ovu misao svedenu na slova, ograničenu znakovima, tintom, linijama na papiru.

The way things are

-Nekad je dovoljno čuti staru pjesmu. Nekad je sve kao na dlanu. Katkad treba tako malo da te pokrene. A ja sam u konstantnom zastoju, uvijek pažljivo skupljam stvari i slažem ih u mozaik. Tako u memoriji imam sve na mjestu na kojem ću sutra prvo pogledati. Programiram pamćenje pjesmama, mirisima, slikama. Zašto? Živim za dan kada ću to znati.
Upravo gledam svoje dlanove. Kakva budala može tvrditi da čita nešto iz njih. Oni vide neke svoje budućnosti, priče. Oni uvijek spretno nestanu kada je vrijeme za njih da se obistine. Nisu krivi oni, u naivnima je problem. Zašto vjeruješ strancu koji govori ono što želiš čuti? Otkud on zna gdje si nabavio žuljeve, ne može znati hoćeš li porezati prst u ponedjeljak. Da može ne bi baljezgao gluposti ljudima za kutiju cigareta. Ne liječim svoju kivnost na lažne proroke i njihove žrtve. To je došlo u domenu teške satire, više nemam mjesta za njih. Želim nešto reći, opet. Neki ljudi su naivni, neki su nevjernici. Najgore je, nitko od njih nije 100% u pravu. Najgore je, što sam sebe lažeš, što sam sebi pišeš scenarije koji imaju završetke kao obiteljski filmovi u nedjeljno jutro. To ti ne treba.

World we live in

-Miris meda se suptilno spaja sa mirisom čaja od jabuke i cimeta. Želim poželjeti nešto. Dugo nisam imao nešto što sam kao dječak nazivao imenom želja. U čemu je problem? Nije stvar u mašti, već su moje želje zakopane u zemlju. I sada kao da čekaju početak proljeća da proklijaju. Ja imam dovoljno vremena, ali ne želim čekati. Mislim da sam stariji no što to mogu podnijeti. Znam dobro tko sam, ali više ne znam što sam. Iskrenost su zamijenile opake nepravilnosti u komunikaciji. Više nema razgovora. Sve se počelo svoditi na pozive i odbijenice, brojeve i zaista nerazumljive kratice u porukama koje postaju sve veće opterećenje onome tko se još sjeća kakoje to čuti ljudski glas kako odgovara na tvoje pitanje. Ovako je jednostavno lakše, čak i riječ ne djeluje blago. Zaštićen si, ali zaštita ti niti ne bi trebala da si navikao pripremiti se na tu situaciju. Djeca koja će se rađati u ovome svijetu to neće moći.

Sincere apologies


-Zaista sam htio napisati nešto divno, opisati nešto što zaslužuje više od opisa ograničenog riječima. Pokušao sam spojiti sjenu i svjetlo moga karaktera. Ali trenutno kao da je mr. Hyde na tapeti, tako to i biva kada ljudi za razgovor (da, to im je jedina namjena u mom životu) nemaju mogućnost interakcije sa takvim temama. I onda pričam o onome što me ne zanima, slušam fore koje mi uopće nisu smiješne. Uostalom, zašto da se smijem kad vidim kakvi ljudi sjede kraj mene. Iako bih se okladio da ni oni ne uživaju. Nije da se ne trudim, ali nije da me briga.


10:26 | Komentari (4) | Print | ^ |

srijeda, 13.01.2010.

what are words for?

-Kako bi bilo za promjenu vjerovati? Nekako se teško navikavam na to. Da li je došlo vrijeme da nađem oslonac? Stojim na vrhu visokog, ali uskog zida. Ne volim visinu, a dolje vidim slike, bezbroj njih, kao da mi pokazuju budućnost. Te slike su moje misli, samo jedna od njih govori istinu. Ne mogu više držati ravnotežu, uopće ne znam na koju stranu pasti?

