|
Day break, wind is blowing strong
No escape, caught on a reef in the storn
Castaway, licking his cracked lips sore
Probudio sam se, ali još nisam budan. Nisam sasvim siguran kako sam sinoć došao doma. Pamćenje mi je kao komad smrskanog grafita, i kada maknem krhotine ostaje samo mrlja. Čak da i mislim da će riješenje doći samo od sebe u ovakvoj okolini bi samo nalikovalo na jedno od mojih briljantnih rješenja. Pomaknule su se neke brojke na kalendaru, čak i nešto značajnije, iako se u esenciji apsolutno ništa nije promijenilo. Zašto mi je koža otporna na puno veće gluposti, a na detalje toliko alergična? Sve će ovo jednom završiti, možda ću se pritom osjećati najsretnije na svijetu, a možda će se smijati samo oni kojima je ironija razlog za probuditi se sutra ujutro. Tako to inače biva. Nema lakih prečaca, ili su neprohodni, ili ih je zaključao onaj gad koji je zadnji onuda prolazio. Ipak jedne stvari se sjećam gotovo savršeno. Još jedno u nizu razmišljanja. Samo još jedan plan bez temelja. Samo još jedan glas koji nikako da čujem, i još jedna riječ koje se više gotovo ni ne sjećam ...i lice koje zacijelo gleda u nekom drugom smijeru.
I feel cold
Što je više pravi smijer u ovome suludo tragikomičnom društvu?
Neka bezvezna plastična slamka mi se našla pod prstima. Stoji mi na stolu već danima, ne znam zašto je nisam bacio. Omotam je oko prsta i stegnem najviše što sam mogao. Prokrvljenost prestaje, tijelo se pokušava brinuti za sebe i stvara nelagodu. Par unisonih glasova pjeva disonantnu harmoniju, razbijaju generiku u mome umu. Nelagoda. Da, tako se to zove. Nelagoda je ono što izaziva pojava zvana istina. Jako hladna riječ. Istina je ono što me katkad probudi, kao da me takne po ramenu. Degradira me, trga sliku u komade koje je nemoguće sastaviti. Gotovo me samo šapat dijeli od privatnoga pakla koji se rađa u mojoj glavi. Razlog je samo jedan. Istina. Imam prava pitanja, ali nemam odgovore i ne znam kako doći do njih. Ma koliko egoističan bio, iskoristit ću ovu situaciju da se ispričam za ovu sebičnost, ali nisam navikao dijeliti svoje situacije sa drugima. I proći će još dugo vremena...
I guess so
Ruka posegne, uzme sprej, malo ga promućka. Polumrakom se počne širiti miris boje i onaj poznati siktavi zvuk. Metalna kuglica je plesala limenkom i odzvanjala praznom prostorijom. Klinac se podsmjehivao i pisao riječ: "WRONG!"
Mrzim ga, čak još i više zato što je u pravu. Od stotinu izbora ja ću nasumično izabrati onaj najgori.
Living alone, can't stand this place
It's four in the morning, and I still see your face
Puls u mojemu uhu, taj beat. Gotovo kao otkucaj srca, povišen krvni tlak. U oblaku iznad moje glave piše kako bih trebao usporiti. A ja se praktički ne mičem sa mjesta, samo se misli u mojoj glavi prebrzo odvijaju, došlo je do zamora materijala. Nekad zaboravim duboko udahnuti, nekad sebi lažem da sam miran. Ali prati me zvuk raštimanih violina, kao da stružeš bodljikavom žicom po staklu. Visoki tonovi, izluđuju me, stavljaju me u beskonačno visok ali tako uzak i klaustrofobičan hodnik koji kao da biva sve uži. Hladan znoj, pulsirajuća glavobolja, moram odigrati pravu kartu. Još samo da znam pravila..
I'll move on
Možda je problem u tome što rijetko odlazim podvijena repa. Rezultat je možda isti, ali ja uvijek dočekam rasplet, ma tko živ, tko mrtav, a tko pijan. Jednostavno si moram ostaviti malo prostora i vremena za onaj posljednji sarkastični podsmijeh. Samo tako mogu dalje, upravo se tu nalaze rezerve snage. Mišljenje ću nekad možda i promijeniti, nekad ću požaliti zbog pretjeranog samopouzdanja. Ali karakter će uvijek ostati isti, ma koliko devijantan i izgužvan on bio.
Life is short.
|
