|
There's a hole in my pocket, where my only hope for change keeps falling through, and scatters at my feet just like the rest of my life..
Gdje je moja tišina? Što ti sebi umišljaš da mi kradeš tišinu? Tko je u pravu ako se pozivam na svoje pravo za mir? Mislim da sam u najvećem disbalansu koji sam ikad doživio. Kao da sam se zasitio ovoga ustajaloga zraka. Zasićen sam ovim stilom života. Previše je tu informacija, a premalo solucija koje pokreću stvari sa mrtve točke.
Zrak koji dišemo je jedan od primarnih razloga raspadanja ljudskih stanica. Zrak daje život i polako te ubija. Nije li to upravo savršena kontradikcija? Upravo je kontradiktorno ono što ispada da uvijek tražim. Kao da su ti neparni brojevi bili moj par. Oduvijek me pratila ta neka nekompatibilnost sa racionalnim, kao implozija, kao spontano urušavanje onoga što jamči čvrste temelje.
To sam uvijek bio ja, nadao sam se najboljemu, ali sam uvijek očekivao najgore. Ma koliko se trudio, nikad se nisam dočekao na noge. Ali to je moja škola, samo malen danak pameti koja diktira moje postavke. Da li žalim za nečime? Ne, nikada! Ma krećem dalje, nema smisla zaustavljati se pokraj sjedala koje je rezervirano, ne da mi se čitavu vožnju čekati da se možda isprazni. Noge me previše bole...
Što uopće pokreće tok stvari? Da li da potrošim rečenicu ili dvije na konzekvence? Kamo me to vodi? Pokušavamo li mi raditi kulu od karata? Zašto pokušati kada nećeš uspjeti? Kako debilno! Pokušam iznova pročitati svaku ovu riječ. Imam osjećaj kao da ne čitam ništa. Samo hladan kontekst koji nitko ne razumije. Realno gledano, niti ne može jer činjenice zamatam o slojeve tekstura koje stavljaju mrak obavijaju maglom. Učini mi uslugu, natjeraj me da se razbudim. Jednostavno nije moguće da se moje misli svode samo na bjesomučno cijeđenje ideja koje uopće nisu dobre. Samo malo, to nije moguće. Ali eto, očito da to loše pokazujem.
No da, počeo sam spominjati posljedice. Na stolu mi se nalazi stara baterija, zaista ne znam zašto je nisam bacio. Počela se kotrljati, na njenome putu ne postoji ništa što bi je zaustavilo. Pružam ruku, ona pada s ruba ravno meni na dlan. Ne vjerujem, kakva savršena metafora, rođena sama od sebe. Istovremeno gotovo idealna lekcija. Već mi je prije ta baterija pala sa stola, vratio sam je nazad. Ovaj puta sam znao da će pasti, ali uspio sam intervenirati. Još jedan laboratorijski prikaz onoga neprovedivog u svakodnevnoj praksi. Super, baš super!
Što ili tko je u ulozi dlana u stvarnome životu? Ako stotinu puta padaš sa ruba, postoje realne šanse da te barem jednom netko uhvati.
Osjećam kao da dolazim do točke prezasićenja ovom situacijom. Ta medalja ima dvije strane, i nekako jedva očekujem taj dan kada ću morati nešto promijeniti samo iz normalne potrebe da nešto promijenim. Pitanje je samo koliko drastično to može i hoće biti? Hoću li samo dati malo gasa ili ću pakirati kovčege i nikad više se ne okrenuti? Život manipulira milijun benignih stvari, ali kada dođe taj trenutak, izbor će biti samo moj, makar će posljedice biti neka nova kategorija. Znaj samo da onda neće biti kalkuliranja, vladati će inflacija nad vrijednim stvarima u mome životu. Jer kad bolje razmisliš, možda trud i nije bio uzalud ako naučiš lekciju, možda tvoje sve sutra neće značiti ništa.
"Ako nešto čuvaš dovoljno dugo, možeš to baciti." - E. A. Murphy
Možda neću imati šibice, ali ću naći upaljač da zapalim svaki most iza sebe. Što je najgore, neće mi biti žao.
|