Side one: too good to be true

-Nisam siguran što je dovelo do ovoga, takve je stvari valjda nemoguće predvidjeti. Englezi imaju riječ "serendipity". Ugrubo bih to preveo u pojam "nasumična sreća". To je onaj osjećaj kada nađeš nešto jako vrijedno dok si tražio nešto sasvim drugo. Izgledi su zaista nevjerojatna statistika u moru brojeva i varijabli. Jedna slika, jedna misao, jedno sjećanje. Još malo podrapanog papira.. Teško mi je vjerovati u neke stvari, predugo sam izbjegavao to. Zašto? Zato što nikad nisi dovoljno pametan, nikad nemaš kontrolu. Za osobu koja je naučila gubiti neke poraze malo preteško prihvaćam. Sigurno je sigurno. Zato se nikada ne kladim. Ali ovo. Što je ovo? Puka slučajnost, i dogodi se meni. Novi razlog da ne mogu zaspati, novi razlog da se ujutro probudim. Ne mogu vjerovati da to možeš. Već dugo nisam sa ovakvim žarom svirao gitaru, upijao pjesmu za pjesmom, gradio nove i uživao u starim melodijama. Kako se samo može dogoditi ovako mladoj osobi kao što sam ja da zaboravi ovaj osjećaj? Zbog prošlosti, zbog nekih slika koje nisam još stigao izgubiti, zato mi se i čini previše dobrim da bi bilo istinito. Ali znam da neću do kraja života biti previše oprezan. Budućnost? Gledam sve te još nerođene slike. Kako dobro! Zaista moram znati tko si ti.
Van Halen, tu i tamo poslušam pjesmu ili dvije, ali čini se kao vječnost kad sam ih zadnji puta slušao. Stalno razmišljam o nekim riječima, ali nikad ne pričam o tome. Rijetko koristim te riječi. One riječi što nešto znače, riječi koje imaju svoju težinu. Kažu: "nije stvar u riječima, djela su ono što se broji". Ja kažem: "nema ništa značajnije od iskrene riječi ...ako je ima tko čuti".

Interlude: a perfect symmetry

-Tamne oči. Kao sjena stoljetnoga drveta koje nepokolebljivo stoji tisuću godina Što sve samo tamne oči mogu sakriti? Slike, sjećanja, nove riječi. Savršen krug. Nadam se da kriju dušu. Neka dobra priča, misli što podnose figurativno. Nadam se da skrivaju sve potrebne sastojke. Nadam se da nije sve uzalud. Savršena simetrija, poput truda koji je isplatio svaki uložen trenutak. Kako da ja sada tu samo stojim i kažem: "Hej!" ???

Other side: rude reality

-Jesam li čitavo vrijeme bio hladan da sada ispadnem naivan? Još uvijek čekam da mi se iza leđa sudbina nasmije, onako iz sprdnje. Koliko je samo patetike proliveno da se opiše neopisivo? Koliki su pametni ljudi ispali budalama? Živim u svijetu krajnosti, i nikako da se pomirim sa time.


10:26 | Komentari (6) | Print | ^ |

ponedjeljak, 04.01.2010.

I think I know it all!

Day break, wind is blowing strong
No escape, caught on a reef in the storn
Castaway, licking his cracked lips sore


Probudio sam se, ali još nisam budan. Nisam sasvim siguran kako sam sinoć došao doma. Pamćenje mi je kao komad smrskanog grafita, i kada maknem krhotine ostaje samo mrlja. Čak da i mislim da će riješenje doći samo od sebe u ovakvoj okolini bi samo nalikovalo na jedno od mojih briljantnih rješenja. Pomaknule su se neke brojke na kalendaru, čak i nešto značajnije, iako se u esenciji apsolutno ništa nije promijenilo. Zašto mi je koža otporna na puno veće gluposti, a na detalje toliko alergična? Sve će ovo jednom završiti, možda ću se pritom osjećati najsretnije na svijetu, a možda će se smijati samo oni kojima je ironija razlog za probuditi se sutra ujutro. Tako to inače biva. Nema lakih prečaca, ili su neprohodni, ili ih je zaključao onaj gad koji je zadnji onuda prolazio. Ipak jedne stvari se sjećam gotovo savršeno. Još jedno u nizu razmišljanja. Samo još jedan plan bez temelja. Samo još jedan glas koji nikako da čujem, i još jedna riječ koje se više gotovo ni ne sjećam ...i lice koje zacijelo gleda u nekom drugom smijeru.

