Mind mapping

Ne znam ništa. Apsolutno ništa. Davno mi je djed rekao da čovjek uči dok je živ, no uvijek umire glup. Razmišljao sam dugo o tim riječima. Teško je ne složiti se s ovom konstatacijom. Uvijek učimo, stječemo iskustva, ali na pravilno postavljeno pitanje reagiramo isto kao i osnovnoškolac. Zbunjena pogleda, uzdignutih ramena okrećemo dlanove i kunemo se da nemamo pojma. To je istina, zapravo nismo mnogo više u pravu od psa koji je ponizan zato što želi hranu. Možda smo čak i gori, mi sumnjamo u ono što jesmo. Više ne vjerujemo u ono što nam se čini prirodnim, ili se previše otvaramo prema svijetu ili se previše povlačimo u svoje mračne kuteve. Bojimo se sanjati na glas s jedne, a iznosimo prljavo rublje s druge strane. Kako istovremeno uspjevamo biti brojevi, ljudi, životinje i licemjeri ne može objasniti niti jedna matematička formula.

"Mudrije je otkriti činjenice no pretpostavljati." -Mark Twain

Kad bolje razmislim, osjećam se kao rob. Osjećaš li se slobodno? Imaš osobnu iskaznicu? Razgovor završen.
Borim se nekako pronaći balans između onoga što moram znati i onoga što želim. Gospodine Twain, hvala na savjetu, ali što ako su moje pretpostavke bile ispravne o tome da su činjenice nepovoljne? Kamo se maknuti? Očito sam još uvijek u fazi učenja na greškama, i očito da ona djedova poslovica već dugo podsjeća kako to činim uzalud.

Daj čovjeku znanje da ima moć. Moć kvari, čak ako imaš kontrolu nad samo jednim pojedincem ti ga počinješ iskorištavati, kako uvrnuto. Mi ljudi nismo bolji od toga. Što reći o ljudskoj inteligenciji? Ionako ću zvučati kao samoprozvani psihoanalitičar koji se u biti ne razlikuje od žrtava svoje analize. No upravo mi kao ljudi imamo potrebu uzimati nedužne ljude koji završavaju kao naše žrtve. Potreba za nekom fiktivnom superiornošću nas tjera da se osjećamo kao strojevi, lišeni svake mogućnosti za pogreškom. Možda sam jedan od njih, ali ti ljudi mi se gade. Nitko ne može biti uvijek u pravu.

"Inteligencija nije izbjegavanje grešaka, već brzina i način da ih ispravimo" -Bertolt Brecht

Možda se varam, možda je bolje nikada ne riskirati. Zamisli koliko varijabli je u igri. Katkad ti dođe da poludiš, a katkad zaboli glava da se spustiš na nečiju razinu. Postavi si pravo pitanje, nećeš ispasti glup ako ne znaš odgovor.
Možda ti to vidiš samo kao način da dokažem kako sam u pravu.
Znaš što? Možda i jesam.

Svakoga jutra se probudim i zapitam se što ću danas propustiti. Zašto? Zato što sam si direktno za sve kriv sam, a indirektno su mi krivi drugi. Problem je što se ovakve izjave gledaju kroz prizmu osude i lažne samonametnute superiornosti. Što je? Zar si toliko bolji? Zar si toliko dobar da osjećaš potrebu biti bolji od nekoga kao što sam ja? A što ako ja prihvatim pravila tvoje djetinjaste igre pa sam postavim kriterije? Potratit ću još koji trenutak, sat ili dan na još jednog morona. I što je najgore, nisam nimalo bolji od njega. Ipak, osjećam se sretnim, jer nema šanse da sretnem sve i jednog idiota na ovome svijetu. Ako ovo nije optimizam onda ne znam što je!

"Zbroj sve inteligencije na ovome planetu je konstanta, populacija je ono što raste."

Ne razmišljaju svi na jednak način, neki ne razmišljaju uopće. Oni su mi najdraži, tako ih je lako pročitati, često se ponavljaju i kad upoznaš jednoga upoznao si ih sve. Takvih ljudi se ne bojim, oni koji razmišljaju su prava napast.

"Najveći um je upravo onaj koji najviše pati od vlastitih ograničenja." -Andre Gide

Nemojte me krivo shvatiti, nisam opsjednut nekim intelektom. Osobno, nemam tendenciju biti opsjednut stvarima koje nemam. Ali, fasciniraju me ljudi. Tj. dozlaboga me živciraju. Ne znam zašto postoje ljudi koji su u stanju žrtvovati sve za ljude koji gledaju samo na sebe. Kako uopće dobri i loši ljudi mogu koegzistirati? Možda je najbolji odgovor Ying-Yang i te brije. Čovječanstvo vjerojatno i uspjeva ekvilibrirati zbog ta dva različita težišta ljudskog karaktera. Dobro, možda jedna strana malo više vuče ali uz povremeno alkoholiziranje to ostaje u granicama tolerancije. Kad sam već tu, moram citirati jednog od najdražih pijanaca:

"Sreća među inteligentnim ljudima je najrjeđa stvar koju sam vidio." -Ernest Hemingway

Ne impliciram da nikad nisam sretan, često me banalne sitnice usreće. No to je daleko od nekog mitskog pojma nazvanog jednostavno "sreća".
Vjerojatno ću ostatak života biti kivan na ostatak čovječanstva, vjerojatno ću do zadnjeg daha biti mrzovoljan i zajedljiv. To mi ne smeta ni najmanje. Ono što me brine je da neću priznati pogrešku kada je napravim, jer sam onda samo dio napredne vrste primata na malenome planetu u sustavu jedne jako prosječne zvijezde. Nekoga sam namjerno ostavio za kraj:

"Znam da sam inteligentan, zato što znam da ne znam ništa!" -Sokrat

Upravo savršen kraj ovog egoističnog posta. Vjerojatno mislite da si previše umišljam. Vjerojatno ste u pravu.

I gotta take a little time
A little time to think things over

Imam neki predosjećaj da me čeka nova lekcija. O čemu se radi? Teško je reći. Neću ni pokušati objasniti. Nekad se ne radi o igrama riječi, dvosmislenim metaforama i prenesenim značenjima. Ali niti obične generičke riječi ne pomažu previše. Zvuči tako hladno i neprecizno. A možda je upravo suprotno... Mogu stajati prekriženih ruku, velika je vjerojatnost da nikad neću saznati. Čudno, tako završava previše mojih zaključaka. Dakle, nešto mi je sigurno promaklo. Vjerojatno, vrlo vjerojatno i sada nešto propuštam.

...i nikako se ne mogu sjetiti kako je išla ona pametna o opcijama i prioritetima

Možda trebam samo novi par sjećanja, ova su se izlizala. I baš ih poput starih cipela, nosim onamo gdje mi ih nije žao. Nepravedno je što ih prljam, no blato ne možeš uvijek preskočiti. Samo što sam ja gadno zagazio i ne mičem se nikamo stvarno predugo. Ne mogu vjerovati, ali to je postao moj način. Nisam niti znao da imam "svoj" način. Eto, očito me prate neke okolnosti, situacije se ponavljaju. A ja još nisam naučio drukčije (bolje?) razmišljati. Čak niti to nije onako kako želim, katkad postupam bez razmišljanja, i nikad ne postupam na zamišljeni način. To je ono što se zove škola, tu učim. Katkad mislim da sam zaslužio višu ocjenu. Možda sam previše filozofirao o stvarima u koje se nimalo ne razumijem. Možda sam previše puta tražio smisao tamo gdje ga nema. Sve se to vraća, i gledam istu priču iznova. Iste uloge, drugi akteri. Pa zašto onda ne mogu naučiti tu vražju lekciju? S vremenom svi odrastemo, samim time se malo i promijenimo, ali neke stvari ostaju iste. Baš se radi o meni, o indolentnosti, nezainteresiranosti ali i zaista lošim odlukama.
Za niti jednom od njih nikad neću požaliti ako ne požalim oko svega što se danas događa. Ipak za razgovor je bolje imati sugovornika. Ako je u pitanju pravi razgovor, sugovornika je u zadnje vrijeme zaista premalo, a oni stari... krenuli su svojim putem, i vjerojatno misle da sam i ja napravio isto. Razgovaramo sa drugim ljudima, ali ...razgovarajmo! To je nešto što mi baš nedostaje, a definitivno je stvar na koju se želim naviknuti.

I better read between the lines
In case I need it when I'm older

Jedna riječ me često potegne za rukav. Često zaboravim vjerovati. Vjerovati ljudima. Možda im ne vjerujem previše jer znam bolje od toga. Uvijek si ponovim: "to je bilo onda, ovo je sada.", ipak zastanem. Možda prije no što počnem vjerovati, trebam naučiti razumjeti. Poželim čuti pjesmu koju čuješ, vidjeti ono što vidiš. Želim znati kako razmišljaš. I što ako kažem da nisam kao ostali? Što ako kažeš da nisi kao ostale? Možda sam upravo kao ostali, ali to nije stvar na koju izravno utječem. Ali mi zapravo i jesmo svi isti. Radi se tek o nijansama. Dvije različite nijanse daju novu boju, novi miris. Pitanje je samo da li sam dovoljno blizu unatoč tolikom bježanju? Nadam se da nisam zaboravio. Moram se početi smijati, a katkad me je teško nasmijati. Zadnjih godina se više smijem iz cinizma i sarkazma. To me jede, ali zato što nisam glup. Onda valjda i bolje da me jede.

In my life there's been heartache and pain
I don't know if I can face it again

Osjetio sam otvoren prozor. Bilo je i suviše hladno. Suprotnost ledu je vatra. Ja iskreno ne znam što prevladava. Kao što vidiš, kod mene ništa nije jednostavno. Da li je to moja nijansa? Ne znam, isto ovo će mnogi reći za sebe, i nikako se neću istaknuti. Poput zvijezda na nebu, neke su sjajnije od drugih, ali sve su dovoljno daleko da ti bude svejedno...
Pahulja snijega je stajala na prozoru, prkosila je toplome zraku što je izlazio iz sobe. No hladnoća podilazi toplini. Ne zato što želi, ili zato što ima izbor. Upravo suprotno, hladnoća ima nepromjenjenu svrhu od početaka vremena. Ona može nestati, ali nikada je neće promijeniti.