I feel cold

Što je više pravi smijer u ovome suludo tragikomičnom društvu?

Neka bezvezna plastična slamka mi se našla pod prstima. Stoji mi na stolu već danima, ne znam zašto je nisam bacio. Omotam je oko prsta i stegnem najviše što sam mogao. Prokrvljenost prestaje, tijelo se pokušava brinuti za sebe i stvara nelagodu. Par unisonih glasova pjeva disonantnu harmoniju, razbijaju generiku u mome umu. Nelagoda. Da, tako se to zove. Nelagoda je ono što izaziva pojava zvana istina. Jako hladna riječ. Istina je ono što me katkad probudi, kao da me takne po ramenu. Degradira me, trga sliku u komade koje je nemoguće sastaviti. Gotovo me samo šapat dijeli od privatnoga pakla koji se rađa u mojoj glavi. Razlog je samo jedan. Istina. Imam prava pitanja, ali nemam odgovore i ne znam kako doći do njih. Ma koliko egoističan bio, iskoristit ću ovu situaciju da se ispričam za ovu sebičnost, ali nisam navikao dijeliti svoje situacije sa drugima. I proći će još dugo vremena...

I guess so

Ruka posegne, uzme sprej, malo ga promućka. Polumrakom se počne širiti miris boje i onaj poznati siktavi zvuk. Metalna kuglica je plesala limenkom i odzvanjala praznom prostorijom. Klinac se podsmjehivao i pisao riječ: "WRONG!"
Mrzim ga, čak još i više zato što je u pravu. Od stotinu izbora ja ću nasumično izabrati onaj najgori.

Living alone, can't stand this place
It's four in the morning, and I still see your face


Puls u mojemu uhu, taj beat. Gotovo kao otkucaj srca, povišen krvni tlak. U oblaku iznad moje glave piše kako bih trebao usporiti. A ja se praktički ne mičem sa mjesta, samo se misli u mojoj glavi prebrzo odvijaju, došlo je do zamora materijala. Nekad zaboravim duboko udahnuti, nekad sebi lažem da sam miran. Ali prati me zvuk raštimanih violina, kao da stružeš bodljikavom žicom po staklu. Visoki tonovi, izluđuju me, stavljaju me u beskonačno visok ali tako uzak i klaustrofobičan hodnik koji kao da biva sve uži. Hladan znoj, pulsirajuća glavobolja, moram odigrati pravu kartu. Još samo da znam pravila..

I'll move on


Možda je problem u tome što rijetko odlazim podvijena repa. Rezultat je možda isti, ali ja uvijek dočekam rasplet, ma tko živ, tko mrtav, a tko pijan. Jednostavno si moram ostaviti malo prostora i vremena za onaj posljednji sarkastični podsmijeh. Samo tako mogu dalje, upravo se tu nalaze rezerve snage. Mišljenje ću nekad možda i promijeniti, nekad ću požaliti zbog pretjeranog samopouzdanja. Ali karakter će uvijek ostati isti, ma koliko devijantan i izgužvan on bio.

Life is short.


23:59 | Komentari (4) | Print | ^ |

petak, 01.01.2010.

New Year's Day

Nastavljam sa tradicijom da na prvi dan svake godine slušam ovu pjesmu:



Da ne duljim, želim vam sretnu 2010.g i neka vam bude samo malo manje lošija od one nakon nje!


19:50 | Komentari (1) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>