Can't stop now, I've traveled so far
To change this lonely life

Svjestan sam toga, baš kao i činjenice da se mogu zaratiti sa čitavim svijetom i neću napraviti razliku. Mogu čekati, ali čekao sam i previše. Mogu isplanirati nešto, ali moji planovi ne drže vodu. Ljudi će se pojaviti, onda će nestati. Sve se vrti u krug, a ja bih tako volio da stane.

I've got nowhere left to hide

Još sam uvijek stranac, ali mogu biti prijatelj.

There's a hole in my pocket, where my only hope for change keeps falling through, and scatters at my feet just like the rest of my life..

Gdje je moja tišina? Što ti sebi umišljaš da mi kradeš tišinu? Tko je u pravu ako se pozivam na svoje pravo za mir? Mislim da sam u najvećem disbalansu koji sam ikad doživio. Kao da sam se zasitio ovoga ustajaloga zraka. Zasićen sam ovim stilom života. Previše je tu informacija, a premalo solucija koje pokreću stvari sa mrtve točke.

Zrak koji dišemo je jedan od primarnih razloga raspadanja ljudskih stanica. Zrak daje život i polako te ubija. Nije li to upravo savršena kontradikcija? Upravo je kontradiktorno ono što ispada da uvijek tražim. Kao da su ti neparni brojevi bili moj par. Oduvijek me pratila ta neka nekompatibilnost sa racionalnim, kao implozija, kao spontano urušavanje onoga što jamči čvrste temelje.

To sam uvijek bio ja, nadao sam se najboljemu, ali sam uvijek očekivao najgore. Ma koliko se trudio, nikad se nisam dočekao na noge. Ali to je moja škola, samo malen danak pameti koja diktira moje postavke. Da li žalim za nečime? Ne, nikada! Ma krećem dalje, nema smisla zaustavljati se pokraj sjedala koje je rezervirano, ne da mi se čitavu vožnju čekati da se možda isprazni. Noge me previše bole...

Što uopće pokreće tok stvari? Da li da potrošim rečenicu ili dvije na konzekvence? Kamo me to vodi? Pokušavamo li mi raditi kulu od karata? Zašto pokušati kada nećeš uspjeti? Kako debilno! Pokušam iznova pročitati svaku ovu riječ. Imam osjećaj kao da ne čitam ništa. Samo hladan kontekst koji nitko ne razumije. Realno gledano, niti ne može jer činjenice zamatam o slojeve tekstura koje stavljaju mrak obavijaju maglom. Učini mi uslugu, natjeraj me da se razbudim. Jednostavno nije moguće da se moje misli svode samo na bjesomučno cijeđenje ideja koje uopće nisu dobre. Samo malo, to nije moguće. Ali eto, očito da to loše pokazujem.
No da, počeo sam spominjati posljedice. Na stolu mi se nalazi stara baterija, zaista ne znam zašto je nisam bacio. Počela se kotrljati, na njenome putu ne postoji ništa što bi je zaustavilo. Pružam ruku, ona pada s ruba ravno meni na dlan. Ne vjerujem, kakva savršena metafora, rođena sama od sebe. Istovremeno gotovo idealna lekcija. Već mi je prije ta baterija pala sa stola, vratio sam je nazad. Ovaj puta sam znao da će pasti, ali uspio sam intervenirati. Još jedan laboratorijski prikaz onoga neprovedivog u svakodnevnoj praksi. Super, baš super!

Što ili tko je u ulozi dlana u stvarnome životu? Ako stotinu puta padaš sa ruba, postoje realne šanse da te barem jednom netko uhvati.

Osjećam kao da dolazim do točke prezasićenja ovom situacijom. Ta medalja ima dvije strane, i nekako jedva očekujem taj dan kada ću morati nešto promijeniti samo iz normalne potrebe da nešto promijenim. Pitanje je samo koliko drastično to može i hoće biti? Hoću li samo dati malo gasa ili ću pakirati kovčege i nikad više se ne okrenuti? Život manipulira milijun benignih stvari, ali kada dođe taj trenutak, izbor će biti samo moj, makar će posljedice biti neka nova kategorija. Znaj samo da onda neće biti kalkuliranja, vladati će inflacija nad vrijednim stvarima u mome životu. Jer kad bolje razmisliš, možda trud i nije bio uzalud ako naučiš lekciju, možda tvoje sve sutra neće značiti ništa.

"Ako nešto čuvaš dovoljno dugo, možeš to baciti." - E. A. Murphy

Možda neću imati šibice, ali ću naći upaljač da zapalim svaki most iza sebe. Što je najgore, neće mi biti žao.